Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-596/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Luki Mardešiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 59, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-600/2023-23 od 17. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-600/2023-23 od 17. ožujka 2025. u točki

I., II. i V. izreke.

II. U nepobijanom dijelu pod točkom III. i IV. izreke navedena presuda ostaje neizmijenjena.

II. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita a koja glasi: “redovna kamata 9,25% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora“, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 316,81 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranom kao u izreci, a tekućoj od dospijeća svakog naznačenog pojedinačnog iznosa pa do isplate. Ujedno je pod točkom III. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 869,29 EUR -a sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom, a pod točkom IV. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak od 172,50 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. ožujka 2025. do isplate, dok je pod točkom V. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 575,63 EUR-a sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. ožujka 2025. pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik u odnosu na točke I., II. i V. izreke iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu preinači, odbije tužbeni zahtjev, odnosno podredno tužbu odbaci te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka uvećane za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Nije sporno da su stranke 27. studenog 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj 088-50- 5177991 na iznos od 9.247,00 EUR-a sa ugovorenom promjenjivom kamatom stopom od 9,26% godišnje u skladu s Odlukom tuženika, te da je tužitelj dužan otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za EUR-o važećem na dan dospijeća.

6. Nadalje, sud smatra da je neosnovan tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u EUR-ima i isplatu iznosa od 708,47 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, budući je Hrvatska narodna banka štitila tečaj kune u odnosu na EUR-o, pa nije postojao rizik nestabilnosti valute, odnosno isti je bio vrlo nizak.

7. Međutim, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, sud ističe da je u ovom predmetu trebalo utvrditi je li navedena ugovorna odredba u predmetnom Ugovora bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li nepoštena, obzirom je posljedica nepoštenosti odredaba njihova ništetnost, odnosno pripada li tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe.

8. Zaključivši nakon provedenih dokaza da tužitelj nije bio informiran niti upoznat s promjenjivom kamatnom stopom i učincima takve odredbe na njegove obveze iz kreditnog odnosa, a da na ovaj pravni odnos nema direktan učinak presuda u kolektivnom sporu, kao i da je na tuženiku teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o kamatnoj stopi, sud navodi da isti to nije dokazao, niti je predložio dokaze na te okolnosti, pa navodi da iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

9. Stoga na temelju navedenog sud smatra da je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, čime je dio odredbe nepošten, a sukladno tome u tom dijelu i ništetan primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 – dalje: ZZP/03), cijeneći da je tužitelj dokazao tijekom postupka svojstvo potrošača, pa je prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je utvrđena ništetna odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

10. Kako je sud navedenu odredbu utvrdio ništetnom, smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, pa navodi da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi te iznosa obračunatoj prema početnoj kamatnoj stopi, odbivši pri tom istaknuti prigovor zastare.

11. Obzirom da je radi utvrđenja visine sud proveo financijsko vještačenje na osnovu kojeg je utvrdio da navedena pretplata iznosi 316,81 EUR-a dok je zakonska zatezna kamata dosuđena primjenom odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22– dalje: ZOO) i teče do dana kada su izvršene isplate, sud je u tom dijelu usvojio tužbeni zahtjev kako je to naznačeno pod točkom II. izreke pobijane presude.

12. U žalbi tuženik navodi kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, čak i ako ih je proveo, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 326.a i čl. 186.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22– dalje: ZPP) te čl. 502.a st. 1. i 2. istog Zakona i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 338. st. 4. navedenog Zakona. Osim toga opisuje počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a braneći tezu da su razlozi koji su dani u presudi nejasni i proturječni sa sadržajem isprava u spisu. Ponavlja da je sporna ugovorna odredba razumljiva, lako uočljiva i jasna, te da se o istoj pojedinačno prigovaralo kao i da sud nije ispitivao je li ugovorna odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača, odnosno da bi ista bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da se sud nije očitovao na istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije obzirom da je kredit ustupljen Eos Matrix-u. Ukazuje da je vještački nalaz izrađen kao da su stranke ugovorile kredit s fiksnom kamatnom stopom, iako su stranke ugovorile promjenjivu kamatu, prigovarajući u pogledu dosuđene zakonske zatezne kamate primjeni odredbe čl. 1115. ZOO-a, ponavljajući istaknuti prigovor zastare, smatrajući da u konkretnoj situaciji treba primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj:102/15 – dalje: ZPK).

13. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, ovaj sud ističe da u istoj nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ( osim u odnosu na istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije radi kojeg sud nije iznio nikakve razloge o istom), obzirom da ista nije opterećena nikakvim nedostacima ni manjkavostima zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa. Isto tako nije počinjenja ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a jer je pobijana odluka, suprotno žalbenim navodima tuženika, zakonito i jasno obrazložena. Osim toga tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i procesnu jednakost obzirom da je isti aktivno sudjelovao u postupku, predlagao dokaze i očitovao se na navode tužitelja, te je sud sve provedene dokaze adekvatno cijenio kod odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

14. Nadalje, iako tuženik u žalbi ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 326.a ZPP-a koja zakonska odredba ne postoji, ovaj sud smatra da tuženik ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 326. u svezi s čl. 186.c ZPP-a.

15. Međutim, kako je zahtjev za isplatu na ime preplate zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi posljedica zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu na temelju kojih je izvršena određena isplata tuženiku, radi se o zahtjevu koji je ovisan o deklaratornom tužbenom zahtjevu i ukoliko isti postane pravomoćan, pravodoban je i zahtjev za isplatu plaćenog iznosa, a čija isplata kao i visina je pravilno utvrđena vještačkim nalazom.

16. Isto tako, obzirom da između parničnih stranaka nije sporno da su zaključile Ugovor o kreditu 27. studenog 2008., po ocjeni ovoga suda također nije sporno i da se radi o potrošačkom ugovoru i da tuženik u tom ugovornom odnosu ima status trgovca, a tužitelj status potrošača. S obzirom na vrijeme kada je zaključen predmetni Ugovor o kreditu primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 i 125/07 - dalje: ZZP/07), a ne kako to pogrešno tvrdi prvostupanjski sud odredbe ZPP/03, koji u odredbi čl. 96. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

17. Stoga na temelju priloženih isprava i provedenih dokaza i ovaj sud smatra da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen na unaprijed formuliranom obrascu standardnog ugovora trgovca, a koji je sačinjen od strane tuženika kao trgovca, zbog čega se u takvom slučaju presumira da na takav ugovor potrošač nije imao utjecaja na njegov sadržaj. U tom slučaju upravo na tuženiku kao trgovcu leži teret dokaza da se, iako se radi o ugovoru koji je sačinjen na standardnom obrascu ugovora tuženika, o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, odnosno u konkretnom slučaju da se pregovaralo o visini stope i načinu promjene ugovorne kamate. Naime, odredbom čl. 96. st. 4. ZZP/07 propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Međutim, u ovom postupku tuženik ni na koji način nije dokazao da se o visini ugovorne kamate i načinu promjene kamatne stope pojedinačno pregovaralo s tuženikom. Također, s obzirom na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, koji je utvrdio da je tužitelj zbog promjene kamatne stope jednostranom Odlukom tuženika platio veći iznos od 316,81 EUR-a u odnosu na onaj iznos koji bi platio da je kredit plaćao po kamatnoj stopi koja je bila ugovorena u samom Ugovoru o kreditu, po ocjeni ovoga suda, a zbog činjenice da se o načinu promjene te o visini kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo, to je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Iz tih razloga pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ta odredba ugovora o kreditu između stranaka nepoštena zbog čega je temeljem odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07 i ništetna.

18. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U slučaju ništetnosti ugovora zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove i stranka koja je dužna vratiti ono što je primila na temelju takvog ugovora taj iznos vraća po pravilima vraćanja stečenog bez osnove. Kako je visinu iznosa kojeg je tuženik primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope pravilno prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka koji je utvrdio da je zbog takve ništetne odredbe Ugovora o kreditu tužitelj platio iznos od 316,81 EUR-a više od iznosa kojeg bi platio da je anuitete kredita plaćao po kamatnoj stopi kako je ugovoreno u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu, to je sud zakonito dosudio isplatu navedenog iznosa temeljem odredbe čl. 1111 ZOO-a. Također, prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda pravilno tužitelju dosudio i zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose i to od trenutka kada je tužitelj platio te iznose, temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a obzirom da je tuženik kao stjecatelj bio nepošten iz razloga što je upravo on sačinio unaprijed formulirani standardni ugovor o kreditu u koji je unio i ovu ništetnu odredbu o načinu promjene kamatne stope i o toj odredbi ugovora upravo zbog njegovog postupanja nije bilo moguće pregovarati o tome od strane tužitelja.

19. Također, nisu osnovani navodi žalbe tuženika da je zahtjev tužitelja zastario. Naime, u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu, kojim je glavnica vezana za protuvrijednost EUR-a, nije vođen kolektivni spor kao što je vođen u odnosu na ugovore o kreditu gdje je glavnica vezana za valutu CHF, tako da se učinci presude u tom kolektivnom sporu ne protežu i na Ugovor o kreditu u kojima je valuta glavnice vezana za EUR-o. Prema tome, ništetnost tog Ugovora u odnosu na način promjene visine kamatne stope utvrđena je prvi put ovom presudom. Prema pravnom stavu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a. kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ugovorne odredbe o promjeni visine kamatne stope utvrđena ništetnom tek ovom presudom, proizlazi da restitucijski zahtjev tužitelja po takvoj ništetnoj odredbi nije zastario kako to neosnovano tvrdi tuženik u svojoj žalbi i tijekom postupka. Također niti navodi tuženika da tražbina tužitelja nije ni dospjela jer još nije počeo ni teći rok zastare također nisu osnovani jer nema spora da je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio prema ništetnoj odredbi ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope tako da je ta tražbina dospjela u trenutku kada je tužitelj te iznose platio, a tuženik ih je tada stekao bez pravne osnove.

20. Isto tako na predmetni odnos, suprotno žalbenim navodima, ne primjenjuje se ZPK- a iz 2015. u odnosu na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, obzirom da se na utvrđenje valjanosti sporne ugovorne odredbe primjenjuju odredbe ZZP/07 koje su vrijedile u vrijeme zaključenja ugovora 2008., dok u pogledu istaknutog prigovora promašene pasivne legitimacije na strani tuženika obzirom da je predmetni kredit ustupljen trećoj osobi valja istači da je taj prigovor neosnovan, jer bez obzira što je tuženik ugovorom o cesiji prenio svoju tražbinu na treću osobu, tuženik je kao banka jedino ovlašten za sklapanje navedenog Ugovora o kreditu, pa stoga samo on odgovora za eventualne nedostatke i ništetnost pojedinih odredbi, obzirom da se ugovorom o cesiji mijenja samo vjerovnik potraživanja (tko ima pravo naplatiti dug), ali ne ugovorna strana samog kredita.

21. Kako sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava kod odluke o troškovima postupka sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, dok tuženik samo pobija odluku o troškovima postupka kroz odluku o glavnoj stvari valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 373.a st. 3. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I., II. i V. izreke, dok je u preostalom dijelu navedena presuda ostala neizmijenjena.

22. Trošak žalbe tuženiku nije dosuđen jer nije uspio s žalbom.

U Varaždinu 20. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun