REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok , Turinina 3

Poslovni broj: P-252/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Marini Nikolić kao sucu pojedincu, u stvari tužitelja LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Maji Masnec, odvjetnici u Jastrebarskom, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. srpnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu Maju Masnec, odvjetnicu i punomoćnice tuženika TL, odvjetničke vježbenice, 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje da je ništetna odredba i dio Ugovora o kreditu broj 3208091557, koji je dana 18.12.2006. g., solemniziran kod Javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba, pod brojem OU-2124/06, a sklopljen između tuženika ZAGREBAČKE BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 i tužitelja LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i to dio odredbe čl. 2 kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora i to u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.053,10 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. ožujka 2025. podnio tužbu u kojoj je naveo da su stranke 18.12.2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 3208091557, prema kojem ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 17.669,61 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita.

1.2. Naprijed navedenim Ugovorom u čl. 2 ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove kredita u skladu sa odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

1.3. Tužitelj smatra kako je navedena odredba ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, tužitelj ističe kako prilikom ugovaranja navedene odredbe tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja te je tužitelj bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga je prema mišljenju tužitelja ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača jer tuženik nije dovoljno vodio računa o interesima tužitelja kao i o zaštiti tih interesa. Također tužitelj ističe da se sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu on tuženiku obvezao platiti ugovorene kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate pa je tuženik dužan u to smislu i organizirati svoje poslovanje.

1.4. Tužitelju je 19.12.2006. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.218,49 kn što u protuvrijednosti iznosi 161,72 eura, stoga je jasno kako tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti naprijed citirane ugovorne odredbe.

1.5. Tužitelj stoga predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnost predmetne odredbe ugovora o kreditu iz članka 2. ugovora i to u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva uz nadoknadu troškova postupka .

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, osporava pravni interes tužitelja za podnošenje deklaratorne tužbe; u cijelosti osporava da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da je tužitelj od strane službenika Banke jasno upućen da postoji njegova obveza na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Dodaje da je naknada koja se naplaćivala u trenutku sklapanja ugovora pokrivala troškove poput – troškova rada, administrativnih troškova i amortizacije, troškova provizija i naknada, troškova poreza i drugih administrativnih davanja. Smatra da predmetna ugovorna odredba nije prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Dodaje kako treba uzeti u obzir odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita; nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa; sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te pružene usluge i na temelju toga donijeti odluku je li tako ugovorena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu među strankama. Sijedom svega ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ista imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu parničnih troškova.

3. Tijekom postupka, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (str. 5-9 spisa), potvrdu tuženika od 3. ožujka 2005. (str. 10 spisa), izvadak iz upute osobnim bankarima (str. 31-35 spisa), opći uvjeti poslovanja (str. 36-40 spisa), uputa za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa (str. 41-43 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25 – dalje ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

6. Između stranaka nije sporno da je predmetni ugovor sklopljen 18.12.2006., da je navedenim ugovorom tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 17.669,61 CHF te da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

6.1. Sporno je je li ugovorna odredba članka 2. ugovora o namjenskom kreditu o naplati naknade za obradu zahtjeva za kredit ništetna. Sporan je i pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.

7. Iz sadržaja odredbe članka 2. u dijelu u kojem se odnosi na predmetnu naknadu proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio negdje 2006., time da uopće nije bio u banci, nego je sve riješio u autosalonu, sve ga je tamo čekalo. Ugovor je nešto pročitao, ali je slabo razumio. Nitko mu nije protumačio odredbe ugovora. On je podigao kredit za kupovinu vozila marka Dacia i iskoristio ga je za tu svrhu. Ne sjeća se plaćanja naknade za kredit. Na poseban upit punomoćnice tuženika odgovara da se ne sjeća da bi u ugovoru postojala neka odredba s kojom se nije slagao i koju je htio izmijeniti. Na upit je li znao da se na njegov ugovor primjenjuju opći uvjeti poslovanja i odredbe odluka o tarifi naknadi za usluga kredita, odgovara da ne zna je li znao. On se ne sjeća je li njemu ta naknada naplaćena. Predmetni automobil je korišten za osobne potrebe. Na upit je li on u vrijeme sklapanja znao da će mu biti naplaćena predmetna naknada, odgovara da nije ništa znao, dali su mu ugovor na potpis i da ga odnese kod javnog bilježnika i za sedam dana je došao po auto, tako su mu rekli. Na upit u kojem trenutku je saznao da mu je naplaćena predmetna naknada, odgovara da ne zna. Na poseban upit punomoćnice tužitelja je li mogao pregovarati o odredbama i uvjetima predmetnog ugovora o kredita, odgovara da nije.

9. Ovakav iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti jer je životan i uvjerljiv te iz navedenog proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama od strane tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio njegov status potrošača, a tuženik tijekom postupka suprotno nije ni tvrdio niti dokazivao.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom st. 2. istoga članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

11. U konkretnom slučaju je utvrđeno da se o navedenim odredbama nije pregovaralo jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koji tužitelj može potpisati ili ne, odnosno Ugovor je ponuđen tužitelju po principu "uzmi ili ostavi", jer je tužitelj mogao samo isti prihvatiti, druge opcije nije imao. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe naknada za obradu kredita, članka 2., nije vidljivo na što se točno odnose i da li je tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu. Naime, odredbe koje su se odnosile na naplatu predmetne naknade sastavni su dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika te o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Pritom tuženik nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ( u smislu članka 81. stavak 4. ZZK), iako je to bio dužan prema pravilima o teretu dokazivanja iz članka 219. stavak 1. ZPP.

12. Plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto se odnosi i na ostale naknade koje se utvrđuju prema Odluci banke, jer tužitelj o tome nije imao mogućnost niti pregovarati, a ni po čemu mu iz takve odredbe nije moglo biti poznato koliko će iznositi naknada koju će biti dužan platiti. S obzirom na zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja predmetnom odredbom Ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

13. U odnosu na prigovor tuženika da je predmetna odredba Ugovora bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, valja reći da i čl. 84. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu čl. 2. predmetnog Ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

14. Sud smatra da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 2. Ugovora nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom na to da na temelju takve formulacije tužitelj nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan platiti naknadu.

15. Slijedom navedenog, s obzirom na to da se o odredbi čl. 2. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP, pa je ista utvrđena ništetnom te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

16. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa s obzirom na to da tužitelj traži utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu, a da u ovom postupku ne potražuje isplatu, tj. nije postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev, valja reći da isti nije osnovan. Suprotno navodima tuženika, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi, s obzirom da je odredbom čl. 327. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) propisano da pravo na isticanje ništavosti ima svaka zainteresirana osoba (tako i VSRH u odluci Rev- 1051/22), na što nije od utjecaja potražuje li tužitelj pritom isplatu s navedene osnove.

17. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, odluka o parničnim troškovima je donesena primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a. Tužitelju su primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) dosuđeni troškovi sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 28. travnja 2026. i 13. lipnja 2026. u visini od 100 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 21. travnja 2026. i 6. srpnja 2026. u visini od 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife). Sveukupno, dakle, tužitelju pripada 500 bodova, odnosno 1.000,00 eura. Navedenom iznosu valja pribrojiti i zatraženi iznos sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu u iznosu od 26,55 eura pa ukupan trošak tužitelja iznosi 1.053,10 eur. Sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na parnične troškove koje teku od dana donošenja odluke o troškovima. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II. izreke.

U Zagrebu, 20. kolovoza 2026.

Sudac:

Marina Nikolić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana dostave iste. Žalba se predaje putem ovog suda županijskom sudu pisanim podneskom u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.