REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2425/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Srebačić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. srpnja 2026., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 6.1 i 6.2 Ugovora o kreditu broj 600186 od 26. lipnja 2006., solemniziranog po javnom bilježniku Ignacu Vugeru iz Sesveta, Karlovačka ulica 2 dana 26. lipnja 2006. pod brojem OU-1079/2006, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,00 % od iznosa kredita koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita kao i u dijelu kojim je ugovorena naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva u visini od 1,95 % na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom koji se naplaćuje na dan isplate kredita.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 636,55 eura sa zateznim kamatama od 20. kolovoza 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi u tužbi podnesenoj 9. travnja 2026. navodi da je s pravnim prednikom tuženika (dalje tuženik) 26. lipnja 2006. sklopio ugovor o kreditu za kupnju vozila kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu 20.472,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita.

Ističe da je čl. 6.1 i 6.2. ugovora tuženik obvezao tužitelja da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,00 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,95 % od iznosa kredita, ali da tužitelju niti prethodno niti naknadno na jasan i nedvosmislen način predočena struktura navedenih troškova, odnosno od čega se isti stvarno sastoje, u kojem konačnom iznosu i zašto je baš određena naknada u visini tih postotaka od iznosa kredita, a što onda navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a onda posljedično nepoštenom i ništetnom. Ističe da su sporne odredbe unaprijed formulirane u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora. Ističe da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Ističe da je tužitelju suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane. Nadalje navodi da u ugovoru o kreditu nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Ističe da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktično isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade i osiguranja kredita. Tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne odredbe čl. 6.1 i 6.2 Ugovora o kreditu broj 600186 od 26. lipnja 2006., solemniziranog po javnom bilježniku Ignacu Vugeru iz Sesveta, Karlovačka ulica 2 dana 26. lipnja 2006. godine pod brojem OU- 1079/2006, zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prilikom i na dan puštanja kredita u tečaj platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,00 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,95 % na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje isključivo deklaratorne tužbe. Ističe prigovor zastare. Nadalje navodi da je odredba o ulaznoj naknadi jasna, lako uočljiva i razumljiva te da nije dopuštena ocjena takve odredbe. Nadalje navodi da ta odredba nije prouzročila značajnu neravnotežu na štetu tužitelja. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva ističe prigovor promašene pasivne legitimacije uz obrazloženje da naknada nije naplaćena u korist banke, već osiguravajućem društvu. I za tu odredbu ističe da je jasna, lako uočljiva i razumljiva te da nije prouzročila značajnu neravnotežu na štetu tužitelja niti u korist banke jer u njenu korist nije niti plaćena. Ističe da je tuženik uzimajući u obzir sve okolnosti tužiteljeve kreditne sposobnosti procijenio kako je nužno osigurati kredit. Ističe i da tužitelj nije dokazao da je platio sporne naknade. Na pripremnom ročištu ističe da je naknada za osiguranje plaćena Croatia osiguranju d.d. te da je tuženik čim je tužitelj sredstva uplatio, prenio osiguratelju. Ističe da se radi o ugovoru o osiguranju sklopljenom između banke i osiguratelja za slučaj nemogućnosti naplate tražbine. Predlaže tužbeni odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Čitanjem ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao fizičke osobe i pravnog prednika tuženika (dalje: tuženik) 26. lipnja 2006. (list 6-10 spisa) utvrđeno je da je čl. 6.1. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,00 % od iznosa kredita koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita te da je čl. 6.2. ugovorena naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva u visini od 1,95 % na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom, koji se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Nadalje, utvrđeno je da je namjena kredita kupnja vozila.

6. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari treba reći da postojanje pravnog interesa ne treba dokazivati kad zakon ovlašćuje određenu stranku da traži određenu deklaratornu zaštitu. Čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25 dalje ZPP propisano je da se tužba za utvrđenje može podići kada je to posebnim propisima predviđeno. Sukladno čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) sud na ništetnost po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Tužitelj, kao ugovorna strana na koju se sporne ugovorne odredba odnose (što znači da uvijek ima konkretnu i subjektivnu pravnu vezu s ništetnim odredbama), svakako je zainteresirana osoba koja je ovlaštena na traženje deklaratorne zaštite koja je predmet ovog spora. Uostalom, utvrđenje ništetnosti osnova je za eventualnu kasniju restituciju jer potrošač može u zasebnoj parnici ili naknadno koristiti tu pravomoćnu presudu kao temelj za povrat te ne postoji zakonska obveza tužitelja da u istom postupku istakne i kondemnatoran zahtjev. Zastara restitucijskog zahtjeva teče tek od pravomoćnosti odluke o ništavosti što znači da potrošač koji prvo postigne utvrđenje ništetnosti ne gubi pravo na povrat. Stoga je prigovor tuženika istaknut u tom pravcu nije osnovan.

7. Nije osnovan niti prigovor zastare. Naime, sukladno čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

8. Nije osnovan niti prigovor promašene pasivne legitimacije. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba ugovora o kreditu koji su sklopili isključivo pravni prednik tuženika i tužitelj. Stoga je upravo tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, a ne treća osoba (osiguravajuće društvo) kojoj je tuženik prema vlastitoj tvrdnji prenio sredstva za osiguranje kredita nakon što mu ih je tužitelj platio. Treba dodati da tužitelj nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu s tom trećom osobom (tuženik navedeno ničim ne dokazuje) i da se tužitelja ne tiče obvezno pravni odnos tuženika i treće osobe (koja nije ugovorna strana ugovora u kojem su sadržane sporne ugovorne odredbe).

9. Nadalje, kako je iz ugovora razvidno da je isti tužitelj sklopio kao fizička osoba i to za kupnju vozila, a iz iskaza tužitelja proizlazi da je vozilo kupio za svoje osobne potrebe, zaključak je ovog suda da je tužitelj sklopio ugovor u svojstvu potrošača.

Tuženik tu okolnost nije niti osporio.

10. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

11. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12.1. Iz iskaza tužitelja (list 150 spisa) proizlazi da je ugovor pripremila banka i da nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama pa tako ni o spornim odredbama. Iskazao je da mu nitko od djelatnika banke nije objašnjavao koji su to troškovi vezani uz obradu kredita te da mu nitko ništa dodatno nije pojašnjavao vezano uz sporne odredbe.

12.2. Sud je u prihvatio iskaz tužitelja kao istinit jer je životno uvjerljiv i logičan.

12.3. Na temelju iskaza tužitelja sud nalazi utvrđenim da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelju nitko nije objasnio koji su troškovi obrade i administracije kredita i njihova struktura kao i da tužitelju nitko nije ništa dodatno objašnjavao mimo onog što piše u samom ugovoru. Sud također nalazi utvrđenim da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika. Tuženik suprotno ničim nije niti pokušao dokazati.

13. Razmatrajući sadržaj spornih odredaba, ovaj sud je mišljenja da su iste transparentne u smislu članka 85. ZZP/03, jer su omogućavale tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita 1,00% od iznosa kredita te naknada za osiguranje kredita u visini od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20%). No međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnim odredbama ne znači ujedno i da su iste poštene. Odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza u koje spadaju i sporne naknade (ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena"), podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024. i Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024.).

14. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

15.1. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo.

15.2. Po ocjeni ovog suda ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita u pojedinačnim pregovorima. Naime, tuženik ničim ne dokazuje da je stvarni trošak obrade i administracije kredita iznosio 1,00% iznosa kredita, niti je prije sklapanja ugovora predočio tužitelju od čega se sastoji taj trošak i njegova struktura (kako to proizlazi iz njegovog iskaza koji je sud prihvatio kao istinit).

16. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova obrade zahtjeva i administracije kredita koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi nisu samorazumljivi. Sud uvažava da je tuženik trebao analizirati prikupljenu dokumentaciju, ocijeniti prihode i rashode klijenta, ocijeniti kreditnu sposobnost klijenta, ocijeniti vjerojatnost vraćanja kredita i provesti proces odobrenja ili odbijanja kreditnog zahtjeva. Međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom odredbom prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su stvarno nastali troškovi obrade kreditnog zahtjeva i administrativni troškovi te da su stvarno pružene usluge u visini od 1,00% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu o troškovima obrade i administracije kredita o kojoj nije bio u poziciji pregovarati na način da mu se razjasni relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali podmiriti administrativnom naknadom. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o obradi zahtjeva i administraciji kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

20. Slijedom svega navedenog, kako se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kako je ta odredba (iako jasna i uočljiva) unesena od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banaka mogla biti svjesna da je primjena iste stvorila značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana na štetu potrošača s obzirom da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji se trebali podmiriti iz iznosa naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita), zaključak je ovog suda da se radi o ništetnoj odredbi. Stoga je odlučeno kao pod toč. I izreke.

21. Po ocjeni ovog suda, ne može se zaključiti ni da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na odredbu o naknadi za osiguranje kredita. Naime, tom odredbom nije precizno naznačeno na koji način, u kojem iznosu, te kod kojeg osiguranja je predmetni kredit bio osiguran, niti koji je slučaj osiguran. Tuženik niti u ovom postupku ne iznosi određene tvrdnje (a kamoli dokaze) u tom pravcu. U odnosu na tvrdnju tuženika da je bilo nužno osigurati kredit uzimajući u obzir sve okolnosti tužiteljeve kreditne sposobnosti (koju tvrdnju tuženik ničim ne dokazuje) treba reći da ukoliko je banka odlučila dodatno zaštiti svoj plasman (povrh sredstava osiguranja koje je dao tužitelj – zadužnicu, prijenos vlasništva na kupljenom automobilu, knjižicu vozila iz čl. 9.), i osigurati svoju tražbinu neovisno o tužitelju, tuženik je to mogao učiniti. Naime, banka ima pravo sklopiti ugovor s osiguravajućom kućom kako bi osigurala svoje potraživanje od rizika neplaćanja. Međutim, po ocjeni ovog suda, banka je to mogla učiniti o svom vlastitom trošku i bez prebacivanja ikakvih obveza na tužitelja. Ostaje nejasno zašto je banka taj trošak (ukoliko ga je uopće imala, što ničim nije dokazala) prebacila na tužitelja. Po ocjeni ovog suda, takva je odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Dakle, iz provedenih dokaza ne proizlazi da su tužitelju prilikom zaključenja Ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene za osiguranje kredita i prebacivanja tog troška na tužitelja pa mu dakle na taj način kao potrošaču nije omogućeno da informirano pristane na takvu odredbu kojom mu je nametnuta još jedna dodatna obveza. Po ocjeni ovog suda, tuženik je takvu odredbu unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere (jer je svoj trošak prebacio na tužitelja), pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste stvorila značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je zaključak ovog suda da je i ta odredba ništetna te je odlučeno kao pod toč. I izreke.

22. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora (1.328,00 eura) te zatraženom troškovniku.

23. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1) i trošak pristupa na ročište 13.07.2026. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 200 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% ime PDV iznosi 500,00 eura. Priznat mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura i na presudu u iznosu od 110,00 eura. Dakle, sveukupni troškovi tužiteljice iznose 636,55 eura. Prihvaćen je i njegov zahtjev za isplatu zateznih kamata od donošenja ove presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

24. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 25.05.2026. Navedeno stoga što sud nije pozvao tužitelja na dodatno pisano očitovanje, a sud tužitelju nije niti odobrio takvo dodatno pisano očitovanje u smislu čl. 299.a st. 2. ZPP-a.

U Zagrebu 20. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.