- 1 -              III Kr 117/2023-5

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 117/2023-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. P. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak, 101/17, 118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu od 22. ožujka 2021. broj K-1/2019-63 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 22. veljače 2023. broj I Kž-387/2021-5, u sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2024.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Zahtjev osuđenog M. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu broj K-1/2019-63 od 22. ožujka 2021., potvrđena presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž-387/2021-5, osuđen je M. P. zbog kaznenih djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. i čl. 37. KZ/11 (toč. 1. izreke) za koje je utvrđena kazna zatvora od jedne godine te, pod toč. 2. izreke zbog kaznenog djela iz čl. 247. st. 2. KZ/11 za koji mu je utvrđena kazna zatvora od jedne godine i šest mjeseci te je uzeta kao utvrđena jedinstvena kazna zatvora od dvije godine izrečena pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-310/2017 od 20. prosinca 2018. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11 i drugih, pa mu je, primjenom odredaba o stjecaju, izrečena jedinstvena kazna zatvora od tri godine i tri mjeseca.

 

1.1. Istovremeno, pravomoćnom presudom opt. M. P. oslobođen je optužbe zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1., pod toč. 3. izreke pobijane presude.

 

2. Protiv osuđujućeg djela pravomoćne presude M. P. podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po svom branitelju M. K. iz Odvjetničkog društva K., H. i V. j.t.d. iz V., '' zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 469. toč. 1. st. 1. toč. 3. i 4. ZKP/08 i bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 517. st. 1. toč. 3. u vezi čl. 468. st. 3. ZKP/08 i čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08'', s prijedlogom da se osuđenik oslobodi optužbe, a podredno da se pravomoćna presuda ukine i vrati na ponovno odlučivanje. Zatražena je odgoda za izvršenje kazne u smislu čl. 518. st. 5. ZKP/08.

 

3. Sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22 - dalje u tekstu: ZKP/08), Glavni državni odvjetnik je odgovorio na zahtjev osuđenika i predložio da se isti kao neosnovan odbije. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje optuženiku i njegovom branitelju.

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. U zahtjevu se, većim dijelom pa i doslovce, ponavljaju prigovori izneseni u žalbi osuđenika protiv prvostupanjske presude, koje je drugostupanjski sud u svojoj odluci već analizirao i na njih odgovorio.

 

6. Tako se u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude tvrdi da je ostvarena povreda odredaba kaznenog zakona ''iz čl. 469. toč. 1. st. 1. toč. 3. i 4. ZKP/08'' (ispravno čl. 469. toč. 3. i 4. ZKP/08), zbog pogrešne pravne kvalifikacije kaznenog djela koja povlači i zastaru kaznenog progona. Naime, zahtjevom se tvrdi da to kazneno djelo ''predstavlja prividni realni stjecaj'', a svaka od radnji koja ulazi u sklop tog produljenog kaznenog djela mora sadržavati sva bitna obilježja ''što znači da po svakoj radnji protupravna imovinska korist mora biti znatna odnosno viša od 30.000,00 kn. koliko iznosi imovinski cenzus kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97''. Stoga je kazneno djelo pogrešno pravno kvalificirano zbrajanjem tih vrijednosti tijekom četiri godine što, prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme događaja te sudskoj praksi (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-410/2010), nije bilo dopušteno. Zbog toga, primjenom načela blažeg zakona, smatra da je  kazneno djelo trebalo pravno kvalificirati kao kazneno djelo iz čl. 337. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97, za koje je u većem dijelu inkriminiranog perioda nastupila zastara kaznenog progona.

 

7. Ovi navodi zahtjeva nisu osnovani.

 

7.1. Argumentacija navedena u zahtjevu polazi od pogrešne pretpostavke da se ovdje radi o produljenom kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju. Naime, to ne proizlazi iz činjeničnog opisa kaznenog djela iz izreke prvostupanjske presude jer niti jedna zasebna radnja počinjenja djela nije pobliže opisana. Jednako tako, to ne proizlazi niti iz pravnog opisa te zakonske oznake kaznenog djela i obrazloženja prvostupanjske presude. Pored toga, pogrešna je i teza da bi za konstrukciju produljenog kaznenog djela ''svaka radnja'' morala sadržavati zakonsko obilježje u vidu znatne imovinske koristi već bi, zbog pravila da se produljeno kazneno djela kvalificira po najtežoj radnji, bilo dostatno da takvo obilježje sadrži jedna od njih.

 

7.2. Međutim, prema činjeničnom i pravnom opisu kaznenog djela pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude, u konkretnom slučaju radi se o jedinstvu protupravnog ponašanja u okviru iskorištavanja istog stanja i svojstva osuđenika, kao i jedinstva namjere, cilja te identiteta oštećenika. Vremenska sukcesija sjedinjujućih faktora radnji iz serije (''u periodu od 1. siječnja 2005. do 30. prosinca 2008. …zatražio isplatu novca u visini od 10% od iznosa svakog pojedinog računa'') u toj je mjeri bliska i konstantna da se ukupno djelovanje osuđenika ukazuje kao jedan voljni akt i jedna radnja kojom on, u cjelini gledano, povređuje isto zaštićeno dobro tako što mu, na njegov poticaj, direktor trgovačkog društva E., na štetu tog društva, kroz period od četiri godine u više navrata predaje na ruke tražene iznose u ukupnoj vrijednosti od 69.578,74 kn. Time se, sukcesivnim opetovanjem elemenata bića istog kaznenog djela, svakom idućom radnjom povećava isto nepravo na štetu istog oštećenika, a štetni učinci se međusobno zbrajaju.

 

7.3. Stoga je pravilno ocjenjeno da se ovdje radi o jedinstvu radnje, a ne produljenom kaznenom djelu pa je, primjenom blažeg zakona, predmetno kazneno djelo pravilno pravno označeno kao jedno, jedinstveno kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. i čl. 37. KZ/11.

 

8. Isto tako, pogrešna je teza zahtjeva da se ovdje, po načelu specijaliteta, eventualno može raditi o kaznenom djelu primanja mita u gospodarskom poslovanju iz čl. 294.a st. 2. KZ/97, odnosno kaznenom djelu iz čl. 253. st. 2. KZ/11 (očito se misli na čl. 252. st. 2. KZ/11) za koji postupak bi, prema čl. 21. i čl. 31. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (ZUSKOK) stvarno nadležan bio Županijski sud u Zagrebu, a ne Županijski sud u Varaždinu.

 

8.1. Međutim, prema činjeničnom opisu kaznenog djela iz optužnice i presude, ne radi se o kaznenom djelu primanja mita u gospodarskom poslovanju s obzirom da bitno obilježje u vidu pogodovanja drugoga prilikom sklapanja posla ili pružanja usluge uopće nije opisano niti optuženo. Iz tog razloga, dodavanjem ove kriminalne količine u činjenični opis djela na način kako to sugerira podnositelj zahtjeva, sudovi bi prekoračili objektivni identitet optužbe. Stoga je kazneni postupak pravilno proveden pred Županijskim sudom u Varaždinu kao stvarno i mjesnom nadležnom, a osim toga, ovaj se izvanredni pravni lijek ionako ne može podnijeti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 6. ZKP/08 na koju smjera podnositelj.

 

9. Vezano za kazneno djelo pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude, ističe se ''bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 517. st. 1. toč. 3. u vezi čl. 468. st. 3. ZKP/08 i čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08''. Obrazlažući ovu povredu podnositelj ukazuje da je, nakon djelomičnog ukidanja prvostupanjske presude rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-310/2017 od 20. prosinca 2018., državni odvjetnik u ponovljenom postupku ''u potpunosti izmijenio objektivni identitet optužbe'' tako što je optuženiku stavio na teret drugo kazneno djelo iz čl. 247. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. Budući da odredba čl. 489. st. 1. ZKP/08 nalaže ponovljeni postupak po prvobitnoj optužnici, tvrdi da se osuđenika moglo suditi samo za djelo za koje je ranije bio oslobođen. Stoga smatra da su sudovi "trebali odbiti optužbu za to drugo kazneno djelo jer postoje okolnosti koje sprječavaju kazneni progon u smislu čl. 452. toč. 6. ZKP/08".

 

10. Ovi navodi zahtjeva, međutim, nisu u cijelosti razumljivi jer ne korespondiraju sa zakonom predviđenim povredama iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP-a (povreda prava okrivljenika na obranu na raspravi ili povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu).

 

10.1. Prije svega, ovaj se izvanredni pravni lijek ne može podnijeti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, a osim toga, podnositelj zahtjeva očito miješa institut zabrane reformatiae in peius (čl. 13. ZKP/08) s ovlasti državnog odvjetnika da do kraja dokaznog postupka izmijeni optužnicu, koje ovlaštenje proizlazi iz čl. 441. st. 1. ZKP/08.

 

11. Naime, budući da je ranije kazneno djelo pod toč. 10. (sada toč. 2. izreke prvostupanjske presude) ukinuto prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, očito je da pri izricanju nove presude sud nije bio vezan zabranom iz čl. 489. st. 4. u vezi čl. 13. ZKP/08. Točno je da je prvostupanjski sud, u ponovljenom postupku, trebao uzeti za osnovu prvobitnu optužnicu, ali to istovremeno ne znači da je državnom odvjetniku uskraćeno pravo da, s obzirom na rezultate ponovljenog dokaznog postupka, optužnicu izmijeni ili dopuni. Povredu objektivnog identiteta optužbe, onako kako to tvrdi podnositelj, može ostvariti samo sud ukoliko samostalno izmijeni optužnicu i osudi optuženika za drugo ili teže kazneno djelo, što ovdje, očito, nije slučaj.

 

12. Zbog toga, budući da je ranija presuda ukinuta prihvaćanjem (samo) žalbe državnog odvjetnika, a državni odvjetnik je u ponovljenom postupku sam izmijenio činjenični i pravni opis kaznenog djela sukladno svom ovlaštenju iz čl. 441. st. 1. ZKP/08, nije bilo zapreke da sud takvu izmijenjenu optužnicu prihvati i donese osuđujuću presudu. S obzirom da se ne radi o težem kaznenom djelu jer je za oba zapriječena jednaka kazna zatvora od jedne do deset godina, nije mogla biti ostvarena ni povreda prava obrane na raspravi, ukoliko je podnositelj zahtjeva na tu povredu ciljao.

 

13. Konačno, nije ostvarena niti povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja bi mogla utjecati na presudu. Naime, podnositelj paušalno tvrdi da je drugostupanjski sud "bez ikakvih razloga odbio žalbu osuđenika po svim osnovama". Iako to kvalificira kao povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, zbog koje se ovaj pravni lijek ne može podnijeti, vjerojatno smjera na povredu iz čl. 487. st. 1. ZKP/08 koja nalaže žalbenom sudu da ocijeni žalbene razloge.

 

14. Međutim, analizom sadržaja drugostupanjske presude pod toč. 8.2. do 8.8. njezinog obrazloženja, vidljivo je da je taj sud dostatno odgovorio na suštinu činjeničnih prigovora izloženih u žalbi te se dijelom pozvao na sveobuhvatna utvrđenja prvostupanjske presude čiji razlozi, zajedno s razlozima presude žalbenog suda, čine cjelinu. Stoga niti ovaj navod zahtjeva nije osnovan.

 

15. Ostalim navodima zahtjeva ponavljaju se prigovori činjenične naravi (analiza rezultata financijsko-knjigovodstvenog vještaka u pitanju da li je i u kojem iznosu nastupila šteta za Grad V.). Međutim, prema taksativno nabrojanim razlozima iz čl. 517. st. 1. ZKP/08, ovaj se izvanredni pravni lijek ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer bi se, u protivnom, dopustilo preispitivanje utvrđenih činjenica u trećem stupnju mimo zakonom dopuštenih uvjeta.

 

16. Budući da su navodi zahtjeva dijelom nedopušteni, a dijelom su neosnovani, trebalo je zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbiti te, sukladno čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude. Utoliko je i prijedlog osuđenika za odgodu izvršenja kazne zatvora postao bespredmetan.

 

Zagreb, 15. veljače 2024.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

              Ranko Marijan, v.r.