Poslovni broj: P-490/2025-30

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Nives Grubišić Đogić u pravnoj stvari tužitelja FR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Ivi Zlatić, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika VR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Zdravku Iviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 20. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da nije osnovano potraživanje tuženika VR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao založnog vjerovnika, određeno Rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru, poslovni broj Ovr-219/2022 od 22. travnja 2025., pod točkom II. izreke, kojim se iz kupovnine dobivene prodajom nekretnine u vlasništvu tužitelja FR u ½ dijela kčbr. [katastarska čestica], kuća broj 87, zgrada, dvorište i vinograd površine 1510 m², upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], namiruje tražbina založnog vjerovnika VR u iznosu od 70.662,58 EUR, i to na ime zatezne kamate u iznosu od 10.937,32 EUR i na ime glavnice u iznosu od 59.725,26 EUR.

II. Nalaže se tuženiku VR isplatiti tužitelju FR iznos od 70.662,58 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.800,25 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 20. kolovoza 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka u bitnome navodi da je Rješenjem ovog suda, Stalne službe u Samoboru, poslovni broj Ovr-219/2022 od 22. travnja 2025. upućen u parnicu radi osporavanja potraživanja ovdje tuženika kao založnog vjerovnika. Navodi da je na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kčbr. [katastarska čestica], tuženik temeljem Sporazuma o zasnivanju založnog prava od 14. lipnja 2018., sklopljenog s njegovom bivšom suprugom OR, upisao založno pravo radi osiguranja navodnog zajma od 450.000,00 kn. Tvrdi da taj zajam nikada nije stvarno dan, već da je Sporazum sklopljen isključivo kako bi se predmetna nekretnina opteretila u vrijeme kada se vodio spor o pravu tužitelja na toj nekretnini. Ističe da je tuženik bio blizak s OR, znao za njihove imovinske odnose i sporove te je svjesno sudjelovao u stvaranju privida tražbine radi onemogućavanja tužitelja u ostvarenju njegovih vlasničkih prava. Tužitelj dalje navodi da je pravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj P-794/2018 od 21. prosinca 2018. utvrđeno njegovo pravo na ½ predmetne nekretnine te je naložena uspostava odgovarajućeg zemljišnoknjižnog stanja. Nakon toga je OR svoj dio nekretnine prenijela na zajedničku kćer BR i na nju prenijela tražbinu s osnove parničnih troškova prema tužitelju. BR potom je pokrenula ovrhu upravo na tužiteljevu suvlasničkom dijelu te ga u ovršnom postupku kupila, dok je tuženik kao ranije upisani založni vjerovnik iz vrijednosti tužiteljeve nekretnine namiren u iznosu od 70.662,58 EUR. Tužitelj smatra da mu je upravo za taj iznos umanjena njegova imovina na temelju nepostojeće tražbine te zahtijeva utvrđenje da tuženikova tražbina nije osnovana i povrat tog iznosa.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbeni zahtjev. Navodi da je OR poznavao poslovno i prijateljski, ali poriče intimnu vezu. Tvrdi da mu je bilo poznato da je ona bivša supruga tužitelja i da između njih postoje sporovi, ali ne i da se upravo glede predmetne nekretnine vodi postupak u kojem bi tužitelj mogao steći vlasništvo. Ističe da je prije sklapanja Sporazuma provjerio zemljišnoknjižno stanje te je dobio obavijest da je zabilježeni postupak P -132/14 završen povlačenjem tužbe. Navodi da je OR nakon razvoda bila u vrlo lošoj financijskoj situaciji i da joj je u prethodne dvije godine u više navrata pozajmljivao manje novčane iznose u ukupnom iznosu od oko 100.000,00 kn, a zatim još 350.000,00 kn, zbog čega je zatražio osiguranje založnim pravom. Smatra da je tražbina postojala i da se zakonito namirio iz vrijednosti zaloga. Tuženik je tijekom postupka dodatno ukazivao na brojne parnice između tužitelja i OR te troškove koje je ona imala u tim postupcima, smatrajući da navedeno potvrđuje njezinu potrebu za zajmom. Osporavao je vjerodostojnost iskaza tužitelja o njezinoj materijalnoj situaciji. U pravnom pogledu isticao je i da se na prividnost pravnog posla mogu pozivati prvenstveno ugovorne strane te da tužitelj, koji nije stranka Sporazuma između njega i OR, ne može uspješno osporavati pravni posao koji su oni sklopili.

3. Tužitelj je ostao kod tvrdnje da nikakav novac nije predan. Posebno je ukazao da je tuženik prilikom saslušanja tvrdio da je iznos od 350.000,00 kn neposredno prije navodne predaje podigao sa svojeg bankovnog računa, ali za navedeno nije dostavio izvod računa, potvrdu banke niti drugi objektivan dokaz. Smatra da se sudske odluke koje je tuženik dostavio radi dokazivanja loše financijske situacije OR ne odnose na odlučnu činjenicu – je li novac stvarno predan – već, upravo suprotno, potvrđuju koliko je tuženik bio upoznat s odnosima bivših supružnika.

4. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao spis poslovni broj P-794/2018, rješenje poslovni broj Ovr-219/2022-66 od 22. travnja 2025. (list 6-11), Sporazum o zasnivanju založnog prava (list 20-22), zemljišnoknjižni izvadak (list 23-29), zapisnik o posvjedočenju činjenica (list 72-73), izvansudsku nagodbu (list 86-88) te je izveden dokaz saslušanjem stranaka (list 59-63) i svjedoka SR, OR i BR (list 64-68).

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07; 84/08; 123/08., 57/11., 148/11.,25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da ne postoji odnosno da nije osnovana tražbina tuženika koja je kao založna tražbina namirena iz kupovnine dobivene prodajom tužiteljeva suvlasničkog dijela nekretnine, te zahtjev da mu tuženik isplati iznos od 70.662,58 EUR koji je po toj osnovi primio.

7. Između stranaka nije sporno da su tuženik i OR **.**.2018. sastavili Sporazum o zasnivanju založnog prava za iznos od 450.000,00 kn, da je temeljem tog Sporazuma 15. lipnja 2018. upisano založno pravo u korist tuženika, da je predmetna nekretnina bila predmet dugotrajnog spora tužitelja i njegove bivše supruge te da je presudom P-794/2018 tužitelju priznato pravo na ½ nekretnine. Nije sporno ni da je nakon toga BR stekla drugu polovinu nekretnine i tražbinu svoje majke prema tužitelju, da je protiv tužitelja pokrenula ovršni postupak na njegovoj polovini nekretnine u kojem je tuženik sudjelovao kao založni vjerovnik i u kojem mu je iz kupovnine ostvarene prodajom nekretnine izvršena isplata.

8. Sporno je između stranaka postojanje i visina tražbine tuženika koja je u ovršnom postupku Ovr-219/2022 prijavljena i namirena kao založna tražbina. U tom je smislu sporno je li tuženik OR uopće predao novac koji bi predstavljao osnovu tražbine osigurane založnim pravom, odnosno je li Sporazum o zasnivanju založnog prava sklopljen radi osiguranja stvarno postojećeg zajma ili radi stvaranja privida duga i opterećenja nekretnine u svrhu oštećenja tužitelja. Sporna je i visina iznosa za koji se tuženik namirio iz vrijednosti tužiteljeve nekretnine , kao i datum njegova stvarnog namirenja, zatim je li tuženik u vrijeme sklapanja Sporazuma znao za spor i prava tužitelja na predmetnoj nekretnini te, u pravnom smislu, može li se tužitelj kao treća osoba pozivati na ništetnost odnosno nedopuštenost pravnog posla iz kojeg bi osporena tražbina trebala proizlaziti.

9. Iz provedenih dokaza sud je utvrdio:

- da nije dokazana stvarna predaja OR iznosa od 450.000,00 kn niti bilo kojeg drugog iznosa koji bi predstavljao tražbinu osiguranu predmetnim založnim pravom;

- da Sporazum od 14. lipnja 2018. izrijekom sadrži izjavu da je tuženik OR već dao zajam od 450.000,00 kn, iako su i tuženik i OR iskazivali da je navodnih 350.000,00 kn predano tek nekoliko dana nakon potpisivanja Sporazuma;

- da za navodne ranije posudbe od ukupno oko 100.000,00 kn ne postoji niti jedna potvrda, priznanica, bankovna transakcija ili drugi materijalni trag, a tuženik nije mogao navesti vrijeme, niti dinamiku tih navodnih isplata;

- da tuženik nije dostavio izvod svojeg računa niti drugi dokaz kojim bi potvrdio vlastitu tvrdnju da je neposredno prije predaje 350.000,00 kn taj novac podigao sa svojeg računa;

- da je tuženik bio vrlo dobro upoznat s osobnim, bračnim i imovinskim odnosima tužitelja i OR, kao i s činjenicom da ona smatra da je tužitelj od nje sakrio znatnu imovinu;

- da je sama OR iskazala da je tuženiku rekla da je predmetna kuća kupljena za vrijeme braka s tužiteljem te da se o njoj vodi spor s bivšim suprugom;

- da je tuženik i prema vlastitom iskazu prije sklapanja Sporazuma preko odvjetnika provjeravao zemljišnoknjižno stanje i bio upoznat s postojanjem zabilježbe spora između tužitelja i OR;

- da su tuženik i OR bili u izrazito bliskom odnosu, koji je prema vjerodostojnom iskazu svjedoka SR bio i ljubavne naravi, te da je tuženik pred trećim osobama pokazivao detaljno poznavanje njezinih imovinskih odnosa i sukoba s tužiteljem;

- da nakon dospijeća navodnog zajma 31. prosinca 2018. tuženik nije poduzeo radnje radi njegova povrata niti je dokazao da je od OR zahtijevao ispunjenje;

- da je tuženik u ovršnom postupku Ovr-219/2022 prijavio svoje potraživanje kao založni vjerovnik te je Rješenjem o namirenju ovog suda od 22. travnja 2025. određeno njegovo namirenje u ukupnom iznosu od 70.662,58 EUR, od čega 59.725,26 EUR na ime glavnice i 10.937,32 EUR na ime zatezne kamate dospjele u razdoblju od tri godine prije donošenja rješenja o dosudi;

- da je Financijskoj agenciji navedenim Rješenjem o namirenju naloženo da tuženiku kao založnom vjerovniku isplati upravo iznos od 70.662,58 EUR na njegov račun;

- da je sud uvidom u Obavijest Financijske agencije, Regionalnog centra Zagreb, Klasa: O/110-10/23-01/554, Ur.br.: 07-01-25-29 od 3. lipnja 2025., utvrdio da je Financijska agencija, postupajući po pravomoćnom Rješenju o namirenju, dana 2. lipnja 2025. s računa kupovnine izvršila isplatu iznosa od 70.662,58 EUR tuženiku VR na njegov račun IBAN [broj bankovnog računa];

- da je konačni učinak niza pravnih radnji bio taj da je BR stekla polovinu svoje majke, zatim u ovrsi i tužiteljevu polovinu nekretnine, dok je iz vrijednosti koja je ostvarena prodajom tužiteljeva suvlasničkog dijela iznos od 70.662,58 EUR isplaćen tuženiku na temelju tražbine za koju je u ovom postupku utvrđeno da materijalnopravno nije postojala.

10. Sud nije povjerovao iskazu tuženika u dijelu u kojem tvrdi da je OR stvarno predao ukupno 450.000,00 kn. Taj je iskaz u bitnim elementima neodređen, proturječan sadržaju pisane isprave i nije potkrijepljen objektivnim dokazima. Prije svega, Sporazum od 14. lipnja 2018. ne navodi da će tuženik tek naknadno predati novac, niti da 450.000,00 kn predstavlja zbroj prethodnih manjih zajmova i buduće isplate. Naprotiv, u njemu se kategorički navodi da je zajmodavatelj zajmoprimateljici dao pozajmicu odnosno zajam u iznosu od 450.000,00 kn. Tuženik, međutim, iskazuje da je OR od njega tražila 350.000,00 kn i da joj je taj iznos dao tek nekoliko dana nakon potpisivanja Sporazuma. Jednako o vremenu navodne predaje iskazuje i OR. Takva nesuglasnost ne odnosi se na sporednu okolnost, već upravo na bitnu činjenicu je li i kada predmet zajma uopće predan. Dodatno, iako je tuženik izričito izjavio da je 350.000,00 kn podigao sa svojeg bankovnog računa, o tome tijekom postupka nije dostavio nikakvu ispravu. Riječ je o dokazu koji bi, da je takva transakcija doista postojala, bio objektivan, jednostavan i izravno podoban za potvrdu njegove tvrdnje. Umjesto toga tuženik je dostavljao sudske odluke o drugim sporovima tužitelja i OR, koje mogu govoriti o njihovim međusobnim odnosima i troškovima, ali ni na koji način ne dokazuju da je tuženik OR predao 350.000,00 kn. Sud posebno cijeni i činjenicu da tuženik nije mogao pouzdano iskazati tko je sastavio Sporazum, nije se sjećao ugovorenog roka vraćanja, niti drugih osnovnih elemenata pravnog posla kojim je, prema njegovim tvrdnjama, raspolagao iznosom od ukupno 450.000,00 kn. Istodobno tvrdi da je dvije godine davao niz gotovinskih zajmova bez ijedne potvrde, a zatim i vrlo visok iznos u gotovini. Takvo postupanje samo po sebi nije nemoguće, ali u konkretnom slučaju, bez ijednog vanjskog materijalnog traga i uz navedene proturječnosti, nije životno uvjerljivo. Nije uvjerljivo ni objašnjenje tuženika da nakon isteka roka 31. prosinca 2018. nije tražio povrat zato što nije želio „ukopati“ OR koja „nije imala ni za kruh“. Ako je upravo zbog straha od nevraćanja tako visokog iznosa nekoliko mjeseci ranije zahtijevao založno osiguranje, nelogično je da nakon dospijeća godinama ne poduzima ni elementarne radnje radi naplate, a da se potom u cijelosti koristi založnim pravom tek kada se otvori mogućnost namirenja iz suvlasničkog dijela nekretnine koji je pravomoćnom presudom pripao tužitelju. Dokumentacija javnog bilježnika također ne dokazuje predaju novca. Ovjerom je potvrđena vjerodostojnost potpisa OR na Sporazumu, ali time nije potvrđena istinitost izjave da je 450.000,00 kn stvarno predano. Stoga sama činjenica ovjere potpisa ne daje veću dokaznu snagu tvrdnji o predaji novca, osobito kada je sadržaj Sporazuma u pogledu već izvršene predaje novca proturječan iskazima osoba koje tvrde da su u toj predaji sudjelovale.

11. Sud je u bitnom dijelu prihvatio iskaz tužitelja. Točno je da tužitelj nije osobno bio nazočan navodnom odnosu zajma te je i sam jasno izjavio da o nepostojanju zajma nema izravnog saznanja osim onoga što mu je prenio sin. Međutim, njegova tvrdnja da se radilo o fiktivnom zajmu ne ocjenjuje se izolirano, nego zajedno sa sadržajem Sporazuma, izostankom dokaza o podizanju i predaji novca, nelogičnostima u iskazu tuženika, iskazom OR o znanju tuženika za spor oko kuće, iskazom SR o bliskom odnosu tuženika i OR te s konačnim načinom na koji je založno pravo iskorišteno u ovršnom postupku. U toj ukupnosti iskaz tužitelja nalazi potvrdu u drugim dokazima.

12. Sud nije prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedokinje OR u dijelu u kojem tvrdi da je od tuženika primila sporne novčane iznose. Svjedokinja je neposredna sudionica osporenog pravnog posla i osoba čiji je imovinski interes u vrijeme njegova sklapanja bio izravno suprotstavljen interesu tužitelja. Sama navodi da je smatrala da je tužitelj od nje sakrio znatnu bračnu imovinu, da je vodila velik broj postupaka i da nakon razvoda nije dobila ono što smatra svojim dijelom imovine. Upravo u tim okolnostima sud nalazi motiv za sklapanje osporenog Sporazuma, a ne dokaz postojanja zajma. Čak i ako se prihvati da je OR imala znatne troškove sudskih postupaka i da je subjektivno smatrala da joj tužitelj uskraćuje i skriva bračnu imovinu, iz toga ne proizlazi da joj je tuženik dao 450.000,00 kn. Naprotiv, njezino uvjerenje da joj tužitelj skriva imovinu, zajedno s izrazito poremećenim odnosima bivših supružnika, predstavlja uvjerljiv motiv da nekretninu oko koje se s tužiteljem vodio spor optereti založnim pravom u korist bliske osobe, kako bi se umanjila ili onemogućila stvarna vrijednost vlasničkog prava koje bi tužitelj u tom sporu mogao ostvariti. Iskaz OR dodatno je važan upravo u dijelu koji ne ide u prilog tuženiku. Ona je nedvosmisleno navela da je tuženiku rekla kako je predmetna kuća kupljena za vrijeme njezina braka s tužiteljem i da se o toj kući vodi spor s bivšim suprugom. Stoga sud ne prihvaća tvrdnju tuženika da nije znao da tužitelj polaže pravo na predmetnu nekretninu. Njegovo eventualno uvjerenje da će OR u tom sporu uspjeti nije odlučno. Osoba koja zna da se o vlasništvu nekretnine vodi spor ne može se ponašati kao da pravo osobe koja tu nekretninu potražuje ne postoji.

13. Sud nije prihvatio ni iskaz BR kao dovoljan dokaz predaje 350.000,00 kn. Svjedokinja je izričito navela da je izrazito bliska s majkom, dok s ocem ne komunicira od rastave roditelja. Ona je ujedno osoba na koju je majka prenijela svoj suvlasnički dio nekretnine i tražbinu prema tužitelju, a potom je upravo ona u ovršnom postupku stekla i tužiteljevu polovinu. Njezina je imovinska povezanost s konačnim rezultatom cijelog niza pravnih radnji očita. Osim toga, njezin iskaz o samoj predaji novca ostao je općenit. Navodi da je vidjela da tuženik vadi novac iz torbe i predaje ga majci, ali se ne sjeća apoena, ne zna je li novac bio u kuverti, ne zna točno kada je isplata izvršena niti poznaje bitne uvjete zajma. Takav iskaz, kada se dovede u vezu s njezinom bliskošću s majkom, neprijateljskim odnosom s tužiteljem i neposrednim imovinskim interesom, ne može nadomjestiti potpuni izostanak objektivne dokumentacije o navodnom zajmu.

14. Nasuprot tome, sud je prihvatio iskaz svjedoka SR. Svjedok nije srodnik niti jedne stranke, nije s njima u sporu, a tuženika je sreo svega nekoliko puta. Činjenica da s tužiteljem poslovno surađuje i koristi njegov poslovni prostor sama za sebe ne dovodi u sumnju njegov iskaz, osobito jer je opisao konkretan razgovor kojem je neposredno nazočio i u kojem je upravo tuženik sam iznosio podatke o svom odnosu s OR. Tako je isti uvjerljivo iskazao da se tuženik u društvu hvalio da s OR odlazi na skijanja i različita putovanja i aktivnosti te je svima nazočnima dao do znanja da su u ljubavnom odnosu. Još je važnije da je tuženik tom prilikom govorio kako OR pomaže u vezi s rastavom, da zna za imovinu koju je sakrila od bivšeg supruga i da o tužitelju „sve zna“, uključujući svoje uvjerenje da tužitelj skriva novac. Takav neposredni iskaz nepristrane osobe u potpunosti je sukladan i priznanjima samog tuženika da mu je OR vrlo detaljno pričala o sebi, svojem životu i posebno odnosu s tužiteljem.

15. Sud stoga ne prihvaća poricanje tuženika da je s OR bio u bliskom intimnom odnosu. Pri tome za odluku nije presudna formalna kvalifikacija njihova odnosa, nego intenzitet bliskosti i količina informacija koje je tuženik od nje primao. Utvrđena bliskost dodatno čini životno neuvjerljivom tvrdnju da je znao za razvod, brojne sporove, navodno skrivanje velike imovine i financijske probleme OR, ali istodobno nije znao da njezin bivši suprug polaže pravo upravo na kuću koju je prihvatio kao zalog za iznos od 450.000,00 kn.

16. Povijesni zemljišnoknjižni izvadak dodatno potvrđuje da predmetna nekretnina ni objektivno nije predstavljala nekretninu čije bi pravno stanje opravdavalo bezrezervnu ocjenu da je „čista“. U zemljišnim knjigama bila je vidljiva zabilježba spora Z-914/2014 i drugi upisi povezani s postupcima tužitelja. Sud je uzeo u obzir obranu tuženika da je prvotni predmet P-132/14 završio povlačenjem tužbe te da kasniji postupak u kojem je donesena presuda P-794/2018 nosi drugi poslovni broj. Međutim, ta okolnost nije odlučna jer je sama OR potvrdila da je tuženiku izravno rekla da se glede kuće vodi spor s tužiteljem. Stoga se tuženik ne može uspješno pozivati na navodnu zabludu izazvanu samim poslovnim brojem zabilježenog predmeta.

17. Presudom P-794/2018 od 21. prosinca 2018. utvrđeno je da tužitelju pripada ½ predmetne nekretnine te je u tom dijelu naložena uspostava zemljišnoknjižnog stanja. Slijed kasnijih radnji dodatno potvrđuje zaključak o njihovoj stvarnoj svrsi. Nakon što je u sporu utvrđeno pravo tužitelja na polovinu kuće, OR prenijela je svoj dio nekretnine na kćer BR i ustupila joj svoju tražbinu prema tužitelju. BR potom je pokrenula ovrhu na tužiteljevoj polovini, tu polovinu stekla u ovršnom postupku, dok je zbog ranije upisanog založnog prava iz kupovnine prvenstveno namirena navodna tražbina tuženika u iznosu od 70.662,58 EUR. Na opisani način ostvaren je upravo onaj rezultat koji je opterećenjem nekretnine mogao biti predvidiv već u vrijeme sklapanja Sporazuma: vrijednost dijela nekretnine koji je pravomoćno pripao tužitelju nije pripala njemu, već je dijelom iskorištena za namirenje tuženika, dok je sama nekretnina u konačnici prešla na kćer OR. Time je OR, preko kćeri BR i uz založnu poziciju tuženika, postigla da se unatoč pravomoćnoj presudi kojom je priznato vlasničko pravo tužitelja njegova polovica nekretnine iz njegove imovine izdvoji bez odgovarajuće novčane naknade njemu.

18. Iz svega navedenog sud zaključuje da tuženik OR nije dao zajam od 450.000,00 kn te da su izjave sadržane u Sporazumu o postojanju tog zajma služile stvaranju privida tražbine koja u stvarnosti nije postojala. Založno pravo nije zasnovano radi stvarnog osiguranja povrata predanog novca, nego kao sredstvo opterećenja nekretnine glede koje je tuženiku bilo poznato da tužitelj polaže vlasničko pravo.

19. U pravnom pogledu sud nije prihvatio prigovor tuženika da se na prividnost pravnog posla može pozivati samo ugovorna strana i da tužitelj zbog toga ne može osporavati tražbinu.

20. Prema članku 285. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, dok se prividnost ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi. Međutim, iz navedenog ne proizlazi da treća osoba čija su prava upravo prividnim ugovorom povrijeđena mora trpjeti njegove učinke. Odredbom članka 322. stavka 1. ZOO-a propisano je da je ugovor protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, a sudionici obveznih odnosa sukladno člancima 4. i 6. ZOO - a dužni su postupati savjesno i pošteno te se ne smiju pravom koristiti protivno svrsi zbog koje je ono ustanovljeno.

21. O ovom pravnom pitanju izravno se izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1032/2024-2 od 11. veljače 2025. Vrhovni sud razlikuje pravnu posljedicu prividnosti između samih ugovornih strana od pravnih učinaka takvog posla prema trećim osobama. Dok prividan ugovor među ugovornim stranama nema učinka odnosno predstavlja nepostojeći pravni posao, treća osoba čija su prava zahvaćena takvim poslom može zahtijevati utvrđenje njegove ništetnosti ako je stvaranjem prividnog pravnog odnosa i založnog prava ostvareno postupanje protivno moralu društva, načelu savjesnosti i poštenja i zabrani zlouporabe prava. I ovdje je stvoren privid postojanja zajma, za koji sud utvrđuje da novac nije predan, a na temelju takvog odnosa zasnovano je založno pravo koje je neposredno pogodilo prava treće osobe – ovdje tužitelja.

22. Osim toga, tužitelj ovom tužbom u izreci niti ne zahtijeva zasebno utvrđenje ništetnosti Sporazuma između tuženika i OR, nego, sukladno rješenju o upućivanju na parnicu, traži utvrđenje da tražbina tuženika kao založnog vjerovnika nije osnovana. Pitanje postoji li i proizvodi li prema tužitelju pravne učinke pravni posao iz kojeg bi ta tražbina trebala proizaći predstavlja prethodno pitanje za odluku o postojanju osporene tražbine. Nakon što je sud utvrdio da zajam nije stvarno isplaćen i da je prividni odnos stvoren s nemoralnom svrhom zadiranja u prava tužitelja, iz njega prema tužitelju ne može nastati valjana založna tražbina.

23. Slijedom navedenog osnovan je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje da nije osnovano potraživanje tuženika u iznosu od 70.662,58 EUR, od čega 59.725,26 EUR glavnice i 10.937,32 EUR kamata, koje je priznato radi namirenja u ovršnom postupku Ovr-219/2022.

24. U odnosu na tijekom postupka spornu visinu tražbine odnosno visinu iznosa za koji se tuženik namirio, sud je tu činjenicu utvrdio neposredno iz dokumentacije ovršnog postupka Ovr-219/2022. Iz Rješenja o namirenju od 22. travnja 2025. proizlazi da je tuženik kao založni vjerovnik prijavio glavnicu od 59.725,26 EUR te pripadajuće kamate, a sud je odredio da se iz kupovnine ostvarene prodajom tužiteljeva suvlasničkog dijela nekretnine tuženiku namiri ukupno 70.662,58 EUR, i to 59.725,26 EUR glavnice i 10.937,32 EUR zatezne kamate. Iz Obavijesti Financijske agencije, Regionalnog centra Zagreb, Klasa: O/110-10/23-01/554, Ur.br.: 07-01-25-29 od 3. lipnja 2025. proizlazi da je Agencija 23. svibnja 2025. zaprimila pravomoćno Rješenje o namirenju poslovni broj Ovr-219/2022-66 te da je, postupajući po njemu, 2. lipnja 2025. s računa kupovnine izvršila isplatu 70.662,58 EUR tuženiku VR.

25. Postupanje tuženika je protupravno jer je, znajući za spor oko nekretnine i prava tužitelja te sudjelujući u stvaranju privida zajma koji nije isplaćen, omogućio upis založnog prava, a potom se tim pravom koristio radi naplate iz vrijednosti tužiteljeve imovine. Time su ostvarene pretpostavke odgovornosti za štetu iz članka 1045. ZOO - a. Šteta tužitelja sastoji se upravo u vrijednosti njegove imovine koja je u ovršnom postupku isplaćena tuženiku, odnosno u iznosu od 70.662,58 EUR.

26. I kada bi se odnos stranaka pravno promatrao kroz pravila o stjecanju bez osnove, rezultat bi bio jednak, jer je navedeni dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika bez valjane materijalnopravne osnove. Sud pri tome nije vezan pravnom kvalifikacijom koju stranka daje utvrđenim činjenicama, već je dužan na utvrđeno činjenično stanje primijeniti odgovarajuće materijalno pravo.

27. Tuženik je u svom iskazu potvrdio da mu je novac u ovršnom postupku isplaćen na račun i da je njime samostalno raspolagao.

28. Zbog toga je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen i odlučeno kao u točki I. i II izreke, time da je odluka o zateznoj kamati donesena temeljem članka 29.stavak 1. ZOO-a u vezi članka 1086. ZOO-a jer pravo na isplatu naknade dospijeva od nastanka štete (2. lipnja 2025.). Odluka o stopi je donesena sukladno članku 29. stavak 2. ZOO- a.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. st. 1. i 155. ZPP. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora i troškovniku tužitelja, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

30. Tužitelju je dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 10.800,25 EUR, a isti se sastoji od sastava tužbe u iznosu od 532 boda (Tbr. 7/1), zastupanja na ročištima 15. siječnja 2026., 27. travnja 2026., 28. travnja 2026. i 12. lipnja 2026. u iznosu od 532 boda (Trb. 9/1), sastava podnesaka od 22. travnja 2026. i 12. svibnja 2026. u iznosu od 532 boda (Tbr. 8/1), uvećano za PDV, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 663,62 eura i presudu u iznosu od 826,63 eura.

30.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 3. lipnja 2026. jer isti nije bio potreban. Također mu nisi priznati putni troškovi iz Karlovca u Zagreb jer je tužitelj mogao angažirati punomoćnika sa sjedištem ureda u Zagrebu.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 20. kolovoza 2026.

Sudac:

Nives Grubišić Đogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika