Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-462/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB 14828046348, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari po tužbi tužitelja OO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćni Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 7. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, te objave presude dana 20. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 12.3. Ugovora o kreditu br. 9012533445 sklopljenog dana 25. svibnja 2007. između tuženika Privredne Banke Zagreb d.d. OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50 i tužitelja OO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i ZO, OIB: [osobni identifikacijski broj] i OO OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], kao založnih dužnika, a koji Ugovor je istog dana solemniziran kod javne bilježnice Melanije Duić iz Varaždina pod brojem OV-10968/07, u dijelu koji glasi:

„12. ZAVRŠNE ODREDBE – 12.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita.....”,

kao i da je ništetna odredba točke 3. 3 predmetnog Ugovora, u dijelu koji glasi : „3. KORIŠTENJE KREDITA – 3.3. .........naplata naknade i.......”.

II. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50 da tužitelju OO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 405,26 EUR (četiristo pet eura i dvadeset šest centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na predmetni iznos od 30. svibnja 2007. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju OO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] nadoknadi prouzročeni parnični trošak 760,77 EUR (sedamsto šezdeset eura i sedamdeset sedam centi) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. kolovoza 2026. po stopi koja se određuje člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 20/18,114/22, 156/22 i to po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, time da se referentna stopa utvrđuje prema čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 ~ dalje ZOO) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika navodeći da je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom dana 25. svibnja 2007. Ugovor o kreditu br. 9012533445 solemniziran po javnom bilježniku Melaniji Duić iz [adresa] istoga dana pod br. OV-10968/07 i kojim ugovorom mu je odobren iznos kredita od 69.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, a u konkretnom slučaju radilo se o potrošačkom kreditu čija je namjena bila izgradnja i dovršenje stambenog objekta. Stranke su također i dana 17. prosinca 2015. sklopile Dodatak predmetnom Ugovoru. Prilikom isplate predmetnog kredita tuženik je dana 29. svibnja 2007. tužitelju obračunao i naplatio naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu u jednokratnom iznosu od tadašnjih 3.053,49 kn odnosno 405,26 eura. Odredbom iz čl. 12. toč. 3. predmetnog Ugovora je i određena, između ostalog, obveza tužitelja da je prije korištenja ili istovremeno s isplatom kredita dužan platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita. Isto tako je u odredbi iz toč. 3.3. naznačeno kako je način korištenja kredita određen naplatom naknade i isplatom na račun korisnika kredita prema troškovniku. Tužitelj navodi da se radi o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati i tom odredbom nije niti određena svrha naknade tj. koje troškove ta naknada obuhvaća, a po mišljenju tužitelja nije imala niti podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu. Stoga je ta odredba očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a pogotovo imajući u vidu da je navedenu ulaznu naknadu tužitelj platio i ista je ustvari tada odgovarala u visini od 1,5 anuiteta kredita. Tužitelj smatra da je predmetna odredba prema odredbama iz čl. 81. st. 1. i 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio tada na snazi, nepoštena i protivna načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima te su slijedom toga odredbe iz toč. 12.3 i toč. 3.3 prema odredbama Zakkona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništave jer uopće nije navedeno na što se ti troškovi odnose, a niti su tužitelju kao potrošaču ti troškovi bili prilikom zaključenja ugovora jasno i određeno navedeni. Stoga tužitelj i smatra da su se u svakom slučaju stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja prema odredbi iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima pa i polaziti prilikom pravnih poslova od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe iz čl. 7. Zakona o obveznim odnosima. Budući je tuženik po mišljenju tužitelja iznos od 405,26 eura na ime obrade zahtjeva i odobravanja kredita stekao bez valjanje pravne osnove to je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u ugovor o kreditu temeljem čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom prema odredbi iz čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Prema tome je podnio ovu tužbu tražeći utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na plaćanje naknade kao i plaćanje iznosa koji je platio kao naknadu sa kamatom od dana isplate kredita te naknadu troškova ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja te je istaknuo prije svega prigovor zastare. To iz razloga što smatra da prema odredbi Direktive 93/13 EEZ je određeno da se doista rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ali ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Prema tome tuženik tvrdi da je tužitelj mogao znati za nepoštenost predmetne odredbe i to najkasnije 2014. kada je donesena presuda po tzv. kolektivnoj tužbi za CHF kredite. To bez obzira što se predmetna presuda ne odnosi na odredbu o naknadi. Tvrdi da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti sastavljen sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te odredbama Zakona o obveznim odnosima, a prema kojim odredbama i nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade već naprotiv da je prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača pa i Zakona o potrošačkom kreditiranju ugovaranje takve naknade dopušteno. Predmetna naknada je predstavljala trošak koji je uobičajen u poslovima kred itiranja te je i zakonom dopušten. Isto tako smatra da predmetna odredba nije prouzročila neravnotežu pa stoga nema niti ništetnosti sporne odredbe, a sama visina je i bila poznata tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Smatra da nije niti bilo nužno navoditi na što se točno i konkretno naknada odnosi jer to nije niti bila obveza tuženika, a nije niti takva obveza danas. Navedena odredba je jasna i razumljiva te ju je tužitelj mogao i morao razumjeti, a osim toga je i potpisao predmetni ugovor i na taj način pristao platiti iznos određen predmetnom odredbom, a dodatno pojašnjava da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita. Tužitelj je također mogao i bez obzira na prednje sam zatražiti od službenika tuženika sve potrebne informacije. Slijedom navedenog tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu te je i predložio da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je prvenstveno saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja. Također je izvršio uvid u dokumentaciju tužitelja sa listova 6-24 spisa, u sudsku praksu sa listova 25-55 spisa te u dokumentaciju tuženika sa listova 65-73 spisa.

4. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 i 146/25- dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Sud je temeljem provedenih dokaza kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu dana 25. svibnja 2007. (listovi 6-11 spisa) i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita te je ugovor solemniziran po javnom bilježniku Melaniji Duić iz [adresa] istoga dana,

- da se radilo o ugovoru o kreditu broj 9012533445 prema kojem je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 69.000,00 CHF, a radi izgradnje i dovršenja stambenog objekta,

- da je u toč. 3.3. određen način korištenja kredita i to naplata naknade i isplata na račun korisnika kredita prema troškovniku,

- da je toč. 12.3. propisano da se korisnik kredita obvezuje prije kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn,

- da su stranke dana 17. prosinca 2015. zaključile i Dodatak predmetnom ugovoru prema kojem Dodatku je predmetni kredit konvertiran u valutu euro,

- da je tužitelj platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.053,49 kn i to dana 29. svibnja 2007.

6. Sporno je između stranaka da li je odredba ugovora o kreditu iz toč. 3.3 i 12.3 prema kojima je tužitelj bio u obvezi platiti naknadu za obradu kredita u iznosu 1,00% od iznosa kredita, ništetne ili ne te da li tužitelj može tražiti povrat plaćenog iznosa naknade od tuženika.

7. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, 46/07, 79/07-dalje ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. ZZP/03, nepoštena odredba je ništava.

8. Iz provedenih dokaza, a to naročito iz iskaza tužitelja i uvida u predmetni Ugovor o kreditu (listovi 6-11 spisa) sud je utvrdio da je taj ugovor sastavljen upravo po tuženiku i to na njegovom tipskom obrascu, dok je tužitelj kao korisnik kredita ustvari mogao samo prihvatiti takav ugovor ili odbiti i nije imao nikakav utjecaj na sadržaj tog ugovora. To znači da je upravo tuženik određivao uvjete ugovora dok je tužitelj mogao jedino to prihvatiti ili ne. Činjenica jest da je u toč. 3.3 Ugovora određeno da korištenje kredita uključuje i naplatu naknade, a toč. 12.3 da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za obradu kredita u visini od 1,00% zahtjeva. Iz navedenih odredbi uopće ne proizlazi niti je vidljivo niti jasno na što se navedeni troškovi odnose osim općenitog navoda da su to troškovi obrade kreditnog zahtjeva, ali se ne vidi koje to troškove uključuju. Nadalje se uopće niti ne navode parametri prema kojima bi se ti troškovi odnosno naknada trebali obračunavati, a također niti u čemu se ti troškovi sastoje. Nema dvojbe da navedeni ugovor o kreditu je sastavljen na tipskom obrascu tuženika kao banke i koji je tuženik očito sastavljao sa svojim drugim klijentima korisn icima kredita time da su se praktično u takvim obrascima mijenjali jedino podaci vezani za osobu korisnika kredita. Međutim iz tih odredbi jasno proizlazi zaključak da se o tim odredbama nije uopće pojedinačno pregovaralo već su te odredbe umetnute u sam ugovor od strane samog tuženika bez ikakvog navođenja temeljem čega se te odredbe uopće unose u ugovor, a kao što je već rečeno niti se ne može zaključiti, a niti vidjeti iz tih odredbi o kakvim se to troškovima uopće i radi i koje bi troškove odnosno usluge se eventualno trebalo naplatiti iz toga. Iz iskaza tužitelja, a što proizlazi iz samog ugovora o kreditu je jasno da se doista o navedenoj naknadi odnosno troškovima pa niti o visini istih nije uopće pregovaralo već je tužitelj za visinu pa i plaćanje tog troška saznao istovremeno sa trenutkom isplate kredita. To tim više što ustvari obveza tužitelja kao korisnika kredita na plaćanje navedene naknade je ustvari navedena u završnim odredbama predmetnog ugovora, dakle u toč. 12.3 te i nazvana općenito kao naknada za obradu kreditnog zahtjeva bez ikakvih daljnjih pojašnjenja. Iz samog ugovora također nije vidljivo pojašnjenje te naknade pa slijedom toga nije niti jasno niti uočljivo, a ne proizlazi niti određena visina te naknade odnosno troškova koja bi eventualno prema naprijed citiranoj odredbi ugovora bila tek odrediva. Konačno nesporno je da je doista tu odredbu stavio u sam ugovor upravo tuženik bez da je tužitelj imao ikakvog utjecaja na tu odredbu jer je ista i sastavni dio samog ugovora, a što znači da se o toj odredbi uopće nije pregovaralo.

9. Imajući u vidu naprijed izneseno sud smatra da su doista predmetne odredbe ugovora o plaćanju naknade (troškova) ništetne, a to u smislu odredbe iz čl. 87. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora. To prvenstveno imajući u vidu da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su te odredbe izazvale neravnotežu između stranaka jer je tužitelju kao korisniku kredita nametnula plaćanje određenih troškova koji mu uopće nisu bili pojašnjeni već su tek općenito nazvani naknada za obradu, a tužitelju su također bili nametnuti i drugi troškovi koji su nastali izvan same banke (trošak javnog bilježnika). Slijedom navedenog su te odredbe bile i protivne savjesnosti i poštenju te nepoštene, a slijedom toga i ništetne. Prema odredbi iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također i odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Čl. 1115. ZOO-a je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju je nedvojbeno da je naknada naplaćena nakon što je tužitelju odobren kredit od strane tuženika dana 29. svibnja 2007. i to u iznosu od 3.053,49 kn odnosno 405,26 eura što je i nesporno između stranaka (list 24 spisa). Same odredbe o naknadi je obzirom na način kako su stavljene u ugovor dakle isključivo po određivanju samo jedne stranke u tom ugovoru tj. banke bez mogućnosti da druga strana uopće može pregovarati o prednjem, a slijedom toga su i nepoštene i protivne savjesnosti i poštenju pa time i ništetne u smislu naprijed citirane odredbe iz čl. 87. ZZP/03 kako je to već i naprijed naznačeno. Isto tako je sukladno prednjem i izazvala znatnu neravnotežu između stranaka jer je ustvari cjelokupni teret eventualnih troškova predmetnog kredita stavila na teret isključivo samo jedne stranke, a to je u ovom slučaju korisnik kredita tj. tužitelj.

10. Nadalje sud je utvrdio da je u ovom slučaju vraćanje moguće što znači da je sud i naložio tuženiku vraćanje iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita time da sud smatra da budući je takva odredba bila u samom trenutku zaključenja ugovora ništetna, a to sukladno odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a tj. već je u trenutku nastanka te odredbe ta odredba bila protivna zakonu te slijedom toga u smislu naprijed citirane odredbe nije niti potrebno posebno tuženim zahtjevom tražiti utvrđenje postojanja ništetnosti. Sud smatra da je neosnovan i prigovor zastare tuženika, a to imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. prema kojem shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zakona prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tužitelj u ovom predmetu i traži prvenstveno utvrđenje ništetnosti te istovremeno i povrat isplaćenih sredstava temeljem ništetne odredbe, a što znači da ustvari zastara za isplatu nije niti počela teći. Ujedno uvažavajući i odredbu iz čl. 1115. ZOO-a sud smatra da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju zbog nepripadno i nezakonito naplaćene naknade zateznu kamatu od dana kada je naplata te naknade i naplaćena tj. 29. svinja 2007., a kako je to tužitelj i postavio u samoj tužbi.

11. Slijedom navedenog je sud utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja i presudio kao u izreci.

12. Tu se napominje da sud iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit i vjerodostojan smatrajući da je tužitelj iskazivao logično i uvjerljivo o bitnim činjenicama vezanim za ovaj predmet i taj iskaz nije doveden u sumnju ostalim provedenim dokazima od strane suda, a niti tvrdnjama tuženika. Vezano na ostale dokaze koje sud ne spominje i ne obrazlaže se navodi da sud smatra te dokaze irelevantne za rješenje ovog predmeta.

13. Odluka o trošku temelji se na odredbama iz čl. 154. st. 1. ZPP-a. Sukladno prednjem je sud tužitelju priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023-dalje OT) u iznosu od 100,00 eura, zatim trošak podneska s očitovanjem na odgovor na tužbu prema tbr. 8. toč. 1. OT u iznosu od 100,00 eura, trošak zastupanja na tri ročišta kod suda svaki puta u iznosu od 100,00 eura prema tbr. 9. toč. 1. OT, trošak zastupanja na ročištu za objavu u iznosu od 50,00 eura prema tbr. 9. toč. 3. OT, PDV na gornje iznose u visini od 137,50 eura prema tbr. 46. OT, te konačno trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i presudu u iznosu od 60,00 eura, odnosno tužitelju je priznat sveukupni trošak u iznosu od 760,77 eura. Svi priznati troškovi su priznati sukladno odredbi iz čl. 155. ZPP-a i dosuđeni prema važećoj OT. Na dosuđene troškove je sud i dosudio zateznu kamatu sukladno odredbi iz čl. 151. st. 3. ZPP -a.

U Varaždinu 20. kolovoza 2026.

Sutkinja

Lidija Krašek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e -oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ Odvjetnik Danijel Trubić, Varaždin (za tužitelja)

2/ Odvjetnica Petra Vatavuk, Zagreb (za tuženika)