REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-1519/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja ĆG (nominativ ĆG) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. srpnja 2026., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu broj 9011219152 od 28. travnja 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.“

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 239,34 eura sa zateznim kamatama od 20. kolovoza 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi u tužbi podnesenoj 6. ožujka 2026. navodi da je s tuženikom 28. travnja 2006. sklopio ugovor o kreditu broj 9011219152 kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu 44.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Ističe da je čl. 12.3. ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena naknada sukladno Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor i da mu je naplaćena naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 275,30 eura. Ističe da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno isplatiti da bi mogao dobiti traženi kredit i kojom je regulirana obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Nadalje navodi da radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo koji uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo te da je stoga sporna odredba ništetna. Ističe da je sporna odredba umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe te da je tužitelju sve bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Ističe da tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove imao u vezi s postupkom odobravanja kredita te da mu nije prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada. Tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu broj 9011219152 od 28. travnja 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.“ Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara naznačenoj vrijednosti spora u iznosu od 1.327,01 eura. Osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje deklaratorne tužbe. Ističe prigovor zastare. Nadalje navodi da je sporan status potrošača tužitelja. Ističe da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, da se radi o naknadi koja se jednokratno isplaćuje i to u fiksnom iznosu te da nije dopuštena ocjena takve odredbe. Nadalje navodi da ta odredba nije prouzročila značajnu neravnotežu na štetu tužitelja. Predlaže tužbeni odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u visini od 1.327,01 eura čemu je tuženik prigovorio. Kako je predmet ovog spora utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, na temelju koje odredbe je tužitelj isplatio tuženiku iznos od 275,30 eura, sud je na temelju čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP) na ročištu održanom 9. srpnja 2026. vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 275,30 eura.

6. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari treba reći da postojanje pravnog interesa ne treba dokazivati kad zakon ovlašćuje određenu stranku da traži određenu deklaratornu zaštitu. Čl. 187. st. 2. ZPP propisano je da se tužba za utvrđenje može podići kada je to posebnim propisima predviđeno. Sukladno čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) sud na ništetnost po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Tužitelj, kao ugovorna strana na koju se sporna ugovorna odredba odnosi (što znači da uvijek ima konkretnu i subjektivnu pravnu vezu s ništetnom odredbom), svakako je zainteresirana osoba koja je ovlaštena na traženje deklaratorne zaštite koja je predmet ovog spora. Uostalom, utvrđenje ništetnosti osnova je za eventualnu kasniju restituciju jer potrošač može u zasebnoj parnici ili naknadno koristiti tu pravomoćnu presudu kao temelj za povrat te ne postoji zakonska obveza tužitelja da u istom postupku istakne i kondemnatoran zahtjev. Zastara restitucijskog zahtjeva teče tek od pravomoćnosti odluke o ništavosti što znači da potrošač koji prvo postigne utvrđenje ništetnosti ne gubi pravo na povrat. Stoga je prigovor tuženika istaknut u tom pravcu nije osnovan.

7. Čitanjem ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika 28. travnja 2006. (list 10-15 spisa) utvrđeno je da je:

- tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 44.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1.)

-da je ugovorena redovna kamatna stopa u visini od 7,84% koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana (čl. 4.)

- da se radi o nenamjenskom kreditu (čl. 2.)

- da je čl. 6.1. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10 % od iznosa kredita koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita

- da je čl. 12.3. propisano da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita sukladno odluci banke o kreditiranju građana

8. Nije osnovan niti prigovor zastare. Naime, sukladno čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

9. Nadalje, iz ugovora proizlazi da je isti tužitelj sklopio kao fizička osoba te da se radi o nenamjenskom kreditu. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je sredstva kredita iskoristio za svoje osobne potrebe i to za adaptaciju obiteljske kuće i garaže, koju nije iznajmljivao niti davao u zakup te da nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Sud je njegov iskaz prihvatio kao istinit jer je uvjerljiv i životan. Stoga je zaključak ovog suda da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP).

10.1. Na temelju iskaza tužitelja (list 162 spisa) sud nalazi utvrđenim proizlazi da se o spornoj odredbi nije moglo pojedinačno pregovarati, da se radilo o odredbi po principu uzmi ili ostavi te da mu nitko nije objasnio od čega se sastoji struktura troškova vezanih za obradu kreditnog zahtjeva.

10.2. Sud je u prihvatio iskaz tužitelja kao istinit jer je životno uvjerljiv i logičan.

10.3. S druge strane, tuženik nije predložio izvođenje niti jednog dokaza na okolnost da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa spomenuto utvrđenje ničim nije doveo u sumnju.

11. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

12. Člankom 81. ZZP propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Razmatrajući sadržaj sporne odredbe, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba transparentna u smislu članka 85. ZZP, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,00% od iznosa kredita). No međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno i da je odredba poštena. Odredba čl. 84. ZZP dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza u koje spada i sporna naknada (ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena"), podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024. i Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024.).

14. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

15. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

16. Po ocjeni ovog suda ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, tuženik ničim ne dokazuje da je stvarni trošak obrade kredita iznosio 1,00% iznosa kredita, niti je prije sklapanja ugovora predočio tužitelju od čega se sastoji taj trošak odnosno njegova struktura (kako to proizlazi iz njegovog iskaza koji je sud prihvatio kao istinit).

17. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi nisu samorazumljivi. Sud uvažava da je tuženik trebao analizirati prikupljenu dokumentaciju, ocijeniti prihode i rashode klijenta, ocijeniti kreditnu sposobnost klijenta, ocijeniti vjerojatnost vraćanja kredita i provesti proces odobrenja ili odbijanja kreditnog zahtjeva. Međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom odredbom prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP (da dokazuje da su stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% iznosa kredita) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

19. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu o kojoj nije bio u poziciji pregovarati na način da mu se razjasni relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali podmiriti naknadom za obradu kredita. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o administrativnoj naknadi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

21. Slijedom svega navedenog, kako se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kako je ta odredba (iako jasna i uočljiva) unesena od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banaka mogla biti svjesna da je primjena iste stvorila značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana na štetu potrošača s obzirom da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji se trebali podmiriti iz iznosa naknade), zaključak je ovog suda da se radi o ništavoj odredbi. Stoga je odlučeno kao u toč. I izreke.

22. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora (275,30 eura) te priloženom troškovniku.

23. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 25 bodova (Tbr. 7/1), trošak pristupa na ročište 09.07.2026. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 9/1) te trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 12,5 bodova (Tbr. 9/3)

. Navedeno sveukupno iznosi 62,50 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% ime PDV iznosi 156,25 eura. Priznat mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 eura i na presudu u iznosu od 30,00 eura. Dakle, sveukupni troškovi tužitelja iznose 239,34 eura. Prihvaćen je i njegov zahtjev za isplatu zateznih kamata od donošenja ove presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

24. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 15.06.2026. Navedeno stoga što sud nije pozvao tužitelja na dodatno pisano očitovanje, a sud tužitelju nije niti odobrio takvo dodatno pisano očitovanje u smislu čl. 299.a st. 2. ZPP-a.

U Zagrebu 20. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.