REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2258/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja MO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. srpnja 2026., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 13.2. ugovora o kreditu br. 9015538011 koji su sklopili 3. prosinca 2010. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor koja glasi:

“ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,90 % (slovima: nula cijelih devedeset posto) od iznosa kredita.“

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 181,55 eura sa zateznim kamatama od 20. kolovoza 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi u tužbi podnesenoj 2. travnja 2026. navodi da je u svojstvu potrošača s tuženikom 3. prosinca 2010. sklopio ugovor o kreditu broj 9015538011 na iznos od 4.000,00 eura prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita. Ističe da se radi o nenamjenskom kreditu. Ističe da je čl. 13.2. ugovoreno naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,90% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Ističe da se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika po principu uzmi ili ostavi te da o spornoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale. U odnosu na spornu odredbu ističe da nije navedeno od čega se ista sastoji niti zašto je određena baš u tom iznosu. Nadalje navodi da je sporna odredba prouzročila značajnu neravnotežu na štetu tužitelja te da se radi o nepoštenoj odredbi. Tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba sadržana u članku 13.2. ugovora o kreditu br. 9015538011 koji su sklopili 3. prosinca 2010. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor koja glasi: “ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,90 % (slovima: nula cijelih devedeset posto) od iznosa kredita.“ Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osnovanost tužbenog zahtjeva. Ističe da je ugovaranje predmetne naknade dopušteno, da se radi o redovitom trošku kreditiranja koji je prepoznat u nacionalnom zakonodavstvu te na razini Europske unije. Ističe da je sporna odredba jasna, uočljiva, lako razumljiva i određena jer je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita na što je pristao. Nadalje navodi da u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja. Predlaže tužbeni odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u visini od 1.330,00 eura čemu je tuženik prigovorio na pripremnom ročištu. Kako je predmet ovog spora utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, na temelju koje odredbe je tužitelj isplatio tuženiku iznos od 36,00 eura, sud je na temelju čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP) na ročištu održanom 9. srpnja 2026. vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 36,00 eura.

6. Čitanjem ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika 3. prosinca 2010. (list 13-17 spisa) utvrđeno je da je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje nenamjenski kredit u iznosu od 4.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita (čl. 1.), da je ugovorena kamatna stopa od 9,20% koja je godinu dana fiksna, a nakon toga promjenjiva te da se radi o nenamjenskom kreditu (čl. 2.). Nadalje, utvrđeno je da se čl. 13.2. tužitelj obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,90% od iznosa kredita.

7. Kao što je to već navedeno, tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba. Iz njegovog iskaza, koji je sud prihvatio kao istinit jer je životan i uvjerljiv, proizlazi da je kredit uzeo kako bi riješio svoje dugove i dugove njegovih roditelja. Stoga sud nalazi utvrđenim da je tužitelj taj ugovor sklopio u statusu potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 125/2007, 79/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, dalje ZZP). Uostalom, tuženik je tu okolnost učinio nespornom na ročištu održanom 9. srpnja 2026.

8.1. Na temelju iskaza tužitelja (list 34 spisa) sud nalazi utvrđenim da je ugovor bio sastavljen po principu uzmi ili ostavi, da nije mogao pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi te da mu nitko od djelatnika banke nije objasnio na što se odnose troškovi obrade kredita niti strukturu tih troškova.

8.2. Sud je u prihvatio iskaz tužitelja kao istinit jer je životno uvjerljiv i logičan. Tuženik suprotno ničim nije niti pokušao dokazati.

9. Iz čl. 74. ZZP proizlazi da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (između ostalog) i odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti kao i odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi te odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna (čl. 102. st. 1. ZZP), a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe čl. 102. st. 2. ZZP.

10. Člankom 96. ZZP propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Razmatrajući sadržaj sporne odredbe, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba transparentna u smislu članka 100. ZZP, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (0,90% od iznosa kredita). No međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno i da je odredba poštena. Odredba čl. 99. ZZP dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza u koje spada i sporna naknada (ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena"), podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024. i Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024.).

12. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

13. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Po ocjeni ovog suda ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, tuženik ničim ne dokazuje da je stvarni trošak obrade kreditnog zahtjeva iznosio 0,90% iznosa kredita, niti je prije sklapanja ugovora predočio tužitelju od čega se sastoji taj trošak i njegova struktura.

14. U skladu s člankom 74. stavak 1. podstavak 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi nisu samorazumljivi. Sud uvažava da je tuženik trebao analizirati prikupljenu dokumentaciju, ocijeniti prihode i rashode klijenta, ocijeniti kreditnu sposobnost klijenta, ocijeniti vjerojatnost vraćanja kredita i provesti proces odobrenja ili odbijanja kreditnog zahtjeva. Međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Imajući na umu spomenutu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. stavak 1. podstavak 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom odredbom prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. stavak 1. podstavak 3. ZZP (da dokazuje da su stvarno nastali troškovi obrade kredita i stvarno pružene usluge u visini od 0,90% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

16. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu o kojoj nije bio u poziciji pregovarati na način da mu se razjasni relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali podmiriti tom naknadom. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Slijedom svega navedenog, kako se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kako je ta odredba (iako jasna i uočljiva) unesena od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banaka mogla biti svjesna da je primjena iste stvorila značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana na štetu potrošača s obzirom da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji se trebali podmiriti iz iznosa naknade), zaključak je ovog suda da se radi o ništetnoj odredbi. Stoga je odlučeno kao u toč. I izreke.

19. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora (36,00 eura) te zatraženom troškovniku.

20. Tužitelju je priznata jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u iznosu od 50 bodova (Tbr. 7/9) što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% ime PDV iznosi 125,00 eura. Priznat mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura i na presudu u iznosu od 30,00 eura. Dakle, sveukupni troškovi tužitelja iznose 181,55 eura. Prihvaćen je i njegov zahtjev za isplatu zateznih kamata od donošenja ove presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

U Zagrebu 20. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.