REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1692/2022-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sutkinji mr. sc. Maji Josipović, temeljem pisanog prijedloga više sudske savjetnice Ivane Reljanović, u pravnoj stvari tužitelja TRIGLAV OSIGURANJE d.d. Zagreb, Ul. Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503, kojeg zastupa punomoćnica Gracijela Katić Pavlak, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Pavlak & Partneri d.o.o. Rijeka, Splitska 2, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Perić, odvjetnik iz Odvjetničkog Grgić & Partneri d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 7. srpnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 838,54 EUR sa zateznom kamatom od 25. veljače 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.597,23 EUR sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate prema stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom parničnih troškova za iznos od 187,50 EUR sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate prema stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom troška parničnog postupka, u cijelosti, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi tvrdi da se 10. veljače 2022., oko 19:40 sati u Dragoslavcu kod kućnog broja 134, dogodila se prometna nesreća uslijed naleta srneće divljači, u kojoj je sudjelovao osobni automobil registarskih oznaka [registarska oznaka], u vlasništvu ŽC, a kojim je upravljala vozačica TC. Tvrdi da je, upravljajući kolnikom navedene ceste, iz smjera jugoistoka u smjeru sjeverozapada, vozilo prednjim dijelom udarilo u srneću divljač, odnosno srnu, koja je pretrčavala kolnik s lijeve na desnu stranu u odnosu na smjer kretanja vozila. Nakon udara automobila srna je odbačena izvan kolnika uz sjeveroistočni rub kolnika gdje je ostala ozlijeđena. Na automobilu su pronađeni tragovi oštećenja i tragovi dlaka, a na mjestu događaja su pronađeni tragovi otpale plastike.

1.2. Tužitelj nadalje navodi kako su na mjesto događaja pristupili policijski službenici Postaje prometne policije Čakovec, koji su proveli alkotestiranje vozačice i fotografirali mjesto događaja te po poduzetim mjerama i radnjama ustanovili kako vozačici nije utvrđena prisutnost alkohola u organizmu, odnosno kako nije bila pod utjecajem alkohola. Na mjesto događaja je kao predstavnik Lovačkog društva „Šljuka“ Gornji Mihaljevec kao lovoovlaštenika izašao član VC. Ozlijeđena srna se nakon fotografiranja mjesta događaja udaljila u nepoznatom smjeru.

1.3. U vrijeme nastanka štetnog događaja oštećenik je s tužiteljem imao sklopljenu policu za automobilska osiguranja, koja je uključivala i kasko osiguranje, broj 020108448614, temeljem koje je prijavljena nastala šteta. Točnije, na vozilu su oštećeni prednji branik, rešetka hladnjaka, farovi, poklopac motora itd., te je nastala totalna šteta na automobilu. Prema procjeni vrijednosti vozila u iznosu od 9.903,00 kn i vrijednost ostatka u iznosu od 3.585,00 kn, odšteta u predmetnom je iznosila 6.318,00 kn. U isto vrijeme je Hrvatski Lovački Savez odnosno Lovačko društvo „Šljuka“ Gornji Mihaljevec imala sklopljenu policu osiguranja s tuženikom, broj 804271894 . Iz priložene dokumentacije vidljivo je da je do štete na vozilu došlo isključivo radi neočekivanog i iznenadnog istrčavanja divljači na cestu, a ne krivnjom vozačice koja nezgodu nije mogla izbjeći niti otkloniti, nije joj utvrđen ikakav prekršaj niti je konzumirala alkoholna pića.

1.4. Temeljem prethodno navedene prijave štete i police osiguranja tužitelj je s oštećenikom sklopio nagodbu i dana 24. veljače 2022. isplatio iznos od 6.318,00 kn na ime naknade štete. Tužitelj se obratio tuženiku, kao osiguravatelju osobe odgovorne za nastalu štetu, s regresnim zahtjevom 25. veljače 2022. za isplatu iznosa od 6.318,00 kn. Od tuženika je dana 25. veljače 2022. zaprimljena obavijest o obradi zahtjeva. Budući da tužitelj nije dobio ikakvu povratnu informaciju, tuženiku je 22. travnja 2022. uputio požurnicu za postupanje po zahtjevu. Međutim, do današnjeg dana predmetnom zahtjevu tuženik nije udovoljio, a nije se niti očitovao o postojanju svoje obveze

1.5. Tužitelj tvrdi da su temeljem odredbe članka 963. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO) isplatom naknade iz osiguranja na njega, do visine isplaćene naknade, po samom zakonu, prešla sva osiguranikova prava prema osobi koja je odgovorna za štetu, a s obzirom da je tuženik sklopilo ugovor o osiguranju sa lovačkim društvom time je preuzeo obvezu nadoknaditi štetu za koju je odgovoran njegov osiguranik, za kojeg tužitelj tvrdi da je odgovoran je za nastalu štetu prema pozitivnim pravnim propisima i sudskoj praksi. Konkretno, za štetu koju divljač počini na javnoj cesti tvrdi da se primjenjuju odredbe članaka 1064. - 1067. ZOO-a kojim je uređena odgovornost za štetu od opasne stvari jer je prema stajalištu sudske prakse divljač na cesti opasna stvar, točnije članak 1064. ZOO-a koji propisuje da za štetu od opasnih stvari odgovara njen vlasnik, odnosno prema članku 1066. st. 1. istog zakona umjesto vlasnika stvari isto kao i on odgovara osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili koja je inače dužna da je nadgleda. Budući je divljač, sukladno članku 3. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ 99/18, 32/19, 32/20, dalje: ZL) dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu, to prema tvrdnjama tužitelja za štetu od divljači odgovara osoba koja je stekla pravo lova na temelju zakupa ili koncesije (lovoovlaštenik), a budući da je odgovornost lovoovlaštenika objektivna odgovornost, po načelu kauzaliteta, na njemu je teret dokaza da postoje ekskulpacijski razlozi za oslobođenje odgovornosti za štetu, odnosno u ovome slučaju na tuženiku, koji je sklapanjem ugovora o osiguranju na sebe preuzelo obvezu naknade štete koju prouzroči njegov osiguranik.

1.6. Tužitelj u vezi s primjenom zakona o lovu navodi da navedeni članak ZL-a na koji se poziva tuženik propisuje da za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi ili lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova. U konkretnom slučaju, a kao što je već navedeno u tužbi, vozač nije postupao suprotno odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22, dalje: ZSPC), a što izravno proizlazi iz Službene bilješke Postaje prometne policije Čakovec koju je tužitelj priložio kao dokaz uz tužbu, a u kojoj niti u jednom dijelu nije navedeno da je utvrđeno počinjenje ikakvog prekršaja od strane vozača. Sasvim je logično za očekivati da bi policijski službenici koji su izašli na mjesto događaja, da je postojala vozačeva odgovornost za bilo kakvo kršenje odredbi ZSPC-a, isto i ustanovili. Dakle, u konkretnom slučaju nema govora o odgovornosti vozača za predmetni štetni događaj. U slučaju da je u vrijeme štetnog događaja bio provođen lov, lovoovlaštenik, odnosno tuženik kao njegov osiguratelj svakako odgovara za štetu. Međutim, čak i da lov nije bio provođen u tom trenutku, i dalje postoji odgovornost osiguranika tuženika. Naime, ZL uređuje situacije u kojima ili postoji odgovornost vozača zbog nepoštivanja odredbi propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama ili lovoovlaštenika radi provođenja lova. U svim drugim situacijama (a takva bi bila i situacija u ovom konkretnom slučaju ako bi se utvrdilo da lov nije provođen u vrijeme nastanka štetnog događaja), a budući da nisu posebno uređene ZL-om primjenjuju se odredbe ZOO-a. Dakle, u slučajevima gdje ne postoji odgovornost vozača zbog nepoštivanja kogentnih normi koje uređuju sigurnost prometa na cestama i nije provođen lov, imaju se primjenjivati odredbe ZOO-a kao propisa koji općenito uređuje odgovornost za štetu.

1.7. Nadalje, tužitelj ukazuje na to da se tuženik u odgovoru na tužbu u odnosu na ovaj dio poziva na članak 50. Zakona o cestama (NN br. 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, dalje: ZoC). Tuženik pritom zanemaruje odredbe ZOO - a kao i odredbe ZL. Navedeni članak ZoC-a ni na koji način se ne odnosi na pitanje odštetne odgovornosti osoba koje gospodare lovištima (lovoovlaštenika i lovozakupnika) i načela na kojima se ta odgovornost zasniva nisu predmet uređenja ZoC-a. Njihova odgovornost i to kao objektivna odgovornost uređena je odredbama ZL i općim propisima obveznog prava, te člankom 50. stavkom 1. ZoC ta odgovornost nije derogirana, već se navedeni članak odnosi isključivo na odštetnu odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionara javne ceste i to po principu krivnje. Slijedom navedenog, na odgovornost tuženika za naknadu štete primjenjuju se odredbe ZOO-a o naknadi štete od opasne stvari, za koju tuženik odgovara po načelu objektivne odgovornosti obzirom da d ivljač koja se kreće javnom cestom predstavlja opasnu stvar, te su stoga neosnovani navodi tuženika kojima se prigovara osnovu i pasivnoj legitimaciji.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da se 28. studenog 2021. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo motorno vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka], a kojim je u trenutku nezgode upravljao vozač TC. Tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, jer isto ne proizlazi iz dostavljenih i predloženih dokaza uz tužbu. Tako, primjerice, u pogledu osporene aktivne legitimacije tužitelja, tuženik navodi kako uz tužbu nije dostavljena prihvaćena ponuda o osiguranju, niti uredno sastavljena i potpisana polica osiguranja, niti dokaz da je premija plaćena, sve sukladno odredbi čl. 925. - 927. ZOO-a, kao i Uvjeta tužitelja, pa je očito da tužitelj nije istu dokazao. U cijelosti se osporavaju činjenični navodi tužbe po pitanju dinamike nastanka iste, kao i navode da je na cestu iznenada istrčala divlja životinja iz lovišta osiguranika tuženika, te je posljedično došlo do udara divljači u prednji lijevi kraj vozila. Osim toga, nije sa sigurnošću dokazano da bi se radilo o naletu na divljač iz lovišta osiguranika tuženika obzirom divljač nije pronađena na mjestu štetnog događaja, a ne postoji niti jedna materijalni dokaz koji bi potvrdio navode osiguranika tužitelja o naletu na srnu. Teret dokaza svih pretpostavki odgovornosti za štetu na tužitelju, isti je dužan dokazati sve pretpostavke odgovornosti za štetu, kao i pasivnu legitimaciju tuženika, budući se na radi o općepoznatoj činjenici sukladno odredbi čl. 221. st. 4. ZPP-a. Tuženik smatra da u izostanku tragova kočenja i same divljači, odnosno na ovako oskudnom činjeničnom supstratu dokumentacije koje je dostavljena uz tužbi nije moguće provesti niti prometno vještačenje niti utvrditi pravno relevantne okolnosti slučaja. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe i prigovor promašene pasivnu legitimaciju, jer osiguranik tuženika nije vlasnik lovišta niti divljači, budući se divljač smatra javnim dobrom, pa su pogrešni navodi tužitelja da je osiguranik tuženika vlasnik divljači koja je prouzročila predmetnu štetu. Opreza radi, tuženik osporava odgovornost za štetu i iz razloga s to šteta na vozilu tužitelja nije nastala zbog provođenje lova od strane osiguranika tuženika, a Zakon o lovstvu je lex specijalis koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, odnosno njegova odredba čl. 80. st. 6. točke 2. Stoga, kad je Zakonom o lovstvu određeno da odgovornost za s tetu na vozilu do koje je došlo zbog naleta divljač i snosi prvenstveno vozač (ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, tako da pravovremeno može postupiti po prometnom pravilu ili znaku) dok je odgovornost lovoovlaštenika uvjetovana provođenjem lova, a koji se u konkretnom slučaju nije provodio, to ne postoji odgovornost tuženika za naknadu štete. Također, nesporno je kako ceste nisu dijelovi lovišta i osiguranik tuženik istim ne gospodari, pa nema odgovornosti lovačkog društva za štetu nastalu na javnoj cesti. Stoga tuženik ističe kako se na predmetni događaj ima primijeniti Zakon o cestama („Narodne novine“ broj 84/11., 22/13., 54/13., 148/13. i 92/14 – u nastavku teksta Zakon o cestama) koji u čl. 50. st. 1. navodi:„ Za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje". Slijedom navedenog, tuženik ističe prigovor isključive krivnje treće osobe . Nadalje, opreza radi, tuženik ističe da vozač nije prilagodio brzinu kretanja stanju i uvjetima na kolniku, radi čega odgovornost za nastalu štetu postoji na strani vozača. Naime, da je vozač u konkretnom slučaju vozi u okviru dopuštene brzine kretanja, istom ne bi trebala nikakve reakcija jer bi životinja prošla pored vozila, a ukoliko bi ipak došlo do kontakta, šteta bi zasigurno bila znatno manja. Dakle, prekoračenje brzine kretanja utjecalo je i na okolnost nastanka nezgode i na visinu štete, pa se u tom odgleda odgovornost vozača koji je upravljao predmetnim vozilo. Naposljetku, tuženik osporava visinu i tijek zatezne kamate te predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti. Tuženik je podneskom od 27. ožujka 2026., nakon što je zaključen prethodni postupak osporio pasivnu legitimaciju na način da je naveo da tužitelj nije dokazao da je tuženik s lovačkim društvom sklopio policu osiguranja. U tom podnesku tuženik je naveo i to da ostaje kod prigovora aktivne legitimacije jer tužitelj uz tužbu nije dostavio opće uvjete osiguranja iz kojih bi bilo razvidno da je upravo nalet na srnu bio osigurani rizik te da je upravo zbog toga isplaćena naknada štete osiguraniku.

3. Sud je u tijeku postupka izvršio dokaz uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u službenu zabilješku MUP-a klasa: 211-08/22-3/710 (list 9. spisa), zapisnik o ispitivanju prisutnosti alkohola, opojnih droga ili lijekova u organizmu PU Međimurske (list 10. spisa), policu osiguranja (list 11. spisa), presliku vozačke i prometne dozvole (list 12. do 13. spisa), prijavu štete (list 14. do 15. spisa), Audatex procjenu štete Triglav osiguranja (list 16. do 17. spisa), obračun štete (list 18. do 19. spisa), fotografije vozila (list 20. do 33. spisa), nagodbu od 20. veljače 2022. (list 34. spisa), potvrdu o izvršenoj transakciji (list 35. spisa), regresni zahtjev (list 36. spisa), odgovor na regresni zahtjev (list 37. spisa), požurnica (list 38. spisa), spis MUP-a, PU Međimurska, PP Čakovec Klasa: 211-08/22-3/710 (list 78. do 79. spisa), dopis LD „Šljuka“ od 2. studenoga 2023. (list 108. spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka TC (iskaz na listu 96 do 97. spisa), te je provedeno prometno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranu Husinecu (nalaz i mišljenje na listovima 185. do 191. spisa).

4. Tuženik je tijekom postupka odustao od prijedloga da se sasluša svjedok VC.

5. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa od 838,54 EUR na ime regresa s osnove isplaćenog iznosa naknade štete njegovu osiguraniku, a koja šteta je nastala zbog udara motornog vozila kojim je upravljalo tužiteljev osiguranik u divlju životinju (srnu) koja je iskočila na cestu na lovačkom području na kojem gospodari Lovačkog društva „Šljuka“ Gornji Mihaljevec, odnosno osiguranik tuženika.

7. Među strankama nije sporno da se 10. veljače 2022., oko 19:40 sati u Dragoslavcu kod kućnog broja 134, dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovao osobni automobil registarskih oznaka [registarska oznaka], u vlasništvu ŽC, a kojim je upravljala vozačica TC.

8. Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja. Tuženik je aktivnu legitimaciju osporio u odgovoru na tužbu navodeći da uz tužbu nije dostavljena prihvaćena ponuda o osiguranju, niti uredno sastavljena i potpisana polica osiguranja, niti dokaz da je premija plaćena, sve sukladno odredbi čl. 925. - 927. ZOO-a, kao i Uvjeta tužitelja, pa je očito da tužitelj nije istu dokazao . S tim u vezi, sud ukazuje na sljedeće. Iz police za automobilska osiguranja broj 0201084486 proizlazi da je ista ugovorena, među ostalim, za osiguranje automobilskog kaska po općim uvjetima PG - aod/20-11-hr, za razdoblje od 22. listopada 2021. do 22. listopada 2022., koje razdoblje, kako proizlazi iz službene bilješke policijske postaje na listu 9. spisa, obuhvaća datum nastanka prometne nesreće o kojoj je riječ u ovom postupku. Na polici se nalaze tužiteljev žig na desnoj strani i paraf na lijevoj strani. Polica se odnosi na automobila Peugeot (F) 406 coupe, registarske oznake Ž, dakle na vozilo za koje iz službene bilješke policijske postaje na listu 9. spisa proizlazi da je sudjelovalo u prometnoj nesreći o kojoj je riječ u ovom postupku. Iz prijave štete na listu 14. i 15. spisa te dokumentacije tužitelja na listu 16. i 17. spisa iz koje proizlazi kalkulacija štete proizlazi da je za prometnu nesreću o kojoj je riječ u ovom postupku prijavljena šteta iz automobilskog kaska. Iz nagodbe sklopljene između tužitelja i ŽC, kao vlasnika oštećenog automobila (i korisnika osiguranja) proizlazi da je ta nagodba sklopljena radi naknade osigurnine oštećeniku temeljem police osiguranja automobilskog kaska broj 440008448614. Tu nagodbu je potpisao i osiguratelj (ovdje tužitelj) i osiguranik ŽC. Iz potvrde o izvršenoj transakciji proizlazi da je iznos od 6.318,00 HRK, a za koji sud ukazuje da je upravo taj iznos utvrđen u nagodbi kao iznos osigurnine, isplaćen ŽC radi isplate štete. Stoga sud smatra da sve naprijed navedene okolnosti upućuju na to da je vozilo koje je oštećeno u prometnoj nesreći o kojoj je riječ u ovom postupku u vrijeme te nesreće bilo osigurano kasko osiguranjem upravo kod tužitelja, da je polica bila valjana i potpisana od strane ugovaratelja i da je tom policom bio obuhvaćen i rizik naleta na divlju životinju, a za koji rizik ovaj sud smatra da je opće poznato da ga se obuhvaća pojmom "kasko osiguranja", jer je nalet na (divlju) životinju poput srne nažalost uobičajen i čest događaj u prometnu. Uostalom, nije životno logično da bi osiguratelj vršio procjenu/izračun štete, sklapao nagodbu s vlasnikom automobila te isplaćivao iznos iz te nagodbe istome, referirajući se na prometnu nesreću o kojoj je riječ u ovom postupku, da tužitelj kao osiguravajuća kuća nije imao sklopljen ugovor o osiguranju kojim je obvezan isplatiti osigurninu u slučaju da nastupi štetni događaj naleta na divlju životinju. Stoga sad smatra da sve naprijed navedene okolnosti promatrane zajedno upućuju na zaključak da postoji aktivna legitimacija tužitelja u ovom postupku.

9. U vezi s pasivnom legitimacijom, tuženik je pasivnu legitimaciju osporio u odgovoru na tužbu na način da je, među ostalim, naveo da "ističe i prigovor promašene pasivnu legitimaciju, jer osiguranik tuženika nije vlasnik lovišta niti divljači, budući se divljač smatra javnim dobrom, pa su pogrešni navodi tužitelja da je osiguranik tuženika vlasnik divljači koja je prouzročila predmetnu štetu" (isticanje teksta je izvršio sam tuženik u odgovoru na tužbu. Tuženik je tek nakon zaključenja prethodnog postupka podneskom od 27. ožujka 2026. osporio pasivnu legitimaciju na način da je naveo da tužitelj nije dokazao da je tuženik s lovačkim društvom sklopio policu osiguranja. Dakle, tuženik u odgovoru na tužbu Lovačko društvo „Šljuka“ Gornji Mihaljevec na barem dva mjesta naziva "osiguranikom tuženika", odnosno ne dovodi u pitanje postojanje police osiguranja između njega i lovačkog društva „Šljuka“ Gornji Mihaljevec, a pasivnu legitimaciju osporava upućujući na druge okolnosti – to da se divljač smatra javnim dobrom. Stoga ovaj sud smatra da tuženik nije, u ovom sporu male vrijednosti, u smislu odredbe čl. 299. ZPP-a i odredbe 461. st. 2. ZPP-a, pravovremeno osporio okolnost da bi bio osiguratelj Lovačkog društva „Šljuka“ Gornji Mihaljevec, već da je suprotno tome tu okolnost i priznao, na barem dva mjesta u odgovoru na tužbu. Stoga sud prigovor nepostojanja pasivne legitimacije u tom smislu ne smatra osnovanim, odnosno zaključuje da se eventualna odgovornost tuženika spram tužitelj može razmatrati dalje u predmetu u svjetlu njegovog osigurateljnog odnosa s lovačkim društvom o koje je riječ u ovom predmetu. Nadalje, iz službene zabilješke policijskog djelatnika o štetnom događaju o kojem je riječ u ovom postupku (list 9. spisa) proizlazi da je na mjesto događaja izašao član Lovačkog društva Šljuka“ Gornji Mihaljevec, a ovaj sud smatra da, u slučaju da se područje na kojem je došlo do nesreće ne nalazi uz lovište tog društva, njegov predstavnik ne bi ni izlazio na mjesto događaja. Uostalom, lovačko društvo Šljuka“ Gornji Mihaljevec se i očitovalo da u vrijeme prometne nesreće u ovom postupku ono nije provodilo lov, a sud smatra da bi isto reagiralo da smatra da do nesreće nije došlo u području uz njegovo lovište.

10. U vezi sa zakonom koji bi se imao primijeniti u ovom postupku, tužitelj tvrdi da je za predmetnu nezgodu i štetu odgovoran osiguranik tuženika u skladu s odredbom čl. 1045. st. 3., čl. 1063. i čl. 1064. ZOO-a te da je od tuženika ovlašten naplatiti isplaćeni iznos svom osiguraniku, ostvarujući time svoje pravo regresa u smislu odredbe članka 963. ZOO-a.

11. Tuženik tijekom postupka osporava pasivnu legitimaciju i odgovornost u bitnome iz razloga jer šteta na vozilu kasko osiguranom kod tužitelja nije nastala zbog provođenja lova od strane njegovog osiguranika smatrajući da prema članku 80. stavku 6. Zakona o lovstvu, koji je na snazi od 17. studenoga 2018., za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao voz ilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi odnosno lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova, a tuženik je u svom odgovoru na tužbu izričito naveo da „predmetnog datuma nije bilo lova” zbog čega smatra da nema ni odgovornosti lovoovlaštenika. Tuženik je također sporio i da je do predmetne nezgode došlo uslijed naleta vozila osiguranika tužitelja na divljač, a da odgovornost za štetu do koje je došlo snosi prvenstveno vozač te da je primarni uzrok nastanka predmetne nezgode neprilagođena brzina osiguranika tužitelja.

12. Odredbom članka 80. stavka 6. Zakona o lovstvu propisano je da za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi odnosno lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova. Međutim, u slučaju kada je došlo do štete na vozilu naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov (kao što je to u ovom predmetu), za odgovornost za štetu mjerodavne su odredbe ZOO-a. Odredbom članka 76. stavka 2. Zakona o lovstvu propisano je da u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako Zakon o lovstvu ne propisuje drugačije. Prema tome, buduć i da Zakonom o lovstvu kao lex specialis nije propisano tko odgovara za štetu nastalu na vozilu u slučaju naleta divljači na vozilo u području lovišta kojim gospodari osiguranik tuženika kada se nije provodio lov, tada valja primijeniti odredbe ZOO -a kojima se uređuje odgovornost za štetu. Pri tome, ovaj sud napominje da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke poslovni broj U-I-4249/2018 od 18. lipnja 2019. dao svoje mišljenje o zakonskom rješenju čl. 80. st. 6. ZL -a i odštetnoj odgovornosti za štete od divljači koje treba tumačiti sukladno općim načelima odštetne odgovornosti.

13. Stoga, premda je člankom 80. stavkom 6. Zakona o lovstvu propisano da je lovoovlaštenik (a time i njegov osiguratelj) odgovoran za štetu nastalu naletom vozila na divljač ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova, u slučaju kada je do naleta vozila na divljač došlo u vremenu kada se nije provodio lov (i ako je vozač upravljao vozilom sukladno propisima kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi), činjenica što se u vrijeme nastanka prometne nezgode (i štete) nije provodio lov ne znači da lovoovlaštenik (njegov osiguratelj) ne može odgovarati za štetu.

14. Divljač koja se kreće na javnoj cesti je opasna stvar pa stoga u slučaju štete naletom vozila na divljač, kada se nije provodio lov lovoovlaštenik i nadalje odgovara po načelu objektivne odgovornosti u smislu članka 1063. ZOO-a u vezi s člankom 76. stavkom 2. Zakona o lovstvu. Spisu prileži očitovanje lovačkog društva Šljuka“ Gornji Mihaljevec da se u vrijeme prometne nesreće u ovom postupku ono nije provodilo lov. Slijedom navedenog, da bi se lovoovlaštenik (njegov osiguratelj) mogao osloboditi od obveze naknade štete nastale naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, on je u smislu članka 1067. ZOO-a morao dokazati da šteta na vozilu potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti odnosno ako dokaže da je šteta nastala radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti.

15. Prvenstveno valja istaknuti sljedeće. Ovaj sud je stava da je na tuženiku bio teret dokaza činjenice da do predmetnog štetnog događaja nije došlo zbog naleta vozila na divlju životinju-srnu jer bi navedena činjenica isključila njegovu odgovornost za štetu. Ovaj sud je uvidom u Potvrdu Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava Međimurska, Policijska postaja Čakovec (list 9. do 10. spisa) utvrdio da je policijski djelatnik utvrdio sljedeće: "..Nakon udara automobila srna je odbačena izvan kolnika uz sjeveroistočni rub kolnika gdje je ostala ozlijeđena. Pregledom mjesta događaja pronađeni su tragovi plastike otpali s osobnog automobila reg. Oznake [registarska oznaka] i ozlijeđena srneća divljač (srna) koja se nakon obavljenog fotografiranja udaljila u nepoznatom smjeru, dok su na osobnom automobilu reg. Oznake [registarska oznaka] pronađeni tragovi mehaničkih oštećenja". Iz navedenog proizlazi da se srna trajno udaljila s područja na kojem je došlo do štetnog događaja tek nakon dolaska policije, što znači da ju je policijski djelatnik vidio u blizini mjesta događaja, a ovaj sud nema razloga sumnjati u istinitost naprijed navedenih navoda policijskog djelatnika koji su zabilježeni u službenoj zabilješki policije koja je po pravnoj prirodi javna isprava. Okolnost da je do prometne nesreće došlo naletom na srnu sud je u tvrdio i iz iskaza svjedokinje TC koja je tom prilikom upravljala vozilom osiguranim kod tužitelja i koja je iskazivala da joj je dok je vozila otprilike 50 km/h s njezine lijeve strane iskočila srna, koja je trčala i koju je udarila svojim prednjim lijevim dijelom vozila. Svjedokinja je navela i to da se srna nakon štetnog događaja, nakon što je neko vrijeme ležala u nesvijesti kraj ceste, udaljila u šumu ali da su je policijski djelatnici vidjeli u šumi, a o čemu je čula njihov razgovor. Cijeneći tako sadržaj dokumentacije policije koja prileži spisu, kao i iskaz navedenog svjedoka, a imajući u vidu da je na tuženiku bio teret dokaza činjenice da nije riječ o srni, ovaj sud je utvrdio da je predmetni štetni događaj nastao upravo zbog naleta vozila osiguranika tužitelja na divlju životinju-srnu, odnosno ocjena je ovog suda da tuženik u konkretnom predmetu nije dokazao da se ne radi o divljoj životinji pa time nije ni dokazao činjenicu koja bi isključila eventualno njegovu odgovornost za štetu.

16. Imajući u vidu ranije u obrazloženju citirane pozitivne propise koji se primjenjuju u konkretnom predmetu te činjenicu da je tuženik tvrdio da je uzrok prometne nezgode nepropisno postupanje u vožnji tužiteljeva osiguranika, ovaj sud je kao svjedoka saslušao TC, koja je upravljala vozilom osiguranim kod tužitelja, te je proveo prometno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranu Husinecu koji je pisani nalaz i mišljenje podnio 10. lipnja 2026. (list 196. do 200. spisa).

17. Iz iskaza svjedoka TC proizlazi da je do predmetnog štetnog događaja došlo otprilike oko 8 sati navečer te da je već je bio mrak. Nije bilo svijetla na tom dijelu ceste, odnosno najbliže svijetlo je bilo udaljeno. Ne postoji ograda na tom dijelu ceste, s desne strane je šuma, a s lijeve strane grmlje. Koristila je duga svijetla u vožnji. Svjedokinja je vozila desnom stranom, brzinom od otprilike 50 km/h. Srnu je prije udara vidjela kako trči lijevom stranom ceste, prikočila je, ali je srna iskočila te je do udara došlo otprilike 3 sekunde nakon što ju je vozačica vidjela. Cesta je bila ravna, a prometnih znakova nije bilo, vremenske prilike su bile dobre i bilo je suho te nije bilo magle. T je slomila prednji branik i lijevo svijetlo na automobilu. Kada je udarila životinju, životinja je ležala još nekih par minuta na travi s desne strane u nesvijesti, riječ je o mladoj srni. Svjedokinja je nazvala policiju i nakon 20 minuta su došli. T je s neposrednog mjesta događaja otišla prije dolaska policije, ali ju je policija je pronašla dolje u šumi. Svjedokinja je to saznala tako da je čula razgovor policijskih službenika. Rekli su da će zvati lovce i da će ju oni ustrijeliti. Svjedokinja je naposljetku navela da je vozilo popravljeno te da ga je nakon toga prodala, ali se ne sjeća za koji iznos.

18. Prometni vještak je u okviru izrade nalaza analizirao opće podatke o nezgodi, oštećenja na vozilu osiguranika tužitelja i dimenzije tog vozila, naletni položaj i mjesto naleta, brzinu vozila, dinamiku nezgode te mogućnost izbjegavanja štetnog događaja. Nakon tako provedene analize vještak je iznio mišljenje da se TC kretala osobnim vozilom Peugeot kroz mjesto Dragoslavac, po mraku u vrijeme smanjene vidljivosti (tako navodi policija). Dolaskom do kbr 134 sa njezine lijeve strane iz trave u depresiji, istrčala je srna te počela prelaziti kolnik sa lijeve na desnu stranu. Prema oštećenju vozila mjesto naleta vozilom na srnu bilo je najviše 4 m udaljeno od točke u kojoj je vozač prvi puta teoretski mogao vidjeti srnu ali i to jako teško jer je b io mrak i smanjena vidljivost a srna je takve boje dlake da je teško uočljiva u noći. Vozačica je T mogla teoretski vidjeti najviše oko 0,7 sec prije sudara (u praksi vrlo teško prije nego je osjetila i čula udarac) a to je bilo premalo vremena za bilo kakvu reakciju. U spisu nema elemenata za izračun brzine kretanja vozila. Takva oštećenja na vozilu viđamo kod naletnih brzina od oko 50 km/h do 70 km/h. Prilikom predmetnog štetnog događaja na vozilu nastala su teška oštećenja prednjeg kraja vozila. U spisu postoji izvid štete napravljen od strane osiguravatelja. Na stranici 20 spisa nalazi se Obračun totalne štete gdje se navodi da je popravak vozila ekonomski nerentabilan. Osiguranje Triglav je navelo na str. 19 spisa da je vrijednost vozila u trenutku nastanka štetnog događaja iznosila 9.903,00 kuna. Spašeni ostaci imaju tržišnu vrijednost u iznosu od 3.585,00 kuna. Zadržavanjem ostataka oštećenog vozila šteta na istom iznosi 6.318,00 kuna. Izračun štete Triglav osiguranja je korektan odnosno Triglav osiguranje je isplatilo iznos štete oštećeniku koji je mogao biti samo veći, nikako manji.

19. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje prometnog vještaka iz razloga što je vještak prema ocjeni ovog suda brižljivo razmotrio predmet vještačenja, točno je naveo sve što je opazio i našao te je svoje mišljenje iznio savjesno i u skladu sa pravilima znanosti i vještine, pri čemu stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka zbog čega nije bilo potrebe istoga usmeno saslušavati pred sudom.

20. Ovaj sud je tako iz provedenih dokaza, posebice iskaza svjedoka TC i provedenog prometnog vještačenja, utvrdio da je osiguranik tužitelja u trenutku naleta na divlju svinju upravljao vozilom primjerenom brzinom te nije imao mogućnosti izbjegavanja štetnog događaja. Naime, iz iskaza svjedoka TC proizlazi da se kretala brzinom od 50 km/h koju brzinu je smanjila kočenjem neposredno prije štetnog događaja. Vještak je u mišljenju iznio da je tako iskazana brzina kretanja tehnički moguća s obzirom na nastala oštećenja na vozilu o kojem je riječ u ovom postupku, tako da se osiguranik tužitelja kretao primjerenom brzinom , i to unutar dopuštene na predmetnoj dionici županijske ceste ( iz službene zabilješke policije na listu 9. spisa proizlazi da je na licu mjesta brzina bila ograničena na 50 km/h). Nadalje, osiguranik tužitelja nije imao mogućnosti izbjegavanja predmetnog štetnog događaja jer je srnu zbog smanjene vidljivosti i stanja okolnog terena mogla teoretski vidjeti najviše oko 0,7 sec prije sudara (u praksi vrlo teško prije nego je osjetila i čula udarac) a to je bilo premalo vremena za bilo kakvu reakciju.

21. Vezano za tuženikov prigovor da su za predmetni štetni događaj odgovorna osoba za održavanje navedene ceste, sud prije svega ukazuje na to da je tuženik, na poseban upit suda je li od osobe koja upravlja cestom zatražio postavljanje znaka koji upozorava na divljač na cesti, isti odgovorio da nije, Sud smatra da je logično da se upit odnosio na okolnost je li lovačko društvo, a ne njegov osiguratelj, od osobe koja upravlja cestom tražio postavljanje odgovarajućeg znaka jer lovačko društvo Šljuka“ Gornji Mihaljevec jedino i miže znati postoji li na navedenom području potreba za takvim upozoravanjem i na kojem mjestu, jer se to društvo bavi životinjama u svojem lovištu i upoznato je s njihovim načelnim kretanjem i prirodnim navikama. Stoga sud smatra da se lovačko društvo Šljuka“ Gornji Mihaljevec, a putem odnosa osiguranja ni njegov osiguratelj, ne mogu pozivati na to da je treća osoba – koja upravlja cestom na navedenom području, odgovorna za prometnu nesreću zbog neodržavanja ceste odnosno nepostavljana znaka koji upozorava na divljač na cesti, u situaciji kada proizlazi da samo lovačko društvo uopće nije upozorilo subjekt koji upravlja cestom na postojanje potencijalne opasnosti u tom smislu.

22. Kako je to već ranije navedeno, odredbom članka 1067. ZOO-a propisano je da se tuženik može osloboditi odgovornosti ako dokaže da šteta na vozilu potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, odnosno ako dokaže da je šteta nastala radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti.

23. U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz provedenih dokaza, oštećeni osiguranik tužitelja nije pridonio nastanku štete, a tuženik nije tijekom postupka dokazao da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. Slijedom navedenog, tužitelj primjenom odredbe članka 963. ZOO u vezi s odredbama članka 1063. i 1064. ZOO-a osnovano od tuženika potražuje isplatu utuženog iznosa od 838,54 EUR slijedom čega je tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

24. Člankom 1086. ZOO-a je propisano da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Isplatom štete osiguraniku na tužitelja su prešla sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu sukladno čl. 963. ZOO-a do visine isplaćene naknade. Osiguratelj koji stupa u prava i obveze svog osiguranika kao oštećenika može zahtijevati kamate na iznos naplaćene naknade od dana kada je izvršio isplatu svom osiguraniku.

25. Tužitelj je svom osiguraniku štetu isplatio 24. veljače 2022. (potvrda o izvršenoj transakciji na listu 58. spisa) slijedom čega je sud prihvatio tužiteljev zahtjev za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos od dana nakon izvršenog plaćanja (prema postavljenom tužbenom zahtjevu), odnosno od 25. veljače 2022. pa do isplate pa je i u tom dijelu tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim (točka I. izreke).

26. Odluka o visini stope zatezne kamate donesena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a propisanu za ostale odnose imajući u vidu predmet konkretnog spora.

27. Odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 118/18, dalj u tekstu: ZSP) u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) prema zahtjevu za naknadom troškova na listu 206. do 207. spisa, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

28. Tužitelju je kao potreban priznat slijedeći trošak:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 150,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 37,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu 10. siječnja 2023. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 150,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 37,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 20. siječnja 2023. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 150,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 37,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu 7. veljače 2023. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 150,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 37,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu 7. srpnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 150,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 37,50 EUR

- trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 19,91 EUR

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR, u okviru iznosa kojeg je zatražio tužitelj

- trošak plaćenog predujma za provođenje vještačenja u iznosu od 600,00 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak u iznosu od 1.597,23 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

29. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

30. Tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka odbijen je u odnosu na prekomjerno neosnovano zatraženi trošak zastupanja na ročištu 26. travnja 2023. jer je navedeno ročište odgođeno, odnosno nije održano o čemu je tužitelj obaviješten rješenjem. Stoga je tužiteljev zahtjev za naknadom troškova odbijen je za iznos od 187,50 EUR, slijedom čega je odlučeno u točki III. izreke ove presude.

31. Odluka o tuženikovom zahtjevu za naknadom troška parničnog postupka iz točke IV. izreke donesena je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu njegov zahtjev za naknadom troška parničnog postupka je valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu 20. kolovoza 2026.

S U D A C

mr. sc. Maja Josipović

pisani prijedlog odluke izradila viša sudska savjetnica

Ivana Reljanović

POUKA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.

Presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st . 1. ZPP).