Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-1441/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja SS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vedranu Mesariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Zagoršćak & Partneri d.o.o. u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja i isplate, izvan ročišta, 20. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-2807396, sklopljenog 2. svibnja 2005. između tužitelja SS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, a koja glasi: “NAKNADA 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita”.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da isplati tužitelju SS iznos od 454,74 EUR (četiristopedesetčetirieuraisedamdesetčetiricenta) koji se zbog ništetnosti odredbe o naknadi troška obrade kredita ima vratiti tužitelju SS zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 4.5.2005. pa do isplate, a koja zatezna kamata teče do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-5724386, sklopljenog 8. travnja 2011. između tužitelja SS i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a koja glasi: “Naknada za obradu kredita: 6.70% (šest zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita”.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da isplati tužitelju SS iznos od 654,98 EUR (šestopedesetčetirieuraidevedesetosamcenti), koji se zbog ništetnosti odredbe o naknadi troška obrade kredita ima vratiti tužitelju SS zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 11.4.2011. pa do isplate, a koja zatezna kamata teče do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju SS naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR (stoosamdesetsedameurai pedesetcenti) sa zateznim kamatama od 20. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja SS za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 1.062,50 EUR (tisućušezdesetdvaeuraipedesetcenti) sa zateznim kamatama od dana donošenja odluke pa do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je s tuženikom, odnosno u njegovoj podružnici u Osijeku, 2.5.2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-2807396, prema kojem tuženik kao kreditor daje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 21.793,25 CHF, a koji kredit je tužitelj bio u obvezi otplatiti u roku od 84 mjeseca. Člankom 3. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 3.30% od iznosa kredita, jednokratno, naplativo prilikom prvog korištenja kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, niti je o navedenom pregovarao s tužiteljem, a kakva neodređena odredba tuženikova tipskog ugovora (na koju tužitelj nije mogao imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom isplate kredita 4.5.2005., tuženik je dakle tužitelju naplatio na ime naknade iznos od 3.426,22 HRK, a što u protuvrijednosti u eurima prema fiksnom tečaju konverzije (1 EUR=7,5345 HRK) predstavlja iznos od 454,74 EUR. Tužitelj je s tuženikom 8.4.2011. sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50- 5724386, prema kojem tuženik kao kreditor daje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 10.000,00 EUR, a koji kredit je tužitelj bio u obvezi otplatiti u roku od 84 mjeseca. Člankom 3. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 6.70% od iznosa kredita, jednokratno, naplativo prilikom prvog korištenja kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, niti je o navedenom pregovarao s tužiteljem, a kakva neodređena odredba tuženikova tipskog ugovora (na koju tužitelj nije mogao imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom isplate kredita 11.04.2011., tuženik je dakle tužitelju naplatio na ime naknade iznos od 4.934,94 HRK, a što u protuvrijednosti u eurima prema fiksnom tečaju konverzije (1 EUR=7,5345 HRK) predstavlja iznos od =654,98 EUR. Budući da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, ista se ima utvrditi ništetnom, te je tim samim tuženik dužan tužitelju isplatiti predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana kada je ista naplaćena. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kredita, i to u unaprijed određenom iznosu. Ugovori o kreditu često se nude po načelu „uzmi ili ostavi“, a tuženik je u takvom odnosu daleko snažnija ugovorna strana, koja je – kako je to notorno uobičajeno u bankarskom poslovanju – gotovo u potpunosti diktirala tužitelju uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila, uključujući i odredbe tuženikovih internih akata na koje predmetni ugovor upućuje. Tužitelj dakle ne samo da o toj naknadi nije mogao pregovarati, već on nije bio niti informiran na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, obzirom je taj (tipski) ugovor bio unaprijed sastavljen, te je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke. Okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i okolnost da se radi o tipskom ugovoru te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva nepoštena ugovorna odredba iz članka 81. ZZP-a i ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP-a. Kako je dakle odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu njegova članka 3. u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, predmetna odredba među strankama se ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Prema tome, sukladno članku 323., a u svezi s člankom 322. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana nezakonite naplate. Uzimajući u obzir odredbe članaka 81. – 87. ZZP-a, odnosno odredbe članaka 96. 102. Zakona o zaštiti potrošača, te tumačeći iste u duhu temeljnih načela obveznog prava iz odredbi članaka 3. - 8. ZOO-a, kao i u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije, te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, kao i sukladno nedavno izraženim stavovima u vezi nezakonitosti naplate ulazne naknade i to Vrhovnog suda RH iz presude br. Rev- 673/23 od 13.2.2024., iz presude br. Rev-1051/23 od 3.4.2024., iz rješenja br. Revd- 1601/24 od 30.4.2024., kao i sukladno stavu u vezi nezakonitosti naplate izlazne naknade, i to Vrhovnog suda RH iz presude br. Rev 112/18 od 9.3.2022. i dr., kao i Ustavnog suda RH iz odluke br. U-III-3231/22, jasno se da zaključiti da je tuženik obvezivanjem tužitelja na snošenje naknade za obradu kredita, postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Slijedom navedenog, tužitelj smatra kako je ništetan dio ugovornih odredbi koji se odnosi na ugovaranje naplate troškova obrade kredita, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama članka 323. i 1111. u vezi sa člankom 1115. ZOO.

2. Sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (stranice 7-11 spisa), ugovor o kreditu (stranice 12-17 spisa), potvrde tuženika (stranica 18 spisa i stranica 19 spisa).

3. Iz potvrde tuženika (stranica 18 spisa) proizlazi kako je tuženik tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 4.934,94 hrk, odnosno 654,98 eura i to prilikom isplate odobrenog predmetnog kredita, te iz potvrde tuženika (stranica 19 spisa) proizlazi kako je tuženik tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.426,22 hrk, odnosno 454,74 eura i to prilikom isplate odobrenog predmetnog kredita.

4. Iz ugovora o kreditu (stranice 7-11 spisa) proizlazi kako je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 21.793,25 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, dok je člankom 3. točkom 1. propisana naknada za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita.

4.1. Iz ugovora o kreditu (stranice 12-17 spisa) proizlazi kako je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 10.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, dok je člankom 3. propisana naknada od 6,70% od iznosa kredita.

5. Tuženiku je bila dostavljena tužba uz poziv na davanje pisanog odgovora na istu u roku od 30 dana, te upozorenjem na pravne posljedice nedavanja pisanog odgovora na tužbu u ostavljenom roku, donošenjem presude zbog ogluhe, temeljem članka 331.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP).

6. Kako u dodijeljenom roku tuženik nije dostavio pisani odgovor na tužbu, a ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da bi tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, a kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio, a niti postoje smetnje iz članka 3. stavka 3. ZPP-a, to je primjenom članka 331.b ZPP-a, valjalo odlučiti kao u točkama I. – IV. izreke ove presude.

7. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP, s napomenom da predmetni deklaratorni tužbeni zahtjev istaknut u tužbi, služi za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu koji tužitelj osnovom navedenog namjerava istaknuti, te je u konkretnom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora prema vrijednosti novčane tražbine tužitelja koju može ostvariti osnovom utvrđenja ništetnom citirane odredbe o naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (naplaćene naknade u iznosu od 454,74 EUR i 654,98 EUR), a ne kako je to tužitelj naznačio u tužbi, tj. s obzirom na izloženo u konkretnom slučaju njegovo označavanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 2.436,94 EUR nije relevantno za odluku o naknadi parničnih troškova (VSRH Revr-774/ 2005-2 od 13.12.2005;Revr-475/2008 od 27.10.2008., Županijski sud u Puli broj Gž-1313/2023-2 od 27.11.2023.; VTS RH broj Pž-566/2025-2 od 21.7.2025.). Stoga je ovaj sud, po službenoj dužnosti, a sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.109,72 EUR.

8. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak, a koji trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 75 bodova sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23. -dalje u tekstu: Tarifa), a što s obzirom na vrijednost boda i visinu poreza na dodanu vrijednost iznosi 187,50 eura, te je stoga odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

9. Zahtjev tužitelja za razliku naknade troška od 62,50 eura za sastav tužbe nije osnovan jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP, po službenoj dužnosti, kao što je obrazloženo pod točkom 7. obrazloženja. Također nije osnovan niti zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav podneska od 17.10.2025., a kojim dostavlja potvrdu da je tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, budući da je istu mogao (i trebao) dostaviti uz tužbu, kao i za podnesak od 26.1.2026., a kojim ispostavlja svoj troškovnik za sastav tužbe, budući da je već uz tužbu u obvezi navesti trošak sastava tužbe, a također je odbijen i za sastave dva podneska od 5.5.2026. i 9.8.2026., a kojim se požuruje postupanje ovoga suda, a svaki u iznosu od po 250,00 eura, i to sve iz razloga jer navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje ovoga postupka, sukladno članku 155. ZPP-a, radi čega je odlučeno kao pod VI. izreke.

Osijek, 20. kolovoz 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se predaje u tri istovjetna pismena primjerka, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 353. stavak 2. ZPP).

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Tuženiku