Republika Hrvatska
Općinski sud u Puli-Pola
Stalna služba u Rovinju-Rovigno
Rovinj, Obala P. Budicin 4
Posl.br. P-1802/2019-296
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno po sucu Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužitelja Kermas ulaganja d.o.o. Pula, Dobrilina 9, OIB: 42403091909, zastupanog po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Gorana Veljovića, Merime Ibrahimović, Ivane Bilić Komparić, Vladimira Veljovića, Alana Alagića i Nine Vukičević Veljović, odvjetnika u Puli, protiv tuženih: 1. GI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Maji Lakić, odvjetnici u Rijeci i Srđanu Baroviću, odvjetniku u Zagrebu, 2. II iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nataši Martinčić-Križanac, odvjetnici u Labinu, 3. ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Vukić & partneri iz Rijeke i 4. ĐI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nataši Martinčić-Križanac, odvjetnici u Labinu i punomoćniku Mati Makovcu, odvjetniku u Rovinju, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 09. srpnja 2026. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja, prvotužene i drugotuženika te punomoćnika tuženika, dana 20. kolovoza 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. O d b i j a s e tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1. Nalaže se tuženicima da tužitelju u roku od 15 dana solidarno isplate iznos od 3.593.814,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila na zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam (8) postotnih poena koja na iznos od: 1.355.694,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate teče od 05. srpnja 2008. godine pa do isplate; i na iznos od 2.238.120,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate teče od 16. srpnja 2008. godine pa do isplate;
2. Nalaže se tuženicima da u roku od 15 dana solidarno tužitelju naknade parnični trošak u iznosu od 785.813,70 eura."
II. Nalaže se tužitelju naknaditi prvotuženici GI prouzročeni parnični trošak u iznosu 521.340,00 eura, u roku 15 dana.
III. U preostalom dijelu zahtjev prvotuženice GI za naknadu parničnih troškova u iznosu 325.000,00 eura, odbija se kao neosnovan.
IV. Nalaže se tužitelju naknaditi drugotuženiku II i četvrtotuženoj ĐI prouzročeni parnični trošak u zastupanju po odvjetnici Nataši Martinčić- Križanac, odvjetnici u Labinu, u iznosu 769.790,50 eura, u roku 15 dana.
V. U preostalom iznosu zahtjev za naknadu troškova postupka drugotuženika II i četvrtotužene ĐI, u iznosu 151.550,00 eura, odbija se kao neosnovan.
VI. Nalaže se tužitelju naknaditi trećetuženiku ŠI prouzročeni parnični trošak u iznosu 613.590,50 eura, u roku od 15 dana, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koje teku od pravomoćnosti presude pa do isplate.
VII. U preostalom iznosu zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu 158.659,50 eura odbija se kao neosnovan.
VIII. Nalaže se tužitelju naknaditi četvrtotuženici ĐI prouzročeni parnični trošak u zastupanju po punomoćniku Mati Makovcu, odvjetniku u Rovinju u iznosu 125.125,00 eura, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Dana 27. listopada 2010. godine kod ovoga suda pod posl.br. P-338/10 zaprimljena je tužba tužitelja, protiv tuženika, radi naknade štete.
1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:
- da je tvrtka tužitelja osnovana dana 11. rujna 2007. godine, čija osnovna djelatnost, radi koje je došlo do osnivanja tvrtke, poslovanje nekretninama na području RH i to prvenstveno na području [adresa] i [adresa];
- da je odlukom RI, vlasnika društva Kermas Holding Limited Malta, koje da je osnivač tužitelja, za direktora društva postavljena prvotužena GI kao osoba od njegovog punog povjerenja i njegov prvi suradnik u poslovnim ulaganjima u RH;
- da se posao trebao odvijati na način da će prvotužena pronalaziti ekonomski zanimljive nekretnine, obavještavati RI o njihovoj cijeni, a ovaj imao zadatak osigurati tužitelju novčana sredstva potrebna za kupnju nekretnina;
- da su prvotužena i članovi njene obitelji dugogodišnji bliski prijatelji RI i njegove obitelji, njihovi odnosi nadilaze strogo poslovni odnos tako da je prvotužena bila osoba od njegovog punog povjerenja i njegov prvi suradnik u poslovnim ulaganjima u RH pa je RI informacije o cijeni zemljišta koje da mu je prvotužena davala nije izlagao provjeri jer za to da nije imao apsolutno nikakvog razloga odnosno RI je jednostavno apsolutno vjerovao prvotuženoj;
- da je zloupotrebljavajući puno osobno i profesionalno povjerenje RI, grubo kršeći obveze kojoj da joj kao direktoru tužitelja nameću odredbe Zakona o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13 i 110/15 - u daljnjem tekstu ZTD) i Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO) prvotužena je osmislila te se sa ostalim tuženicima povezala zajedničko djelovanje radi ostvarenja plana stjecanja znatne imovinske koristi na štetu tužitelja, a koje da se u bitnome svodilo na to da tuženici lociraju „zanimljivo“ zemljište i sa prodavateljima da dogovaraju cijenu "100", prvotužena da obavještava RI da je cijena nekretnine "180" i da osigurava kod RI financijska sredstva za kupnju nekretnina, ostali tuženici II, ŠI i ĐI osnivali d.o.o., nakon čega se sklapa predugovor o prodaji i prijenosu poslovnih udjela kojim se tužitelj obvezuje kupiti poslovne udjele u društvu za cijenu "180" (onu koju da je prvotužena prezentirala RI kao cijenu nekretnine), slijedi da društvo kupuje od prodavatelja nekretninu za cijenu „100“, tužitelj kupuje poslovne udjele u društvu za cijenu „180“, a tuženici među sobom dijele "80";
- da ovakav modus operandi osmišljen od prvotužene (i proveden uz pomoć ostalih tuženika) je omogućavao prikrivanje stvarne cijene nekretnine jer tužitelj nije sklapao ugovore sa prodavateljima nekretnina nego sa drugo i četvrtotuženicima kao prodavateljima poslovnih udjela te osiguravao da cijela priča ostane unutar kruga tuženih;
- da su po tako smišljenom modelu temeljenom na dogovoru svih tuženih, na štetu tužitelja „realizirani“ između ostalih projekti "Hacijenda Baldaši" i "Stancija Santolina";
- da je u odnosu na projekat "Hacijenda Baldaši" početkom ožujka 2008. godine sa prodavateljima dogovorena cijena nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina], nakon čega je drugotuženi II dana 14. ožujka 2008. godine sastavio isprave o osnivanju i registraciji trgovačkog društva Hacijenda Baldaši d.o.o. (dalje društvo HB), osnivači kojeg su trećetuženik ŠI i četvrtotužena ĐI (supruga 2. tuženika);
- da je deset dana od osnivanja društva HB, dana 25. ožujka 2008. godine, sklopljen između trećetuženika ŠI i četvrtotužene ĐI kao prenositelja udjela i tužitelja zastupanog po prvotuženoj GI kao stjecatelju udjela, predugovor o prodaji i prijenosu svih poslovnih udjela u društvu, temeljem kojega da se tužitelj obvezao kupiti sve poslovne udjel u društvu za cijenu 1.807.840,00 eura i Ispravu o ovom pravnom poslu sastavio drugotuženik II;
- da je dana 25. travnja 2008. godine, odnosno mjesec dana nakon sklapanja predugovora o prodaji i prijenosu poslovnih udjela kojim da se tužitelj obvezao za poslovne udjela u društvu HB platiti 1.807.840,00 eura, sklopljen i ugovor o prodaji temeljem kojega da je društvo HB kupilo nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina] za cijenu 452.146,00 eura i ispravu o ovom pravnom poslu sastavio drugotuženik II;
- da je dana 24. lipnja 2008. godine sklopljen ugovor o prodaji i prijenosu poslovnih udjela u društvu HB temeljem kojega da je tužitelj kupio sve poslovne udjele u društvu HB za cijenu 1.807.840,00 eura i ispravu o ovom pravnom poslu također sastavio drugotuženik II;
- da je u odnosu na projekt "Stancija Santolina" dana 16. travnja 2008. godine drugotuženik II sastavio isprave o osnivanju i registraciji trgovačkog društva Stancija Santolina d.o.o. (dalje: društvo SS), osnivači kojega su i ovdje trećetuženik ŠI i četvrtotuženika ĐI (supruga drugotuženika);
- da je dana 20. svibnja 2008. godine sklopljen između trećetuženika ŠI i četvrtotužene ĐI kao prenositelja udjela i tužitelja zastupanog po prvotuženoj GI kao stjecatelja ugovora, predugovor o prodaji i prijenosu svih poslovnih udjela u društvu ST temeljem kojega se tužitelj obvezao kupiti sve poslovne udjele u društvu za cijenu od 2.863.120,00 eura, a ispravu i o ovom pravnom poslu sastavio drugotuženik II;
- da su dana 03. i 11. srpnja 2008. godine, dakle nešto više od mjesec dana nakon sklapanja predugovora o prodaji i prijenosu poslovnih udjela kojim se tužitelj obvezao za poslovne udjele Stancija Santolina d.o.o. platiti 2.863.120,00 eura, sklopljeni ugovori o prodaji temeljem kojih da je društvo ST kupilo nekretnine u k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina] za ukupnu cijenu 625.000,00 eura, a isprave i o ovim pravnim poslovima sastavio drugotuženik II;
- da je dana 27. srpnja 2008. godine sklopljen ugovor o prodaji i prijenosu poslovnih udjela u društvu ST temeljem kojeg je tužitelj kupio sve poslovne udjele u navedenom društvu za cijenu 2.863.120,00 eura, a ispravu sastavio drugotuženik II;
- da na temelju lažno prikazane „nabavne“ cijene navedenih nekretnina od strane prvotužene GI, RI upravo zastupan po njoj, tužitelj je poslovne udjele u navedena dva društva platio ukupno 4.670.096,00 eura iako da su predmetne nekretnine, koje da su jedina imovina navedenih društava, kojih mjesec dana prije, plaćene „tek“ 1.077.146,00 eura;
- da je na opisani način prvotužena, zajedno sa ostalim tuženicima koji su joj pomogli u provedbi plana stjecanja protupravne imovinske koristi kojega da je osmislila, zloupotrijebivši puno osobno povjerenje koje da je prema njoj kao dugogodišnjem bliskom obiteljskom prijatelju imao RI te zloupotrebom povjerenja, položaj i ovlasti koje da je počinila kao član uprave tužitelja, na ime navedenih razlika u cijenama nekretnina i poslovnih udjela u konkretna dva slučaja, s jedne strane tužitelju počinila imovinsku štetu u iznosu 3.592.950,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, po kojem tečaju su i vršena sva plaćanja, a s druge strane sebi i svojim „partnerima“ u ovom „pothvatu“ da je pribavila enormnu protupravnu imovinsku korist u iznosu 3.592.950,00 eura;
- da su povezani u zajedničko djelovanje radi ostvarenja plana stjecanja znatne imovinske koristi na štetu tužitelja, svi tuženici zajedno, kolokvijalno rečeno, tužitelju doslovno ukrali 3.592.950,00 eura;
- da pravnu osnovu tužiteljeva zahtjeva u ovom sporu da normiraju odredbe ZTD i ZOO, kao mjerodavnih materijalno-pravnih propisa temeljem kojih da u konkretnom slučaju egzistira obveza tuženih da tužitelju nadoknade prouzročenu imovinsku štetu, prvotužena za razliku od ostalih tuženih da odgovara po oba zakona, a prije svega o odgovornosti prvotužene s obzirom na njeno članstvo u upravi tužitelja;
- da ZTD na više mjesta uređuje odgovornost članova uprave za štetu, a temeljne odredbe o tome su one o njihovoj dužnoj pozornosti i odgovornosti (čl. 252. koji da se odnosi na upravu dioničkih društava), koje da služe zaštiti kapital društva koje su prisilno-pravne naravi;
- da glede odgovornosti članova uprave društva s ograničenom odgovornošću, ZTD odredbama članaka 430. i 439. da upućuje na odgovarajuću primjenu odredbi koje se odnose na upravu dioničkih društava;
- da prema članku 252. stavcima 1. i 2. ZTD: "Članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva. Član uprave ne postupa protivno obvezi o načinu vođenja poslova društva ako pri donošenju poduzetničke odluke smije na temelju primjerenijih informacija razumno pretpostaviti da djeluje na dobrobit društva (1). Članovi uprave koji povrijede svoje obveze odgovaraju za štetu društvu kao solidarni dužnici. U slučaju spora članovi uprave moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika (2)";
- da pravni standard postupanja pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika upućuje na to da se konkretni postupci člana uprave uspoređuju s onim kako bi postupao svaki prosječni voditelj poduzeća kojemu je povjerena briga o tuđim imovinskim interesima;
- da zahtijevana pažnja znači prije svega da je uprava u svojem postupanju vezana uz interese društva, a ova vezanost da znači da član uprave društva ne smije činiti ništa što bi štetilo društvu;
- da uprava mora postupati kao netko tko ne privređuje vlastitim sredstvima, nego se obvezao brinuti o tuđim interesima, čija je dužnost da vođenjem poslova društva nastane korist, a ne šteta djelujući pošteno, u dobroj vjeri i u interesu društva, a da pri tom mora imati u vidu i interese sadašnjih i budućih članova društva pri čemu da djelovanje uprave ne smije biti pod utjecajem sukoba interesa ili neposrednog interesa;
- da je prvotužena motivirana osobnim interesom pribavljanja koristi, zastupajući tužitelja djelovala nepošteno, u zloj vjeri i na štetu interesa tužitelja, grubo povrjeđujući svoj osnovnu obvezu da kao član uprave vodi poslove u društvu pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika, i zato temeljem citiranih odredaba ZTD-a da odgovara za štetu koju je takvim svojim postupanjem nanijela tužitelju;
- da osim temeljem odredaba ZTD, prvotužena sada nevezano za članstvo u upravi tužitelja, za štetu koju da je nanijela tužitelju odgovara i po propisima građanskog prava, prije svega ZOO;
- da prema odredbi čl. 4. ZOO, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici da su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, a to znači postupati s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati i polagati račune, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, a koje načelo se ne temelji isključivo na strogo formalnoj primjeni prava, već i na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja;
- da prema odredbi čl. 8. ZOO, svatko je dužan uzdržati se od postupaka kojima se može drugome prouzročiti šteta, kojim člankom je zabrana uzrokovanja štete izričito postavljena kao jedno od temeljnih načela obveznog prava prema kojem je baš svatko dužan uzdržati se od postupaka kojima se drugima može prouzročiti šteta;
- da prema odredbi čl. 1045. stavku 1. ZOO, tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi;
- da prema odredbi čl. 1107. stavka 1. ZOO, za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno;
- da je prvotužena u konkretnim slučajevima obuhvaćenih ovom tužbom postupala izigravajući povjerenje RI, bezobzirno i neodgovorno prema njemu i interesima tužitelja, a njeni postupci bili usmjereni ostvarivanju osobnih interesa na štetu tužitelja, koji da je upravo tim i takvim njenim postupcima oštećen za 3.592.950,00 eura, a u tome postupanju pomagali svi ostali tuženici pa temeljem citiranih odredaba ZTD-a (prvotužena) i ZOO-a (svi tuženici zajedno) solidarno odgovaraju tužitelju za pričinjenu štetu u iznosu 3.592.950,00 eura.
1.2. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže sudu da po provedenom postupku donese presudu i naloži tuženicima da solidarno isplate iznos od 3.592.950,00 EUR zajedno sa zateznom zakonskom kamatom na iznose od 1.355.694,00 eura koja teče od 05. srpnja 2008. godine do isplate i na iznos od 2.238.120,00 eura koja teče od 16. srpnja 2008. godine do isplate. Ovaj tužbeni zahtjev nakon donesenog rješenja Županijskog suda u Puli-Pola posl.br. Gž-204/2019-2 od 30. rujna 2019. godine podneskom predatog na ročištu od 06. prosinca 2019. godine (list 670-673) ispravlja zbog očite greške u pisanju iznos glavnice to potražuje iznos 3.593.814,00 eura.
2. U tužbi tužitelj predlaže da se radi osiguranja njegove novčane tražbine odredi privremena mjera kojom se zabranjuje otuđiti ili opteretiti drugotuženiku II nekretnine na području k. o. [katastarska općina], k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina], trećetuženiku ŠI odrediti privremenu mjeru zabranom otuđenje i opterećenja nekretnine u k. o. [katastarska općina], te odrediti mjeru u odnosu na sve tuženike kojom bi se sa njihovih bankovnih računa uskratila isplata za osigurane iznose.
2.1. Rješenjem o osiguranju posl.br. P-338/10-2 od 27. listopada 2010. godine (list 85-90) određena je predložena privremena mjera zabranom otuđenja i opterećenja nekretnina u vlasništvu drugo i trećetuženika, to zabranom raspolaganjem novčanih iznosa sa bankovnih računa svih tuženika.
2.2. Rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola posl.br. Gž-4069/10-3 od 03. siječnja 2011. godine djelomično se odbijaju žalbe protivnika osiguranja pa se rješenje posl.br. P-338/10-2 od 27. listopada 2010. godine u dijelu u kojem je određena privremena mjera na nekretninama protivnika osiguranja održava na snazi, dok se djelomičnim prihvaćanjem žalbe protivnika osiguranja, u dijelu kojim je određena mjera privremenog osiguranja ukida, i vraća sudu prvog stupnja na odlučivanje.
2.3. Rješenjem ovoga suda posl.br. P-338/10-35 od 01. veljače 2011. godine odbačen je prijedlog određivanja privremene mjere na računima protivnika osiguranja (list 195-198).
2.4. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-1455/2011-2 od 09. studenoga 2011. godine odbačena je revizija protivnika osiguranja II kao nedopuštena, koju je isti podnio protiv drugostupanjskog rješenja posl.br. Gž-4069/10-3 kojom je djelomično odbijena žalba tog protivnika osiguranja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje o osiguranju posl.br. P-338/10-2 kojim je određena privremena mjera na nekretninama (list 216-219).
3. U odgovoru na tužbu trećetuženik ŠI (list 166-168) prvotno prigovara stvarnoj nadležnosti ovoga suda to predlaže sudu oglasiti se stvarno nenadležnim i predmet ustupiti na rješavanje Trgovačkom sudu u Pazinu pozivom na odredbu čl. 34.b st. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku. Tuženik osporava tužiteljeve navode da bi isti osmislio, ili sudjelovao u bilo kakvom modelu kojim bi oštetio tužitelja ili RI, niti postupio ni na kakav protupravan način prema bilo kome ikada, pa tako ni prema tužitelju kojega da nije ni na koji način oštetio. U odnosu na priložene ugovore i predugovore, ističe da iste nitko ne osporava i da je riječ o valjano sklopljenim ugovorima koji su sprovedeni i realizirani, a da iz samog sadržaja tužbe zapravo ne shvaća što se na njega odnosi, što je on to protupravno učinio.
4. U odgovoru na tužbu prvotužene GI od 22. studenoga 2010. godine (list 181) također se ističe prigovor stvarne nenadležnosti ovoga suda, to predlaže sudu oglasiti se nenadležnim, a sve uz navod da nije sporno da je ista obavljala poslove člana uprave društva tužitelja to da je temeljem odredbe čl. 34.b toč. 4. ZPP-a za suđenje u sporovima o odgovornosti člana uprave trgovačkog društva za obveze trgovačkog društva nadležan trgovački sud i to kao mjesno nadležan Trgovački sud u Pazinu. Prvotužena opreza radi osporava navode iz tužbe i tužbeni zahtjev u cijelosti to poriče da bi počinila kakvu štetu društvu tužitelja. Također je porekla da bi postojao bilo kakav dogovor između tuženika za protupravno djelovanje na štetu tužitelja. Ističe se da je obavljala poslove člana uprave društva savjesno, sa pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, a odluke donosila uvijek uz suglasnost ostalih članova uprave RI i BI.
5. U odgovoru na tužbu drugotuženika II i četvrtotužene ĐI (list 181-183) od 24. studenoga 2010. godine također se ističe prigovor stvarne nenadležnosti suda u [adresa], smatrajući da je riječ o sporu za koji je prema odredbi čl. 34.b st. 1. i 2. ZPP-a nadležan Trgovački sud. Tuženici u cijelosti osporavaju navode iz tužbe i tužbeni zahtjev, ističu prigovor promašene pasivne legitimacije na strani drugo i četvrto tuženika, s obzirom da isti nisu na bilo koji način sudjelovali u poslovima za koje tužitelj tereti prvenstveno prvotuženicu, a nakon toga i ostale tuženike. Ukazuje se da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je riječ o sporu o odgovornosti člana uprave u upravljanju društvom, odnosno potraživanje naknade štete zbog nanošenja štete u društvu neodgovornim poslovanjem pri čemu isti ne mogu komentirati da li je osnovano potraživanje tužitelja prema prvotuženici, jer o "modusu operandi" o kojem navodi tužitelj nemaju nikakvih saznanja. Drugotuženik ukazuje da je po zanimanju odvjetnik i ukoliko je sastavljao određeni ugovor navodi se da je to činio prema kazivanju ugovornih strana, uvažavajući pravila struke te upotrebljavajući svo svoje stručno znanje, a nikako kako to navodi tužitelj. Isto tako osporava da bi sudjelovao u bilo kakvim ostalim radnjama navodno kako tužitelj tvrdi pomagao u određenim poslovima, jer da to ni ne proizlazi niti iz jednog priloženog dokaza. Četvrtotužena ne spori da je bila članica trgovačkih društava HB i SS te da je ustupila svoje udjele tužitelju u tužbi navedenih ugovorima međutim, osporava da bi ista sudjelovala u bio kakvom "zajedničkom djelovanju" radi ostvarivanja plana stjecanja znatne imovinske koristi na štetu tužitelja, stoga i ona smatra da je prigovor pasivne legitimacije osnovan. Oboje tuženika osporavaju činjenične navode iz tužbe, a posebno koji se odnose na njih osobno. Drugotuženik naglašava da nije sudjelovao u radnjama koje su predmet tužbe i da nema previše saznanja da bi mogao iskazivati i dati u cijelosti odgovor na određene činjenične navode iz tužbe. Četvrtotužena ne poriče da je sudjelovala u određenim poslovima s tužiteljem, te potvrđuje da je zajedno sa trećetuženikom kupila neke od nekretnina navedenih u tužbi koje su kao temeljni ulog unesene u trgovačko društvo SS nakon čega je četvrtotužena svoj osnivački udio ustupila tužitelju za određenu cijenu. Navedeno da proizlazi i iz isprava dostavljenih u spisu međutim, naglašava da u tom pravnom poslu nema protupravnosti a isto tako da tužitelj time nije trpio nikakvu štetu. Glede nekretnina koje su vlasništvo trgovačkog društva HB ističe da je te nekretnine kupilo direktno trgovačko društvo, a četvrotužena da je kao osnivač tog društva, svoj osnivački ulog, također ustupila, odnosno prodala tužitelju, slijedom da kako nema nikakve protupravnosti u pravnom poslu da nije jasno iz kojeg razloga tužitelj navodi da je navedenim pravnim poslom pretrpio štetu. Tuženici ističu da pitanje da li su oni zaradili na tim poslovima i koliko, nije pitanje ove parnice zbog toga što su trećetuženik i četvrtotužena postupak kupoprodaje nekretnina, osnivanja trgovačkih društava te nakon toga i prodaju osnivačkih uloga obavljali na zakonit način, poštujući sve pozitivne propise te registrirajući sve svoje postupke pred nadležnim organima. Naime, ističe se da na slobodnom tržištu se slobodno formira i cijena za određene nekretnine, stoga četvrtotužena ne vidi u čemu je protupravnost njezina postupanja tim više što tužitelj u ovim poslovnim odnosima nije oštećen pa su tako sve njegove tvrdnje o nekakvom „zavjereničkom“ postupanju tuženika neosnovane. Konačno ukazuje glede odnosa tužitelja i prvotuženice kao člana njegove uprave (direktora) da ukoliko takav spor postoji, ono ne utječe na odnose prema trećima. Naime, prvotužena da je u vrijem sklapanja pravnih poslova sa trećetuženikom i četvrtotuženicom, odnosno trgovačkim društvima HB i SS u sudskom registru Trgovačkog suda u Pazinu bila upisan kao član uprave (direktor) koji zastupa društvo samostalno i pojedinačno i kao takva da se prezentirala trećetuženiku i četvrtotuženoj u sklapanju, odnosno potpisivanju svih pravnih poslova između navedenih stranaka. Dakle, na pravne poslove koje su isti sklopili da ne utječe činjenica da li je za sklapanje i potpisivanje navedenih pojedinih akata istu ovlastio osnivač tužitelja, s obzirom da ista u svom upravljanju nije imala nikakvih ograničenja i četvrtotužena da se u svom poslovanju vodila tom činjenicom. Ista da je postupala kao dobar gospodarstvenik i da nije imala razloge sumnjati da tako ne postupa i prvotužena, kako u pregovorima za sklapanje pravnih poslova, tako ni u samom sklapanju istih poslova. Četvrtotužena i danas (misli se na dan podnošenja odgovora na tužbu) smatra da je i prvotuženica postupala kao dobar gospodarstvenik jer da nema razloga sumnjati u suprotno. Stoga drugotuženik i četvrtotužena smatraju da u pravnim poslovima, koji se u tužbi navode kao sporni, nije bilo protupravnosti, a niti da je tužitelju nanesena nikakva šteta. Tuženici smatraju da u ovom slučaju primjenom odredbe čl. 1045. ZOO-a, na koju se poziva tužitelj, isti nije dokazao, a niti je pokušao dokazati da mu je nastala šteta jer iz priloženih dokaza uz tužbu i predloženih u tužbi ne proizlazi da mu je nastala bilo kakva šteta pa tuženici ne mogu ni dokazat da mu je šteta nastala bez njihove krivnje. U svakom slučaju da mu je i bilo kakva šteta nastala (a za što je kategorički tvrđeno da nije) da bi nastala bez krivnje drugotuženika i četvrtotužene. Daljnji je navod tuženika da su neosnovani navodi tužitelja da su drugotuženik i četvrtotužena u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa postupali protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da se nisu uzdržali od postupaka kojima se može drugome prouzročiti šteta. Konačno, da Zakon o obveznim odnosima, tako ni Zakon o trgovačkim društvima, ne poznaje institut „pomaganja“ u određenim pravnim poslovima pa tako tužitelj da neosnovano van zakonskih propisa, odgovornost drugotuženika i četvrtotužene temelji na institutu koji nije reguliran pozitivnim pravnim propisima.
6. Rješenjem posl.br. P-338/10-50 od 07. studenoga 2012. godine Općinski sud u Rovinju oglašava se stvarno nenadležnim u ovoj pravnoj stvari i određuje se predmet ustupiti stvarno i mjesno nadležnom Trgovačkom sudu u Rijeci, Stalnoj službi u Pazinu, po pravomoćnosti toga rješenja.
6.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem posl.br. Gr-I-122/13-2 od 12. ožujka 2013. godine odlučuje o izazvanom sukobu stvarne nadležnosti po Trgovačkom sudu u Rijeci, Stalne službe u Pazinu i to za postupanje u ovoj pravnoj stvari određuje nadležnim Općinski sud u Rovinju (list 246-247) gdje se postupak nastavlja pod novim posl.br. P-82/2013.
7. Presudom posl.br. P-1849/2015-122 od 15. lipnja 2018. godine (list 531-555) usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti (iz tužbe) kojom je naloženo tuženicima solidarno isplatiti iznos od 3.592.950,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kao naprijed izloženih u točki 1.2. obrazloženja.
7.1. Rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola posl.br. Gž-204/2019-2 od 30. rujna 2019. godine, prihvaćajući žalbe podnositelja ukida se presuda ovoga suda posl.br. P-1849/2015-122 od 15. lipnja 2018. godine i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
8. U ponovnom suđenju pred drugim sucem, uz suglasnost svih stranaka da se ne provedu ponovno dokazi saslušanih svjedoka izuzev BI i stranaka, provedeni su slijedeći dokazi:
- čitanjem Predugovora o prijenosu poslovnih udjela od 25. ožujka 2008. godine (list 18-19);
- čitanjem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 25. travnja 2008. godine (list 20-23);
- čitanjem Ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 23. lipnja 2008. godine (list 24-27);
- čitanjem Aneksa ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 04. veljače 2009. godine (list 28-29);
- čitanjem Predugovora o prijenosu poslovnih udjela od 20. svibnja 2008. godine (list 37-39);
- čitanjem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 03. srpnja 2008. godine (list 40-43);
- uvidom u specijalnu punomoći dane za prodaju nekretnina od 18. travnja 2008. godine (list 44-45);
- čitanjem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 11. srpnja 2008. godine (list 47-50);
- uvidom u specijalnu punomoći dane za prodaju nekretnina od 18. travnja 2008. godine (list 51-52);
- čitanjem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 11. srpnja 2008. godine (list 53-56);
- uvidom u specijalnu punomoćni dane za prodaju nekretnina od 17. travnja 2008. godine (list 57-58);
- uvidom u izvadak iz registra knjige vjenčanih, vjenčani list, rodni list (list 59-60, 61, 62);
- čitanjem Ugovora o prijenosu vlasništva stvari na ime temeljnog uloga od 26. siječnja 2009. godine (list 63-65);
- čitanjem Aneksa predugovora o prijenosu poslovnih udjela od 10. veljače 2009. godine (list 66-67);
- čitanjem Ugovora o prijenosu/prodaji poslovnih udjela od 27. srpnja 2009. godine (list 68-73);
- uvidom u izvadaka iz zemljišnih knjiga (list 74-84, 135-146);
- uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra od 23. prosinca 2009. godine (list 124- 128);
- čitanjem Ugovora o prijenosu/prodaji poslovnog udjela od 28. kolovoza 2007. godine (list 130-132, 307-309);
- čitanjem Sporazuma o načinu i uvjetnima isplate poslovnih udjela u društvu Bleci d.o.o. od 28. kolovoza 2007. godine (list 133-134, 305-306);
- uvidom u posjedovni list broj (list 142-146);
- čitanjem Izjave od 28. kolovoza 2007. godine (list 147-148);
- čitanjem Uvjerenja o statusu nekretnina od 14. prosinca 2004. godine i 05. rujna 2005. godine (list 148, 149, 342);
- čitanjem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 27. kolovoza 2007. godine (list 150- 152);
- čitanjem rješenja o provođenju istrage (list 222-235);
- čitanjem zapisnika o saslušanju svjedoka: OI i ŽI od 20. prosinca 2013. godine (list 257-259);
- čitanjem zapisnika o saslušanju svjedoka ČI od 19. ožujka 2014. godine (list 260-261);
- uvidom u račun Agencije za promet nekretnina Pazin-Istra dom od 29. prosinca 2008. godine (list 262);
- uvidom u račun Agencije za promet nekretnina Pazin-Istra dom od 20. siječnja 2009. godine (list 263);
- čitanjem zapisnika o saslušanju tadašnjeg z.z. tužitelja RI od 25. kolovoza 2014. godine (list 265-269);
- čitanjem Ugovora o prijenosu poslovnih udjela u društvu SS od 15. listopada 2010. godine (list 273-274);
- čitanjem zapisnika o saslušanju svjedoka PI od 26. kolovoza 2014. godine (list 276-277);
- čitanjem Predugovora o kupoprodaji nekretnina od 18. ožujka 2008. godine (list 278- 279);
- čitanjem zapisnika o nastavku saslušanja tadašnjeg z.z. tužitelja SI i tadašnje z.z. tužitelja BI od 02. prosinca 2014. godine (list 285-290);
- čitanjem Ugovora o prijenosu poslovnog udjela u društvu Hacijenda Baldaši d.o.o. od
05. veljače 2010. godine (list 291-293);
- uvidom u javnobilježničku potvrdu javnog bilježnika Alenke Gajski iz Zagreba od
05. veljače 2010. godine (list 294);
- čitanjem e-mail korespondencije (list 295-298 i 311-315, 337-361);
- čitanjem zapisnika o saslušanju prvotužene GI od 02. ožujka 2015. godine (list 300-304);
- uvidom u procjenu vrijednosti zemljišta izrađene po Mi Stone d.o.o. [adresa] od 08. studenoga 2010. godine (list 316-323, 477-497);
- čitanjem zapisnika o nastavku saslušanja prvotužene GI od 21. travnja 2015. godine (list 324-328);
- uvidom u ponudu za akviziciju poslovnih udjela agroturističkog kompleksa Stancija sv. Martin i Salvella (list 331-335);
- čitanjem pisma namjere Zdenko Vitasović d.o.o. (list 336, 493);
- čitanjem dopisa UBS od 30. kolovoza 2007. godine (list 363);
- čitanjem Sporazuma o poslovnoj suradnji od 01. listopada 2007. godine (list 344-345)
- čitanjem Ugovora o pružanju pravne pomoći i generalnom zastupanju od 23. siječnja 2008. godine (list 346-348);
- čitanjem Metodologije pristupa investicijskog zahvata izgradnje građevina i agroturističkih kompleksa na poznatim lokacijama od 26. ožujka 2010. godine (list 351- 364);
- čitanjem zapisnika o nastavku saslušanja prvotužene GI i drugotuženog II od 17. veljače 2016. godine (list 374, 375-378);
- čitanjem zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru Ministarstva financija- Porezne uprave Pazin, Odjela za nadzor od 15. travnja 2011. godine (list 379-390);
- čitanjem zapisnika o obavljenom poreznom nadzoru Ministarstva financija-Porezne uprave Pazin, Odjela za nadzor od 15. travnja 2011. godine (list 391-403);
- čitanjem Ugovora o hipotekarnom kreditu od 14. travnja 2008. godine (list 404-408);
- čitanjem zapisnika o saslušanju tuženika ŠI od 27. lipnja 2016. godine (list 416-421);
- čitanjem zapisnika o saslušanju tužene ĐI od 21. listopada 2016. godine (list 422-424);
- čitanjem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Bojane Galinac, dipl. oec. od 25. listopada 2017. godine (list 438-448);
- čitanjem zapisnika posl.br. P-1850/2015-98 o nastavku saslušanja tuženoga II od 03. svibnja 2018. godine (list 503-504);
- čitanjem pisanog očitovanja vještaka Bojane Galinac od 02. svibnja 2018. godine (list 509-511);
- čitanjem zapisnika o usmenom saslušanju vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Bojane Galinac, dipl. oec. od 08. svibnja 2018. godine (list 512-514);
- čitanjem revizije dokapitalizacije trgovačkog društva Stancija Santolina d.o.o. iz veljače 2019. godine (list 695-947);
- čitanjem Ugovora o prijenosu poslovnog udjela u društvu AB Maris Tours d.o.o. od svibnja 2010. godine (list 966-970);
- uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra (list 971-981);
- čitanjem prijepisa zapisnika o provedenom uviđaju dana 11. rujna 2020. godine, 28. prosinca 2020. godine i 01. srpnja 2021. (list 751-753, 771, 810-817);
- čitanjem Uvjerenja o statusu zemljišta (list 755, 767, 773, 784, 786, 1319-1321);
- čitanjem nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke Orlanda Bulešića i dopune nalaza (list 794-914, 920-1037)
- čitanjem Ugovora o zemljišnoknjižnom zalogu (list 1096-1112);
- čitanjem Ugovora o dugoročnom kreditu (1118-1120);
- čitanjem Ugovora o zalogu nekretnina i potraživanja (list 1148-1166);
- čitanjem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine osnivanjem založnog prava na nekretnini (list 1205-1215);
- čitanjem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine osnivanjem založnog prava na nekretninama i poslovnim udjelima (list 1223-1290);
- uvidom u izvadak iz sudskog registra o poslovnom subjektu tužitelja (list 1349-1353);
- čitanjem procjembenog elaborata vještaka Ranka Anđelinija, dipl. ing. agro. (list 1356-1370);
- čitanjem procjembenog elaborata i očitovanja vještaka UI, dipl. ing. građ. (list 1401-1461 i 1507-1514);
- čitanjem dopune nalaza i mišljenja Bojane Galinac, dipl.oec. (list 1561-1565).
9. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
10. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno isplate iznos od 3.593.814,00 eura sa zateznim kamatama, a sve jer su mu zajedničkim postupanjem prouzročili štetu i pribavili sebi protupravnu imovinsku korist u naznačenom iznosu.
11. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da:
- da je dana 25. ožujka 2008. godine sklopljen Predugovor o prijenosu poslovnih udjela kojim je tvrtka HB obvezala se prodati, a tužitelj, zastupan po prvotuženoj, kupiti poslovne udjele iste za cijenu od 1.807.840,00 eura u kunskoj protuvrijednosti;
- da je bitan element predugovora bila obveza tvrtke HB unos u temeljni kapital nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina];
- da je dana 25. travnja 2008. godine Hann Invest d.o.o. [adresa] s tvrtkom HB sklopio Ugovor o prodaji nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za cijenu od 452.146,00 eura u kunskoj protuvrijednosti;
- da je dana 24. lipnja 2008. godine sklopljen Ugovor o prijenosu poslovnih udjela kojim su ŠI i ĐI kao članovi tvrtke HB s temeljnim kapitalom u iznosu 3.303.200,00 kn (povećan rješenjem Trgovačkog suda od 19. lipnja 2008. sa iznosa 20.000,00 kn) prenijeli tužitelju u cijelosti poslovne udjele (ŠI 2.208.200,00 kn i ĐI u iznosu od 1.085.000,00 kn) za naknadu u iznosu 1.807.840,00 eura u protuvrijednosti u kunama;
- da je dana 04. veljače 2009. godine sklopljen aneks Ugovoru o prijenosu poslovnih udjela kojim je izmijenjena ugovorena naknada tako da ista iznosi 1.627.740,00 eura;
- da je dana 4. srpnja 2008. izvršena uplata iznosa od 11.778.729,00 kn (1.627.056,00 eura) od strane tužitelja u korist računa ŠI, a dana **.**.2009. ŠI je u skladu s Aneksom uplatio iznos od 179.000,00 eura i dana 19. ožujka 2009. godine iznos od 1.100,00 eura;
- da su dana **.**.2008. ŠI i ĐI sklopili društveni ugovor o osnivanju trgovačkog društva SS te su uplatili temeljni kapital u iznosu 20.000,00 kn;
- da je dana 20. svibnja 2008. godine između tvrtke SS kao prodavatelja i tužitelja, kao kupca, sklopljen Predugovor o prijenosu poslovnih udjela kojim se tužitelj obvezao kupiti poslovne udjele za cijenu u iznosu od 2.863.120,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti;
- da su dana **.**.2008. ŠI i ĐI sa FI sklopili Ugovor kojim je prodavateljica prodala dio nekretnina iz Ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 20. svibnja 2008. godine za cijenu od 229.500,00 eura;
- da su dana **.**.2008. ŠI i ĐI sa JI i ĆI sklopili Ugovor o kupoprodaji nekretnina kojim su kupili dio nekretnina iz Predugovora o prijenosu poslovnih udjela od 20. svibnja 2008. godine za cijenu od 76.500,00 eura;
- da su dana **.**.2008. ŠI i ĐI kao kupci od TI i EI, kao prodavatelja, Ugovorom o kupoprodaji kupili preostali dio nekretnina iz Predugovora o prijenosu poslovnih udjela od 20. svibnja 2008. godine za kupoprodajnu cijenu od 319.000,00 eura;
- da su sve nekretnine ŠI i ĐI unijeli u temeljni kapital tvrtke SS Ugovorom o prijenosu vlasništva na stvari na ime temeljnog uloga od 26. siječnja 2009. godine i da je istim vrijednost nekretnina utvrđena u iznosu 4.650.000,00 kuna;
- da je dana 27. srpnja 2009. godine između HI i ĐI i tužitelja zastupanog po GI sklopljen Ugovor o prijenosu - prodaji poslovnih udjela kojim su prenijeli u cijelosti svoje poslovne uloge i to ĐI temeljni ulog u iznosu od 2.325.000,00 kuna, a u istom iznosu i ŠI, a sve za kupoprodajnu cijenu od 2.863.120,00 EUR;
12. Sporno je među parničnim strankama:
- da li je tužitelj pretrpio štetu zbog propusta prvotuženice GI kao člana uprave promatrajući njezinu odgovornost kroz odredbu čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima, pa ukoliko i je nastala šteta, koja je visina iste;
- da li su ostali tuženi, osim prvotužene GI odgovorni za eventualnu štetu koju je pretrpio tužitelj primjenom općih načela vezana uz uzrokovanje štete iz čl. 1045., a vezano i sa čl. 4., čl. 7. i čl. 8. ZOO-a.
13. Tužitelj u tužbi i u tijeku postupka ističe da mu je sklapanjem predugovora i nastavno ugovora o kupnji poslovnih udjela, nastala šteta u osnovi kao razlika (tržišne) cijene plaćenih poslovnih udjela i vrijednosti nekretnina koje su bile u temeljnom kapitalu društva HB i SS, odnosno vrijednosti temeljnog kapitala i to baš u visini koju potražuje, kao posljedica propusta prvotužene GI da upotrijebi pažnju urednog i savjesnog gospodarstvenika, a da su joj u svemu tome pomagali, podržavali je, sudjelovali u tome na neki način ostali tuženici, a u smislu da je takav "modus operandi" bio osmišljen od prvotužene, u smislu da je prikrivala pravu cijenu nekretnina, a osnovom dogovora s ostalim tuženima. Dakle, da je prvotuženica prikrivala pravu cijenu nekretnina i da je o takvom postupanju postojao dogovor svih tuženih.
14. S druge strane prvotužena osporava navode tužitelja da bi ista izazvala svojim postupanjem bilo kakvu štetu tužitelju, a poglavito ne nesavjesnim postupanjem kao član uprave društva. Nadalje, prvotužena osporava njegove navode da bi ista osmislila bilo kakav plan u cilju prikrivanja cijene nekretnina u dogovoru s ostalim tuženicima i suprotno tome vrlo detaljno iskazuje sudu o namjeravanom poslovanju tvrtke tužitelja osnovane upravo sa ciljem ostvarenja prethodno izrađenih projekata koji su osmišljeni i izrađeni u daleko širem cilju ostvarenja razvoja turizma na ruralnom prostoru sa akcentom na stancije i izvan ovih dviju koje su predmet postupka.
15. Iz iskaza RI saslušanog kao zastupnika tužitelja 25. kolovoza 2014. godine i 02. prosinca 2014. godine proizlazi, a što je nesporno učinjeno i po prvotuženoj, da je zbog ulaganja između ostalog i u [adresa] osnovana tvrtka tužitelja čiji je vlasnik bila tvrtka Kermas, osnovana na Britanskim djevičanskim otocima, kojoj je bio i vlasnik, sa zamisli da tužitelj kupuje nekretnine koje se mogu pretvoriti u stancije ili zemlju na kojoj se mogu sagraditi stancije. Između mnogih kontakata u realizaciji zamišljenoga da je stupio u kontakt s prvotuženom s kojom je nakon niza razgovora postignut dogovor da mu bude partnerica i za račun tog partnerstva dobila 5% tvrtke Kermas Holding osnovanoj na Malti. Glede tvrtke tužitelja, prvotužena da je postavljena za člana uprave uz njegovu rođakinju BI. Navodi da bi zadatak GI bio da ista pronađe određene nekretnine koje su mogle biti ili već jesu stancije ili ih treba privesti toj namjeni ili pak zemlju da zadovolji njihov dogovor, a između ostalog tiče se i ovih dviju spornih stancija [adresa] i [adresa] u [adresa].
15.1. Tvrdi da je postojao dogovor da se nekretnine kupe po izvornoj cijeni, a to znači od vlasnika, a ne od posrednika, koji dogovor da je prekršen jer su se nekretnine kupovale i od poduzeća bez imovine, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, kada se novac dao za kupnju tvrtki bez nekretnina. Saslušavani pojašnjava situaciju da je GI u ime tužitelja kupila poslovne udjele kao konkretno firmu HB kada firma nije imala ništa i zato plaćeno velike novce, konkretno 1.800.000,00 eura da bi tek kasnije firma dobila nekretnine u vlasništvo. Pri ovim transakcijama ističe primjera radi da se šteta ogleda u tome da je recimo kupljeno za 400.000,00 kuna, a njemu rečeno za 1.800.000,00 kuna, što da je doznao kasnije iz dokumentacije konkretno pomenuvši treće i četvrtotuženike i njihove transakcije. Tvrdi da je drugotuženik II pratio sklopljene ugovore i da je on u tom procesu bio uključen jer je sve rađeno u krugu obitelji odvjetnika II, GI i obitelji ŠI.
15.2. Zastupnik tužitelja ne spori da je u kupovini bilo bitno doći do zemljišta koje se može pretvoriti u stanciju ili kupovati već postojeće stancije kod kojih prodaja nije postavljao nikakve limite u smislu cijene, o čemu da je bila zadužena GI koja je znala koliko se može platiti za to zemljište i potpisivala je ugovore. Tvrdi da je namjera sa tim stancijama bila baviti se turizmom i prodavati ih na tržištu, a želja i cilj steći oko 1.000 stancija uvažavajući prostorne planove pojedinog lokaliteta u [adresa], s time da prema njegovom znanju prostorni planovi negdje nisu predviđali konkretna mjesta za gradnju stancija, no da su općine predvidjele i imale dokumentaciju da se stancija može napraviti ukoliko se ima u vlasništvu minimalno 3 ha zemljišta. No, konkretno stancije Santolina i Baldaši da su već bile definirane stancijama. U pogledu načina pronalaženja nekretnina navodi da nikada sa GI nije razgovarao o tome da bi se nekretnine tražile putem agencija niti putem posrednika i da je ona kontrolirala kupoprodajne cijene pri čemu se nije konzultirala niti s njime niti s BI. Tvrdi da je njegov princip u poslovnom svijetu da nikada ne radi sam već uzima partnere u koje ima povjerenja, a GI je bila profesorica na fakultetu, tada doministrica i imala je sve kvalitete osobe u koju se može položiti povjerenje to živjela u [adresa] gdje je želio kupovati nekretnine, gdje da ga je ona i dovela.
15.3. U odnosu na BI navodi da je dobivala naloge od GI što da plati i da s njime nije bilo komunikacije o tome što će se kupiti, tako da BI nije imala drugih funkcija što se tiče kupoprodaje nekretnina, niti što se tiče financijskog dijela izuzev da potpiše u ime tužitelja nalog banci da isplati novac, a u konkretnom slučaju i za poslovne udjele. Dakle, tvrdi da je sve bilo na GI da odluči što je povoljno za firmu u smislu akvizicije nekretnina, cijene i odabira lokacije. Saslušavani je izričit u navodima da se njega nije zvalo kada su se sklapali pojedini ugovori u predmetu DI i MI i da su novci bili osigurani u banci tužitelja u vidu zajma koji je tužitelju odobren i sukcesivno isplaćivan po tvrtki Kermas sa Djevičanskih otoka i da nema saznanja da li je BI dobivala ugovore po kojima je isplaćivala naloge za isplatu pojedinih poslova niti bi ga zvala svaki put kada bi nešto potpisala i isplatila. Konkretno sa sklopljene predugovore za kupnju zemljišta i za sklopljene ugovore o prijenosu poslovnih udjela, saslušavani izjavljuje da o njima nije imao saznanja tada kada su oni sklapani, niti je imao saznanja o izvršenoj reviziji tih tvrtki.
16. Svjedokinja BI iskazivala je sudu na ročištu 02. prosinca 2014. godine i ponovno 23. svibnja 2024. godine, kada je u bitnome potvrdila svoju ulogu u društvu tužitelja kao člana uprave uz prvotuženicu i RI, a osnovana upravo sa idejom SI da u [adresa] realizira projekte vezane za turizam, tipa bavljenja i gospodarskim i poljoprivrednim djelatnostima kao uzgoj lavande i ljekovitog bilja što da bi podiglo kvalitetu turističke i ugostiteljske ponude. Navodi, da je početna ideja bila da se otkupi što više zemljišta, bilo malih ili većih čestica koje se mogu oformiti u jednu cjelinu, sa ciljem okrupnjavanja minimum 10.000 m2 u komadu, da se može prenamijeniti u građevinsko. Navedenu informaciju da crpi po pričanju prvotuženice pri čemu da lokacija nije bila bitna već da se stvore stancije sa velikim zemljištem jer RI nije htio hotele. Tvrdi da se ona nije bavila nekretninama ni odabirom lokacije i da je sjedila u Zagrebu, tako da je za pronalazak nekretnina bila zadužena GI i to izravno od vlasnika bez posrednika što da je doista i funkcioniralo što se tiče pronalaska privatnog zemljišta sve do trenutka kada se krenulo u kupovinu poslovnih udjela firmi koje su bile vlasnice nekretnina. Cijene nekretnina da su varirale, što da je ista primijetila iz ugovora, a o tome GI davala logično objašnjenje s obzirom na kvalitetu zemljišta i namjenu. Komunikacija glede realizacije kupoprodaje nekretnina između GI i SI da se uglavnom odvijala na način da bi GI našla lokacije i kada bi više toga kupila da bi obrazložila SI, a onda bi on uglavnom potvrdio i tek potom se išlo u realizaciju kupoprodaje.
16.1. Potvrdila je navode RI da se u realizaciju išlo bez ikakvih financijskih granica na način da on nikada nije rekao gornju granicu u smislu limita. Na taj način da se kupovalo na više lokacija, po različitim projektima, a stalo kada se saznalo da se kupovinom prevarila firma što da je RI saznao po kazivanju nekih ljudi da tu nešto ne ide kako treba. Suština tog potkradanja firme da se sastojala u tome što se SI reklo da je tužitelj platio puno više novaca za kupljene nekretnine od onoga što su prodavatelji dobili. U bitnome da su se kupoprodajni ugovori sklapali s prodavateljem za veću cijenu od onoga što su prodavatelji dobili, a kupac stvarno platio. Primjera radi saslušavana navodi da prodavatelj prodaje po 2 eura što je dogovorena cijena, ali u ugovoru napišu 4 eura po m2, da bi nakon toga tužitelj kao kupac platio 4 eura, a prodavatelj 2 eura vratio nekome, gospođi GI ili nekom drugom. Međutim da o tome nema pisanih ugovora niti ona znade kome se vraćalo. Kupljene nekretnine da bi ušle bi u poslovne knjige tužitelja i to po vrijednosti iz ugovora. Saslušavana tvrdi da sve ono što se kupilo od fizičkih i pravnih osoba se isplatilo prodavateljima u cijelosti i potom uslijedila uknjižba tužitelja. Revizijom sudskog vještaka da se utvrdila razlika vrijednosti kada se usporedila cijena iz kupoprodaje nekretnina koja je knjigovodstveno upisana i stvarna realna cijena. Svjedokinja, koja je inače i rođakinja RI tvrdi da je i on bio zaljubljenik u ovaj projekt i da mu je GI uvijek davala dobra obrazloženja za svaku akviziciju, a ona imala funkciju isplaćivati po kupoprodajnim ugovorima novac i osigurati novac u RH kako bi se isplatili ugovori i o tome prethodno obavijestila RI koji je novac i osiguravao u stranoj valuti. Izričito navodi da je RI bio upoznat kada su se isplate odrađivale, iako ne pojedinačno za svaki ugovor već za skupno jer bi on osigurao novac za isplatu prodavatelje, s time da on ne bi dobio svaki ugovor već eventualno zbroj iznosa skupine ugovora, a ugovore vidio kada bi dolazio u Hrvatsku.
16.2. Glede konkretnih kompleksa stancije Santolina i Baldaši navodi da ovdje nije bilo kupovine nekretnina već poslovnih udjela u kojoj situaciji da je shvatila da su očito prethodno kupili sve što se moglo kvalitetno kupiti, a za njih interesantno, od privatnih fizičkih osoba bez posrednika, a onda kada se to očito iscrpilo da se krenulo kupovati interesantne stvari i na drugi način, kupovinom poslovnih udjela, što da je RI znao. U odnosu na pregovore glede cijene kupnje poslovnih udjela za Hacijendu Baldaši i Stanciju Santolina, tvrdi da je uvjete pregovarala i ugovarala GI, a ona odradila financijski dio isplate i u dijelu poslovnih udjela, a iz ugovora vidljivo koje su nekretnine u pitanju. U oba slučaja o prijenosu poslovnih udjela da su se pojavili predugovori s čime se prije toga nije susretala, a navedeno dogovorili GI i G, no razloge za to ne zna, s time da su njoj dostavili radi isplate i predugovor i ugovor o prijenosu poslovnih udjela za ove dvije stancije.
16.3. Glede drugih situacija gdje je tužitelj kupovao poslovne udjele, primjerice spomenuta društva Kavci, Rustikuks i Maslinova grana, čiji su osnivači bile druge osobe koje je također GI pronašla i pregovarala cijenu, svjedokinja nije sigurna da li je tamo bilo predugovora, no ima saznanja da se i tamo na isti način postupalo i da su se kupovali poslovni udjeli i u tim firmama zbog samih nekretnina za koje su bili zainteresirani, a za te konkretne situacije kupnje poslovnih udjela tvrdi da je RI znao, a isto tako znao i za sklapanje predugovore jer su on i GI tako dogovorili.
16.4. U odnosu na odvjetničke urede koji su pratili transakcije za tužitelja navodi da su u pitanju bili odvjetnik II i odvjetnički ured Grubeša iz Zagreba i da su svi uredno isplaćeni po dostavljenim računima. U odnosu na predočene projekte u [adresa] iskazuje da što ona znade ništa nije realizirano i da ove tvrtke koje su predmet spora, miruju.
16.5. Konačno, potvrdila je da bi tvrtka tužitelja koristila nekretnine i poslovne udjele ovih predmetnih društva kao osiguranje kredita u vraćanju dugova i to u više navrata pa da oni zapravo služe kao jamstvo da bi mogli podići kredite za neke druge investicije. Navedeno tuženici potvrđuju dostavom ugovora o zemljišnoknjižnom zalogu broj 4/16/ST kojeg je tužitelj dana 29. travnja 2016. godine sklopio s Kreditnom bankom Zagreb d.d., a iz kojeg je razvidno da između ostalog predmetna nekretnina k.č 2050/2 k. o. [katastarska općina], koja je u vlasništvu društva HB poslužila kao zalog radi osiguranja novčane tražbine u iznosu 5.000.000,00 eura, a onda brisan 26. kolovoza 2016. godine da bi nastavno 04. kolovoza 2020. godine opetovano ista nekretnina poslužila kao zalog, a to razvidno iz sklopljenog sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i poslovnim udjelima od 04. kolovoza 2020. godine i konačno ponovno ista nekretnina dana 11. lipnja 2021. godine pomenuta u ugovoru o zalogu nekretnina potraživanjem pomorskih objekata radi osiguranja novčane tražbine u iznosu 3.000.000,00 eura kao zalog (list 1096- 1339).
17. Prvotužena GI je u iskazivanju kroz tri ročišta (02. ožujka 2015. godine, 21. travnja 2015. godine i 17. veljače 2016. godine) vrlo detaljno, jasno i kronološki određeno opisala odnos stranaka od samog početka dogovora i stvaranja tvrtke tužitelja odnosno i prije toga od 2006. godine kada je RI istu potražio radi suradnje na programu razvoja selektivnih oblika turizma u Primorsko-goranskoj županiji i kada je RI kupio imovinu na Cresu u vrijeme kada je bio direktor firme MMC Kermas. Slijedi ozbiljna namjera u razvoju selektivnih oblika turizma za koje se izradilo 14 projekata od kojih je razvoj i program Stancija samo jedan od tih projekata koje je osobno radila. Prvotužena je detaljno izložila faze izvedbe navodeći u bitnome program za svaku posebnu jedinicu podrazumijevajući pod posebnom jedinicom projekt poduzeće registrirano kao društvo koje u svom portfelju ima zemljište koje je poduzeće razvijalo na način da vrši prenamjenu i nasade u drugoj fazi, a u trećoj izgrađuje stanciju, oprema stanciju, nabavlja mehanizaciju za poljoprivrednu proizvodnju, a sve to u funkciji i za potrebe aktivnog odmora vlasnika, odnosno turista koji to kupuje. Navodi da je budžet predviđao oko 500.000.000,00 eura za oko 250 stancija, rađen na temelju planske kalkulacije za ogledni primjer stancije površine 20.000 m2. Budžet je bio važan za faznost i u planskoj kalkulaciji što iznosi oko 23 eura po m2, a u trećoj fazi da je predviđeno 980 m2 za građenje, plus 350.000,00 eura za nabavu mehanizacije i opreme. Predviđena cijena za jednu stanciju da je bila 2.000.000,00 eura, a cijeli budžet da se bazirao na tim podacima koje je sam RI prihvatio, s time da su predvidjeli da 50% odnosno 125 stancija ide u prodaju, a 125 bi se izgradilo za iznajmljivanje. Tvrdi da je važnost upravo u tom dinamičkom pristupu jer kod donošenja odluka moglo se odlučiti da se izvede samo prva i druga faza, da se podignu nasadi i proda ili da investitor donese odluku da ne ide u prodaju nasada kao gotovog proizvoda već u razvijanje stancije do kraja i da se nju da u najam ili proda. Kod prodaje da je bila predviđena tri puta veća (kao najmanja) zarada od troškova ulaganja, a najam bi trajao do povratka sredstava u roku od 11 godina s počekom od 3 godine. Prednje navedeno da je obuhvaćeno studijom koju su prvotužena i RI prihvatili, i to bilo polazište njihove suradnje na tom konkretnom programu misleći na razvoj Primorsko-goranske županije.
17.1. Upravo s tim polazišnim programom RI da je odlučio ulagati u [adresa] preferirajući unutrašnjost nakon pregleda kako kopnenog dijela tako i obale, kada je dogovoreno da se pusti glas da tužitelj ima interesa za kupnju i da će se time same ponude pojaviti, što se i dogodilo. U konkretnom predmetu koji se tiče stancija, model je bio kupnja poslovnih udjela bez partnerstva za razliku od korištenog modela sa Istra- Bavariom d.o.o. i trećeg načina kupnje od individualaca. U odnosu na predmetne dvije stancije, prvotužena navodi da je ponuda stigla tužitelju koju je ona analizirala kako bi se utvrdilo ima li tužitelj za to interesa.
17.2. Glede odnosa članova uprave tužitelja i to BI, RI i nje, navodi da su njih troje odlučivali samostalno i pojedinačno s time da je dogovor bio da se RI bavi strateškim financijama i donosi odluke o lociranju financija gdje će se sredstva uložiti, a BI isključivo po njegovom nalogu vršila operativni dio financija koje je on kontrolirao. Ponude da su stizale sa svih strana i na različite adrese i u [adresa] i u [adresa], no skupljale su se kod RI i nje gdje su se analizirale, s time da je RI isključivo donosio odluku, da li će ući ili ne u akviziciju odnosno konkretno ulaganje. Dakle, bez njegovog odobrenja da se ništa nije moglo napraviti, potpisati ni platiti. Kada je konkretna ponuda dobivena za I i to od osnivača i osoba koje su zastupale, ista da je bila jako interesantna, jer su obuhvaćene nekretnine koje se nastavljaju na projekat odnosno staru stanciju koja je prije toga akvizirana (Š), i to sve u skladu s praksom da se nastavi po mogućnosti otkupiti nekretnine pored već stečenih, a ovo bilo idealno jer bi se time steklo preko 22.000 m2 terena s infrastrukturom i građevinskim statusom zemljišta, te mogućnosti gradnja naselja T2 zone i TA, predviđeno za agroturističke objekte. U toj ponudi DI da je cijena bila veća od prethodne u blizini kupljenog zemljišta, odnosno preračunato u eurima 110 eura/m2 zemljišta, a cijena poslovnog udjela bila veća od one koju su oni interno procijenili imajući u vidu određene koeficijente kod tih izračuna, odnosno koeficijenti izgrađenosti, koeficijenti iskoristivosti plus cijenu koju su oni namjeravali ulagati i tako došli do apsolutnog iznosa koji preračunato u m2 bi iznosio 83,00 eura za m2 zemljišta. RI je rekao da se ponuditelju odgovori po sistemu " take-it-or-leave-it", po 83,00 eura preračunato, odnosno u konkretnom slučaju 80,00 eura, što je odgovaralo njegovom načinu rada. Dakle, on bi najprije pustio glas, pa bi stizale ponude i onda interno procijenio i donio odluku davanjem protuponuda, tako da bi njegova uvijek bila zadnja jer je "kesa" njegova, misleći pod time na novčanik. Prvotužena nastavlja s pojašnjenjem da akvizicija zemljišta u odnosu na prethodno izložene faze, samo po sebi nije gotov proizvod, s time da RI nije htio da se rade procjene za svaku nekretninu kako ne bi trošio novac, i na taj način brže skupio portfelj, navodeći da je imao rezerviranih 100.000.000,00 eura koji iznos je htio što prije potrošiti i o tome predočio potvrdu banke iz Švicarske. Po drugoj primjenjivoj metodi - usporednoj, on bi ovu ponudu dobivenu usporedio sa akvizicijom, a u konkretnom slučaju to je bilo selo Belci koje je udaljeno svega nekoliko kilometara od sporne stancije. Tom metodom informativno uzevši 1 m2 koliko je cijena od 170,00 eura, uspostavilo se da je u tom trenutku i više, pa je RI rasporedio ovih plaćenih 170,00 eura za projekat Š, sa ponudom Baldaši, koju je dao ŠI u iznosu 110,00 eura za 1 m2, a zatim usporedivši iznose dali procjenu od 83,00 eura i ponudili ŠI 80,00 eura, koju ponudu je ovaj prihvatio nakon što je o tome razmislio, s obzirom su oni bili brži od drugih ponuditelja koji su također bili zainteresirani za tu Marinovu ponudu, a drugi razlog prihvata je i urednost plaćanja u okruženju zadovoljnih prodavatelja. Po prihvaćanju ponude po RI, Danica da je u dogovoru s RI dogovarala dinamiku i uvjete financiranja, a potpis je bio stvar dogovora, tako da je bilo ugovora potpisanih po RI, po Danici i po njoj. Pitanje da li će se novac isplatiti ŠI kao osnivaču firme odlučivala je BI u dogovoru s prodavateljem, a predočivši čl. 5. Predugovora, izričito je navela da je na toj stavci inzistirao RI jer je tako ugovoreno i u projektu Belci, pa ukoliko se u temeljni kapital ne unese konkretna imovina od posla ne bi bilo ništa. Uslijedio je postupak kod javnog bilježnika Davora Dušića gdje da je ista pozvana radi potpisa, najprije predugovora koji je predstavljao za njih jamstvo, a onda ugovor o prijenosu koji se ni nije mogao sklopiti, a da se prethodno ne napravi revizija do kapitalizacije i o tome postoji izvješće.
17.3. Prvotuženoj GI nije poznat Ugovor o kupoprodaji nekretnine između Hann Invest d.o.o. i HB od 25. travnja 2008. godine, dok u pogledu temeljnog kapitala, potvrdila je da se znalo da osnivač ima nekretnine u firmi i ima obvezu da ih unese u temeljni kapital što je i napravljeno, a o tome da potvrđuje i revizijsko izvješće jer je temeljni kapital povećan od osnivačkog 20.000,00 kuna na 3.303.200,00 kuna. Tuženica ponavlja da su oni kupovali poslovne udjele, a ne nekretninu i kad su izvršili prijenos poslovnih udjela, nekretnine su već bile unutra samo je uvjet bio da se kupi čista firma i da onaj koji prodaje u trenutku prodaje unese temeljni kapital i nekretnine, a unos nekretnina nije utjecao na cijenu poslovnih udjela jer je ona bila ugovorena predugovorom i kupnjom istih nije bilo oštećenih strana jer nije bila namjera da se ikoga ošteti, tim više što su se poslovni udjeli kasnije prenijeli na firmu Kermas ltd. Malta. Cijelu dinamiku plaćanja da je odredio RI jer se već ulazilo u ekonomske i financijske krize u Europi i svijetu. Osim toga da je jedino on bio ovlašten da jednom potpisane ugovore raskine, a takvih slučajeva nije bilo zbog čega je i ugovorena odustatnina u samom ugovoru o prijenosu kroz prodaju poslovnih udjela između Đ i R kao prenositelja i Kermas ulaganja d.d. kao stjecatelja od 27. srpnja 2009. godine, što zapravo predstavlja odustatninu za RI i BI u kojem slučaju odustanka od posla bi prenositelj imao pravo zadržati 10% od kupovne cijene, a ostatak se vraća tužitelju.
17.4. U pogledu plaćenih vrijednosti (cijena) tuženica je vrlo izričita u navodu da je BI dobro znala koliko se plaća za svaku nekretninu jer je ona vršila isplate, a RI dao novac za to. Osim toga da je bilo i drugih situacije sklapanja ugovora o prijenosu kroz prodaju poslovnih udjela i takvih načina isplate kao slučaj društva Belci d.o.o. (sklopljenih između AI i MMC Kermas od 28. kolovoza 2007. godine). Naime, da je i tu vidljivo iz sporazuma da predmet poslovnog udjela iznosi 8.432.800,00 eura, kojim se iznosom stavljanjem u odnos kvadrature dobiva cijena za 1 m2, što je bilo informativno kako bi se moglo usporediti s drugim ponudama, dok je temeljni ugovor isti od 20.000,00 kuna, a onda drugi temeljni ulog iznosi 9.785.300,00 kuna koja je vrijednost nekretnina, a sve ovo primijenjeno i na predmetne stancije. Tuženica ukazuje da nikada RI nije tražio informaciju za bilo koga, po kojoj cijeni je prodavatelj stjecao nekretnine koje su ušle u temeljni kapital, niti da li to odstupa od ičega njihovog, a po tom principu da se radilo prema njegovom planu i prioritetima do 2009. godine, od kada je on određivao prioritete i uvjete plaćanja jer je već nastupila svjetska financijska kriza i to usporilo realizaciju i implementiranje tog razvojnog programa, i to svelo samo na prvu fazu u koju se krenulo na pojedinim lokacijama sa preuređenjem, prenamjenom nasada i na nekoliko prioritetnih lokacija. Navodi da se paralelno radilo i na drugim projektima, gdje zbog financijske krize u svijetu već RI mijenja odluke glede ulaganja gdje se pojavljuju nove situacije i prestanak njihove poslovne suradnje nakon slučaja "Barbariga-Dragonera" i saznanja o posebnom izvješću državnog odvjetništva iz Austrije. Od **.**.2010. RI da se pojavljuje s papirima oko ove dvije stancije, navodeći da nije zadovoljan s kvalitetom vrijednosti za dati novac, jer da nije riječ o građevnom zemljištu, iako je dio bio građevno zemljište s namjerom da tužitelj licencira i da dođe do lokacijske dozvole sa planom zarade 25-60%. Navedeni argument prvotuženica opravdavala upravo ponudom s tog područja koje se prodavalo sa sličnim karakteristika za 70-80 eura za m2 zemljišta što je pokazalo da su oni jako dobro profitirali od akvizicije B, pa se začudila njegovim insinuacijama jer je u svemu sudjelovao i u tome odlučivao, nakon čega je predložila vještačenje i procjenu svega to stavila svoje udjele iz firme na raspolaganje, da bi izašla iz toga. Tada da je RI izjavio da njemu vještačenje za ove i ostale slučajeve ne treba.
17.5. U bitnome prvotužena u nastavku svoga izlaganja ponavlja i pojašnjava da su se određene lokacije kupovale imajući u vidu stratešku odluku RI po usvojenoj metodologiji i onda prilazilo ishodovanju građevinske dozvole za pojedine lokacije, a pri tome akvizicija poslovnih udjela turističkih kompleksa bila primjenjiva i u drugim slučajevima, a ne samo ovima o kojima se vodi ovaj spor, navodeći kompleks Stancije Sv. Martin i Salvela jer su vezani za Stanciju Santolina. Prvotužena je ponovila primjer usporedbe poslovnog udjela i za lokaciju Sv. Martin, u konačnosti definirajući koeficijent 70-80 eura za 1 m2 zemljišta, pri čemu ukazuje na razlike i ostvarene zarade zavisno o tome da li je zemljište već imalo lokacijsku dozvolu ili ju treba ishoditi. Ističe da je RI od samog početka imao viziju da oni mogu sami ishoditi lokacijsku dozvolu i da zadrže tu metodologiju kupnje bez kompleksa dok je imao novaca za to, a kasnije se ta metodologija promijenila pristupom izrade plana upravljanja imovinom odnosno kupuje se zemljište, određuje se koncept najbolje uporabe zemlje i ishodi dozvola. Konkretno za I tvrdi da je već bilo građevno bez detaljnog plana ali definirano građevinsko zemljište na kojem se može graditi s oznakom TA i T2, što znači da se na konkretnoj čestici koja je predmet ugovora može izgraditi objekat za turizam i turističko naselje uz izradu detaljnog plana kada se određuje kapacitet odnosno koeficijent izgrađenosti i iskorištenosti. Ukazuje, da je tu bitan bio stav lokalne uprave i samouprave i da se u pravilu kod nerazvijenih jedinica imalo stav da se i na manjim površinama može izgraditi takav objekat, a drugi dozvoljavali projekte tek nakon 20.000 m2 zemljišta. Stoga da je bilo važno kod donošenja odluke znati kakav je stav jedinice lokalne samouprave i uprave.
17.6. Prvotužena je izričita u navodu da su ona i RI analizirali ponudu koju su dobili i upravo analizom takve procjene on rekao da će tužitelj licencirati, a konkretno za Santolinu i poslovni udio Santolina u cjelini je koeficijent 13,00 eura za 1 m2 zemljišta. Naime, tuženica je pojasnila da se u toj procjeni poslovni udjeli izražavaju u apsolutnom iznosu ako se želi usporediti zemljište s nekom drugom transakcijom koja je već kupljena, da to de facto predstavlja apsolutni iznos poslovnih udjela podijeljen s količinom zemljišta, tako ovih 13,00 eura za stanciju MI da je izračunata cijena čistog poslovnog udjela koji je njima nuđen, a da bi se to provjerilo prema njihovoj kalkulaciji, procijenjeno je da je to i više nego prihvatljivo. Ta cijena 13,00 eura za jedan poslovni udio za O je plaćena, a za tu stanciju da su mogli podnijeti do 30,00 eura za jedan poslovni udio. Cijela ova kalkulacija ponavlja, da je uvedena i primjenjivala se uz stav RI da ne treba trošiti vrijeme za vještačenje. Tuženica je opetovano na novom primjeru iskazala kalkulaciju vrijednosti poslovnih udjela, usporedbom ponuda s drugim zemljištem koje je Kermas bio kupio, a sve bazirajući se na onaj ogledni primjer za stanciju koja ima 20.000 m2 zemljišta od čega 1.250 m2 građevinskog zemljišta, a 18.750 m2 poljoprivrednog zemljišta. Ukupna cijena od 2.000.000,00 eura odnosno 100,00 eura za m2 zemljišta, planskom kalkulacijom za tu stanciju, uključivala je cijenu zemljišta, pripremu zemljišta, prenamjenu, podizanje nasada, odnosno 23,00 eura za m2 zemljišta prema njihovoj planskoj kalkulaciji. Za građevinsko zemljišta unutar te stancije 150,00 eura za m2 zemljišta, za uređenje zemljišta, za infrastrukturu koja bi uključivala vodu i struju, pa ako je to 100,00 eura za 1 m2, to bi uključivalo standard od 4 zvjezdice. Konačno, postotak od 25-60% koji se pominje, u konkretnom slučaju za stanciju i građevinsko zemljište kupljeno u Baldašima ili pak u Stanciji Santolina, pokazuju da su cijene od 80,00 eura za m2 zemljišta, za prvu i 13,00 eura koliko se platilo za O, zapravo dobri poslovi, a oni prihvaćeni u apsolutnom iznosu po RI.
17.7. Prvotužena nema saznanja o tome tko je sastavljao predmetne predugovore o prijenosu poslovnih udjela, no znade da je nakon prihvata posla, dio posla ŠI obavio s BI glede uvjeta i elemenata plaćanja, nakon čega je tek BI rekla prvotuženoj da može potpisati, a to sve prethodno dogovoreno s RI, s time da je javni bilježnik Davor Dušić bio garancija da će sve biti u skladu sa zakonom i s onim što je dogovoreno. Prvotužena je izričito navela da ona II nije angažirala, da on ima sklopljen ugovor o poslovnoj suradnji s tužiteljem jer je RI bio zadovoljan za poslove Lošinjske plovidbe no, isti da nije bio angažiran oko poslova MI i DI i da je za tužitelja radio na temelju sporazuma o poslovnoj suradnji od 01. listopada 2007. godine, a glede ovih trgovačkih društava samo nešto na kraju kada su se mijenjala sjedišta i članovi društva.
18. Drugotuženi II u svome iskazu decidirano isključuje da bi sudjelovao u sastavu priloženih isprava uz tužbu tužitelja odnosno predugovora, a i ugovora o prijenosu poslovnih udjela, pri čemu potvrđuje činjenicu da je sa tužiteljem imao zaključen sporazum od 01. listopada 2007. godine o poslovnoj suradnji do kojeg ugovora je došlo angažmanom od strane GI međutim da ova suradnja nije obuhvaćala akvizicije nekretnina za realizaciju projekta Baldaši i Santolina u kojemu je nesporno sudjelovala njegova supruga kao investitor uz poslovnog partnera ŠI, a on bio uključen utoliko da je financijski pomogao supruzi ishođenim kreditom i hipotekom na kuću njegovih roditelja za vrijednost 150.000,00 eura da kupe predmetne nekretnine koje su unijeli u osnovana trgovačka društva, a potom nakon nekog vremena pomenuvši dvije godine, prodali poslovne udjele tužitelju. Drugotuženik je izričit u navodu da ni jednu od predloženih isprava nije sastavljao niti je u tome sudjelovao, a prijenose poslovnih udjela znade da je pratio bilježnik. Međutim, učinio je nespornim da je bio upoznat u fazi kada su ŠI i ĐI kupovali nekretnine od Hodžićeve firme i da je dao svoje mišljenje o cijeni i da jedino tu može potvrditi svoje sudjelovanje u pregovorima koji se tiču nekretnina obuhvaćene Baldašima kojih je bio vlasnik OI. Njegov odvjetnički ured da se nesporno nalazi u [adresa], na adresi [adresa], na istoj etaži kao i Agencija za promet nekretnina Icarus d.o.o., s time da svatko ima zaseban ulaz sa zajedničkim dijelovima i međusobnom komunikacijom, u koje vrijeme sklapanja predočenih isprava je u njegovom uredu bilo zaposleno pet osoba, od čega tri odvjetnička vježbenika i jedna odvjetnica. Predočivši zapisnike saslušanih svjedoka OI i ŽI, tuženik nije isključio da bi iste možda i susreo u uredu kada je i izrazio svoje mišljenje o cijenama s obzirom da OI poznaje od ranije, međutim da nakon kupljenih nekretnina od strane ĐI i ŠI, isti nije sudjelovao u daljnjim pregovorima sa tužiteljem glede tih nekretnina niti sklapanjem bilo kakve izjave glede ovih stancija niti je bilo kakve informacije o tome dobivao od tuženice jer za to nije imao ni ovlasti od strane tužitelja, s time da je od BI i GI saznao da je cijene kupoprodaje poslovnih udjela ne samo za ovaj slučaj već i za drugih takvih pedesetak gdje su realizirali prodaje zemljišta preko trgovačkih društava, odobravao RI.
19. Trećetuženi ŠI detaljno je opisao okolnosti u kojima je došlo do sklapanja kupoprodajnog ugovora za kupnju nekretnina Hacijenda Baldaši i Stancija Santolina, navodeći u bitnome da je sa četvrtotuženom ĐI koju inače i poznaje iz privatni obiteljskih odnosa, dogovorio kupnju nekretnina radi ostvarenja privatnog biznisa na tome području gradnjom vila, a sve kako je u to vrijeme radio u agenciji za promet nekretnina Icarus d.o.o. sa sjedištem u [adresa] upravo na adresi odvjetničkog ureda drugotuženika II, čija je četvrtotužena ĐI i supruga. Međutim, tvrdi da u tom poslu njezin suprug nije sudjelovao osim u njihovom privatnom aranžmanu pronalaženja novaca kreditom radi kupnje u dijelu u kojem je učestvovala ĐI što se doista i realiziralo jer je u to vrijeme tržište nekretnina bilo na vrhuncu, potražnja velika i cijene visoke, koje informacije je sve dobivao iz agencije, a i informacije o ulaganjima na tom području. Dobivši informaciju o nekretninama na građevinskom području Kaštelir koje je uneseno u vlasništvo tvrtke Han Invest d.o.o., odlučeno je stupiti u kontakt sa vlasnikom OI, a kasnije je dogovorena i cijena sa zanimljivom informacijom da se mogu izgraditi vile na toj parceli, po njemu na dobroj lokaciji, uz namjeru povlačenja sredstava iz EU fondova koji bi pratili te projekte. Po njegovom saznanju prodavatelj je bio u financijskim problemima tako da su postigli dobru cijenu od nekih 25,00 eura po m2 zemljišta. Radi kupnje nekretnina navodi da se već osnovala tvrtka HB, a namjera je bila povlačenje sredstava iz EU fondova i njegovo mišljenje da je pozicija poduzeća bolja od fizičke osobe u tim projektima. Otvaranje društva čiji su osnivači on i ĐI da je odrađeno kod javnog bilježnika Davora Dušića u [adresa], s minimalnim pologom od 20.000,00 kuna, a o samoj dokumentaciji da je brinuo javni bilježnik. Tvrdi da su oboje osnivača za kupnju tih nekretnina koristili kredite koji su kasnije kod kupoprodaje zatvoreni. Međutim, kasnije da se odustalo od gradnje vila i po saznanju da Kermas ulaganje d.o.o. traži nekretnine odlučeno je prodati i u startu je ponuđena cijena bila 110,00 -120,00 eura za m2 zemljišta, što je smatrao ispod cijene, no na kraju da je prodano za manje, odnosno 80,00 eura za m2 zemljišta, što je po njemu bilo ispod tržišne cijene, iako su ostvarili zaradu jer su i kupili jeftino. Ova cijena da je postignuta pregovaranjem sa gospođom GI, a dobivenim novcem on i ĐI zatvorili su svoje kredite, a ostatak podijelili. U odnosu na projekt Santolina, tvrdi da je tu bilo više čestica odnosno ukupno 220.000-250.000 m2 koje su također kupili kao fizičke osobe, a onda unijeli u temeljni kapital tvrtke SS. U pogledu pregovora oko cijene tvrdi da je on u toj fazi bio više uključen od ĐI i da su se nekretnine kupovale od više vlasnika sa različito ostvarenim cijenama zavisno od lokacije i namijene zemljišta. Svjedok iskazuje i o dokapitalizaciji tih poduzeća, s time da je u prvoj tvrtki HB. dokapitalizacija izvršena u novcu, a u drugoj tvrtki SS, u nekretninama. Svjedok iskazuje da su novac za kupnju nekretnina, pojedinačno od fizičkih osoba imali iz ostvarene prodaje tvrtke HB tužitelju, a onda vršili prijenos u tvrtku SS, a po uknjižbi provela se revizija, a sve popraćeno od strane javnog bilježnika. U konačnici je i to zemljište stancije Santolina prodato tužitelju i to ispod tržišne cijene koja je dogovorena sa prvotuženicom, s time da je glede uvjeta plaćanja pozvan od druge direktorice BI kada je predložila obročno plaćanje, a oni to prihvatili. Navodi da je u to vrijeme bio optimističan jer je vjerovao obećanjima tužitelja, pomenuvši RI, da će raditi na tim projektima to da je za njih napravio studiju sa tri scenarija i projekat s povratom ulaganja bez ikakve naknade, da bi na kraju bio optužen i prijavljen. Trećetuženik smatra da je cijela situacija kupnje nekretnina, otvaranja firmi i prodaja posebnih udjela bila u to vrijeme najnormalnija stvar u okruženju aktivnog tržišta nekretninama i visokih cijena i da je bilo sasvim zakonito kupovati nekretnine i prodavati skuplje, što je radio ne samo s nekretninama već i sa dionicama i o tome bio educiran kao diplomirani ekonomista, uz sve plaćene poreze koje je i kao fizička osoba bio dužan platiti. U pogledu same dokapitalizacije nekretninama i vrijednošću nekretnina tvrdi da su one unijete po cijeni po kojoj su kupljene, a po prodaji da je temeljni kapital već bio upisan u tom iznosu. Tuženi tvrdi da je sve ove pothvate odlučio sam obaviti, bez oca tako da ni ĐI i odvjetnik ĐI nisu u tome sudjelovali, nisu pregovarali oko cijene, jer se htio maknuti od svih i biti samostalan. U tom smislu da je i prije toga vodio portfelje i od drugih ljudi u svijetu dionica i samostalno zarađivao. Kada su odlučili prodati nekretnine tvrdi da je bilo i drugih ponuda ali na kraju da je tužitelj bio brži i sigurniji u plaćanju. U odnosu na prvotuženu tvrdi da ju je poznavao samo iz viđenja i da sa njom nije imao nikakvih poslova ni kontakata sve dok se nije pojavio taj investitor u [adresa] kojemu je on osobno prišao putem GI koja da mu je rekla da za ulaganja treba odobrenje glavnog financijskog direktora i da za to treba čekati. Saslušavani se u tijeku iskaza prisjetio plaćanja kapara i uvjeta prijenosa poslovnih udjela o čemu da je savjetovan po javnom bilježniku jer je vraćao i prepravljao ugovor i s tim u svezi da je bio rok od 90 dana da tvrtka HB unese kao temeljni kapital predmetne nekretnine. Konačno u odnosu na prodavatelja OI, tvrdi da je osobno s njime u dva navrata razgovarao u prostorijama agencije u [adresa], gdje i odvjetnik II ima ured, u prostoru jedan nasuprot drugome jer ih dijele samo jedna vrata, na prvom katu, adrese [adresa], s time da je sala za stranke bila zajednička za odvjetnički ured i tvrtku Icarus d.o.o. gdje su se vodili razgovori sa OI. Saslušavani navodi da je osobno bio nazočan u dva navrata kada je s OI razgovarao o prodaji, definirali cijenu i uvjete, a odvjetnik II doista prolazio tom sobom za sastanke, kada su se oni i upoznali, uz treću žensku osobu koja je došla sa OI iz [adresa]. Tuženik tvrdi da se odustalo od gradnje vila jer su u jednom trenutku on i ĐI uvidjeli mogućnost da vrate uloženi novac i zarade prodajom tužitelju kada se pojavio kao investitor na području [adresa]. Što se tiče ĐI, trećetuženik tvrdi da ona nije bila uključena u razgovore i pregovore s tužiteljem glede prodaje niti za jedan od projekata i da je doista u početku namjera bila realizirati vile s bazenom i zaraditi od najma od čega se odustalo kada je došla prilika prodaje i zarade. Lokacije koje su obuhvaćale oba projekta da je GI osobno vidjela više puta, a RI tek kasnije kada je već kupio zemljište. Saslušavani navodi da je i nakon tih transakcija radio na projektu za tužitelja za sva zemljišta koje je ovaj već imao u vlasništvu uključivši i ove dvije stancije i konkretno krenuli sa čišćenjem nekretnina i za to osnovali firmu Kermas ulaganja servisi koja se doista bavila samo čišćenjem zemljišta od niskog raslinja, kamenja i slično, koristeći strojeve, malčeve i sl. Navedeno da je trajalo cijelu 2010. godine pa možda i početkom 2011. godine, sve dok se odnosi nisu poremetili i kada je RI izrazio nezadovoljstvo, a do tada bili svi uredno plaćeni, sa zajedničkom vizijom izgradnje vila s bazenom na tom zemljištu jer se u tom smislu i uređivalo zemljište.
20. Četvrtotužena ĐI u bitnome je ponovila navode trećetuženika prepoznavši potpisane ugovore predočene u tijeku iskaza (ugovore o prijenosu poslovnih udjela, anekse tim ugovorima, ugovore o kupoprodaji i predugovore), prepoznavši sve potpise na istima kao ugovorne strane uz ŠI kada su kupovali nekretnine i prenosili poslovne udjele kod osnovanih tvrtki. Na isti način kao i ŠI iskazivala je o aktivnom tržištu nekretnina sa visokim cijenama u to vrijeme kada su se njih dvoje odlučili kupovati, osnovati firme te unosili nekretnine u te firme i onda prodavali poslovne udjele, a sve uz pratnju javnog bilježnika. Plan je bio graditi vile s bazenima jer je to bio tada "bum" u [adresa] sa ciljem da se financijski iskorištava izgrađeno i tako je započelo s tom idejom. U pogledu financiranja tvrdi da se obratila suprugu, ovdje drugotuženiku, koji je inače odvjetnik, da joj pomogne i da je to realizirano kreditom preko milijun eura, uz ono što je već imala od ušteđevine, a na isti je način i ŠI osigurao novac kreditom, uz novac koji je imao. Saslušavana je potvrdila navode poslovnog partnera ŠI da nije pregovarala niti je sudjelovala razgovorima kada su se nekretnine prodavale tužitelju ali znade da je bio odlučan u kupnji tvrtke HB jer je bilo u blizini neposredno stečene vile Ž. Prvi projekat bio je Hacijenda Baldaši, a onda tek Santolina, međutim kada se ukazala prilika za prodaju da su tužitelji prodali poslovne udjele i posao obavili sa GI kod javnog bilježnika. Tvrdi da je ŠI pregovarao sa predstavnikom Kermasa, a jedan od njih bila je GI, s time da ju je uredno obavještavao o njihovim ponudama, jer pamti da je početna cijena koju su tražili bila 120,00 eura za m2 zemljišta, a oni nudili manje, i konačno su postigli dogovor za 80,00 eura za m2 zemljišta. Tvrdi da RI nikada nije vidjela za vrijeme tih potpisivanja i prometovanja sve do kaznenog predmeta u Puli kada je isti pokrenuo postupke smatrajući da se radilo protuzakonito, kupovalo po jednoj, a prodavalo po drugoj cijeni, što ona izričito osporava jer ih nitko nije prisiljavao da kupuju, a niti su kasnije ugovore poništavali ili bilo što osporavali. Saslušavana je pojasnila da je Marinov otac, VI, i njezin suprug II, imaju zajedno agenciju za nekretnine Icarus i da su ona i ŠI bili zaposlenici te agencije. U tim projektima ona i ŠI da su nastupali samostalno jer se ŠI htio odvojiti od oca i njoj je ponudio da i ona krene s njime pomenuvši neke EU fondove radi realizacije investicija gradnje vile s bazenom, što da je prihvatila uz suglasnost supruga. Međutim on nije u tome sudjelovao niti kod pisanja ugovora niti kod drugih poslova koje je obavljao javni bilježnik i oni sami. Traženu cijenu od 120,00 eura po m2 zemljišta da je GI odbila i rekla da se mora konzultirati s ostalima u firmi, a onda je od njih stigla ponuda od 80,00 eura koju su prihvatili.
21. Saslušani svjedok LI kao zastupnik tvrtke Hann Invest d.o.o. [adresa], potvrdio je sadržaj predočenog predugovora kojim je njegova firma prodala zemljište kod Vižinade cca. 23.000 m2 površine za cca. 450.000,00 eura u protuvrijednosti kuna, tvrtki HB, do koje je došlo preko porečke agencije s obzirom je nekretninu prodavao od ranije i oglašavao putem agencija. Navodi da se prethodno sklopio predugovor i dva puta dolazio u odvjetnički ured u [adresa] u [adresa] gdje je cijenu ugovarao sa jednim odvjetnikom i još jednom osobom. Kada se istome predočilo ime ŠI isti je pomalo zbunjeno najprije odgovorio da je riječ o odvjetniku odnosno da je cijenu pregovarao sa II, a uz njega bila ta druga osoba, dok da pomenuta ĐI nije bila prisutna. Glede predočenih ugovora svjedok navodi da je ugovor sastavljen u tom odvjetničkom uredu no nije siguran da li je tamo potpisan ili kod bilježnika.
22. Svjedokinja ŽI je kao punomoćnica svoje majke FI, prodala zemljište na temelju specijalne punomoći te se tek po predočenju ugovora o kupoprodaji nekretnina od 03. srpnja 2008. godine prisjetila imena kupaca ŠI i ĐI, te da su se pregovori oko cijene vodili u uredu odvjetnika II, čiju suprugu ĐI nije vidjela u uredu. Tvrdi da se isprava sastavljala u uredu odvjetnika II i to po njegovom diktatu sekretarici.
23. Svjedok ČI potvrđuje navode supruge ŽI da je bio u pratnji kada se pregovaralo o prodaji nekretnine u uredu II i to imovine FI koju je njegova supruga zastupala na temelju punomoći. Tome je bio nazočan i KI iz agencije za promet nekretnina u Pazinu koja ih je tu i uputila, a pored njih da su tamo bili i ŠI, s time da su u uredu bili dva puta. Ugovor da je pravio neki mladi čovjek u uredu II. Tvrdi da je cijenu od 220.000,00 eura ponudio KI koji da je bio s njima u suradnji na koju su oni pristali i od toga odmah isplatili 20.000- 25.000,00 eura, a ostatak na žiro račun banke, kao što stoji u čl. 2. Ugovora. Tvrdi da cijena iz ugovora nije točna jer pored toga da su dali i gotovinu u navedenom iznosu, međutim da oni nisu prevareni, s time da su ipak morali platiti proviziju agenciji, o kojoj se prije nije pričalo. O osobi koja je isplatila gotovinu u uredu svjedok nije iskazivao sa sigurnošću tek pomenuvši ŠI ili treću mlađu osobu, ali znade da se u uredu pojavio II i predstavio, uz ŠI koji kupuje nekretninu, dok ĐI tada nije bilo.
24. Svjedok PI iskazivao je sudu o svojim saznanjima kao punomoćnik ĆI i ZI, u prodaji njihovih nekretnina na području Vodnjana površine 2770 m2, koja obuhvaća i štalu i dvorište, tvrtki Stancija Santolina d.o.o., od kojih su i dobili novac i to dio na temelju predugovora 10%, a onda po sklapanju kupoprodajnog ugovora ostatak novaca na računima vlasnika od kupca ŠI i ĐI. Svjedok je prepoznao potpise na sklopljenim pravnim poslovima i potvrdio izvedeni zaključak da su vlasnici kaparu primili od Stancije Santolina, a onda nekretnine prodali fizičkim osobama, što za vlasnike nije bio problem jer su bili prezadovoljni s cijenom. Tvrdi da se radilo o velikom objektu od kojeg su oni bili suvlasnici u 1/5 dijela i da se pričalo o stanciji međutim, sam projekat da je bio složen jer je bilo više suvlasnika iz Italije i da je rečeno da moraju svi sudjelovati jer ako ne dođe do realizacije da će se morati vratiti kapara na što su oni pristali. Na upit o zatečenim osobama u uredu i tko je pojašnjavao pravni dio ovaj svjedok spominje VI i ŠI ali i dva odvjetnika, od kojih bi jedan mogao biti ĐI, u što nije bio siguran, opisujući ga kao osobu visoku 190 cm, jake građe, srednjih godina koju i da vidi ne bi prepoznao, uz napomenu da je prezime odvjetnika ĐI čuo u tijeku rasprave od punomoćnika, kada mu se postavilo pitanje i ne tvrdi da je riječ o njemu.
25. U prvotno provedenom dokaznom postupku proveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Bojani Galinac, dipl. oec. iz tvrtke Galprom d.o.o. koja je po naloženom zadatku suda dostavila nalaz 25. listopada 2017. godine (list 438-448) u kojemu je utvrdila:
- da je tržišna vrijednost poslovnih udjela trgovačkog društva HB na dan 25. ožujka 2008. godine iznosila 0,00 kuna, a na dan 23. lipnja 2008. godine iznosila 3.895.653,33 kuna u protuvrijednosti od 537.632,42 eura, a za tvrtku SS na dan 20. svibnja 2008. godine iznosila 20.000,00 kuna, na dan 10. veljače 2009. godine iznosila 4.659.165,65 kuna, u protuvrijednosti od 627.688,62 eura i na dan 27. srpnja 2009. godine iznos od 4.588.274,42 kuna u protuvrijednosti 627.597,17 eura;
- da je u odnosu na trgovačko društvo HB prema procjeni sudskog vještaka u poreznom postupku od 29. rujna 2008. godine nekretnina kupljena ispod tržišne cijene odnosno da procijenjena tržišna cijena nekretnine iznosi 3.629.238,80 kuna u protuvrijednosti od 509.507,22 eura.
25.1. Tuženici su prigovorili pisanom nalazu vještaka u bitnome istovjetnim primjedbama, da ista nije izrijekom navela korištenu metodu procjene pa da bi se iz nalaza moglo zaključiti kako je vještakinja utvrdila knjigovodstvenu, a ne tržišnu vrijednost predmetnih udjela. Naime, da prilikom utvrđivanja vrijednosti poslovnih udjela samo na temelju financijskih izvješća i podataka iz sudskog spisa, ista nije uzela u obzir dinamičke vrijednosti kao što je tržišna valorizacija imovine te potencijalni budući razvoj tvrtke. Ovaj prigovor prvotužena u podnesku od 06. ožujka 2018. godine analizira na primjeru utvrđene vrijednosti poslovnog udjela u društvu HB ponavljajući u bitnome brojčane stavke uplate temeljnog kapitala (20.000,00 kuna), evidentirane osnivačke troškove (16.262,00 kuna), evidentiranu knjigovodstvenu vrijednost kupljene nekretnine (3.283,708,52 kuna) i uvećanje vrijednosti plaćanjem poreza na promet nekretnina (181.461,94 kuna) i troškova uknjižbe (250,00 kuna). Pored navedenog da je evidentiran i gubitak u visini neplaćene članarine za HGK i troškove naknade bankama i provizije (578,25 kuna). Iz naprijed utvrđenih stavki prvotužena ukazuje da je vidljivo da navedeno trgovačko društvo ne posluje već da se imovina sastoji od navedenih novčanih vrijednosti iščitanih iz financijskih izvješća i podataka iz sudskog spisa pri čemu je nesporno da je na dan 25. ožujka 2008. godine kada još nije bio uplaćen temeljni kapital, knjigovodstveno se nije ni mogla izraziti vrijednost poslovnog udjela osim kao 0,00 kuna što je vidljivo iz nalaza vještaka. Ono što je po prvotuženoj sporno je da bi tržišna vrijednost poslovnog udjela tvrtke HB na dan 23. lipnja 2008. godine iznosila 3.895.653,33 kuna. Navedeno iz razloga što vještakinja u svom nalazu navodi da je tržišna vrijednost poslovnog udjela utvrđena kao razlika između tržišne vrijednosti imovine i iskazanih obveza, a zatim da iznosi da je tržišnu vrijednost nekretnine k. č. [katastarska čestica] utvrdila na temelju podataka o izvršenoj procjeni po sudskom vještaku u poreznom postupku u vrijednosti od 3.876.452,75 kuna (zajedno sa 5% poreza na promet nekretnina). Navedeni metodološki pristup da je neprimjenjiv i ne uklapa se u niti jedan od poznatih modela procjene vrijednosti te ovime pogoduje tužitelju da dokaže irelevantnu tezu o "400%" . S tim u svezi da je potrebno provesti vještačenje tržišne vrijednosti nekretnina prema metodologiji koja je propisana Pravilnikom o metodama procjene vrijednosti nekretnina (NN 79/2014). U prilogu svoga podneska prvotužena dostavlja procjenu vrijednosti zemljišta za k. č. [katastarska čestica] izrađenu po sudskom vještaku Davide Okmaci (list 479-484) iz čijeg zaključka proizlazi da je prema dostupnim podacima u trenutku procjene u studenom 2010. godine vrijednost predmetne nekretnine iznosila 1.776.654,76 eura odnosno da bi procjena prema mogućoj investiciji dala iznos vrijednosti od 1.977.325,00 eura. Navedena procjena popraćena je dokumentiranim propisima uvjeta za turističku izgradnju i uvjeta smještaja za Općinu Vižinada koji su vrijedili u vrijeme procjene.
25.2. Podneskom od 02. svibnja 2018. godine (list 509-518) vještakinja se očitovala na pisane primjedbe tuženika, u bitnome osporavajući navode da se ista nije izjasnila o primijenjenoj metodi, a isto tako da nije točno da je koristila knjigovodstvenu metodu, a samim time nije ni utvrdila knjigovodstvenu, već tržišnu vrijednost poslovnih udjela. Vještakinja ukazuje da je točno da su metode procjene raznovrsne, no da sve polaze od dva jedino moguća temelja i to vrijednosti imovine koju posjeduje poduzeće (statička metoda) i prihoda, odnosno zarade poduzeća (dinamička metoda) ili kombinacijom ta dva modela. Statičke metode su ispravljena knjigovodstvena vrijednost i likvidacijska vrijednost, dok metode knjigovodstvene i zamjenske vrijednosti su samo pomoćne metode. Dinamičke metode procjenu da se vrše temeljem budućih prihoda poduzeća pri tome uvažavajući rizik takve zarade. Dakle, statičke metode da se temelje na bilanci poduzeća, a dinamičke na izvješću o dobitku i gubitku konkretnog poduzeća za kojeg se vrši procjena. Navedeno da ne znači da se kod procjene ne koriste nikakvih drugi osim povijesnih rezultata, kako to ističu u svojim podnescima tuženici navodeći dijelove tekstova iz članaka. Naime, pomenuti primjer sa dva poslovna subjekta sa identičnom imovinom, iste registrirane djelatnosti koji posluju u istom okruženju, naravno da ne moraju ostvarivati iste poslovne rezultate i obično ih ne ostvaruju, jer prednje u bitnom ovisi, naravno, o ljudskom faktoru (management poduzeća). Dakle da korištenje povijesnih rezultata nije problem nego nužnost, kao i uvažavanje konkretnih poslovnih događaja, a ne planiranih. Stoga, da nije bilo uvjeta za primjenu dinamičke metode pa je tržna vrijednost poslovnog udjela utvrđena kao razlika između tržne vrijednosti imovine i iskazanih obveza dakle procjena izvršena primjenom statičke metode - ispravljene knjigovodstvene vrijednosti i to iz razloga što ni tvrtka HB, a ni SS nisu obavljale registriranu djelatnost niti jedan dan. Slijedom navedenog da je ispravno da tržišna vrijednost i prodajna cijena nisu isto, istom osnovom da je prodajna cijena rezultat pregovora o kupnji ili prodaji poduzeća. U konkretnoj pravnoj stvari kako od dana zaključenja društvenih ugovora do dana zaključenja predugovora o prijenosu poslovnih udjela s uvjetovanim upisom nekretnina u temeljni kapital društva proteklo je 11 odnosno 34 dana, da bi realno bilo formiranje prodajne cijene poslovnih udjela uvećanjem za 5% utvrđene tržne vrijednosti (za posredničku proviziju koja u skladu sa sada važećim zakonom o posredovanju u prometu nekretnina (NN 107/07) kretala se od 4% do maksimalno 6%, znači prosječno 5%. Što se tiče tržne vrijednosti imovine, vještakinja ukazuje da je u konkretnom slučaju ona izražena u visini realizirane cijene, što znači tržne vrijednosti konkretne nekretnine za TD SS i u visini tada izvršene procjene po sudskom vještaku za TD HB pa da nije bilo potrebe za procjenom odnosno nekom novom procjenom tada važeće tržišne vrijednosti zemljišta.
25.3. Na ročištu od 08. svibnja 2018. godine raspravljalo se o pisanom nalazu vještaka i primjedbama tuženika kada je na upite punomoćnika vještakinja odgovarala i u bitnome pojasnila razliku između tržišne i prodajne vrijednosti poslovnog udjela ukazujući da tržišna vrijednost je ona očekivana vrijednost koja se može postići na tržištu gledajući u okružju slične transakcije, dok prodajna vrijednost može odstupiti i to u bitnom od tržišne vrijednosti zato što je to stvar dogovora kupa i prodavatelja i niza drugih subjektivnih elemenata koje kupac posebno naglašava, želi li prihvatiti, a to naročito kada se govori o poduzeću, managementu poduzeća koje se prodaje, koji je bitno različit od tržišne vrijednosti jer kod tržišne vrijednosti bivaju upućeni dijelovi koji se odnose na okružje, tendencije kakvog tipa djelatnosti se kreću u okružju. Vještakinja je pojasnila da je temelj procjene financijski izvještaj iz kojeg se vidi koju imovinu ima poduzeće, kretanje poslovnih parametara poduzeća, informacija o vlasniku, a ovdje kupcu, koliko se može zaraditi iz imovine koju posjeduje poduzeće, brzina pretvorbe korištena iz dijela imovine u novac. Na primjedbe tuženika nadalje ukazuje da nema prethodno promatranog razdoblja zbog čega se procjena konkretnih udjela tvrtki ne može izvršiti na temelju prethodno obrazloženih parametara poslovnih poduzeća. Pitanje u svezi prikazane nulte vrijednosti poduzeća na dan 25. ožujka 2008. godine pojašnjava činjenicom da na taj dan trgovačko društvo nije imalo evidentiranu imovinu, a pojašnjenje za sklopljen predugovor, prije sklapanja ugovora o prodaji poslovnog udjela konkretnih trgovačkih društava je po njoj dobiveno vrijeme da se ispuni uvjet unosa u temeljni kapital nekretnine.
25.4. Vještakinja je pojasnila da u procjeni poslovnih udjela poduzeća primjenjuje se interdisciplinarno vještačenje stoga da se imovina ovisno o kojoj se vrsti radi procjenjuje po raznim ovlaštenim vještacima, a u ovom postupku ona nije vršila procjenu tržišne vrijednosti nekretnina jer je istu znala iz postignutih kupoprodaja, a niti je za to ovlaštena. Po istoj tržišna vrijednost nekretnine bila je poznata i to je upravo ona postignuta u trenutku stjecanja tako da od nikakvog značaja na njezino stajalište ne bi imao moment zaključenog ugovora. Vještakinja izričito ukazuje da ona nije procjenjivala tržišnu vrijednost predmetnih nekretnina već samo uvažila transakcijsku cijenu, realiziranu i po njoj konkretnu postignutu tržišnu vrijednost za navedene nekretnine u tom razdoblju. Dakle, iz navedenog se ima zaključiti da kod oba trgovačka društva prilikom unosa nekretnine u temeljni kapital nisu utvrđene tržišne vrijednosti nekretnine što je mogućnost, a ne i obveza.
25.5. Vještakinja ukazuje da na povećanje vrijednosti poslovnog udjela poduzeća utječu tehnološka rješenja, zaštićeni patenti, zaključeni kupoprodajni ugovori, očekivane investicije u infrastrukturu, menadžment tvrtke, dobar glas ali isto tako nove investicijske prilike. S druge strane u smanjenju vrijednosti mogu utjecati sudski sporovi, obveze za rente radnicima, neki pro futuro troškovi, stipendije i dr. Konačno, vještakinja u odgovoru prvotuženoj na pitanje da li je zemljište gotov proizvod odgovara da bi poljoprivredno zemljište mogao biti gotov proizvod ako nisu nužna daljnja ulaganja odnosno minorna ulaganja i to pretpostavljalo obrađivanje gole zemlje. Pitanje urbanističke dokumentacije može umanjiti ili povećati cijenu , međutim da ona nije ovlaštena vještakinja za procjenu vrijednosti nekretnina i da zaključno sve ovisi o tome što kupac misli sa zemljištem, hoće li graditi ili nje, kakva će biti njegova poslovna aktivnost sa izgrađenim, ili se misli baviti poljoprivredom, kakve su investicijske prilike u okružju, koje su očekivane investicije u infrastrukturu pa u konačnosti ako kupac želi graditi, a na zemljištu se može graditi, onda je ta vrijednost zemljišta veća.
26. Nastavno uputi Županijskog suda u Puli-Pola iz ukidbenog rješenja od 30. rujna 2019. godine, sud je odlučio provesti dokaz uviđajem uz sudjelovanje vještaka geodetske struke Orlanda Bulešića, dipl. ing. geod., poradi identifikacije svih nekretnina koje su ušle u temeljni kapital društva HB i SS, to je dana 11. rujna 2020. godine, 28. prosinca 2020. godine i 01. srpnja 2021. godine obišao sve predmetne nekretnine u k. o. [katastarska općina], k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina] u odnosu na koje pregledane nekretnine je vještak geodetske struke pored opisa iz obavljenog pregleda na sudskom zapisniku dostavio pisani nalaz (list 794-914 i 918-1029) u kojem su predmetne nekretnine opisane po površini, kulturi i namjeni te dostavljena fotodokumentacija zatečenog stanja uključivši zatečene objekte, ruševine, ostatke građevina i pristupnih puteva.
27. Po provedenoj identifikaciji i dostavljenom pisanom nalazu vještaka sa fotoprilozima pojedinih nekretnina i označavanje istih u kopijama katastarskog plana, proveden je dokaz gospodarskim vještačenjem po vještaku gospodarske struke Ranku Anđeliniju i građevinsko vještačenje po vještaku UI kojima je naložen zadatak da utvrde tržišnu vrijednost nekretnina (poljoprivredne i građevinske namijene) sukladno izvršenoj identifikaciji vještaka geodetske struke Orlanda Bulešića iz njegova nalaza i mišljenja od 16. srpnja 2021. godine, za nekretnine u k. o. [katastarska općina], k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina], sa stanjem na dan sklapanja predugovora i ugovora o prijenosu poslovnih udjela pri čemu da isti uzmu u obzir da su nekretnine stjecane u cilju okrupljivanja parcela odnosno stvaranja površina kako bi se dobila potrebna površina za gradnju (investicijske prirode) gdje je to prostornim planovima u trenutku stjecanja bilo moguće, pri čemu da posebno se ocijeni da li je to okrupljivanje je postignuto ili bio moguće, je ili bi povećalo vrijednost zemljišta, onog kojeg je tužitelj kupovao kroz poslovne udjele, a time i vrijednost poslovnih udjela koju također valja utvrditi kao tržišnu primjenom odgovarajuće metode po mišljenju vještaka, prema propisima i prostornim planovima koji su tada bili na snazi.
27.1. Vještak Ranko Anđelini dostavio je procjembeni elaborat dana 03. travnja 2025. godine (list 1356-1396) uz ispravak učinjene greške u zbroju ukupnih vrijednosti nekretnina od 10. rujna 2025. godine (list 1468), u kojem pisanom nalazu je isti u tabelarnim prikazima iskazao pojedine tržišne vrijednosti nekretnina pri čemu je iskazao i vrijednost zemljišta po m2 i konačno ukupnu tržišnu vrijednost svih nekretnina u iznosu od 512.152,58 eura. Nadalje, vještak ukazuje da okrupljivanje nekretnina, posebno poljoprivredne namijene u pravilu i može povećati tržišnu vrijednost cjeline iako se u pojedinim slučajevima kod kupoprodaje većih cjelina postižu niže tržne cijene nego kod kupoprodaje manjih površina. Međutim, u predmetnom slučaju da proizlazi da je kupnja nekretnina i kupnja poslovnih udjela izvršena u cilju okrupljivanja posjeda, odnosno stvaranja cjelina kako bi se dobila potrebna površina za gradnju (investicijske prirode), odnosno da se nekretnine nisu kupovale, a niti unosile u poslovne udjele u cilju bavljenja poljoprivrednom proizvodnjom stoga. Stoga da se na predmetnu okolnost ni ne može očitovati jer se takva procjena odnosi na građevinsko vještačenje, a ne iz oblasti gospodarskog vještaka to ukazuje na mogućnost naknadnog očitovanja o vrijednosti nekretnina u cjelini, ali samo s osnova kvalitativnih svojstava za poljoprivrednu namjenu.
28. Građevinski vještak UI dostavio je 06. lipnja 2025. godine procjembeni elaborat nekretnina koje predstavljaju građevinsko zemljište, odnosno zatečenih građevinskih objekata i ruševina na predmetnim identificiranim (list 1401- 1446) u kojemu je na istovjetan način u tabelarnim prikazima iskazao tržišne vrijednosti pojedine nekretnine odnosno sveukupnu tržišnu vrijednost nalazom obuhvaćenih u k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina], vrijednosti 596.300,00 eura (list 1444-1445). U pogledu samog okrupljivanja parcela očitovanje je vještak izrazio pojedinačno za svaku katastarsku općinu odnosno pojedinu nekretninu gdje je konkretno izražavao mišljenje o mogućnostima gradnje objedinjavanjima, u bitnome navodeći da uglavnom na dan vrednovanja i dan kakvoće nisu postojali parametri ni koeficijenti kojima bi se povećala vrijednost nekretnina njihovim okrupnjivanjem, odnosno da objedinjavanjem zemljišta povećava mogućnost gradnje stambenog objekta (list 1446).
29. Dana 08. prosinca 2025. godine raspravljalo se o prethodno dostavljenim pisanim nalazima vještaka imajući u vidu i dostavljene primjedbe stranaka na pisane nalaze, sa izvedenim zaključcima da je gospodarski vještak svoju procjenu bazirao isključivo na poredbenoj metodi nekretnina iz dostupnih podataka iz baze e-nekretnina koja da postoji od 2012. godine na kojima se cijena korigirala indeksima. Navedeno uz nespornu činjenicu da u vrijeme akvizicije nekretnina nije bilo zakona i pravilnika o procjeni nekretnina kada su se vještaci koristili raznim metodama tako da je i on osobno u više navrata kontaktirao poreznu upravu i od njih dobio usmene podatke o kretanju kupoprodajne vrijednosti koje je uspoređivao sa ponudama iz oglasnika kako bi u konačnici formirao realne cijene u svojim nalazima. Indeks cijena tvrdi da poštuje neka regionalna obilježja pa se tako konkretno za ovaj predmet navodi da se [adresa] nalazi u dva indeksna područja i to Jadran i "ostalo". Naime, uski pojas uz more i otoci da su obuhvaćeni područjem Jadran, a unutrašnjost da spada pod "ostalo", pri čemu da postoje točno definirane katastarske općine koje ulaze u određeno indeksno područje pa tako primjerice za konkretne k. o. [katastarska općina] spada u područje pod "ostalo", a k. o. [katastarska općina] spada u područje Jadran. Vještak gospodarske struke potvrdio je primjedbe tuženika da u svojoj procjeni nije koristio ni zakon ni pravilnik koji su stupili na snagu nakon stjecanja predmetnih nekretnina već isključivo poredbenu metodu primjenjujući sve naprijed navedene elemente kojima se rukovodio u to vrijeme i usporedbom nekretnina iz dostupnih podataka baze e-nekretnina uz korekciju indeksima. Pored svega da je koristio i svoje osobne podatke iz izrađenih nalaza iz tog vremena, dok istina u konkretnoj izradi ovoga nalaza nije pribavio niti jedan ugovor realiziran u tom razdoblju koji bi koristio kao poredbenu nekretninu jer ih jednostavno nije bilo na raspolaganju.
29.1. U odnosu na vještaka građevinske struke, izuzev uočene greške u izračunu građevinskog zemljišta za česticu k. o. [katastarska općina], jedna od bitnih primjedbi tuženika odnosila se na to da vještak nije uzeo u obzir prostorni plan Istarske županije, a onda i hijerarhijski niže rangirane prostorne planove gradova i općina uz popratne odredbe koje definiraju sadržaj i način korištenja o kojima su iskazivale stranke u postupku, to je zaključno vještaku UI naloženo da dopuni nalaz, po potrebi korigira izvršene procjene preispitujući i prostorne planove hijerarhijski na nivou županije, a potom općine i gradova, a s tim u svezi da utvrdi mogućnost gradnje svih navedenih sadržaja stancija (stambeno-gospodarska), agroturizam, sportsko-rekreativno- turističkog sadržaja, primarna i sekundarna proizvodnja i sl., odnosno analizira i izvidi koji su uvjeti gradnje i što se od sveg propisanog uvažavajući odredbe prostornih planova može primijeniti na nekretnine koje su predmet procjene i da li takvi uvjeti ukoliko su odobreni, utječu i koliko na procijenjenu vrijednost. Svemu navedenom da uzme u obzir izdane lokacijske dozvole u Gradu Vodnjanu (iz spisa), u odnosu na koje nekretnine su izdate pa da izvidi i kada su stečen i primijeni iste u poredbenoj metodi.
30. Postupajući po naloženom zadatku vještak je dostavio novu analizu 12. ožujka 2026. godine (list 1507-1514) u kojoj je obuhvatio važeće prostorne planove za promatrano razdoblje i predmetne građevinske čestice za k. o. [katastarska općina], k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina] i s tim u svezi ukazao na opisane mogućnosti gradnje i potrebi izrade detaljnih planova uređenja kojima bi se uredili uvjeti uređenja prostora poglavito za k. o. [katastarska općina].
31. Prvotužena dostavlja očitovanje na dopunu nalaza 25. lipnja 2026. godine (list 1225-1534) uz priloge u kojem u bitnome ukazuje na nedostatke procjembenog elaborata oba vještaka imajući u vidu da su isti radili svoje procjene na temelju pogrešnih metoda procjene vrijednosti nekretnina. Naime, da su se pribavljali podaci o poredbenim nekretninama na način suprotan odredbama Zakona o procjeni vrijednosti nekretnine, odnosno samostalno pribavljanje podataka iz Zbirke od strane procjenitelja, da nije u skladu s odredbom čl. 57. st. 4. ZPVN. Navodi da su procjenitelji poredbene nekretnine tretirali isključivo kao poljoprivredna zemljišta odnosno kao zemljišta koja će se na temelju objektivnih značajki u dogledno vrijeme isključivo koristiti za poljoprivredno šumsko gospodarstvo, a nisu uzeli u obzir stjecanje nekretnina u cilju okrupljivanja parcela, stvaranja površina kojima bi se dobila potrebna površina za gradnju investicijske prirode gdje je to prostornim planovima bilo moguće uz posebnu ocjenu da li je, ako je to okrupljivanje postignuto, isto povećalo vrijednost zemljišta, onog koje je tužitelj kupovao kroz poslovne udjele, a time i vrijednost poslovnih udjela koju također valja utvrditi kao tržišnom primjenom odgovarajuće metode.
32. Dopuna vještačenja Bojane Galinac koja je uslijedila nakon procijenjene tržišne vrijednosti poljoprivrednog i građevinskog zemljišta (list 1561-1565), utvrdila je nove (niže) procijenjene tržišne vrijednosti poslovnih udjela, pa tako za tvrtku Hacijenda Baldaši d.o.o. o na dan 25. ožujka 2008. godine (0,00 kuna) i na dan 23. lipnja 2008. godine (3.807.692,45 kuna / 525.493,09 eura) i za tvrtku Stancija Santolina d.o.o. na dan 20. svibnja 2008. godine (20.000,00 kuna / 2.758,43 eura), na dan 10. veljače 2009. godine (4.635.055,72 kuna / 624.440,50 eura) i na dan 27. srpnja 2009. godine (4.564.527,87 kuna / 624.349,05 eura). Replicirati pojedine utvrđene iznose iz dopune nalaza nakon provedenih vještačenja procjene tržišnih vrijednosti nekretnina, po motrištu ovoga suda nema nikakvog smisla, imajući u vidu da je ona u dopuni samo korigirala vrijednosti nastavno izvršenoj procjeni nekretnina po vještacima gospodarske i građevinske struke koji nalazi nisu prihvaćeni po tuženima, u bitnome zbog krivo primijenjene metode u procjeni nekretnina, a još i relevantnije iz razloga da nije polazno i relevantno pitanje za ovu pravnu stvar, da li nastala razlika (tržišne) cijene plaćenih poslovnih udjela i vrijednosti nekretnina koje su bile u temeljnom kapitalu oba društva predstavlja štetu za tužitelja.
32.1. Svi tuženici polaze od iste teze koju i drugostupanjski sud ističe u ukidbenoj oduci da procjena vrijednosti nekretnina ne može automatski predstavljati procjenu poslovnih udjela i to poglavito dolazi do izražaja u ovoj pravnoj stvari. Krucijalno u ovom postupku je upravo investicijski projekt koji je utemeljen na portfelju nekretnina i razvojnom konceptu koji predstavlja jedan strukturirani model ulaganja u kojem se vrijednost stvara pametnim upravljanjem postojećom imovinom (portfeljem) i njezinom transformacijom kroz jasnu građevinsku-komercijalnu viziju (razvojni proces). O tom konceptu vrlo detaljno, logično, jasno i određeno iskazivala je prvotužena koja je sudjelovala u stvaranju takvog investicijskog projekta koji pristup spaja stabilnost prihoda od zakupa s visokim kapitalnim dobitkom iz građevinskog razvoja ili prenamijene. Dakle, ovdje nije akvizicija nekretnine "gotov proizvod" već je riječ o realizaciji investicijskog projekta koji je vrlo opsežan i provodi se kroz više faza, a takav model bio primijenjen ne samo kroz ove dvije stancije već i druge započete projekte o kojima su iskazivali tuženi. Očito da nema objektivnih kriterija za procjenu s obzirom da je taj investicijski koncept stao, a to nije izazvala prvotužena kao bivši član uprave društva, već isključivo odustanak tužitelja i to neovisno o aktivnosti prvotužene.
33. Investicije u "oživljavanju" stancija (tradicionalnih istarskih poljoprivrednih imanja) jesu nerijetke investicije u ovoj regiji koje u građevinskom smislu obuhvaćaju rekonstrukciju, sanaciju i prenamjenu postojećih autohtonih gospodarskih i stambenih objekata u skladu s konzervatorskim smjernicama i lokalnim prostornim planovima, s ciljem očuvanja graditeljske baštine i njenog privođenja novoj turističkoj, stambenoj ili poljoprivrednoj svrsi. Uobičajeno je za takvu vrstu investicije prethodna akvizicija velikih površina poljoprivrednog, građevinskog djelomično izgrađenog u vidu ruševina i ostataka ruševina (a vrlo često i bespravnih gradnji), kako bi se kroz razvojno planiranje i u skladu s postojećim prostornim planovima, a i onih koji su se eventualno mogli ostvariti akvizicijom (okrupljivanje zemljišta do potrebne površine, infrastrukturno opremanje), doveli do realizacije projekta kroz više faza toga razvoja o čemu je vrlo detaljno iskazivala prvotužena. U konkretnom slučaju Hacijenda Baldaši i Stancija Santolina nisu bili samo ideja, taj je projekt "zaživio" i tužitelj je tu kao investitor kupio razvojni projekat kroz kupnju poslovnih udjela tih tvrtki, a time preuzeo i rizik tih projekata. Predmet kupnje za konkretne stancije, nisu bile pojedinačne katastarske čestice niti njihova trenutna poljoprivredna klasifikacija, nego poslovni udjeli društva čija je imovina predstavljala razvojni portfelj nastao u 2008. godini. Stoga, vrijednost poslovnih udjela dakako ne ovisi samo o vrijednosti nekretnina odnosno imovine u temeljnom kapitalu, a to nesporno bilo jasno i poznato kako članovima društva tužitelja koji su u taj projekat bili aktivno uključeni svaki sa svojom ulogom, s time da je očito tadašnji zastupnik tužitelja RI imao svoju "zadnju riječ" o čemu iskazuje ne samo prvotužena već i drugi član uprave BI koja je bila ključna u financijskom dijelu i isplaćivala akvizicije uvijek i samo kako i sama kaže po odobrenju RI.
34. Sud je stava da je ključno u ovoj problematici odgovoriti na pitanje - da li je prvotužena obavještavala RI, a što joj je i bio zadatak, o ekonomski zanimljivim nekretninama, provjeravala njihove cijene, a po prezentaciji istih tražila njegov pristanak za kupnju.
34.1. RI isključivo tvrdi da je imao veliko povjerenje u prvotuženu i da je ona bila zadužena za provjeru cijena i mogla donositi samostalne odluke o njihovoj kupnji i da je u konkretnom slučaju prekršila dogovor da tužitelj nekretnine može kupovati izričito od vlasnika, a ne od posrednika ili odlučiti da se nekretnine mogu kupovati putem kupnje poslovnih uvjeta u projekt-poduzećima.
34.2. Prvotužena na to pitanje odgovora - da je o svemu obavještavala RI koji je isključivo donosio odluke o tome, da li će ići u konkretno ulaganje nakon što bi ona prezentirala lokacije, ponude prodavatelja i o akviziciji on odlučivao.
34.3. Na isto pitanje svjedokinja BI kao treća članica uprave društva i osoba od povjerenja za RI, odgovara u svom iskazu pred ovim sudom: "… kad me se pita za komunikaciju između GI i SI, odgovaram da su njih dvoje komunicirali i to na način da bi ona našla lokaciju i kad se više toga okrupnilo to je prezentirala SI i obrazložila, a on bi uglavnom to potvrdio, da bi se nakon toga išlo u realizaciju kupoprodajom." Iz daljnjeg tijeka iskaza iste svjedokinje proizlazi da je prvotužena u dogovoru s RI obavljala kupnju isključivo po njegovom odobrenju i da je isto tako odobrio kupnju poslovnih udjela u projekt-poduzećima što nije bio prvi slučaj za Hacijendu Baldaši i Stanciju Santolina već je to i ranije učinjeno, uz njeno pojašnjenje da se na ovu metodu prešlo onda kada više nije bilo interesantnih nekretnina koje su se mogle kupiti od fizičkih osoba i da je to bio dogovor između Č i GI.
35. Pitanje uvjeta plaćanja kao što je ovdje primijenjeno obročno za Stanciju Santolina bilo je poznato i BI jer je ona potpisivala naloge za plaćanje, a sama tvrdi sve isključivo uz odobrenje RI jer je on o svemu odlučivao. Tužitelj je kupovao nekoliko trgovačkih društva s imovinom u nekretninama, a jedno od tih pomenula je prvotužena prodavatelja AI i kupca MMC Kermas d.o.o. (pravnog prednika tužitelja), u kojem je na strani kupca potpis stavio upravo RI. Nadalje, iz prethodnih primjera stjecanja navedenih po prvotuženoj, i to konkretno Sporazuma od 28. kolovoza 2007. godine za društvo Belci d.o.o., vidljivo je da društvo ima upisan temeljni kapital u iznosu od 9.805.300,00 kuna i da se stjecatelj-kupac obvezuje da će prodavatelju isplatiti 80% cijene dijela poslovnih udjela u iznosu od 8.432.800,00 eura, što dovoljno govori o tome da je cijena poslovnih udjela u ovom primjeru plaćena znatno više u odnosu na nabavnu cijenu nekretnina i da sporna društva iz ovog postupka nisu izuzetak već očito uobičajena primjenjiva metoda kojoj se pribjeglo u više navrata. Slijedi zaključak da ne postoji dogovor odnosno odluka uprave tužitelja da se nekretnine kupuju izričito od vlasnika kako je to tadašnji zastupnik RI tvrdio. Osim toga, ove sporne ugovore koji se tiču Hacijende Baldaši i Stancije Santolina i prema kazivanju BI vidjela su sva tri člana, pa je stoga nelogično i životno neuvjerljivo da bi izostalo saznanje o iznosima temeljnog kapitala podataka o kupljenim katastarskim česticama i obročnog plaćanja tamo gdje je ono ugovoreno, a to sve prošlo kroz ruke jedine i ovlaštene za izdavanje naloga za isplatu BI u [adresa], a ne u [adresa].
36. U odnosu na prvotuženu odgovornost se ima promatrati kroz odredbu čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima, kao člana uprave tužitelja, iz razloga što odredbe ZTD u smislu odgovornosti člana uprave jesu lex specialis i imaju prednost pred općim propisima o odgovornosti za štetu. Tom je odredbom ZTD u bitnome određeno da članovi uprave društva moraju voditi poslove društva pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika…; da član uprave ne postupa protivno obvezi o vođenju poslova društva ako pri donošenju poduzetničke oduke smije na temelju primljenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje na dobrobit društva, da u slučaju spora članovi uprave moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.
36.1. Stoga, teret dokaza da je prvotužena primijenila traženu pozornost u sklapanju predmetnih pravnih poslova (odnosno da glede nje nema krivnje za nastalu štetu) jest upravo na njoj što je po motrištu suda ona uspješno i dokazala. Naime, ovaj sud zaključuje na temelju provedenih dokaza da je prvotužena postupala s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika jer je na temelju pribavljenih informacija, ove izlagala tadašnjem zastupniku tužitelja RI u izloženom procesu realizacije programa razvoja stancija po pisanim materijalima (studija) s kojima je on bio suglasan i koji je za svaku odluku imao svoju "zadnju riječ" o čemu iskazuje ne samo prvotužena već i drugi član tadašnje uprave BI koja je bila ključna u financijskom dijelu i isplaćivala akvizicije uvijek i samo, kako i sama kaže, po odobrenju RI.
36.2. Ono što je pokazala revizija i ono što se financijskim vještačenjem utvrdilo u ovom postupku po motrištu ovoga suda i nije relevantno kraj činjenice da vrijednost poslovnog udjela proizlazi iz simbioze više lokacija, a ne iz zbrajanja kvadrata pojedine katastarske čestice. Tužitelj je krenuo sa jasnim razvojnim projektom koji je realno tržišno bio ostvariv i imao svoj potencijal, a činjenica da nije realiziran nije posljedica nemogućnosti nego promjene investicijskih prioriteta i preusmjeravanja kapitala od strane tužitelja, o čemu je iskazivala prvotužena, a to potvrdile daljnje investicije za koje zajmove su ove stancije i poslužile kao zalog. Ovaj sud smatra da je prvotužena GI "transparentno" prenosila ponude cijena za akvizicije nekretnina i poslovnih udjela tvrtki, što je tadašnji zastupnik tužitelja RI mogao prihvatiti ili ne, pri čemu sud ne smatra da je imala obvezu utvrđivati i provjeravati tržišnu vrijednost nekretnina imajući u vidu da su prethodno već stjecali nekretnine i imali parametre prema lokacijama uređenosti i namijene određivati cijene što se u ostalom od nje nije ni tražilo, niti je prigovoreno kroz isplate koje je isključivo odobravao RI i za prethodne slučajeve kupljenih poslovnih udjela društva.
37. Nadalje, stav je ovoga suda da utvrđene razlike financijskim vještačenjem vrijednosti poslovnih udjela u vrijeme akvizicije nekretnina ne igraju ulogu u dokazivanju nastale štete koja se eventualno može ogledati u promjeni poslovne odluke za koju prvotužena zasigurno ne odgovara, a niti ona može djelovati retroaktivno.
38. U odnosu na ostale tuženike, kako je naprijed navedeno, isti odgovaraju po općim načelima o odgovornosti za štetu i osnovnim načelima obveznog prava, odnosno načela savjesnosti (čl. 4. ZOO) i poštenja i zabrane prouzročenja štete (čl. 8. ZOO).
38.1. U odnosu na drugotuženika II po motrištu ovoga suda tužitelj nije dokazao da bi isti imao ikakve veze sa sklopljenim predugovorima i ugovorima o prijenosu poslovnih udjela. Naime, njega se imenom pominje u iskazima saslušanih svjedoka OI, ŽI, ČI i PI u kontekstu da su oni zbog prodaje nekretnina ŠI i ĐI, bili u odvjetničkom uredu na adresi [adresa], gdje se nalazi i agencija za promet nekretnina. Drugotuženi nije osporio navode svjedoka da je bio prisutan njihovim dolascima na tu adresu gdje osim njegovog ureda to je sjedište i Agencije za promet nekretnina Icarus, međutim izričito osporava da bi sudjelovao u sastavu bilo koje isprave koja se tiče ovih trgovačkih društava u kojima je tužitelj stranka u postupku. Naime, činjenica što je drugotuženi suprug četvrtotužene i nesporno bio upoznat sa time da će ona zajedničkim novcem kupovati nekretnine u partnerstvu sa trećetuženikom pa čak i uz moguću konzultaciju kao bračnog druga što on i osobno potvrđuje u dijelu dogovaranja cijene za nekretnine koje je prodavala tvrtka OI Hann Invest d.o.o. [adresa], ne povlači njegovu odgovornost zbog nesavjesnog i nepoštenog postupanja imajući u vidu da po stavu ovoga suda da tužitelj nije ni dokazao da bi pretrpio štetu odnosno nije dokazao da bi drugotuženi surađivao ili pomagao prvotuženoj u preplaćenim poslovnim udjelima kupljenih društava spram tržišne cijene nekretnina unijetih u to društvo. Naime, i ovdje valja opetovano imati na umu rečeno po prvotuženici, a potvrđeno i po drugom članu uprave društva BI da je u konkretnom slučaju kupnja poslovnih udjela tvrtki HB i SS bila odobrena po RI, po dogovorenim cijenama koje su cijene bile vidljive i ovlaštenoj za isplatu Danici Žagmešter isključivo po nalogu RI i da je u kojem slučaju ona utvrdila nešto nezakonito ili posumnjala u kakvu nepravilnost, vjerojatno bi to i učinila, no ona znajući za njihov dogovor i odobrenje RI, postupa po naloženom što nije bio izuzetak jer su se i ranije kupovali poslovni udjeli.
38.2. U odnosu na treće i četvrtotuženike stav je suda da oni nisu odgovorni za utvrđenu razliku vrijednosti koje financijsko vještačenje pokazalo i da ukoliko tu tužitelj vidi kao štetu izazvanu društvu, ona zasigurno nije nastala njihovom krivnjom jer su postupali u skladu sa zakonskim propisima, ugovori bili transparentni, cijenu tužitelj prihvatio, isplatio, što kroz poslovne udjele, a drugdje i direktnim stjecanjem od fizičkih osoba, a da nakon toga ni protekom vremena te ugovore nije pobijao niti je vidio bilo što nevaljalim u svezi toga. Kraj navedenog za istaknuti je da je trećetuženi pored svega i sudjelovao u projektima za tužitelja, nadao se kao stručna osoba sudjelovati u realizaciji projekta i za to kako tvrdi izradio studije pa je životno nelogično da bi imao namjeru i želju da poduzima radnje kojima bi izazvao štetu za tužitelja za kojega se angažira, sudjeluje u realizaciji projekta makar i pripremnim radnjama kako to on opisuje, jer je suprotno tome za očekivati da ostvari korist za društvo, a posljedično i za sebe.
39. Slijedom svega navedenog sud je stava da tužitelj nije niti u odnosu na jednog tuženika dokazao pretpostavke u odnosu na štetu po različitim osnovama. Tužitelj nije dokazao da bi tuženici surađivali i zajednički sudjelovali i pomagali prvotuženoj, podržavajući je u osmišljenom planu prikrivanja prave cijene nekretnina niti je dokazao da je prvotuženica znala po kojoj tržišnoj vrijednosti su prodavatelji stekli predmetne nekretnine i da je o tome postojao dogovor jer niti tvrdi da je u redovnom postupku bilo bitno prije akvizicije provjeriti tržišnu vrijednost nekretnina kroz procjene već je postupak provjere bila usporedba s drugim kupljenim nekretninama i formula kojom su se koristili pri određivanju cijena u odnosu na namjeravanu investiciju pa čak i za pojedine faze investicije i očekivanu zaradu. Čak štoviše prvotužena tvrdi da je za akviziciju tih poslovnih udjela s uključenim nekretninama koje su za nju bile interesantne, cijena bila jako povoljna jer su mogli za nju dati i više.
40. Temeljem odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP-a pristupilo se razmatranju zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška s obzirom je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu to je dužan protivnim strankama naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
41. Prvotužena GI podnijela je zahtjev za naknadu parničnog troška na ime zastupanja u sveukupnom iznosu 845.000,00 eura uvećano za sudsku pristojbu za žalbu protiv presude u iznosu 1.340,00 eura prema popisu troškova iz podneska od 08. srpnja 2026. godine (list 1591), uvećano za nadopunu sa ročišta od 09. srpnja 2026. godine (uvećanje 25% za sastav žalbe protiv presude, trošak za pristup ročištu provedeno na licu mjesta od 22. ožujka 2021. godine i uvećanje po Tar. br. 41. za sastav podneska 26. lipnja 2026. godine). Od traženih troškova priznati su troškovi: sastava odgovora na tužbu (10.000 bodova - 20.000,00 eura), sastava žalbe za određenu privremenu mjeru (10.000 bodova - 20.000,00 eura), sastava žalbe na presudu (25.000,00 eura), zastupanja na održanim ročištima dana: 11. svibnja 2012. godine, 20. prosinca 2013. godine, 25. kolovoza 2014. godine, 26. kolovoza 2014. godine, 02. prosinca 2014. godine, 02. ožujka 2015. godine, 21. travnja 2015. godine, 17. veljače 2016. godine, 27. lipnja 2016. godine, 21. listopada 2016. godine, 08. svibnja 2018. godine, 12. lipnja 2020. godine, 23. svibnja 2024. godine, 08. prosinca 2025. godine, 03. srpnja 2026. godine i 09. srpnja 2026. godine (svako po 10.000 bodova, odnosno svako po 20.000,00 eura). Za pristup ročištu od 27. rujna 2013. godine priznata je nagrada od 50% s obzirom se na istom raspravljalo samo o procesnim pitanjima (5000 bodova - 10.000,00 eura) dok je za ročišta od: 31. listopada 2017. godine, 06. prosinca 2019. godine, 16. siječnja 2020. godine priznata nagrada od 25% jer su odgođena prije početka raspravljanja (svako po 2500 bodova - 5.000,00 eura). Nadalje, za sastav obrazloženih podnesaka od 04. ožujka 2018. godine i 03. srpnja 2026. godine priznata je nagrada u punoj traženoj vrijednosti (svako po 20.000,00 eura), a za sastav podneska od 26. lipnja 2026. godine prema Tar.br. 41. uz povišenje od 100% (40,000,00 eura), te za podneske od 06. prosinca 2019. godine 50% vrijednosti (10.000,00 eura), a za podneske od 16. srpnja 2020. godine, 10. siječnja 2023. godine, 22. listopada 2024. godine i 08. travnja 2026. godine 25% vrijednosti (za svako 5.000,00 eura). Ukupno navedeni iznos na ime zastupanja i plaćene sudske pristojbe iznosi 521.340,00 eura.
41.1. U preostalom dijelu zahtjev prvotužene za naknadu parničnog troška u iznosu 325.000,00 eura odbijen je kao neosnovan, a isti se odnosi na razliku tražene naknade u punoj vrijednosti za ona ročišta za koje je sud priznao nagradu od 25% i 50%. Nadalje, tražena nagrada za ročišta od 21. listopada 2014. godine, 22. listopada 2014. godine, 22. ožujka 2021. godine koja ročišta su odgođena, te za ročište od 14. veljače 2024. godine na koje nije pristupila, a odgođeno je prije početka raspravljanja. Nadalje, od traženih troškova za sastav podnesaka sud je priznao tri obrazložena podneska kako je naprijed navedeno, a za ostale je primijenio nižu tarifu od 50% ili 25%, dok nije priznat traženi trošak za podneske od 26. veljače 2017. godine, 12. veljače 2025. godine i 13. siječnja 2026. godine, od kojih prvi ni nije zaprimljen, a preostala dva sud nije ocijenio potrebnim za vođenje postupka.
42. Drugo i četvrtotuženici zastupani po punomoćnici Nataši Martinčić-Križanac podnijeli su zahtjev za naknadu parničnog troška na ime zastupanja u sveukupnom iznosu 920.000,00 eura (uključen PDV i povišenje od 10% za zastupanje druge stranke), prema priloženom popisu troškova uz trošak plaćene sudske pristojbe na žalbu u iznosu 1.340,50 eura. Od ukupno traženih troškova sud je ocijenio osnovanim troškove: sastava žalbe protiv privremene mjere (12.500 bodova - 25.000,00 eura), sastava odgovora na tužbu (10.000 bodova - 20.000,00 eura), sastava prijedloga od 16. veljače 2011. godine (25% od nagrade - 5.000,00 eura), sastava revizije (15.000 bodova - 30.000,00 eura), zastupanja na održana ročišta od: 11. svibnja 2012. godine, 20. prosinca 2013. godine, 19. ožujka 2014. godine, 25. kolovoza 2014. godine, 26. kolovoza 2014. godine, 02. prosinca 2014. godine, 02. ožujka 2015. godine, 21. travnja 2015. godine, 17. veljače 2016. godine, 27. lipnja 2016. godine, 21. listopada 2016. godine, 08. svibnja 2018. godine, 12. lipnja 2020. godine, 23. svibnja 2024. godine, 08. prosinca 2025. godine, 03. srpnja 2026. godine i 09. srpnja 2026. godine (svako po 10.000 bodova - 20.000,00 eura). Za pristup ročištu od 27. rujna 2013. godine priznata je nagrada od 50% s obzirom se na istom raspravljalo samo o procesnim pitanjima (5000 bodova - 10.000,00 eura) dok za ročišta od: 06. prosinca 2019. godine, 16. siječnja 2020. godine i 14. veljače 2024. godine priznata je nagrada od 25% jer su odgođena prije početka raspravljanja (svako po 2500 bodova - 5.000,00 eura). Nadalje sud je priznao nagradu za sastav tri obrazložena podneska i to od 26. veljače 2018. godine, 07. svibnja 2024. godine i 04. prosinca 2025. godine (svako po 10.000 bodova - 20.000,00 eura), te za sastav dvije žalbe na prvostupanjsku presudu od 26. lipnja 2018. godine (svaka po 12.500 bodova - 25.000,00 eura). Ukupan trošak zastupanja iznosi 558.000,00 eura na koji iznos punomoćniku pripada uvećanje od 10% za zastupanje druge strane (55.800,00 eura), a ukupan iznos od 613.800,00 eura uvećava se za iznos PDV-a od 25% ili 153.450,00 eura, te konačnom iznosu od 767.250,00 eura ima se pridodati pristupa na ročište osobnim automobilom u iznosu 1.200,00 eura (relacija [adresa], 120 kmx20x0,5 eura/km) te trošak sudske pristojbe za žalbu protiv presude 1.340,50 eura, odnosno sveukupno priznati trošak od 769.790,50 eura.
42.1. U preostalom dijelu traženih troškova, u iznosu od 151.550,00 eura zahtjev drugo i četvrtotuženika zastupanih po punomoćnici GIP je odbijen, a isti se odnosi na razliku traženih troškove za pristup na ročišta u punoj vrijednosti (100%), za koje je sud priznao 50% ili 25% nadalje, sud nije priznao traženu nagradu za sastav podnesaka od 16. svibnja 2012. godine i 06. ožujka 2025. godine, ocijenivši ih nepotrebnim za vođenje postupka.
43. Trećetuženik ŠI zastupan po punomoćnicima odvjetničkog društva Vukić & partneri d.o.o. podnio je zahtjev za naknadu parničnog troška na ime zastupanja u sveukupnom iznosu 762.250,00 eura uz trošak sudske pristojbe od 10.000,00 eura. Od traženih troškova sud je priznao nagradu: za sastav odgovora na tužbu (10.000 bodova - 20.000,00 eura), pristup na ročištima od: 11. svibnja 2012. godine, 20. prosinca 2013. godine, 19. ožujka 2014. godine, 25. kolovoza 2014. godine, 26. kolovoza 2014. godine, 02. prosinca 2014. godine, 02. ožujka 2015. godine, 21. travnja 2015. godine, 17. veljače 2016. godine, 27. lipnja 2016. godine, 21. listopada 2016. godine, 08. svibnja 2018. godine, 12. lipnja 2020. godine, 11. rujna 2020. godine, 01. srpnja 2021. godine, 23. svibnja 2024. godine, 08. prosinca 2025. godine, 03. srpnja 2026. godine i 09. srpnja 2026. godine (svako po 10.000 bodova - 20.000,00 eura). Za pristup ročištu od 27. rujna 2013. godine priznata je nagrada od 50% s obzirom se na istom raspravljalo samo o procesnim pitanjima (5000 bodova - 10.000,00 eura) dok je za ročišta od: 31. listopada 2017. godine, 06. prosinca 2019. godine, 16. siječnja 2020. godine i 14. veljače 2024. godine priznata nagrada od 25% jer su odgođena prije početka raspravljanja (svako po 2500 bodova - 5.000,00 eura). Nadalje sud je priznao nagradu za sastav dva obrazložena podneska od 18. prosinca 2017. godine i 05. prosinca 2025. godine (svako po 10.000 bodova - 20.000,00 eura), te za sastav podnesaka od 20. studenoga 2023. godine i 27. ožujka 2025. godine (25% nagrade - svako po 5000,00 eura) i za sastav žalbe od 02. srpnja 2018. godine priznata je nagrada od 25.000,00 eura. Nadalje priznat je trošak odsustva iz pisarnice u vrijeme putovanja radi pristupa na ročište u iznosu od 4.800,00 eura (4h x 24 ročišta x 25 bodova). Ukupno priznatom iznosu od 489.800,00 eura pridodan je traženi pripadajući iznos PDV-a 122.450,00 eura odnosno sveukupno na ime zastupanja priznat je iznos od 612.250,00 eura, uz trošak sudske pristojbe u iznosu 1.340,50 eura, odnosno sveukupno 613.590,50 eura.
43.1. U preostalom dijelu zahtjev trećetuženika za naknadu parničnog troška u iznosu 158. 659,50 eura odbijen je kao neosnovan, a isti se odnosi na razliku tražene naknade u punoj vrijednosti za ona ročišta za koje je sud priznao nagradu od 50% i 25%, uz pripadajući PDV na te iznose, te traženu nagradu u punoj vrijednosti za podneske za koje je priznata nagrada od 25% ("ostali" podnesci") te razliku sudske pristojbe tražene u iznosu 10.000,00 eura, a stvarno plaćene u iznosu 1.340,50 eura.
44. Punomoćnik četvrtotužene odvjetnik Mate Makovac podnio je zahtjev za naknadu troška u ukupnom iznosu od 125.125,00 eura, sastojeći od troška sastava podneska od 04. prosinca 2025. godine i 01. srpnja 2026. godine ( svako po 20.000,00 eura), zastupanja na ročištima od: 08. prosinca 2025. godine, 03. srpnja 2026. godine i 09. srpnja 2026. godine (svako po 20.000,00 eura) i ročištu za objavu presude (100,00 eura), uz pripadajući iznos PDV-a (25% od 125.000,00 eura) te je u cijelosti priznao sve troškove ovog punomoćnika i dosudio ih kao u točki VIII. izreke ove presude.
45. O parničnim troškovima 1.-4. tuženika odlučeno je kao u točkama II.-VIII. izreke ove presude, na temelju odredaba čl. 154. i čl. 155. ZPP-a i prema primjenjivim odredbama tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8.1., 8.3. i 8.4., 9.1., 9.2., 9.5., 10.1., 41., 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama.
U Rovinju, 20. kolovoza 2026. godine
Sutkinja :
Alessandra Gržinić-Matika
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Rok za žalbu ne teče od 01. do 15. kolovoza sukladno odredbi čl. 348. ZPP. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
