1               Poslovni broj: Gž-451/2024-2

Poslovni broj: Gž-451/2024-2

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sucu toga suda Vesni Kuzmičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice I. S. P., OIB: …, K., II. D. H., OIB : …, Z. i III. R. P. OIB: …, S., svi zastupani po punomoćnici A. G. C., odvjetnici u Z., protiv tuženika P. B., OIB:…, Austrija, zastupan po punomoćnici I. M., odvjetnici u odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 20 P-3348/17-11 od 29. siječnja 2018., 15. veljače 2024.,

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 20 P-3348/17-11 od 29. siječnja 2018.

Obrazloženje

1.     Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prigovor apsolutne nenadležnosti suda Republike Hrvatske:

2.     Protiv navedenog rješenja žali se tuženik te rješenje pobija u cijelosti bez isticanja posebno žalbenog prijedloga, ali se iz sadržaja žalbe razabire da ističe žalbeni razlog iz članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) predlažući pobijano rješenje preinačiti sukladno žalbenim navodima, odnosno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na daljnje postupanje.

3.     Na žalbu nije odgovoreno.

4.     Žalba nije osnovana.

5.     U uvodnoj citiranoj pravnoj stvari ovaj je žalbeni sud svojim rješenjem Gž-980/2018-2 od 24. travnja 2019. prihvatio žalbu tuženika kao osnovanu te preinačio rješenje prvostupanjskog suda na način da je usvojio prigovor apsolutne nenadležnosti suda Republike Hrvatske i tužba tužitelja je odbačena.

6.     U povodu izjavljene revizije tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj Rev 4554/2019-2 od 17. svibnja 2023. ukinuo je rješenje ovoga suda poslovni broj Gž-980/2018-2 od 24. travnja 2019. te je predmet vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje.

7.     Na temelju utvrđenja da je tuženik pravna osoba sa sjedištem u Republici Austriji, koji nema predstavništvo niti zastupništvo u Republici Hrvatskoj, prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim prigovor apsolutne nenadležnosti hrvatskih sudova, obrazlažući da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu čl. 81. Uredbe Vijeća (EU) broj 1215/2012 od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje – Uredba) jer, da je riječ o izberivoj nadležnosti, a tužitelji da su kao potrošači podnijeli tužbu protiv tuženika kao strane pravne osobe s domicilom u Republici Austriji. Prvostupanjski sud nadalje obrazlaže da je citirana Uredba prema svojoj pravnoj snazi iznad zakona, pa tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 140/13, 17/13, 9/15, 78/15 i 102/15 - dalje: ZPK), a prema odredbi st. 1. i 2. čl. 19. ZPK propisano je da u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, dok druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države u kojoj potrošač ima prebivalište. Od odredbe st. 1. i 2. tog čl. se može odstupiti samo sporazumom pod pretpostavkama iz st. 4. istog čl., a citirana odredba se primjenjuje od 30. rujna 2015. Zaključno, prvostupanjski sud smatra da prorogacijska klauzula sadržana u Ugovoru nije postignuta nakon nastanka spora, već prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, što je suprotno čl. 19. toč. 1. Uredbe.

8.     Pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je odbio prigovor apsolutne nenadležnosti suda Republike Hrvatske.

9.     Naime, presudom Europskog suda broj C-630/17 od 14. veljače 2019. povodom zahtjeva za prethodnu odluku, koju je uputio Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Rabu, u postupku Anice Milivojević protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg Egen. zauzeto je shvaćanje da članak Uredbe treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice (ovdje Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom – "Narodne novine" broj 72/2017 od 14. srpnja 2017.) učinak kojega je, među ostalim, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom državnom, ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.

9.1              Nadalje, iz čl. 24. toč. 1. prvog podstavka Uredbe br. 1215/2012 proizlazi da sudovi države članice u kojoj se nekretnina nalazi imaju isključivu nadležnost za odlučivanje u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama neovisno o domicilu stranaka.

9.2              Citirana odluka je, kako je navedeno, donesena u vezi prethodnog pitanja upućenoga od strane suda Republike Hrvatske i koja, kao takva, djeluje erga omnes, pa je kao takva obvezujuća, kako za sud pred kojim se vodi postupak u kojem je podnesen zahtjev za prethodnu odluku, tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primjenjivati pravno shvaćanje iz navedene odluke u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima i to svih država članica. Osim toga, vezano za vremenski doseg navedene interpretativne presude, njezin učinak, a sukladno praksi EU suda je retroaktivan, zbog čega se ona primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali i koji su bili uspostavljeni prije njezinog donošenja (tako u odlukama ovoga revizijskoga suda poslovni broj Revd-464/2021-2 od 16. veljače 2021. i Rev-1302/2016-3 od 2. listopada 2019. i dr.).

10. Radi svega iznesenog, budući nisu ostvareni žalbeni razlozi, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te rješenje prvostupanjskog suda potvrditi, sukladno odredbi članka 380. točka 2. ZPP-a.

U Splitu 15. veljače 2024.