REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj P-185/2025-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Marijani Capurso Kulišić, u pravnoj stvari tužitelja 1. AE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] , i 2. UE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik u Dubrovniku protiv tuženika NE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Marijana Temali, odvjetnica u Dubrovniku, radi utvrđenja prava vlasništva , nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. srpnja 2026., u nazočnosti punomoćnika stranaka i stranaka, 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuje se da su tužitelji ad. 1 AE – OIB: [osobni identifikacijski broj] i ad. 2 UE – OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnici cjeline prava vlasništva nekretnine k. č. [katastarska čestica] ukupne površine 1090 m2 (RATKOVICA – VOĆNJAK) upisane u z. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], pa je tuženik NE - OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ove presude, dužan trpjeti upis cjeline prava vlasništva cjeline prava vlasništva nekretnine k. č. [katastarska čestica] ukupne površine 1090 m2 ( RATKOVICA – VOĆNJAK) upisane u z. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], na ime i korist tužitelja, uz istodobno brisanje tog prava s njegovog imena."

II. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku troškove ovog postupka u iznosu 1.062,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. kolovoza 2026. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi tvrde da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik kčbr. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] KO [katastarska općina] upisan NE ĆE i NE A U , ali da je ta nekretnina bila predmetom zamjene EE, s jedne strane i N i UE, s druge strane, a koje su provedene samo u katastru nekretnina, ali ne i u zemljišnim knjigama. Tvrde da je majka tužitelja, pok BE, rođena RE naslijedila predmetnu česticu nakon smrti svoje majke Ć. RE te da obitelj RE tu zemlju drži u samostalnom i savjesnom posjedu od davnina, a najmanje 65 godina i nitko ih nikada u tome nije smetao niti osporavao vlasništvo. Ističu da je pok BE rođ RE je 2005 godine odlučila provesti postupak stvarne uknjižbe vlasništva ove (i još nekoliko drugih zemljišnih) čestica, te je u tu svrhu tražila Potvrdu katastarska koji je utvrdio pravni slijed za tražene čestice, a iz kojeg nedvojbeno proizlazi da je na osnovu terenske identifikacije 1952. kčbr. [katastarska čestica]. u cijelosti upisana u posjedovni list obitelj RE i da obitelj EE punih 65 godina sebe nije smatrala vlasnikom te čestice. Tako ukazuje da se 1976. u katastar upisao, kao nositelj prava, PE, suprug BE, otac tužitelja. Navodi da tužitelji i njihovi prednici predmetnu nekretninu drže u stvarnom, istinitom i savjesnom posjedu više od 65 godina, čime su i dosjelošću stekli pravo vlasništva pa predlaže, uređenim tužbenim zahtjevom od 20. travnja 2026., kao u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, predlaže ga odbiti uz naknadu parničnog troška. Osporava da bi tužitelji i njihovi prednici bili u posjedu te osporava da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću te da je postojala zamjena između pravnih prednika parničnih stranaka.

3. Ovaj sud je odbacio tužbu u odnosu na VE rješenjem od 11. ožujka 2026., tako da se postupak nastavio voditi protiv NE kao tuženika.

4. U postupku su sporne pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću- posjed tužitelja i njegovih pravnih prednika te zamjena nekretnina pravnih prednika parničnih stranaka.

5. U postupku su pročitani Potvrda Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar u Dubrovniku, klasa: 936-02/06-05/423 od 26. rujna 2006. (list 3 spisa), nacrt tužbe (list 4-5 spisa), rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Nikše Viđena kao povjerenika Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj O-947/14 od 29. veljače 2024. (list 5-7 spisa), tekst naziva "posjed obitelji RE" (list 19-24 spisa) dokument naziva "popis čestica zemljišta koje su uknjižene na nama, a nisu naše" (list 25 spis), žalbe i dopis upućeni Područnom uredu za katastar (list 26 -33 spisa), rješenje Državne geodetske uprave Središnji ured klasa: UP-II-932-07/18-07/268 od 20. prosinca 2018. (list 39-42 spisa), odgovor na tužbu namijenjen upravnom sudu u Splitu (list 43-47 spisa), dopis Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar u Dubrovniku, klasa: 930-01/18-01/93 od 16. kolovoza 2018., saslušani su svjedoci JE (list 125-126 spisa), IE (list 126 spisa), ME (list 128-129 spisa), SE (list 129 spisa), ČE (list 130 spisa), ŽE (list 130 spisa) ŠE (list 131 spisa), parnične stranke (list 126-127 spisa).

6. Ocjenom provedenih dokaza, kako svakog zasebno, tako i u njihovoj ukupnosti te temeljem rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Uvidom u potvrdu Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar u Dubrovniku, klasa: 936-02/06-05/423 od 26. rujna 2006. i dopisa Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar u Dubrovniku, klasa: 930-01/18-01/93 od 16. kolovoza 2018.- utvrđeno je kako je kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisana u posjedovni list broj 83. na ime TE, r. BE i to temeljem terenske identifikacije obavljene 1952., s primjenom 1953. 1976. godine izvršena je promjena upisa posjednika tako da je umjesto nje upisana kao posjednica BE, E. Upis je izvršen temeljem terenske provjere i faktičnog stanja, a ne temeljem isprava jer su se prema tadašnjim propisima upisivali korisnici zemljišta kao nositelji katastarskog prihoda.

8. Pregledom rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Nikše Viđena kao povjerenika Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj O-947/14 od 29. veljače 2024. (list 5-7 spisa) utvrđeno je kako su BE koja je preminula **.**.2014. naslijedili tužitelji.

9. U odnosu na dostavljene dokumente i to tekst nazivom posjed obitelji RE (list 19-24 spisa) dokument nazivom "popis čestica zemljišta koje su uknjižene na nama, a nisu naše" (list 25 spis) valja reći da je iste prema potpisu sastavljao PE, suprug pok. BE, otac tužitelja, prema datumu označenim na njima 1984. te da iste ne predstavljaju relevantni dokaz o stvarnom posjedu predmetne nekretnine s obzirom da predstavljaju jednostrane izjave oca tužiteljice.

10. Na okolnost zamjene i posjeda predmetne nekretnine, osim pregleda prednjih isprava izveden je dokaz saslušanjem svjedoka JE, CE , FE, SE, ČE, KE, LE te parničnih stranka. Sud je njihove iskaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, imajući pritom na umu njihovu neposrednost u saznanju, unutarnju uvjerljivost i suglasnost s ostalim izvedenim dokazima.

11. Tužitelji svoju tužbu temelje na tvrdnjama da je između pravnih prednika tužitelja i tuženika izvršena zamjena nekretnina tako da je baki tužitelja pripala u vlasništvo predmetna nekretnina. Međutim, tužitelji nisu u spis dostavili bilo kakvu ispravu kojom bi potkrijepili te svoje navode o navodnoj zamjeni nekretnina. Nitko od saslušanih svjedoka nema neposredna saznanja o izvršenoj zamjeni. SE, rođakinji tužitelja je samo općenito poznato da je ranije došlo do zamjene nekretnina između Olujkinog oca i oca tuženika te nije upoznata s detaljima o tome koje nekretnine je prilikom te navodne zamjene dobio otac tuženika. Svjedokinji ČE je o zamjeni poznato isključivo iz pričanja tužiteljeve majke BE.

11.1. Tužiteljica AE navela je da je predmetna čestica još 1949. ili 1950. godine došla u posjed njezine bake RE, i to temeljem zamjene s ŠE (nesporno djed tuženika). Prema njezinu iskazu, njezina je baka za predmetni maslinik dala drugu svoju nekretninu, a prilikom kasnije revizije katastra predmetna je čestica evidentirana kao bakin posjed. Tužiteljica je nadalje navela da joj je ĆE, neposredno prije svoje smrti, rekao da nema potrebe podnositi tužbu jer će joj dati izjavu, budući da posjeduje ugovor o zamjeni. Nakon njegove smrti, prema iskazu tužiteljice, tuženik najprije rekao da mu je otac kazao da je čestica njezina te da misli da postoji ugovor, da bi naknadno promijenio stav i naveo da je čestica njegova jer je na njemu upisana.

11.2. Međutim, sud navedeni dio iskaza tužiteljice nije mogao prihvatiti kao dostatan dokaz o postojanju i sadržaju konkretne zamjene. Naime, sama tužiteljica nije bila neposredni sudionik navodne zamjene iz 1949./1950., već o njezinu postojanju saznaje iz obiteljske predaje. Nadalje, niti jedan od saslušanih svjedoka koji također govore o zamjeni nije bio neposredni svjedok njezina sklapanja niti može sa sigurnošću identificirati nekretninu koja je navodno dana u zamjenu. Tako svjedokinja SE navodi da joj je poznato da je ranije došlo do razmjene čestica između Olujkina oca i oca tuženika, pri čemu je Olujkin otac navodno dobio predmetnu česticu, no na poseban upit izričito je navela da ne zna točno koju su česticu B dobili u zamjenu, već samo da se radilo o nekom plodnom tlu u [adresa]. Jednako tako, svjedokinja ČE navodi da joj je o navodnoj zamjeni pričala Olujkina majka, prema kojoj je PE izvršio neku zamjenu s osobom po imenu ŠE, pri čemu navodno nije bila zadovoljna jer je za plodno zemljište dobiveno neplodno. Međutim, ni ova svjedokinja nije bila neposredni sudionik zamjene, ne zna broj predmetne čestice, niti iz vlastitog saznanja može potvrditi da se upravo predmetna nekretnina odnosila na takvu zamjenu. Tome valja dodati da tuženik iskazuje da mu nije poznato o bilo kakvoj zamjeni, svjedok ŠE također je na posebno pitanje naveo da nije ništa čuo o bilo kakvoj zamjeni, dok svjedok ŽE izričito je naveo da mu nije ništa poznato u vezi s bilo kakvim zamjenama.

11.3. Stoga sud, ocjenjujući navedene iskaze u njihovoj ukupnosti, zaključuje da posredna saznanja (iz pričanja tužiteljičine majke i u obitelji tužiteljice) o postojanju zamjene sama po sebi nisu dostatna za zaključak da je upravo predmetna čestica bila predmet navedene zamjene. Prema članku 219. stavku 1. Zakon o parničnom postupku (""Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) , svaka je stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev te predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Sukladno članku 220. stavku 1. ZPP-a, dokazivanje obuhvaća činjenice koje su važne za donošenje odluke. U konkretnom slučaju, provedenim dokazima nije dokazano postojanje zamjene između pravnih prednika tužitelja i tuženika. Budući da sud na temelju izvedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi postojanje navedene činjenice, sukladno članku 221.a ZPP -a o njezinu postojanju valjalo je zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

12. U odnosu na postojanje pretpostavki koje se moraju ispuniti da bi tužitelji ili njihovi pravni prednici stekli pravo vlasništva dosjelošću bitno je u postupku utvrditi jesu li tužitelji i/ili njihovi pravni prednici bili u kvalificiranom posjedu predmetne nekretnine dovoljno vremena prema relevantnim zakonskim odredbama. Pri tome, valja razlikovati činjenicu da su pravni prednici tužitelja u određenom ranijem razdoblju predmetnu nekretninu faktično koristili od pitanja je li takav posjed bio neprekinut i dovoljno trajan da bi na temelju njega moglo doći do stjecanja prava vlasništva dosjelošću.

13. Tužiteljica AE u svom iskazu opisuje da je kao dijete s roditeljima odlazila na predmetnu nekretninu, gdje su čistili masline i obavljali druge radove, te da je zadnja berba maslina na tom području bila oko 1967. ili 1968. godine. Međutim, sama tužiteljica navodi da je 1964. krenula u gimnaziju te da nakon toga više nije odlazila na predmetnu nekretninu. Nadalje, navodi da se nakon zadnje berbe maslina tijekom desetak do petnaest godina nisu održavale, a da je njezin otac krajem sedamdesetih godina pokušao obnoviti maslinik, ali do predmetne nekretnine nije mogao pristupiti jer je ista bila nepristupačna. Takav iskaz, upravo zbog svoje sadržajne određenosti, ne potvrđuje tvrdnju o neprekinutom posjedu tužitelja, odnosno njihovih pravnih prednika. Naprotiv, iz njega proizlazi da je nakon ranijeg razdoblja korištenja nastupilo dugotrajnije razdoblje u kojem se predmetna nekretnina nije obrađivala od strane njihove majke BE, oca PE, ili bake ZE i niti su na njoj redovito izvršavane radnje koje bi upućivale na faktično izvršavanje vlasti nad stvari. Sama okolnost da je otac tužitelja krajem sedamdesetih godina želio obnoviti masline, ali to nije mogao učiniti zbog nepristupačnosti nekretnine, ne može se izjednačiti sa stvarnim izvršavanjem posjeda. Namjera da se nekretnina ponovno koristi ne predstavlja sama po sebi faktičnu vlast na stvari.

13.1. I iskazi svjedoka SE i ČE imaju ograničenu dokaznu vrijednost u tom pogledu. One potvrđuju da je obitelj PE u ranijem razdoblju dolazila u područje predmetne nekretnine i da su postojale određene obiteljske uspomene povezane s maslinama i korištenjem tog prostora. Međutim, niti jedna od njih ne potvrđuje kontinuirano faktično izvršavanje posjeda predmetne čestice kroz relevantno razdoblje. Naprotiv, SE navodi da je predmetna nekretnina bila dosta nepristupačna i zakrčena, dok ČE izrijekom navodi da na predmetnoj nekretnini nije bila dugo vremena, dok su bili djeca. Dakle, dovodeći u vezi i ove iskaze s tužiteljičinim ove svjedokinje, kao i tužiteljica govore o posjedu do 1967./1968.

13.2. S druge strane, iz iskaza svjedoka JE i IE proizlazi da su u kasnijem razdoblju, osamdesetih godina upravo OE i članovi njegove obitelji faktično koristili predmetnu nekretninu. JE navodi da je nekoliko godina prije smrti GE (ocu tuženika) pomagao na predmetnoj čestici brati drva i izvlačiti česvinu. IE navodi da je prije dvadesetak godina tijekom tri do četiri godine pomagao GE (ocu tuženika) brati drva s predmetne čestice, koja su potom prevozili do Drača i dalje prodavali. Radi se o konkretnim radnjama faktičnog korištenja nekretnine, koje nisu ostale samo na razini opće tvrdnje, već su potvrđene i iskazima osoba koje su u tim radnjama neposredno sudjelovale. Jednako tako, svjedok ŽE iskazuje da je prema uputi djeda tuženika ŠE tijekom 1982. i 1983. vodio konje na predmetnu nekretninu kako bi obrstili travu ispod maslina. Svjedok ŠE pak navodi da je njegova obitelj predmetnu nekretninu koristila još od 1973., čistila je, brala masline i smokve te kasnije brala drva, te da je na predmetnoj nekretnini bio prije dvije godine radi branja smokava. Iako iskaz LE valja cijeniti s odgovarajućim oprezom zbog njegovog odnosa s tuženikom, njegov iskaz u bitnim dijelovima ima potvrdu u iskazima neovisnih svjedoka JE, IE i ŽE, kojima sud nema razloga ne vjerovati jer su iskazivali životno i logično o onome o čemu su imali neposredna saznanja, točno i precizno opisujući nekretninu.

13.3. Pri tome valja navesti da se iskaz svjedoka FE, koji je naveo da mu je PE dao da na predmetnoj čestici tijekom nekoliko godina od 1983. bere drva i krči šumu, mora cijeniti u vezi s iskazima svjedoka ŽE i LE. ŽE iskazao je da je po uputi djeda tuženika 1982. i 1983. vodio konje na predmetnu nekretninu kako bi obrstili travu, dok je ŠE detaljno i jasno opisao način korištenja predmetne nekretnine od strane obitelji ŠE od 1973. godine. Stoga na temelju iskaza ovog svjedoka, s obzirom na kontradiktornost s iskazima ostalih svjedoka i činjenice da isti iskazuje o posjedu predmetne nekretnine od svega par godina osamdesetih godina ne proizlazi da je pravna prednica tužitelja i tužitelji bili isključivi posjednici predmetne nekretnine niti da je njihov posjed bio neprekidan kroz cijelo razdoblje potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

14. Dosjelost je stjecanje prava vlasništva nekretnine njezinim neprekidnim samostalnim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme. Time se višegodišnjem posjedovnom stanju priznaje vlasničkopravni učinak čime se uklanja razlika između faktičnog i pravnog. U konkretnom slučaju kad se ima na umu sadržaj Potvrde Područnog ureda za katastar prema kojem je upisano da je 1952. prilikom revizije posjeda baka tužiteljice RE bila upisani posjednik, na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj: 73/91.) i na temelju članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst, dalje ZV) kao mjerodavna primjenjuju se pravna pravila paragrafa 1452. - 1477. austrijskog Općeg građanskog zakona (dalje u tekstu: OGZ) koji se je primjenjivao do 31. kolovoza 1980. Prema tim pravnim pravilima pretpostavke koje se moraju ispuniti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću sastoje se u određenim kvalitetama posjeda i u proteku zakonom određenog vremena. Rok za stjecanje vlasništva na nekretninama koje nisu u državnom i crkvenom vlasništvu iznosi 30 godina, s tim da je taj rok nakon 1945. godine skraćen na 20 godina. Dosjedatelj mora biti u samostalnom posjedu te mora biti istinit i pošten. Samostalnost posjeda označava okolnost da on ne priznaje višu vlast neke druge osobe, odnosno da stvar drži kao svoju, kao da je njezin vlasnik. Posjed je istinit ako nije stečen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja (paragraf 345. OGZ), a pošten ako posjednik ne zna niti ima razloga za posumnja ti da mu ne pripada pravo na posjed (paragraf 326. OGZ), s tim što se smatra da je posjednik istinit i pošten sve dok se ne dokaže drukčije (paragraf 328., 345. OGZ).

15. Prema tome, izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka ne potvrđuju da je posjed tužitelja, odnosno njihovih pravnih prednika, trajao bez prekida kroz cijelo razdoblje potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Iako prema Potvrdi o posjedu proizlazi da je kao posjednik upisana RE od 1952., kada je vršena obnova spiska parcela, imajući na umu kontinuitet posjeda i činjenicu da prema iskazu svjedoka posjed pravnih prednika tužitelja nakon 1967./1968. nije izvršavao, a što proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada je iskazala da je njen otac imao namjeru obnoviti maslinik krajem sedamdesetih, ali nije jer su bile nepristupačne te da je posljednja berba maslina bila 1967./1968. Tim više što iz iskaza svjedoka ŽE proizlazi da je upravo djed tužitelja ŠE dao njemu uputu 1982. i 1983. da vodi konje na predmetnu nekretninu kako bi obrstili travu ispod maslina; iskaza svjedoka IE i JE koji su iskazivali koji je iskazao su ocu tuženika OE pomagali brati drva na predmetnoj nekretnini, a koji svjedoci potvrđuju upravo posjed djeda, pa oca tuženika.

16. Stoga, kako od trenutka kada je RE, baka tužitelja, utvrđena posjednicom prilikom revizije posjeda 1952. pa do 1967./1968. kada je faktička vlast prestala, pri tome i naglašavajući da nije dokazano da bi ta faktička vlast bila isključiva, nije prošlo dovoljno vremena koliko je bilo potrebno prema paragrafima 1460.-1465. i 1472. Općeg građanskog zakonika pa kako u postupku nije utvrđeno da bi tužitelji, odnosno njihovi pravni prednici baka i majka izvršavali faktičku vlast na predmetnoj nekretnini prema pretpostavkama za stjecanje prava vlasništva dosjelošću dovoljno vremena. Tim više što iz iskaza svjedoka proizlazi uvjerljiviji slijed o dugotrajnom korištenju i posjedovanju predmetne nekretnine od strane obitelji ŠE, koji seže najmanje u početak 1980-ih, a prema iskazu LE i znatno ranije. Takvo korištenje, potvrđeno je iskazima svjedoka koji su iskazivali neposredno o onome o čemu su imali saznanja te za koje sud ne nalazi razloga pristranosti , u bitnom se podudara s tvrdnjama tuženika o postojanju njihovog dugotrajnog posjeda.

17. Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u točki I. izreke.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s člankom 155. ZPP-a.

18.1. Tako je tuženiku, koji je u cijelosti uspio u postupku priznat trošak za zastupanje po punomoćniku primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.) i to za sastav odgovora na tužbu (100 b, Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištu 23. rujna 2025. (25 b, Tbr. 9/5), na ročištima 28. travnja, 29. lipnja i 10. srpnja 2026. (po 100 b, Tbr. 9/1), što imajući na umu vrijednost jednog boda i PDV (25%) čini iznos 1062,50 EUR pa je odlučeno kao u točki II. izreke.

18.2. Stopa zateznih kamata na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi članka 151. st.3. ZPP-a.

U Dubrovniku 20. kolovoza 2026.

Sutkinja

Marijana Capurso Kulišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu

- pun. tuženika