Broj: Ppž-5671/2022

                                                                 -1-

 

 

                             

 

 

                               U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

                                                      P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Popović, predsjednice, te Davorka Kučana i Drage Klasnića, članova vijeća, uz sudjelovanje Nade Horvatović u svojstvu više sudske savjetnice - specijalistice, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog G. K., zbog prekršaja iz članka 199. stavka 2. i 7. i dr. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19.), rješavajući o žalbi okrivljenika, protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 29. travnja 2022., poslovni broj:32 Pp-1110/2020, u sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2024.

 

                                                    p r e s u d i o   j e

             

 

I       U povodu žalbe okr. G. K., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u točkama 2) i 3), te se izriče:

 

Na temelju članka 181. točke 5. Prekršajnog zakona (NN br. 107/07., 39/13, 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) protiv okr. G. K. (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi)

 

   ODBIJA SE OPTUŽBA

 

2) da je 17. lipnja 2020. u 21,32 sati upravljao osobnim automobilom u Strmcu Podravskom, Podravskoj ulici bb, a nije prilagodio brzinu kretanja stanju i uvjetima na kolniku (noć, mokar kolnik, utjecaj alkohola) uslijed čega je izgubio nadzor nad vozilom i sletio u lijevo van kolnika, gdje je prednjim dijelom vozila udario u cestovni jarak, nakon čega se vozilom odbio i ponovno zaustavio na kolniku, uslijed čega je zadobio lake tjelesne ozljede.

 

-   pa da bi time počinio prekršaj iz članka 51. stavka 1. i 5. u svezi članka 293. stavka 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama,

 

3)  da kod sebe nije imao vozačku dozvolu,

 

           - pa da bi time počinio prekršaj iz članka 229. stavka 1. i 5. istog Zakona.

 

II        Žalba okrivljenika je uslijed gore navedene odluke postala bespredmetna u odnosu na djela u toč. 2) i 3) izreke pobijane presude.

 

III       U povodu žalbe okr. G. K. i uslijed odluke u točki I izreke ove presude, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, tako da se činjenično opisano postupanje u točki 1) označava prekršajem iz članka 199. stavka 2. i 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22. i 114/22.) i na temelju citiranog propisa okr. G. K. se utvrđuje novčana kazna u iznosu od 660,00 EUR (šestošezdeset  eura), a za djelo u točki 4) prihvaća se po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna u iznosu od 398,17 EUR (tristodevedesetosam eura i sedamnaest centi), pa se okrivljeniku na temelju članka 39. stavka 1. točke 2. Prekršajnog zakona izriče ukupna novčana kazna u iznosu od 1.058,17 EUR (tisućupedesetosam eura i sedamnaest centi), koju kaznu je dužan platiti u roku od devedeset dana od dana primitka ove presude, pa ako u tom roku plati dvije trećine izrečene kazne, smatrat će se da je kazna u cjelini plaćena.

 

IV               U ostalom dijelu, odbija se žalba okr. G. K. kao neosnovana te se, u pobijanom a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

V               Na temelju odredbe članka 139. stavka 3. u vezi članka 138. stavka 2. točke 3.c. Prekršajnog zakona okrivljenik je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 50,00 EUR (pedeset eura) u roku trideset dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

             

1.              Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Varaždinu okr. G. K. proglašen je krivim da je, na način činjenično opisan u izreci počinio prekršaje iz članka 199. stavka 2. i 7., članka 51. stavka 1. i 5. u svezi članka 293. stavka 2., članka 229. stavka 1. i 5. i članka 175. stavka 1. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, te mu je na temelju citiranih propisa, a uz primjenu instituta ublažavanja za djela u točkama 3) i 4), izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 8.700,00 kuna.

 

1.1.   Okrivljeniku je nadalje na temelju članka 58. Prekršajnog zakona izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima B kategorije u trajanju od 6 mjeseci.

 

1.2.  Istom odlukom okrivljenik je sukladno odredbe članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona obvezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u ukupnom iznosu od 420,00 kuna.

 

2.              Protiv te prvostupanjske presude okrivljenik je pravodobno podnio žalbu po braniteljici S. Z. Š., odvjetnici u V., zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

2.1.              Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, njegova žalba prihvati.

             

3.              Žalba je djelomično neosnovana, a djelomično bespredmetna.

 

4.              Rješavajući predmet te ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu sukladno odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona po službenoj dužnosti, vijeće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske je utvrdilo da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, međutim u odnosu na djela u točkama 2) i 3) izreke pobijane presude nastupila je zastara prekršajnog progona, zbog čega je presudu trebalo preinačiti i odbiti optužbu za djela iz članka 51. stavka 1. i 5. u svezi članka 293. stavka 2. i članka 229. stavka 1. i 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

 

4.1.              Naime, okrivljeniku je optužbom stavljeno na teret da je prekršaje počinio 17. lipnja 2020.

 

4.2.              Odredbom članka 13. stavka 2. Prekršajnog zakona propisano je da prekršajni progon zastarijeva nakon tri godine za prekršaje za koje je ovlašteni tužitelj obvezan izdati prekršajni nalog, dok je odredbom članka 239. stavka 1. točke 2. istog Zakona propisano da je ovlašteni tužitelj obavezan izdati prekršajni nalog, između ostalog, i za prekršaj propisan zakonom za koji je kao kazna propisana samo novčana kazna do 663,61 eura za fizičku osobu (po starom zakonu do 5.000,00 kuna).

             

4.3.              Slijedom navedenog, imajući na umu visinu propisanih kazni za djela u točkama 2) i 3) očigledno je da se radi o prekršajima za koje je ovlašteni tužitelj, prema izričitoj odredbi članka 239. stavka 1. točke 2. Prekršajnog zakona, bio dužan izdati obavezni prekršajni nalog, osim ako je počinjen u stjecaju s prekršajem za koji nisu ostvareni uvjeti iz citiranog članka i Zakona, o čemu se u konkretnom slučaju radilo pa je ovlašteni tužitelj podnio optužni prijedlog.

 

4.4.              Međutim, za primjenu pravila o zastari prekršajnog progona nije bitan naziv akta nego uvjeti propisani odredbom članka 13. Prekršajnog zakona, prema kojoj u odnosu na citirane prekršaje iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama, prekršajni progon zastarijeva nakon tri godine. 

 

4.5.              Zbog navedenih razloga, u odnosu na djela u točkama 2) i 3) izreke pobijane presude nastupila je zastara prekršajnog progona, pa je ovaj sud preinačio pobijanu presudu u tom dijelu i na temelju članka 181. točke 5. Prekršajnog zakona odbio optužbu za ta djela.

             

5.              Uslijed odluke u toč. I ove presude ovaj drugostupanjski sud je po službenoj dužnosti preinačio i odluku o ukupnoj novčanoj kazni, s time da je u odnosu na točku 1) izreke pobijane presude primijenio blaži zakon. Naime, nakon počinjenja djela, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj: 114/22.) koji zbog konverzije novčane valute propisuje nešto nižu minimalnu novčanu kaznu za predmetni prekršaj. Sukladno načelu primjene blažeg propisa iz članka 3. PZ-a, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon toga, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se propis koji je najblaži za počinitelja. Budući da je minimalna novčana kazna propisna novim Zakonom povoljnija za okrivljenika to je ovaj sud izmijenio pravnu kvalifikaciju  djela i primijenio izmijenjenu odredbu Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22. i 114/22.) kao blažeg propisa. U odnosu na točku 4) izreke pobijane presude nije primijenjen novi zakon jer je ovaj sud mišljenja da je za to djelo kazna već odmjerena uz primjenu instituta ublažavanja, u velikoj mjeri ispod propisane kazne za taj prekršaj zakonom koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a koja i prema novom zakonu predstavlja znatno ublaženu novčanu kaznu. Stoga u odnosu na djelo u točki 4) nema mjesta primjeni blažeg propisa, jer novi zakon ne bi doveo do povoljnije kazne za počinitelja.

 

6.              Neosnovano žalitelj ističe povredu materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. točke 3. Prekršajnog zakona, navodeći da je o istoj pravnoj stvari već  pravomoćno osuđen presudom Općinskog suda u Varaždinu broj K-414/2020-27, pa da bi time bilo povrijeđeno načelo „ne bis in idem“. Međutim, suprotno tvrdnji žalitelja, a kako je to već pravilno obrazložio i prvostupanjski sud, tom presudom je kažnjen za dva kaznena djela iz članka 314. stavka 2. i članka 215. stavka 1. Kaznenog zakona, i to kaznena djela protiv javnog reda prisile prema službenoj osobi i protiv opće sigurnosti dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom. U kaznenom predmetu osuđen je za događaj koji je prethodio događaju zbog počinjenih prekršaja za koje je osuđen u ovom predmetu, dakle radi se o dva događaja, kako to potvrđuje vrijeme i mjesto počinjenja kaznenih djela 17. lipnja 2020. u 20,20 sati u Donjem Vratnom, nakon čega je u vremenskom slijedu tog istog dana počinio i prekršaje, međutim u 21,32 sati u Strmcu Podravskom, kojima se štite   različita zaštićena dobra u odnosu na kaznena djela, odnosno sigurnost prometa na cestama. Stoga u konkretnom slučaju nije pravomoćno presuđeno o istoj pravnoj stvari, kako to pogrešno ističe žalitelj.

 

7.              Neosnovano žalitelj upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na djelo u točki 4) izreke pobijane presude, budući da je prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka i svih potrebnih dokaza, pravilnom ocjenom obrane okrivljenika, iskaza svjedoka S. Š. te cjelokupnog dokaznog materijala predmeta, utvrdio sve odlučne činjenice i izveo na zakonu osnovan zaključak o krivnji okrivljenika za prekršaj iz članka 175. stavka 1. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i za takvu odluku je dao valjane i dostatne razloge, koji su prihvatljivi i ovom sudu.

7.1.    Naime, žalitelj ne dovodi u pitanje događaj, a iz zapisnika o očevidu od 25. lipnja 2020. i povijesti bolesti Opće bolnice Varaždin od 18. lipnja 2020. na ime K. G. jasno proizlazi da je bio sudionik u prometnoj nesreći u kojoj je sam zadobio ozljede, pa je bio dužan ostati na mjestu prometne nesreće i mogao se privremeno udaljiti samo ako mu je samom potrebna liječnička pomoć ili radi obavještavanja policije, što u ovom predmetu nije bio slučaj, kako to potvrđuje i njegova obrana, navodeći da se pješice udaljio s mjesta prometne nesreće i da je otišao kući koja je oko dva kilometra od mjesta prometne nesreće. Međutim, žalitelj se nije udaljio iz razloga da potraži liječničku pomoć ili da obavijesti policiju o tome, budući da je suprotno njegove tvrdnje, prethodno tražen po policiji i tek nakon nekog vremena je došao u naselje, pa je pravilno zaključio prvostupanjski sud da odlazak s mjesta prometne nesreće nije bio u cilju postupanja sukladno odredbe članka 175. stavka 1. točke 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. 

 

7 .2.              Slijedom navedenog, budući da žalitelj ne upire na postojanje novih činjenica i dokaza u smislu odredbe članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona, niti žalbenim navodima argumentirano dovodi u sumnju činjenično utvrđenje, to žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

             

8.                Razmatrajući odluku o kazni ovaj sud smatra da je izrečena novčana kazna primjerena težini i opasnosti djela, stupnju prekršajne odgovornosti te svim okolnostima konkretnog slučaja mjerodavnim za vrstu i mjeru kazne, u smislu članka 36. Prekršajnog zakona, pri čemu je prvostupanjski sud već očito u dovoljnoj mjeri cijenio obiteljske i loše materijalne prilike žalitelja na koje ponovno upire u žalbi, budući da je  kaznu za djelo u točki 1) odmjerio u minimalno propisanom iznosu, koju mjeru kazne je primjenom blažeg zakona utvrdio i ovaj sud, dok je za djelo u točki 4) odmjerio kaznu uz primjenu instituta ublažavanja, u velikoj mjeri ispod minimalno propisane kazne. Stoga je mišljenje ovog suda da nema uvjeta za blaže kažnjavanje, budući da žalitelj ne dokumentira nikakve nove ili naročito olakotne okolnosti koje bi učinile osnovanim preinačenje odluke o kazni daljnjim ublažavanjem kazne.

 

9.               Treba istaknuti da će se, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom, ako osuđena osoba plati dvije trećine izrečene kazne, u za to određenom roku.

 

10.              Suprotno tvrdnji žalitelja odluka o zaštitnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od 6 mjeseci utemeljena je na odredbi članka 58. Prekršajnog zakona. I ovaj sud je mišljenja da je, s obzirom na značaj počinjenih prekršaja u stjecaju, koji predstavljaju drsko kršenje prometnih propisa, te imajući na umu prethodnu kažnjavanost zbog prometnog prekršaja, izricanje zaštitne mjere opravdano, smatrajući da je potrebno otkloniti uvjete koji mu omogućavaju ponavljanje takvih prekršaja. Prema tome, zaštitna mjera određena je u zakonom propisanom vremenu trajanja (od jednog mjeseca do dvije godine) razmjerno težini počinjenih prekršaja, osobinama ličnosti počinitelja, odnosno naravi potrebe za ograničenjem prava u konkretnom slučaju u smislu članka 51.a Prekršajnog zakona, a paušalni navodi žalbe da mu je vozača dozvola potrebna za prijevoz supruge u bolnicu ne dovode u pitanje osnovanost i duljinu trajanja zaštitne mjere.      

 

11.    Paušalni iznos troškova drugostupanjskog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke  3. c) Prekršajnog zakona kojom je propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna svota određena je u okvirima propisanim citiranim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, s obzirom na složenost i trajanje prekršajnog postupka.

 

12.              Zbog navedenih razloga, na temelju odredbe članka 207. i 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

                                               U Zagrebu 15. veljače 2024.

 

           Zapisničarka:                                                                              Predsjednica vijeća:

 

           Nada Horvatović, v. r.                                                        Renata Popović, v. r.

 

             

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, braniteljicu i tužitelja.