Poslovni broj: Us I-1267/2026-6

Republika Hrvatska

Upravni sud u splitu

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Anđeli Becka, te Tamari Taraš, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja INA - Industrija nafte d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 27759560625, kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Orehovec, N, Ž, E, odvjetničko društvo d.o.o., sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, OIB: 95093210687, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, radi unosa stana u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci, bez održavanja rasprave, 20. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-371-01/24-13/1838, URBROJ: 531-14-3-26-6 od 23. travnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-371-01/24-13/1838, URBROJ: 531-14-3-26-6 od 23. travnja 2026. odbačen je zahtjev trgovačkog društva INA – Industrija nafte d.d. Zagreb, ovdje tužitelja, za unos stana u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci u odnosu na stan upisan u Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], površine 77,38 m2, koji se nalazi na prvom katu zgrade na adresi [adresa], u vlasništvu tužitelja, a u kojem status zaštićenog najmoprimca ima NI, OIB: nepoznat, uz obrazloženje, u bitnom, kako se radi o stanu na kojem je prema posebnom propisu izvršena pretvorba društvenog vlasništva, a na kojem zaštićeni najmoprimac nije iskoristio pravo otkupa iako je imao tu mogućnost, slijedom čega navedeni predmet ne ulazi u područje primjene Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. („Narodne novine“, broj 36/2024) niti se predmetni stan može unijeti u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci. Pri tome tuženik ukazuje kako je navedeno stajalište potvrđeno i presudom Visokog upravnog suda pod poslovnim brojem Usž-3995/2025-2 od 5. studenoga 2025., koja je donijeta u oglednom sporu vezanom za upis stanova vlasnika INA – Industrija nafte d.d. u Registar.

2. Pravodobno podnesenom tužbom koja je kod ovog suda zaprimljena pod gornjim poslovnim brojem Us I-1267/2026, tužitelj pobija osporeno rješenje tuženika kao nezakonito, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Pri tome tužitelj ne spori utvrđenje tuženika kako se u konkretnom slučaju radi o stanu na kojem je tužitelj prema posebnom propisu stekao pravo vlasništva pretvorbom društvenog vlasništva, a u kojem žive zaštićeni najmoprimci (ranije nositelji stanarskog prava) te koji stan je mogao biti otkupljen od strane zaštićenih najmoprimaca, koji nisu iskoristili pravo otkupa, međutim, osporava shvaćanje tuženika da predmetni stan kao takav ne bi potpadao u područje primjene Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske. Poziva se na odredbu članka 2. tog Zakona, kojom kako je jasno određeno da se Zakon primjenjuje na stanove u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba u kojima na dan njegova stupanja na snagu stanuju zaštićeni najmoprimci po osnovi bivšeg stanarskog prava, uz iznimku stanova u vlasništvu ustanova kojima su osnivači Republika Hrvatska ili jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave. Nadalje, ističe kako je odredbom članka 3. istog Zakona propisano kako se odredbe toga Zakona primjenjuju na pravni položaj zaštićenog najmoprimca stečen na temelju zakona kojim se uređuje područje najma stanova, a da je u vrijeme donošenja spomenutog Zakona i u trenutku donošenja osporenog rješenja jedini izvor prava koji je uređivao područje najma stanova bio Zakon o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/1996, 48/1998, 66/1998, 22/2006, 68/2018, 105/2020 i 36/2024). Stoga, ističe kako se već iz navedenih odredbi da zaključiti kako se Zakon o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske primjenjuje na sve stanove koji udovoljavaju idućim pretpostavkama: da su u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba, da u trenutku stupanja na snagu tog Zakona u stanovima žive zaštićeni najmoprimci, te da mora biti riječ o najmoprimcima koji su svojstvo zaštićenosti stekli na temelju stanarskog prava. Nadalje navodi kako i odredbe Zakona o najmu stanova, na koji osnovano upućuje Zakon o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske, također zaštićene najmoprimce definira kao korisnike stanova koji su imali pravni položaj nositelja stanarskog prava na stanu do dana stupanja na snagu tog Zakona, te zaključuje kako se Zakon o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske primjenjuje na sve zaštićene najmoprimce koji su ranije bil i nositelji stanarskog prava kao i na sve stanove u privatnom vlasništvu u kojima ti isti najmoprimci žive. Posebno ukazuje na točke 123. do 130. presude Europskog suda za ljudska prava Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.), kojima da je u bitnom utvrđeno da sustav zaštićenog najma nema odgovarajuća procesna jamstva u cilju postizanja ravnoteže između interesa zaštićenih najmoprimaca i onih najmodavaca, namećući time svim najmodavcima nerazmjeran i pretjerani teret. Mišljenja je kako strukturni nedostaci sustava zaštićenog najma na koje ukazuje Europski sud za ljudska prava u skupini predmeta Statileo, u vidu neodgovarajuće visine zaštićene najamnine, restriktivnih uvjeta za otkaz zaštićenog najma i nepostojanja bilo kakvog vremenskog ograničenja sustava zaštićenog najma, a koji se nastoje ukloniti provedbom Programa mjera za izvršenje presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. (u daljnjem tekstu Program mjera), postoje u odnosima svih najmoprimaca i najmodavaca, a ne samo onih koji koriste neotkupljive stanove u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba. Bilo kakvo tome protivno tumačenje kako je diskriminatorno po tužitelja, a i protivno iznesenim sudskim stajalištima Europskog suda za ljudska prava i Zakonu o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske, kojim se provode stajališta Europskog suda za ljudska prava. Nadalje, ističe kako se odbacivanje zahtjeva tužitelja ponajviše temelji na pozivanju tuženika na odredbe Programa mjera , podzakonskog propisa kojim je određeno kako se isti taj podzakonski akt navodno ne primjenjuje na „stanove nad kojima je, prema posebnim propisima, izvršena pretvorba vlasništva, a zaštićeni najmoprimci nisu iskoristili pravo otkupa iako su imali tu mogućnost.“ Međutim, s tim u vezi, tužitelj ističe kako se programske mjere sukladno odredbi članka 16. stavak 3. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske moraju razraditi u skladu s odredbama Zakona o izvršenju, koji da ne razlikuje stanove na koje se primjenjuje ovisno o tome jesu li isti bili otkupljivi ili ne. Pri tome ukazuje kako je presudom Europskog suda za ljudska prava Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) naglašeno da je potrebno ostvariti ravnotežu u odnosu na relaciji najmodavac – najmoprimac, koja da se ovakvim jednostranim tumačenjem tuženika dodatno narušava. Mišljenja je kako se u slučaju stanova koji su se mogli otkupiti u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 27/1991, 54/1991, 6/1992, 8/1992, 8/1992, 33/1992, 46/1992, 49/1992, 69/1992, 87/1992, 25/1993, 26/1993, 48/1993, 2/1994, 29/1994, 44/1994, 47/1994, 58/1995, 103/1995, 11/1996, 76/1996, 111/1996, 11/1997, 103/1997, 68/1998, 163/1998, 22/1999, 96/1999, 120/2000, 94/2001, 78/2002, 113/2002) i onih koji se nisu mogli otkupiti, radi o stanovima u kojima postoji jednaka neravnoteža između prava i interesa najmodavaca i najmoprimaca, odnosno i kod stanova koji su se mogli otkupiti i kod onih koji se nisu mogli otkupiti po Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo postoji neodgovarajuća visina zaštićene najamnine, restriktivni uvjeti za otkaz zaštićenog najma i nepostojanje bilo kakvog vremenskog ograničenja sustava zaštićenog najma. Navedeno kako ne proizlazi samo iz presuda iz skupine Statileo, već i iz ustaljene prakse Europskog suda za ljudska prava razvijene u predmetima koji se temelje na identičnoj ili vrlo sličnoj pravnoj osnovi, odnosno u predmetima koji proizlaze iz naslijeđenih pravnih režima kontrole najamnina i zaštićenog najma, karakterističnih za bivše komunističke ili socijalističke sustave, ali i za određene zapadnoeuropske pravne poretke. Pri tome tužitelj primjerice upućuje na presude poput Malić i drugi protiv Slovenije, Hutten - Czapska protiv Poljske i Immobiliare Saffi protiv Italije, kao i na odluke Europskog suda za ljudska prava u nizu drugih predmeta poput Broniowski protiv Poljske (u kontekstu sustavnog problema ograničenja vlasničkih prava), Zehentner protiv Austrije (zaštita vlasništva u kontekstu socijalnih mjera), Bittó i drugi protiv Slovačke (izričito u vezi s reguliranim najamninama i nerazmjernim teretom za najmodavce), R & L, s.r.o. i drugi protiv Češke, kao i niz odluka protiv Italije koje se odnose na dugotrajnu nemogućnost deložacije najmoprimaca (Ć i Scalabrino protiv Italije, Scollo protiv Italije). Zaključak Europskog suda za ljudska prava u navedenim predmetima kako je jednoznačan i ponavljajući: kada nacionalni pravni režim nameće vlasnicima nekretnina dugotrajna i značajna ograničenja (poput obveznog najma po reguliranim, često simboličnim najamninama, uz istodobnu nemogućnost raspolaganja nekretninom), bez adekvatne kompenzacije ili realne mogućnosti izlaska iz takvog režima, dolazi do narušavanja pravične ravnoteže. Teret takvih mjera ne smije pasti isključivo ili pretežito na jednu skupinu – u ovom slučaju najmodavce. Slijedom iznijetog, smatra kako se stan tužitelja može i mora upisati u Registar stanova, budući da bi bilo kakvim drugačijim tumačenjem tužitelj bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale kategorije stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci bez bilo kakvog racionalnog opravdanja i bez osiguravanja bilo kakvih kompenzacijskih mehanizama, a koji se primjenom Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske osiguravaju ostalim kategorijama najmodavaca. Stoga da je tuženik, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, neosnovano odbacio zahtjev tužitelja. Zaključno, tužitelj ističe kako je podnio ustavnu tužbu protiv presude Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim poslovni broj Usž-3995/2025 od 5. studenoga 2025., a koja odluka kako predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje u ovom postupku, pa predlaže prekinuti spor do donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Tužbenim zahtjevom predlaže poništiti osporeno rješenje tuženika, te potražuje trošak upravnog spora.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu iscrpno očitovao na tužbene navode, pri čemu je u bitnom ostao kod navoda iz osporenog rješenja, te ističe kako će se pravni položaj zaštićenih najmoprimaca koji su imali mogućnost otkupa stanova urediti kroz novi zakonodavni okvir, a što kako je više puta najavljeno sa posebnim mjerama, koje će uzimati ab initio različit pravni status dvije skupine zaštićenih najmoprimaca. Poziva se obrazloženja iznijeta u Prijedlogu zakona – P.Z. br. 619, klasa: 022-02/24-01/10, urbroj: 65-24-2 od 18. siječnja 2024. u odjeljku II. „Ocjena stanja i osnovna pitanja koja se trebaju urediti zakonom te posljedice koje će donošenjem zakona proisteći“, stranica 1-26., kojim je detaljno obrazložen razvoj instituta stanarskog prava i zaštićenog najma. Protivi se prekidu upravnog spora do donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, budući da se ne radi o prethodnom pitanju u ovom sporu, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Podneskom od 21. srpnja 2026. tužitelj se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu, opetovano ponavljajući tužbene navode, odnosno u bitnom ističe kako je Europski sud za ljudska prava imao u vidu sve kategorije najmodavaca, ne radeći razliku na temelju stjecanja vlasništva stana, kao i da se presude iz skupine Statileo mogu jedino tumačiti cjelovito, u odnosu na sve najmodavce, a ne parcijalno.

5. U pogledu prijedloga tužitelja da sud prekine ovaj spor do donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, jer da odluka tog suda predstavlja prethodno pitanje u ovom sporu, za istaći je tužitelju kako je odredbom članka 104. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/2024, dalje ZUS) propisano da kad odluka suda u sporu ovisi o pravnom pitanju koje čini samostalnu pravnu cjelinu, a o kojem drugi sud ili nadležno javnopravno tijelo nije odlučilo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako zakonom nije drukčije propisano, ili prekinuti spor do donošenja odluke o prethodnom pitanju. Međutim, odluka Ustavnog suda u povodu ustavne tužbe je sredstvo zaštite Ustavom zajamčenih prava i slobode, a ne odluka kojom se odlučuje o postojanju nekog prava ili pravnog odnosa, pa ista nije prethodno pitanje za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Stoga sud nije prihvatio prijedlog tužitelja za prekidom spora.

6. S obzirom da tužitelj osporava samo primjenu prava, a činjenice su nesporne, te kraj činjenice da stranke nisu zahtijevale održavanje rasprave, sud je primjenom odredbe članka 98. stavak 4. ZUS ovaj spor riješio bez rasprave.

7. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem dokumentacije sadržane u spisu upravnog spora, te je pregledana i čitana dokumentacija sadržana u spisu tuženika, koji spis je dostavljen uz odgovor na tužbu.

8. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS -a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika. Među strankama nije sporno kako se u predmetu ovog spora radi o stanu na kojem je tužitelj prema posebnom propisu stekao pravo vlasništva pretvorbom društvenog vlasništva, u kojem žive zaštićeni najmoprimci koji nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost. Međutim, sporna je primjena prava, odnosno, potpada li predmetni stan u područje primjene Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava i treba li ga upisati u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci, kako je to tužitelj u svom zahtjevu i zatražio.

10. Odredbom članka 1. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske propisano je da se tim Zakonom uređuje način izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (presuda, broj zahtjeva: 12027/10, 10. srpnja 2014. i drugi) te Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020.

11. Prema odredbi članka 2. stavak 1. navedenog Zakona taj se Zakon primjenjuje na stanove u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba u kojima na dan njegova stupanja na snagu stanuju zaštićeni najmoprimci po osnovi bivšeg stanarskog prava. Stavkom 2. istog članka propisano je da se iznimno od st. 1. ovog članka, taj Zakon ne primjenjuje na stanove u vlasništvu ustanova kojima su osnivači Republika Hrvatska ili jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave.

12. Prema odredbi članka 4. stavak 1. točka 17. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske programske mjere su tim Zakonom propisane mjere za izvršenje sudskih odluka iz članka 1. toga Zakona.

13. Odredbom članka 4. stavak 3. Programa mjera propisano je kako se program mjera ne primjenjuje na stanove nad kojima je, prema posebnim propisima, izvršena pretvorba vlasništva, a zaštićeni najmoprimci u tim stanovima nisu iskoristili pravo otkupa iako su imali tu mogućnost.

14. U skupini predmeta Europskog suda za ljudska prava Statileo protiv Hrvatske se radilo o stanovima u privatnom vlasništvu na kojima je u vrijeme socijalističkog društvenog uređenja uspostavljeno stanarsko pravo u korist drugih osoba, a ukinućem stanarskog prava stupanjem na snagu Zakona o otkupu stanova 1996. je tim nositeljima stanarskog prava omogućeno da postanu zaštićeni najmoprimci, koji uživaju niz zaštitnih mjera, poput obveze najmodavca da s njima sklopi ugovor o najmu na neodređeno vrijeme, te plaćanja zaštićene najamnine čiji iznos utvrđuje Vlada koji je znatno niži od tržišne najamnine.

15. Time se, prema shvaćanju suda, u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske radi o bitno različitoj pravnoj situaciji i bitno različitom odnosu najmoprimca i najmodavca u odnosu na pravu situaciju iz predmeta ovoga spora, u kojoj se radi o stanu na kojem je tužitelj prema posebnom propisu stekao pravo vlasništva pretvorbom društvenog vlasništva, a u kojem žive zaštićeni najmoprimci koji nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost.

16. Stoga se, prema shvaćanju suda, odnos najma iz predmeta ovoga spora ne može podvesti pod odredbe Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske, kojim se sukladno odredbi članka 1. Zakona uređuje način izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske.

17. Isto tako, kako je citiranom odredbom 4. stavak 1. točka 17. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske propisano da su programske mjere koje su tim Zakonom propisane mjere za izvršenje sudskih odluka iz članka 1. toga Zakona, koji propisuje da se tim Zakonom uređuje način izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske, prema shvaćanju suda, odredba članka 4. stavak 3. Programa mjera, na koju se pozvao tuženik, nije u suprotnosti s odredbama Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske.

18. Stoga je prema ocjeni suda tuženik pozivom na citiranu odredbu članka 4. stavak 3. Programa mjera i cilj Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske pravilno odbacio zahtjev tužitelja za upisom predmetnog stana u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci, dok prigovori tužitelja nisu od utjecaja na drugačiju odluku ovog suda. Potonje i iz razloga što se o istima već očitovao i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Usž-3995/2025-2 od 5. studenog 2025., kojom je potvrdio presudu Upravnog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Us I- 480/2025-7 od 19. kolovoza 2025., pri tome istaknuvši: „10. Ovaj Sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda i izražen pravni stav o tome da se u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske radi o bitno različitoj pravnoj situaciji i bitno različitom odnosu najmoprimca i najmodavca u odnosu na ovdje predmetni stan na kojem je tužitelj prema posebnom propisu stekao pravo vlasništva pretvorbom društvenog vlasništva, a u kojem žive zaštićeni najmoprimci koji nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost. Naime, tuženik osnovano navodi da se skupina predmeta Statileo odnosi na pravne i činjenične situacije u kojima je država dodjeljivala stanarsko pravo na stanovima u privatnom vlasništvu, bez suglasnosti i protivno volji vlasnika, a u kojima stanari nisu mogli ostvariti pravo otkupa jer takav zaključak proizlazi iz sagledavanja ove presude u cijelosti. S druge strane, u konkretnoj situaciji radi se o stanu u kojem su stanari mogli, no nisu ostvarili pravo otkupa, pa se, i po stavu ovoga Suda radi o bitnoj razlici zbog koje ovaj predmet ne ulazi u doseg primjene Zakona Statileo. U tom smislu, i odredba članka 4. stavka 3. Programa mjera (akta Vlade Republike Hrvatske donesenog u izvršenju presuda ESLJP-a) propisuje da se Program mjera ne primjenjuje na stanove nad kojima je, prema posebnim propisima, izvršena pretvorba vlasništva, a zaštićeni najmoprimci u tim stanovima nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost. U obrazloženju donesenih mjera navodi se da će status zaštićenih najmoprimaca u stanovima na kojima je prema posebnim propisima izvršena pretvorba vlasništva, a u kojima zaštićeni najmoprimci nisu iskoristili pravo otkupa iako su imali tu mogućnost i dalje će biti uređen Zakonom o najmu stanova, do donošenja novog Zakona. Kako se u konkretnom predmetu radi upravo o takvoj činjeničnoj situaciji, zahtjev tužitelja za upis predmetnog stana u Registar stanova pravilno je odbačen, jer za to ne postoje zakonske pretpostavke.“ 19. Slijedom sveg navedenog, sud je pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, pa je presuđeno kao pod točkom I. izreke presude.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS -a kojom je propisano kako stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio spor, to je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Splitu, 20. kolovoza 2026.

S U T K I NJ A

Anđela Becka

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. INA - Industrija nafte d.d., sa sjedištem u [adresa], putem opunomoćenika odvjetnika u Orehovec, N, Ž, E, odvjetničko društvo d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Smičiklasova 18 2. Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14

3. u spis