REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-1849/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. srpnja 2026., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 20. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništava odredba čl. III Ugovora o kreditu br. 15832 koji su parnične stranke sklopile 28. rujna 2005. koja glasi: “Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) 916,33 CHF.”

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 788,09 eura sa zateznim kamatama od 20. kolovoza 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi u tužbi podnesenoj 19. ožujka 2026. navodi da je s tuženikom 28. rujna 2005. sklopio ugovor o kreditu broj 15832 kojim mu je tuženik odobrio stavio na raspolaganje kredit u iznosu 27.097,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju RBA d.d. na dan korištenja kredita. Ističe da je čl. III ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje troškova zaključenja ugovora u iznosu od 916,33 EUR koja mu je naplaćena prilikom isplate kredita. Ističe da o spornoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale te da tuženik tužitelju nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu troškova, od čega se isti sastoje, koje su radnje izvršene u obradi zahtjeva niti zašto baš u tom iznosu. Ističe da se radi nepoštenoj odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana. Ističe da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna (pravilno ništava) odredba čl. III Ugovora o kreditu br. 15832 koji su parnične stranke sklopile 28. rujna 2005. koja glasi: “Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) 916,33 CHF.” Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik i do zaključenja prethodnog postupka ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da tužitelj nije dokazao da je potrošač i da je upravo on platio obroke po predmetnom ugovoru. Osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Ističe da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati radi li se o poštenoj odredbi. Ističe da je tužitelj mogao pregovarati o spornoj odredbi. Ističe da se ne radi o ugovoru po principu uzmi ili ostavi. Ističe da troškovi obrade uključuju i trošak solemnizacije koji bi tužitelj ionako sam snosio. Ističe da je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika koji trošak je snosio tuženik. Ističe da su računi koji bi dokazali navedene troškove uništeni jer su protekli zakonski rokovi čuvanja tako da tuženik raspolaže samo evidencijom iz konta pa da stoga ne može dostaviti račune kako bi dokazao stvarni trošak. Ističe da je sasvim životno i logično da troškovi sklapanja ugovora postoje. Također navodi da je tužitelj bio upoznat sa svim troškovima sklapanja i obrade ugovora. Ističe da nije u mogućnosti pružiti dokaze o tome na što se točno odnose troškovi naplaćeni spornom naknadom jer je dokumentacija uništena. Nadalje navodi da se radi o kreditu s namjenom kupnje vozila i da vezano uz njih postoje dodatne administrativni i operativni troškovi koji nisu identični ulaznim naknadama kod klasičnih kredita. Predlaže tužbeni odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Čitanjem ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika 28. rujna 2005. (list 9-12 spisa) utvrđeno je da je svrha kredita kupnja automobila (čl. I. ), da je iznos kredita 27.097,29 CHF (čl. II.), da je godišnja stopa ugovorne kamate 5,80% a realna kamatna stopa od 6,88% (dio čl. III) koja je promjenjiva sukladno čl. 9.1. te da da troškovi zaključenja ugovora s 22% na ime PDV iznose 916,33 CHF (dio čl. III.).

6.1. Nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25 dalje ZPP propisano je da se tužba za utvrđenje može podići kada je to posebnim propisima predviđeno. Sukladno čl. 109. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91) sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Tužitelj, kao ugovorna strana na koju se sporna ugovorna odredba odnosi (što znači da uvijek ima konkretnu i subjektivnu pravnu vezu s ništavom odredbom), svakako je zainteresirana osoba koja je ovlaštena na traženje deklaratorne zaštite koja je predmet ovog spora. Stoga je posve neodlučno je li on osobno plaćao obroke po ugovoru o kreditu.

6.2. Pa ipak tuženiku se ukazuje da iz konto kartice (list 18-31 spisa) proizlazi da je kredit otplaćen, a je li tužitelj ili netko treći u njegovo ime i za račun vršio uplate bilo bi neodlučno čak i da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari istaknuo kondemnatorni zahtjev (što nije).

7. Sukladno čl. 110. ZOO/91 pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

8. Kao što je to već navedeno, iz ugovora proizlazi da je tužitelj sklopio kao fizička osoba za kupnju automobila. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je automobil kupio isključivo za osobne potrebe te da ga nije koristio u poslovne svrhe. Sud je njegov iskaz prihvatio kao istinit jer je uvjerljiv i životan. Stoga je zaključak ovog suda da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP).

9.1. Na temelju iskaza tužitelja (list 47 spisa) sud nalazi utvrđenim da se o spornoj odredbi nije moglo pojedinačno pregovarati, da je on tu odredbu mogao prihvatiti ili odbiti sklapanje ugovora, da mu nitko nije objasnio od čega se sastoje ti troškovi ni čemu oni služe.

9.2. Sud je u prihvatio iskaz tužitelja kao istinit jer je životno uvjerljiv i logičan.

9.3. S druge strane, tuženik nije predložio izvođenje niti jednog dokaza na okolnost da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo niti da je tuženik objasnio strukturu i visinu troškova na koje se odnose troškovi sklapanja ugovora pa spomenuta utvrđenja ničim nije doveo u sumnju.

10. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

11. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12.1. U odnosu na tvrdnju tuženika da troškovi zaključenja ugovora uključuju i trošak solemnizacije ugovora koji je snosio tuženik prije svega treba reći da tu tvrdnju tuženik nije niti pokušao dokazati. To što on zbog proteka vremena ne raspolaže pisanim dokazima o plaćanju, ne znači da nije mogao predložiti izvođenje drugih dokaza na tu okolnost, primjerice saslušanjem njegovog djelatnika koji je s tužiteljem sklapao predmetni ugovor ili bilo koje druge osobe koja ima saznanja o tome da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora bio taj koji je snosio troškove solemnizacije. Tuženik nije predlagao ni saslušanje tužitelja na tu okolnost niti mu je prilikom saslušanja postavio pitanje u tom pravcu.

12.2. Okolnost da tuženik nije bio taj koji je snosio trošak solemnizacije proizlazi iz čl. 9. sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini, sastavni dio kojeg je predmetni ugovor o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika, kojim je ugovoreno da sve troškove zaključenja i javnobilježničke ovjere odnosno solemnizacije snosi fiducijarni dužnik, dakle tužitelj.

13.1. Razmatrajući sadržaj sporne odredbe, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba transparentna u smislu članka 85. ZZP, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu troškova sklapanja ugovora – 916,33 CHF. No međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno i da je odredba poštena.

13.2. Odredba čl. 84. ZZP dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza u koje spada i sporna naknada (ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena"), podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev- 240/2024-2 od 23. listopada 2024. i Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024.).

14. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

15. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Po ocjeni ovog suda ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, tuženik ničim ne dokazuje da je stvarni trošak sklapanja ugovora iznosio 916,33 CHF, niti je prije sklapanja ugovora predočio tužitelju od čega se sastoji taj trošak i njegova struktura (kako to proizlazi iz njegovog iskaza koji je sud prihvatio kao istinit).

16. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis administrativnih troškova koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi nisu samorazumljivi. Sud uvažava da je tuženik trebao analizirati prikupljenu dokumentaciju, ocijeniti prihode i rashode klijenta, ocijeniti kreditnu sposobnost klijenta, ocijeniti vjerojatnost vraćanja kredita i provesti proces odobrenja ili odbijanja kreditnog zahtjeva. Međutim nije razumno zaključiti da ti troškovi iznose 916,33 CHF, što bi bilo čak 3,38% ugovorenog iznosa kredita. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom odredbom prenio obvezu plaćanja troškova kredita koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP (da dokazuje da su stvarno nastali troškovi sklapanja ugovora u iznosu od 916,33 CHF) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu o kojoj nije bio u poziciji pregovarati na način da mu se razjasni relacija odnosa između iznosa troškova koje plaća te zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi vezani uz sklapanje ugovora. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio spornu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost tog troška u iznosu od 916,33 CHF, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

20. Slijedom svega navedenog, kako se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kako je ta odredba (iako jasna i uočljiva) unesena od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banaka mogla biti svjesna da je primjena iste stvorila značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana na štetu potrošača s obzirom da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi ugovoreni trošak sklapanja ugovora odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koje tužitelj podmiruje), zaključak je ovog suda da se radi o ništavoj odredbi. Stoga je odlučeno kao u toč. I izreke.

21. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora (1.400,00 eura) te zatraženom troškovniku.

22. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1) i trošak pristupa na ročište 08.07.2026. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9/1) te trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9/3). Navedeno sveukupno iznosi 250 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% ime PDV iznosi 625,00 eura. Priznat mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 eura i na presudu u iznosu od 110,00 eura. Dakle, sveukupni troškovi tužitelja iznose 788,09 eura. Prihvaćen je i njegov zahtjev za isplatu zateznih kamata od donošenja ove presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

23. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 29.04.2026. i 16.06.2026. Navedeno stoga što sud nije pozvao tužitelja na dodatno pisano očitovanje, a sud tužitelju nije niti odobrio takva dodatna pisana očitovanje u smislu čl. 299.a st. 2. ZPP- a.

U Zagrebu 20. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.