Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1331/2024-2

R E P U B L I K A  H R V AT S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i suca Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vladi Kartelu, odvjetniku iz Siska, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, radi naknade štete, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-151/2019-45 od 24. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 20. kolovoza 2026.,

r i j e š i o je

I. Ukida se u cijelosti presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-151/2019-45 od 24. srpnja 2024. i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbe odlučit će se u novoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime naknade imovinske štete isplati iznos od 7.542,62 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranoj kao u izreci, a tekućoj od 5. rujna 2019. pa do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.700,57 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu uvaži, te pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku , uvećan za trošak sastava žalbe, odnosno podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Nije sporno da se rješenjem Centra za socijalnu skrb Sisak od 8. ožujka 2011. tužiteljici s prebivalištem u [adresa], izdaje dozvola za obavljanje udomiteljstva, da ista ispunjava uvjete za četiri korisnika socijalne skrbi iz kategorije psihički bolesnih odraslih osoba, te da se dozvola izdaje na rok od tri godine i počinje teći s danom pravomoćnosti navedenog rješenja.

6. Nadalje, sud je utvrdio da iz rješenja Centra za socijalnu skrb Sisak od 25. ožujka 2015. proizlazi da je obitelji tužiteljice izdana dozvola za obavljanje udomiteljstva za četiri odrasle osobe na rok od pet godina, koja počinje važiti s danom pravomoćnosti rješenja 24. travnja 2025. te da su temeljem Ugovora o međusobnim pravima i obvezama navedenih ugovornih strana od 23. travnja 2015. utvrđena međusobna prava i obveze u svezi s osiguranjem usluge smještaja izvan vlastite obitelji, koji Ugovor je sklopljen na rok do pet godina i važi od 23. travnja 2015. do isteka dozvole za obavljanje udomiteljstva, s time da je ugovoreno da će udomiteljica pružati usluge nesrodničkog specijaliziranog udomiteljstva za četiri odrasle osobe, a po potrebi usluge hitnog i povremenog udomiteljstva prema suglasnosti Centra.

7. Osim toga, sud navodi da je rješenjem Centra za socijalnu skrb Kutina od 24. srpnja 2015. koje je doneseno u postupku preispitivanja uvjeta dozvole za obavljanje udomiteljstva, utvrđeno da obitelji tužiteljice prestaje važiti dozvola za obavljanje udomiteljstva, a da iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je udomiteljska obitelj u postupku obnavljanja dozvole zatajila nadležnom Centru za socijalnu skrb Sisak da više nisu vlasnici nekretnine gdje se pružala usluga udomiteljstva, te da im prijeti deložacija zajedno s korisnicima, te da u postupku preispitivanja dozvole za obavljanje udomiteljstvom po promjeni prebivališta nisu dostavili istinite činjenice o svojim obiteljskim i stambenim prilikama, da nisu vodili računa o interesima smještajnih korisnika, niti pripremili korisnike na odlazak na smještaj drugim pružateljima usluge smještaja, da su koristili neprihvatljive metode sputavanja korisnika, pokazali nesuradljivost prema stručnim radnicima Centra te da se u tužiteljicu i njenog supruga više ne može imati povjerenja, slijedom čega da je potrebno donijeti rješenje o prestanku dozvole za obavljanje udomiteljstva. Isto tako sud je utvrdio da iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da su tužiteljica i njen suprug 17. lipnja 2015. podnijeli istom Centru novi zahtjev za obavljanje udomiteljstva na području nadležnosti tog Centra jer su promijeniti mjesto stanovanja, pa je povodom tog zahtjeva utvrđeno da je pokrenut postupak deložacije svih članova obitelji VK te smještajnih korisnika socijalne skrbi, a radi što hitnijeg osiguravanja premještaja korisnika iz prodane nekretnine i pronalaženja adekvatnog im smještaja te da je kod obitelji VK bilo u času deložacije pet korisnika kojima je rješenjima prestalo pravo na smještaj u udomiteljskoj obitelji tužiteljice.

8. Međutim, iako je rješenjem Ministarstva socijalne politike i mladih od 18. ožujka 2016. odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Centra za socijalnu skrb Kutina od 24. srpnja 2015., sud je utvrdio da je presudom Upravnog suda u Zagrebu broj Usl-1487/16-9 od 5. prosinca 2017. poništeno navedeno rješenje od 18. ožujka 2016., dok navedeno Ministarstvo poništava svojim rješenjem od 7. kolovoza 2018. rješenje Centra za socijalnu skrb Kutina od 24. srpnja 2015. i predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak koji spis dopisom od 7. rujna 2018. proslijeđuje na postupanje Centru za socijalnu skrb Sisak obzirom na prebivalište tužiteljice na području nadležnosti tog Centra.

9. Stoga, cijeneći da je rješenjem Centra za socijalnu skrb Kutina od 24. srpnja 2015. utvrđen prestanak važenja dozvole obitelji VK za obavljanje udomiteljstva od 25. ožujka 2015. izdane od strane Centra za socijalnu skrb Sisak koja je izdana s rokom važenja do 25. ožujka 2020., da je rješenjima nadležnih Centara utvrđeno da korisnicima prestaje pravo na smještaj u obitelji tužiteljice, da je navedeno rješenje poništeno rješenjem od 7. kolovoza 2018., a da ni Centar za socijalnu skrb Kutina, ni Centar za socijalnu skrb Sisak protivno nalogu drugostupanjskog rješenja nisu proveli nikakav postupak niti donijeli bilo kakvu odluku, što prema stavu suda predstavlja nezakoniti i nepravilan rad, isti sud zaključuje da zakonito tužiteljica tvrdi da je rješenje Centra o dozvoli udomiteljstva od 23. travnja 2015. prestalo važiti istekom izdavanja dozvole, odnosno do 23. travnja 2020. sukladno čl. 32. st. 1. Zakona o udomiteljstvu („Narodne novine“ broj: 90/11 i 78/12) te čl. 40. st. 1. toč. 1. Zakona o udomi teljstvu („Narodne novine“ broj: 115/18).

10. Na navedeni zaključak suda prema njegovom stavu nije od utjecaja činjenica što je Centar za socijalnu skrb Sisak rješenjem od 29. ožujka 2019. odbio zahtjev tužiteljice za izdavanjem dozvole obitelji tužiteljice za obavljanje udomiteljstva za odrasle osobe koje je ista podnijela 7. veljače 2019.

11. Slijedom navedenog sud pozivom na odredbe čl. 14., čl. 126. st. 1. i čl. 127. st. 1. toč. 8. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj: 150/11, 93/16 i 104/16) i čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj: 66/19) u svezi s čl. 6. st. 3. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine" broj: 157/13, 152/14, 99/15, 52/16, 16/17, 130/17, 98/19, 64/20i138/20) smatra da za štetu prouzročenu nepravilnim i nezakonitim radom centra za socijalnu skrb u odnosu na obavljanje nadzora nad udomiteljskim obiteljima, odgovara Republika Hrvatska te da je pogrešan stav tuženika da je sud u ovom postupku radi naknade štete dužan preispitivati pravilnost i zakonitost odluke Centra za socijalnu skrb Kutina od 24. srpnja 2015. obzirom da je ista odluka poništena odlukom Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku od 7. kolovoza 2018.

12. Stoga sud obrazlaže da osnovano tužiteljica tvrdi da je činjenicom da je rješenjima navedenim u točki 34. obrazloženja prvostupanjske presude petero korisnicima prestalo pravo na smještaj kod tužiteljice, a koja su donesena temeljem poništenog rješenja od 24. srpnja 2015., ista pretrpjela štetu sukladno odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18,– dalje: ZOO) i to u vidu izgubljene zarade, odnosno naknade koju bi za vrijeme obavljanja udomiteljstva, temeljem dozvole izdane 25. ožujka 2015. ostvarivala, a koju štetu joj je dužan naknaditi tuženik.

13. Kako je radi visine štete sud proveo financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da bi visina naknade za sporno razdoblje iznosila 56.829,88 kn, sud je naložio tuženiku da tužiteljici naknadi štetu u iznosu od 7.542,62 EUR-a, dok je zatezna kamata dosuđena od 5. rujna 2019. pa do isplate, odnosno od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora sukladno zahtjevu tužiteljice, te odredbi čl. 1086. ZOO -a obzirom da tužiteljica zahtjeva naknadu izgubljene zarade do tog datuma.

14. U žalbi tuženik navodi da nije i ne može biti odgovoran za naknadu štete temeljem čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave jer da nije utvrđeno da bi došlo do nepravilnog rada, a isto tako ni do nezakonitog rada Centra za socijalnu skrb, slijedom čega da nema ni pretpostavki za odgovornost tuženika, braneći tezu da se oduzimanje dozvole za obavljanje udomiteljstva u situaciji kada je ugrožena sigurnost korisnika ne može smatrati nezakonitim radom, već upravo postupanje u okviru zakona i u skladu s prethodno donesenim rješenjem, smatrajući potrebnim obrazložiti razloge zbog kojih je udomiteljima oduzeta dozvola za obavljanje udomiteljstva, ponavljajući pri tom da i nadalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva te visini dosuđene štete.

15. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, a i primjenom odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP), obzirom da tuženik sadržajno uopće ne ukazuje niti konkretizira ijednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, ovaj sud je utvrdio da ista nije opterećena nijednom bitnom povredom na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

16. Međutim, opravdano ukazuje tuženik da je u pobijanoj odluci nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što je za sada dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava kod ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva.

17. Naime, kako tužiteljica tužbom traži od tuženika naknadu štete zbog propusta tuženika, tvrdeći da zbog činjenice da je do 2020. godine bila na snazi odluka kojom joj je dozvoljeno obavljanje udomiteljstvom, iako je nadležni Centar donio rješenja, unatoč egzistiranju navedene dozvole, o premještanju korisnika iz njene udomiteljske obitelji, pa je zbog navedenog izgubila prihode koje bi ostvarila da su isti korisnici ostali kod nje na smještaju, dok tuženik tvrdi da tužiteljici šteta nije nastala zbog navedenih okolnosti, već da je ista isključivo kriva za razloge zbog kojih su korisnici preseljeni u drugi odgovarajući smještaj pa zbog vlastite krivnje nije ostvarivala prihode koje sada potražuje na ime naknade štete, valja istači da je uzročnost (kauzalni neksus) kao pretpostavka odgovornosti za štetu veza između štetne radnje kao uzroka i nastanka šteta kao posljedice, pa da u nizu događaja među mnogobrojnim uzrocima i posljedicama treba pronaći onaj događaj koji je pravno odlučan (relevantan) i koji se u pravu uzima kao uzrok određene posljedice.

18. Kako nije sporno da je zbog propusta nadležnog Centra do 2020. bila na snazi dozvola o obavljanju tužiteljice udomiteljskom, ali tuženik tijekom postupka tvrdi da je tužiteljica svojim propustima da obavijesti na vrijeme nadležni Centar da joj prijeti iseljenje iz nekretnine u odnosu na koju je izdana dozvola za obavljanje udomiteljstvom te da se u odnosu na navedenu nekretninu vodi ovrha pred nadležnim sudom dovela do ugrožavanja sigurnosti korisnika udomiteljstva, pa je radi njihove zaštite nadležni Centar donio navedena rješenja o premještaju istih u druge odgovarajuće institucije, a da su terenskim pregledom, nakon što je tužiteljica morala iseliti iz objekta u kojem su korisnici bili smješteni, našla novi objekt u odnosu na kojeg su utvrditi da isti ne zadovoljava propisane uvjete, ovaj sud smatra da su to odlučne okolnosti o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva.

19. Stoga, obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu raspravljene ni utvrđene sve okolnosti na osnovu kojih bi se pouzdano dalo zaključiti da je samo zbog činjenice da je do 2020. egzistirala odluka o udomiteljstvu za tužiteljicu nastala šteta koja se ogleda u izgubljenim prihodima koje bi ostvarila da su korisnici bili kod njega na smještaju ili je uzrok izgubljene zarade ponašanje i propusti tužiteljice, koji su doveli do iseljenja i premještaja korisnika na nove lokacije, valjalo je primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a usvajanjem žalbe tuženika ukinuti pobijanu presudu u cijelosti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

20. U ponovnom postupku sud će detaljno i adekvatno ispitati, raspraviti i utvrditi sve okolnosti od kojih ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, posebno s osvrtom na istaknute prigovore tuženika da su propusti i ponašanje tužiteljice doveli do odluke nadležnog Centra da se korisnici premjeste, zbog čega nije nakon toga ostvarila sporne prihode, cijeneći da je i u postupku traženja odgovarajućeg drugog smještaja kojeg je pokušavala osigurati tužiteljica utvrđeno da isti ne odgovara propisanim uvjetima pa će nakon toga donijeti odgovarajuću odluku koja će imati uporište u stanju spisa i provedenim dokazima, vodeći računa o Općim uvjetima koje Zakon o udomiteljstvu ("Narodne novine" broj: 115/18) propisuje za fizičku osobu koja obavlja udomiteljstvo (čl. 14.). Novom odlukom odučit će se i o cjelokupnim troškovima postupka.

U Varaždinu 20. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun