1              Poslovni broj: Gž-602/2023-2

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Vladimira Ferenčevića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i sutkinje Sonje Celovec Trivanović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. V., OIB: ..., iz Z.,  zastupane po punomoćniku B. B., odvjetniku u S., protiv 1. tuženika Z. V. pok. A., OIB: ..., iz V.,  zastupanog po punomoćniku T. Š., odvjetniku u S. i 2. tuženika M. T., OIB: ..., iz V., zastupanog po punomoćniku V. V., odvjetniku u V., radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva nekretnine, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv  presude Općinskog suda u Splitu broj P-710/2022 od 24. ožujka 2023.,  u sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2024.,

 

 

p r e s u d i o  i   r i j e š i o   j e

 

Žalba se djelomično uvažava te se pobijana presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-710/2022 od 24. ožujka 2023.

 

-potvrđuje u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva, kojim tužiteljica traži da joj se odobri zatražiti i postići u zemljišnim knjigama uknjižbu prava vlasništva na ime M. T. u odnosu na suvlasnički dio tuženika Z. V. od 2946/3946 dijela, uz prethodno brisanje ovoga prava sa imena navedenog tuženika (dio točke I 3. izreke), kao i u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja da u ostavinsku imovinu pokojnog M. T. pok. P. spada 1000/3946 dijela nekretnine oznake čest. zem. 5183K.O. V.,

 

-ukida u dijelu u kojemu je odbijen dio tužbenog zahtjeva, kojim tužiteljica traži da joj se odobri zatražiti i postići u zemljišnim knjigama uknjižbu prava vlasništva u odnosu na suvlasnički dio  od 1000/3946 dijela, uz prethodno brisanje ovoga prava sa imena  tuženika M. T. (dio točke I 3. izreke),

 

-preinačava u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja da je pokojni M. T. pok. P. u trenutku svoje smrti bio vlasnik nekretnine  oznake čest. zem. 5813 k.o. V., te da ista predstavlja njegovu ostavinsku imovinu u 2946/3946 dijela (točka I 1. i dio točke I 2. izreke), te u odluci o parničnom trošku (točka I 4. i točka II izreke , tako da se sudi;

 

I. Utvrđuje se da je sada pokojni M. T. pok. P. u trenutku svoje smrti bio vlasnik čest. zem. 5813 K.O. V..

 

II. Utvrđuje se da u ostavinsku imovinu pokojnog M. T. pok. P. spada 2946/3946 dijela čest. zem. 5813 K.O. V..

 

III. Tužiteljica i tuženik Z. V. snose svaki svoj parnični trošak.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.Pobijanom presudom je odlučeno tako da izreka glasi:

" I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je sada pokojni M. T. pok. P. u trenutku svoje smrti bio vlasnik nekretnine oznake čest. zem. 5813 KO V. za cijelo.

2. Utvrđuje se da je u ostavinsku imovinu pokojnog M. T. pok. P. spada nekretnina oznake čest. zem. 5813 KO V. za cijelo.

3. Tužiteljica je ovlaštena temeljem ove presude zatražiti i postići u zemljišnim knjigama upis prava vlasništva nekretnine oznake čest. zem. 5813 KO V. na ime M. T. za cijelo, uz prethodno brisanje svih prava s imena tuženika pod 1 Z. V. pok. A., OIB ..., iz V.,  što je tuženik dužan trpjeti.

4. Dužni su tuženici solidarno, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljici parnični trošak sa zateznom kamatom od donošenja presude do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena."

 

II. Nalaže se tužiteljici, u roku od 15 dana, naknaditi parnični trošak tuženiku pod 1 u iznosu od 5.907,81 eur/44.512,40 kn, a tuženiku pod 2 u iznosu od 746,25 eur/5.622 kn."

 

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tužiteljica. Navodi da je pobija iz svih žalbenih razloga, s tim da konkretni žalbeni navodi upućuju na bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - dalje: ZPP) i pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Prvostupanjski sud je utvrdio, s tim da između stranaka niti nije sporno:

-da je  između oca tuženika Z. V., A. V., kao prodavatelja, i oca tužiteljice, M. T., kao kupca, sklopljen kupoprodajni ugovor od 9. prosinca 1979., kojim je otac tužiteljice kupio spornu čest. zem. 5813 površine 3946m2 iz z.k. ul. 2877 k.o. V., s tim da je potpis prodavatelja na navedenom ugovoru ovjeren 12. rujna 1980, kojeg dana je po istome ugovoru plaćen porez na promet,

-da se je u vrijeme sklapanja ugovora prodavatelj V. A. u zemljišnim knjigama vodio kao suvlasnik navedene nekretnine u 1/8 dijela, s tim da je u ugovoru navedeno tko su upisani z.k. suvlasnici, uz konstataciju da je na temelju dioba između upisanih z.k. suvlasnika navedena nekretnina u cijelosti pripala A. V.,

-da prednik tužiteljice nije na temelju navedenog ugovora zatražio pa stoga niti  ishodio uknjižbu prava vlasništva na istoj nekretnini niti u navedenom idealnom dijelu,

-da je kupac po navedenom ugovoru, M. T., umro 30. rujna 1982., da su ga naslijedili supruga A. D. T., sin P. T., te kćerka D. V.-tužiteljica, da je u međuvremenu umrla A.-D. T., koju su naslijedila djeca P. T. i tužiteljica, te da je nakon toga umro i P. T.,

-da se od osnutka katastra 1953. kao posjednik sporne nekretnine vodi otac tuženika J. V., a od 1999. tuženik Z. V.

-da je tuženik Z. V., kao nasljednik svoga oca A. V., podnio tužbu protiv ostalih u zemljišnim knjigama upisanih suvlasnika na navedenoj nekretnini, da se je postupak vodio kod Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem II P-269/07 te P2-1851/10, u kojem postupku su donesene presude na temelju kojih je navedeni tuženik ishodio uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini u cijelosti,

-da je kupoprodajnim ugovorom od 3. siječnja 2017. i aneksom toga ugovora od 13. ožujka 2017. tuženik Z. V. prodao tuženiku M. T. dio navedene čest. zem. 5813 u površini od 1000m2, na temelju kojeg ugovora je tuženik M. T. ishodio uknjižbu svoga suvlasništva na istoj u 1000/3946 dijela.

 

6. U prethodnoj svojoj odluci poslovni broj Gž-1350/2021-2 od 20. siječnja 2022., donesenoj povodom žalbe protiv prethodne prvostupanjske presude, ista je potvrđena u dijelu kojim je  odbijen dio tužbenog zahtjeva radi upisa prava vlasništva pok. M. T. u odnosu na suvlasnički dio tuženika M. T. od 1000/3946 dijela. U odnosu na suvlasnički dio tuženika Z. V. od 2946/3946 dijela, prvostupanjska je presuda ukinuta, a predmet je vraćen sudu prvoga stupnja na ponovni postupak. Ovo u bitnome uz iskazano shvaćanje da se ne može prihvatiti  ocjena prvostupanjskog suda da prednjik tužiteljice, M. T., nije mogao steći pravo vlasništva na spornoj nekretnini na temelju pravnog posla, jer da  nije ishodio uknjižbu toga prava u zemljišne knjige. Ovo stoga što je navedeni kupoprodajni ugovor  sklopljen 9. prosinca 1979, tj. prije stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Sl. list SFRJ 6/1980, 36/1990, "Narodne novine" 53/1991., 92/1994.- dalje: ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980, a odredbom članka 33 kojega Zakona je propisano da se pravo vlasništva na nekretnini na temelju pravnog posla stječe upisom toga prava u javne knjige. Odredbom članka 9 tada važećeg Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Narodne novine" 26/1954, 19/1955, 48/1958, 52/1958, 30/1962, 53/1962, 15/1965, 57/1965, 17/1967, 52/1973, 11/1974, 27/1991) je bila propisana pismena forma takvoga ugovora, koja je zadovoljenja već samim sklapanjem ugovora, i prije ovjere potpisa prodavatelja na njemu. Ugovor je dakle sklopljen prije stupanja na snagu ZOVO-a, tj. u vrijeme važenja pravnih pravila Općeg građanskog zakonika, u primjeni kojega je sudska praksa tumačila da se je vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla moglo steći i bez upisa prava vlasništva u zemljišne knjige, ako je isti faktički proveden. Stoga je prednik tužitelja stekao pravo vlasništva na temelju navedenog kupoprodajnog ugovora, i neovisno od toga što nije ishodio uknjižbu toga prava u zemljišne knjige. Ovo u onoj mjeri tj. u onome idealnom dijelu u kojem je to bio prodavatelj u vrijeme sklapanja ugovora, i uz pretpostavku da je ugovor izvršen. Budući da je u ugovoru navedeno da je kupac prodavatelju isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu od  12.000,00 tadašnjih dinara, u ponovljenom postupku je ostalo za utvrditi da li je kupljena nekretnina predana u posjed kupcu-ocu tužiteljice, te da li je prodavatelj-otac tuženika, bio vlasnik nekretnine u cijelosti. Dakle i onoga njezinog idealnog dijela od 7/8, na kojem je u vrijeme kupoprodaje u zemljišnim knjigama bilo upisano vlasništvo trećih osoba.

 

7. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi iznosi ocjenu da prodavatelj A. V. nije bio ovlašten na kupca M. T. prenijeti vlasništvo nekretnine za cijelo, jer je bio upisan u zemljišnim knjigama samo u 1/8 dijela, a da je tek njegov sin, ovdje tuženik, postao isključivi vlasnik nekretnine, nakon što su u gruntovnici provedene pravomoćne presude u parnici P2-1851/10. U odnosu na spornu činjenicu da li je nekretnina predana u posjed kupcu, cijeneći provedene dokaze, prije svega iskaze većeg broja svjedoka u njihovoj međusobnoj povezanosti,  činjenicu da se u službenoj katastarskoj evidenciji, koja se vodi od 1953. godine, tuženik i njegov otac vode kao jedini posjednici nekretnine, da M. T. nakon sklapanja ugovora nije ishodio upis svoga posjeda u katastarskoj evidenciji, kao i da sporna nekretnina nije navedena kao ostavinska imovina u ostavinskim postupcima iza M. T. i njegove supruge D. T., nalazi da su se i nakon sklapanja ugovora u posjedu nalazili tuženik i njegov prednik.

 

8. Osnovani su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da prednik tuženika, A. V., nije bio ovlašten na prednika tužiteljice, kupca M. T., prenijeti vlasništvo nekretnine u cijelosti. Ovo stoga što za ocjenu ovoga njegovog ovlaštenja nije odlučno zemljišnoknjižno stanje, već da li je on kao prodavatelj ugovorom prenio više prava nego što je stvarno imao. Dakle, da li je bio vlasnik nekretnine u cijelosti u vrijeme sklapanja ugovora.. Ocjena je ovoga drugostupanjskog suda da  iz povijesnog prikaza stanja posjeda, prema kojemu  je navedeni prodavatelj zajedno sa svojim prednikom, koji nije ujedno i prednik ostalih upisanih z.k. vlasnika, bio upisan kao posjednik od 1953, od kada se ti podaci vode u katastru, proizlazi da je do sklapanja navedenog kupoprodajnog ugovora proteklo tridesetogodišnje razdoblje posjedovanja, koje je bilo potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću temeljem paragrafa 1471 Općeg građanskog zakonika. Ovo proizlazi i iz razloga presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-185/10 od 16. prosinca 2011., prema kojima je u vrijeme donošenja navedene presude Z. V. zajedno sa svojim prednicima bio u posjedu navedene nekretnine preko 60 godina, zbog čega je ocjenjeno da je pravo vlasništva svakako stečeno dosjelošću.

 

9. Osnovani su također žalbeni navodi o tome da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje na okolnost da li je predmetna nekretnina temeljem kupoprodajnog ugovora predana u posjed kupcu M. T.. Prije svega, kraj nesporno utvrđenih činjenica da je ugovor sklopljen, da je potpis prodavatelja na ugovoru ovjeren, da je ugovorena kupoprodajna cijena isplaćena prodavatelju, da je porez na promet po navedenom ugovoru plaćen, životno je nelogično da posjed nekretnine nije bio predan ocu tužiteljice kao kupcu. Pri tome treba imati u vidu da se radi o neobradivom zemljištu obraslom travom, sa nešto grmlja i jednom smokvom, kako je to utvrđeno očevidom, te da iz ostalih provedenih dokaza proizlazi da se stanje nekretnine nije bitno promijenilo od sklapanja kupoprodajnog ugovora. Da se dakle radi o nekretnini na kojoj se posjedovni čini, ali i sam čin predaje u posjed, nisu mogli manifestirati na način koji bi bio svima vidljiv.

 

10. Iako je pitanje posjedovanja nekretnine kroz razdoblje nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji samo posredno relevantno, i to radi ocjene da li je izvršena predaja posjeda nakon sklapanja ugovora, saslušani svjedoci na navedenu okolnost različito iskazuju. Stoga se može zaključiti da su određene posjedovne čine na navedenoj nekretnini kroz razdoblje nakon sklapanja ugovora vršile obje strane. Iz navedenih razloga su  osnovani oni žalbeni navodi kojima se, upućivanjem na sadržaj iskaza svjedoka koji svjedoče o posjedovnim činima tužiteljske strane, osporava ocjena prvostupanjskog suda o isključivom posjedu tuženika u razdoblju nakon sklapanja ugovora. Pri tome u odnosu na ocjenu prvostupanjskog suda kako i činjenica da sporna nekretnina nije navedena kao ostavinska imovina u ostavinskim postupcima iza M. T. i njegove supruge D. T., ukazuje na izostanak ovoga posjeda na tužiteljskoj strani, treba reći da navedena nekretnina nije niti mogla biti utvrđena kao ostavinska imovina (vanknjižno vlasništvo), budući da  u katastru niti nije bila evidentirana kao posjed navedenih tužiteljičinih prednika. Ostaje, doduše, nejasno iz kojeg razloga otac tužiteljice nije ishodio navedeni upis u katastru, budući da se je otac tuženika kao prodavatelj iz navedenog ugovora vodio kao posjednik nekretnine. Utoliko prvostupanjski sud opravdano navedenu okolnost cijeni kao indicij u prilog posjeda tužene strane.

 

11. Međutim, cijeneći u njihovoj međusobnoj povezanosti sve posredno relevantne činjenice i dokaze prethodno navedene i ocijenjene u točkama 9. i 10., ovaj drugostupanjski sud, suprotno ocjeni prvostupanjskog suda, nalazi da je nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora, isplate kupoprodajne cijene i plaćanja poreza na promet, nekretnina predana u posjed ocu tužiteljice kao kupcu,  da je time ugovor u cijelosti izvršen, te da je otac tužiteljice na temelju navedenog ugovora stekao pravo vlasništva nekretnine.

 

12. Stoga je temeljem članka 373.a ZPP-a žalba uvažena te je pobijana presuda preinačena  u dijelu koji se  odnosi na utvrđenje  da je sada pokojni M. T. pok. P. u trenutku svoje smrti bio vlasnik čest. zem. 5813 K.O. V., te u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da u njegovu ostavinsku imovinu spada 2946/3946 dijela iste nekretnine. Budući da je u ovome postupku već utvrđeno da je nakon smrti M. T. na idealnom dijelu navedene nekretnine od 1000/3946 dijela pravo vlasništva stekao tuženik M. T., to je pobijana presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja da u ostavinsku imovinu iza M. T. spada navedeni idealni dio nekretnine.

 

13. Niti u dijelu kojim tužiteljica traži da ju se ovlasti ishoditi upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na pokojnog oca, tužba  nije osnovana. Ovo stoga što se tužbeni zahtjev u navedenom dijelu ne zasniva na brisanju zemljišnoknjižnog upisa i uspostavi prethodnog zemljišnoknjižnog stanja, već na uspostavi novog zemljišnoknjižnog stanja upisom prava na nepostojeću (pokojnu) osobu. Stoga je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Ovo u dijelu koji se odnosi na idealni dio nekretnine od 2946/3946 dijela. U odnosu na preostali idealni dio, pobijana je presuda ukinuta, budući da je u odnosu na navedeni dio tužbenog zahtjeva, koji je bio usmjeren prema tuženiku M. T., već pravomoćno odlučeno u ovome postupku.

 

14. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbama članaka 166. stavka 2. te članka 154. stavka 4. ZPP-a. Budući da je  u odnosu na tuženika Z. V. tužba odbijena u dijelu koji se odnosi na z.k. upis vlasništva tužiteljičinog prednika, ocijenjeno je da je odnos uspjeha tužiteljice i navedenog tuženika podjednak, iz kojeg razloga je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

Bjelovar, 15. veljače 2024.