Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž R-90/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Gašparuš-Horvat, predsjednice vijeća, Adele Turkalj, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Kovač, odvjetnik u Zagrebu, Palmotićeva 50, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 2049/2025-11 od 21. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o. i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2049/2025-11 od 21. svibnja 2026.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja KR za naknadom troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku da tužitelju isplati na ime razlike plaće iznos od 3.846,57 EUR bruto sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose od 16. u mjesecu za protekli mjesec, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 812,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2026. do isplate , sve u roku od 15 dana.
2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnoga prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troška postupka, a podredno ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika . Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu. Potražuje naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR (uključen PDV).
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće zbog primijenjenog manjeg koeficijenta složenosti poslova (2,00 odnosno 2,10, umjesto 2,20) prilikom obračuna i isplate plaće za razdoblje od studenog 2020. do veljače 2024.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
6.1. Suprotno navodima tuženika, pobijana presuda nije proturječna sama sebi, sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Stoga nije počinjenima ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženik.
7. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja na temelju provedenog postupka, pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu.
7.1. Tako je sud prvog stupnja utvrdio:
- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu „kontrolor karata“,
- da je tijekom utuženog razdoblja tuženik tužitelju isplaćivao plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,00 od studenog 2020. do veljače 2023, prema koeficijentu 2,10 od ožujka 2023. do veljače 2024. te mu od ožujka 2024. isplaćuje plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20,
- da u Katalogu radnih mjesta tuženika postoji radno mjesto kontrolor karata I s koeficijentom složenosti poslova 2,00, kontrolor karata II sa koeficijentom 2,10 i kontrolor karata III sa koeficijentom složenosti poslova 2,20,
- da svi kontrolori karata (kontrolori karata I,II i III) obavljaju iste poslove, ali im se plaća isplaćuje prema različitim koeficijentima,
- da je tužitelj u cijelom utuženom razdoblju obavljao iste poslove, u istim uvjetima rada, u istom timu, s time da mu je tuženik prvo isplaćivao plaću prema koeficijentu 2,00, zatim od ožujka 2023. prema koeficijentu 2,10 te od ožujka 2024. prema koeficijentu 2,20,
- da je svjedok PR, koji je u utuženom razdoblju radio kod tuženika na radnom mjestu kontrolor karata III, radio iste poslove kao i tužitelj i bio je s tužiteljem u timu, ali je primao plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20,
- da je tuženik sačinio izračun razlike plaće tužitelja za utuženi period i to razlike između plaće koja mu je isplaćivana i one koja bi mu bila isplaćivana prema koeficijentu složenosti poslova 2,20,
- da tuženik tijekom postupka nije dokazao da postoji razlika u poslovima ili propisanim kvalifikacijama za kontrolora karata I, kontrolora karata II i kontrolora karata III, odnosno radno mjesto „kontrolor karata“ za koje je tužitelj sklopio ugovor o radu.
8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, pozivajući se na odredbe čl. 91. st. 1., st. 2. i st. 3. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23 – dalje: ZR), kojima je propisano da je poslodavac dužan radnicima isplatiti jednaku plaću za jednak rad i rad jednake vrijednosti. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su sukladno odredbi čl. 91. st. 5. ZR ništetne odredbe Ugovora o radu koje je tužitelj sklopio s tuženikom, a kojima je koeficijent za obračun plaće tužitelju na radnom mjestu „kontrolor karata“ utvrđen u visini od 2,00 odnosno 2,10 umjesto u visini od 2,20, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao, u istim uvjetima kao i radnici tuženika na radnom mjestu kontrolora karata III, a koji su u navedenom razdoblju primali plaću prema koeficijentu 2,20.
9. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.
10. Suprotno žalbenim navodima, iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja sud je pravilno ocijenio te pravilno zaključio da ne postoji razlika u obavljanju poslova kontrolora karata I, II i III, već da se radi o potpuno istim poslovima svih radnika koji rade na poslovima kontrolora karata. Budući da se navedena radna mjesta razlikuju isključivo po propisanom koeficijentu složenosti poslova, svi zaposlenici na tim radnim mjestima i prema ocjeni ovoga suda, imaju pravo na jednaku plaću , odnosno plaću prema istim koeficijentima složenosti poslova. Suprotne činjenične tvrdnje tuženik je bio dužan iznijeti i dokazati (čl. 219. st. 1. ZPP), što je u ovom slučaju izostalo.
11. Neosnovani su i navodi tuženika u žalbi u kojima ističe da je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja trebao o tužbenom zahtjevu odlučiti primjenom čl. 90. st. 2. ZR kojom je propisano da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu te da je isplatom plaće tužitelju (prema koeficijentu 2,00, odnosno 2,10) izvršio svoju ugovornu obvezu. Naime, poslodavac je dužan isplatiti plaću tužitelju za konkretno obavljen faktični rad, bez obzira na to što mu prema ugovoru o radu pripada manja plaća (Rev-2088/2019-5 od 13. srpnja 2022). Prema tome, iako stranke nisu sklopile ugovor o radu za poslove kontrolora karata s koeficijentom složenosti poslova 2,20, u konkretnoj situaciji tužitelj ima pravo na plaću obračunatu prema tom koeficijentu jer je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj obavljao iste poslove i u istim uvjetima rada kao i radnici tuženika na radnom mjestu kontrolora karata III, za koje radno mjesto je propisan koeficijent složenosti poslova 2,20. Dakle, tuženik je kao poslodavac postupio protivno odredbi čl. 91. st. 1. ZR jer je za rad jednake vrijednosti obračunavao plaće po različitim koeficijentima kao što je to naprijed obrazloženo.
12. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).
13. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, visina kojega među strankama nije bila sporna budući da je tuženik sam sačinio izračun razlike plaće tužitelja za utuženi period.
14. Ovaj drugostupanjski sud nije ulazio u pravilnost odluke o opravdanosti i visini dosuđenih troškova, s obzirom na to da u tom dijelu tuženik nije istaknuo nikakve žalbene razloge, dok u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.
15. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.
16. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu je odbijen kao neosnovan jer taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).
U Velikoj Gorici 19. kolovoza 2026.
Predsjednica vijeća
Vesna Gašparuš-Horvat
