Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-50/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Gašparuš-Horvat, predsjednice vijeća, Adele Turkalj, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Ravić, odvjetnik u Novom Marofu, Zagrebačka 2, protiv tuženika TITAN CONSTRUCTA d.o.o., Zagreb, Zeleni trg 6 a, OIB: 89116114911, kojeg zastupa punomoćnik Boris Bilić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o., Split, Lovretska 25, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4262/2018-141 od 23. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika TITAN CONSTRUCTA d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4262/2018-141 od 23. siječnja 2026. pod točkama I., II., III. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika TITAN CONSTRUCTA d.o.o. za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 568,70 EUR.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se dopuna žalbe tuženika TITAN CONSTRUCTA d.o.o. sadržana u podnesku od 19. ožujka 2026. kao nepravovremena.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku da po osnovi neisplaćenog dijela bruto plaća za period od 1. siječnja 2016. do 24. svibnja 2017. isplati tužitelju iznos od 1.968,98 EUR sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose od 16. u mjesecu za protekli mjesec, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da po osnovi naknade bruto plaće za period od 25. svibnja 2017. do 31. svibnja 2018. isplati tužitelju iznos od 4.178,72 EUR sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose od 16. u mjesecu za protekli mjesec, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke ), naloženo je tuženiku da po osnovi neiskorištenog godišnjeg odmora za 2015., 2016. i 2017. isplati tužitelju iznos od 2.017,23 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2018. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke ), odbijen je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu za ukupan iznos od 2.462,07 EUR sa zateznom kamatom, kao i dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima pod točkama I., II. i III. izreke (točka IV. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.518,38 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. siječnja 2026. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka V. izreke) te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.987,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. siječnja 2026. (točka VI. Izreke).

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu navodeći da presudu pobija u točki I., II., III. i V. izreke i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR (uključen PDV) i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 256,20 EUR.

2.1. Tuženik u podnesku od 19. ožujka 2026., koji sadržajno predstavlja dopunu žalbe, navodi da je predmetna tražbina nastala prije nego je tuženik podnio prijedlog za otvaranje predstečajnog postupka te je kao takva trebala biti obuhvaćena nacrtom predstečajne nagodbe tuženika, odnosno da je istu tužitelj trebao prijaviti u postupku koji je prethodio sklapanju predstečajne nagodbe, a što je propustio učiniti. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se tužba odbaci pozivom na odredbu čl. 282. st. 1. ZPP, odnosno da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno da se predmet vrati na ponovno postupanje pred prvostupanjskim sudom uz nalog tužitelju na snašanje nastalih troškova uključivo i troškova žalbenog postupka.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu i na podnesak od 19. ožujka 2026. pobija navode tuženika. Ističe da podnesak tuženika od 19. ožujka 2026., koji u bitnome predstavlja žalbu, nije dopušten i podnesen je izvan žalbenog roka, a u istom tuženik ističe nove činjenice i nove dokaze. Predlaže podnesak tuženika od 19. ožujka 2026. odbaciti kao nedopušten i izvan žalbenog roka, a žalbu odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba je neosnovana, a dopuna žalbe je nepravovremena.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatu neisplaćenog dijela bruto plaća za period od 1. siječnja 2016. do 24. svibnja 2017., naknade bruto plaće za od 25. svibnja 2017. do 31. svibnja 2018. te neisplaćenog dijela bruto plaće za period od 26. lipnja do 31. srpnja 2018. kao i naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2015., 2016. i 2017.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe tuženik.

7. Nadalje, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika od 10. ožujka 2015. na radnom mjestu tesar-građevinski radnik,

- da je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu odlukom o izvanrednom otkazu od 24. svibnja 2017.,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 1260/2017 od 21. prosinca 2017. odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju utvrđena nedopuštenom i da je tuženiku naloženo da tužitelja vrati na rad, na radno mjesto građevinskog radnika - tesara,

- da je tuženik tužitelja vratio na rad 26. lipnja 2018.,

- da je tužitelj u periodu od izvanrednog otkaza do vraćanja na rad povremeno radio kod drugih poslodavaca,

- da je tužitelj 27. srpnja 2018. dao izvanredni otkaz tuženiku, a koju je odluku tuženik zaprimio 30. srpnja 2018.,

- da je tužitelj osposobljen za obavljanje poslova tesara na temelju uvjerenja o osposobljenosti Visoke škole za sigurnost s pravom javnosti, Zagreb od 28. srpnja 2008.,

- da je tužitelj zdravstveno sposoban (uz nošenje optičkog pomagala) za poslove tesar – građevinski radnik na temelju svjedodžbe o zdravstvenoj sposobnosti od 5. srpnja 2018.,

- da je u obračunskim listama plaća tužitelja za utuženo razdoblje navedeno da je radno mjesto tužitelja tesar, zidar – građevinski radnik,

- da je odlukom ministra nadležnog za rad od 3. prosinca 2015. proširena primjena Kolektivnog ugovora za graditeljstvo na sve poslodavce u djelatnosti građevinarstva (odluka je objavljena u Narodim novinama broj 134/2015 od 11. prosinca 2015.),

- da se sukladno navedenoj odluci na tuženika kao poslodavca i na tužitelja kao radnika u utuženom periodu primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora za graditeljstvo,

- da je plaća tužitelja određena odredbama Kolektivnog govora za graditeljstvo sukladno tarifnim stavovima koji čine sastavni dio Kolektivnog ugovora,

- da je tužitelj kod tuženika obavljao manje složene tesarske radove na gradilištu koji se odnose na poslove oko oplate i šalovanja,

- da tužitelj potražuje od tuženika neisplaćen i dio bruto plaće za period od 1. siječnja 2016. do 24. svibnja 2017. te za razdoblje od 26. lipnja do 31. srpnja 2018., naknadu bruto plaće za razdoblje od 25. svibnja 2017. do 31. svibnja 2018., kao i naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2015., 2016. i 2017. sukladno koeficijentu složenosti poslova 1,45 prema tarifnim stavovima Kolektivnog ugovora za graditeljstvo,

- da je na okolnost visine potraživanja tužitelja provedeno više financijskih vještačenja te da su vještaci utvrđivali visinu potraživanja tužitelja u više varijanti i to prema koeficijentu složenosti poslova od 1,30 i 1,45,

- da tužitelju s obzirom da nije obavljao složenije poslove i radne zadatke , pripada pravo na koeficijent od 1,30.

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj ima pravo na neisplaćeni dio bruto plaće za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 24. svibnja 2017., te za razdoblje od 26. lipnja do 31.srpnja 2018., naknadu plaće za period od 25. svibnja 2017. do 31. svibnja 2018. kao i naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2015., 2016. i 2017. u visini utvrđenoj po financijskom vještaku sukladno koeficijentu složenosti poslova od 1,30, a ne prema koeficijentu od 1,45, kako je to tužitelj potraživao te je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razliku tužiteljevog potraživanja sukladno zatraženom koeficijentu od 1,45, a pozivajući se na odredbe čl. 39. st. 1. i st. 2. i čl. 41. st. 1., st. 2. i st. 3. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo („Narodne novine“, broj 115/15, 26/18 (izmjene i dopune) - dalje KU), te odredbe čl. 7. st. 3. (pravilno čl. 9. st. 3.), čl. 87. st. 3. (pravilno čl. 95. st. 3.) i 61. st. 1. (pravilno čl. 82. st. 1.) Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje ZR).

10. Tuženik u žalbi pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenja suda na temelju ocjene tih dokaza, a što su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze, a činjenica što tuženik ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti ono što on tvrdi nije odlučno.

11. Odredbom čl. 39. st. 1. KU u tarifnom dijelu ugovora izvršeno je razvrstavanje i vrednovanje pojedinih poslova odnosno radnih mjesta na osnovi složenosti i normalnih uvjeta rada na tim radnim mjestima, a radna mjesta razvrstana su u deset grupa složenosti.

11.1. Iz priloga 1. tarifnih stavova, koji su sastavni dio KU proizlazi da I. grupa poslova podrazumijeva jednostavan rutinski rad koji ne zahtijeva posebno obrazovanje, unutar koje grupe su transportni radnici, čistačice i sl. te istima pripada koeficijent složenosti 1,00. U II. grupu poslova spadaju manje složeni poslovi i zadaci, odnosno rad za koji su dovoljna pismena uputstva, a unutar te grupe su priučeni PKV građevinski radnici, pomoćni priučeni radnici svih struka, radnik na pripremi namirnica, sobarica, pomoćnik strojarskog montera, autoperač i podmazivač, poslužitelj strojeva i uređaja na proizvodnji građevinskih elemenata, pomoćnik geobušača, figurant, kurir i dostavljač i istima pripada koeficijent od 1,15. Nadalje III. grupa poslova podrazumijeva srednje složene poslove i zadatke na kojima se rad ponavlja uz povremenu pojavu novih poslova, a u istu se ubrajaju KV građevinski radnici početnici (zidar, tesar, armirač, betonirac, asfalter), KV radnik svih struka početnik, geobušač, strojar jednostavnog građevinskog stroja, vozač traktora, monter metalnih konstrukcija i dr. i istima pripada koeficijent 1,30, a IV.a grupa poslova podrazumijeva složenije i raznovrsnije poslove i zadatke za čije su obavljanje potrebne konzultacije u njihovu izvršavanju te u tu grupu pripadaju KV građevinski radnici svih struka (V. grupa tesar, armirač, zidar i dr.), građevinski laborant, vozač teretnog motornog vozila, servisni mehaničar, univerzalni strojarski monter, strojar građevinskih strojeva, skladištar, kuhar, blagajnik, vatrogasac, KV električar i istima pripada koeficijent od 1,45.

12. Pravilno tuženik u žalbi navodi da je odlučno koje je poslove tužitelj faktički obavljao, međutim neosnovano ističe da tužitelju pripada pravo na plaću odnosno naknadu plaće uz primjenu koeficijenta 1 jer primjena istog odgovara radnom mjestu pomoćnog radnika, a koje poslove je tužitelj uistinu i obavljao . Naime, sud prvog stupnja je analizom provedenih dokaza izveo pravilan zaključak da je tužitelj obavljao manje složene poslove iz grupe tesarskih poslova koji su se odnosili na oplatu i šalovanje, te je stoga sukladno naprijed navedenim tarifnim stavovima, koji su sastavni dio KU, pravilno ocijenio da tužitelju pripada pravo na plaću odnosno naknadu plaće prema koeficijentu od 1,30 budući da je to najniža tarifna stavka za poslove građevinskog radnika – tesara. Pojasnio je da se niži koeficijenti složenosti poslova odnose na poslove pomoćnih PKV građevinskih radnika i pomoćnih priučenih radnika, a za što nije utvrđeno da ih je tužitelj obavljao niti isto proizlazi iz njegova ugovora o radu, obračunskih lista plaća kao i svjedodžbi o zdravstvenoj sposobnosti za poslove tesar-građevinski radnik od 5. srpnja 2018. te uvjerenja o osposobljenosti za obavljanje poslova tesara od 28. srpnja 2008.

13. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 41. st. 1. i st. 2. KU jer da bi radnik imao pravo na povećanje osnovne plaće za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža potrebno je postojanje kontinuiteta u radu kod istog poslodavca, a koji kontinuitet u konkretnom slučaju ne postoji jer da je tužitelju radni odnos kod tuženika trajao od 10. ožujka 2015. do 24. svibnja 2017. te je ponovno prijavljen u radni odnos kod tuženika od 27. lipnja 2018. do 30. srpnja 2018., dok je u periodu između radio kod drugih poslodavaca. Tu treba ukazati da je odredbom čl. 41. st. 3. KU propisano da se neprekinutim stažem smatra i prethodni staž kod poslodavca ako je prekid staža nastupio uslijed odluke o otkazu ugovora o radu od strane poslodavca, kao i na odredbu čl. 95. st. 3. ZR (sud prvog stupnja pogrešno navodi čl. 87. st. 3. ZR) kojom je propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran , što znači da radnik u takvoj situaciji dolazi u radnopravni položaj kao da mu svojstvo radnika kod tuženika nije prestalo. Dakle, u konkretnom slučaju smatra se da je tužitelj bio kontinuirano u radnom odnosu kod tuženika od 10. ožujka 2015. do 30. srpnja 2018. jer je do prekida rada došlo krivnjom poslodavca – nedopuštenim otkazom, s time da je vještak prilikom izračuna potraživanja tužitelja uzeo u obzir iznose plaća koje je tužitelj ostvario kod drugih poslodavaca za vrijeme od nedopuštenog otkaza do vraćanja na rad kod tuženika.

14. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

15. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je pobijanom presudom djelomično prihvatio tužbeni zahtjev (primjenjujući koeficijent složenosti poslova 1,30, a ne 1,45 kako je to tužitelj tražio) pa je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu pod točkama I., II., III. i V. izreke.

16. Odredbom čl. 348. st. 1. ZPP propisano je da protiv presude donesene u prvom stupnju stranke mogu podnijeti žalbu u roku od petnaest dana od dana dostave prijepisa presude, ako u ovom zakonu nije određen drugi rok.

16.1.Tuženiku je pobijana presuda dostavljena 26. siječnja 2026., stoga je zadnji dan roka za podnošenje žalbe protiv predmetne presude istekao 10. veljače 2026.

16.2. Tuženik je žalbu protiv prvostupanjske presude podnio pravodobno 9. veljače 2026., dok je podnesak od 19. ožujka 2026., koji sadržajno predstavlja dopunu žalbe , podnesen nakon isteka roka propisanog odredbom čl. 348. st. 1. ZPP. Budući da da se i dopuna žalbe može podnijeti samo u roku propisanom za izjavljivanje žalbe, navedeni podnesak predstavlja nepravovremenu dopunu žalbe pa ju je sukladno odredbi čl. 367. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 358. st. 2. ZPP trebalo odbaciti, a kako je to odlučeno u izreci ovog rješenja.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je odlučio o troškovima postupka sukladno vrijednosti predmeta spora te primjenom odredaba čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP kao i odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 – dalje: Tarife).

17.1. Naime, sud prvog stupnja je omjer uspjeha u parnici sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP ocijenio prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o kvalitativnom i kvantitativnom uspjehu stranaka u sporu. Tako je sud pravilno utvrdio da je tužitelj uspio 77% u pogledu visine tužbenog zahtjeva, a 100% u pogledu osnovanosti, pri čemu za kvalitativni uspjeh (osnovanost tužbenog zahtjeva), suprotno navodima tuženika, nije odlučno što tužitelj nije uspio s visinom koeficijenta jer se isto održava na visinu tužbenog zahtjeva, odnosno na kvantitativni uspjeh. S obzirom na kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužitelja u ovom sporu, sud je pravilno ocijenio da je tužitelj uspio u omjeru od 88,5% (177%:2,) a tuženik u omjeru od 11,5%. S obzirom na navedeno, tužitelju, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja, pripada naknada parničnog troška u omjeru od 77% (88,5-11,5).

17.2. Budući da u ostalom dijelu odluku o troškovima postupka tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP).

18. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspio.

19. U nepobijanom dijelu pod točkama IV. i VI. izreke prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 19. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat