Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-693/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Gašparuš-Horvat, predsjednice vijeća, Adele Turkalj, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, Josipa Slavenskog br. 1/II, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici ZT, ET, ĆT, ŠT, ST, GT, Anđela Vranica i Lorena Meić odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7560/2024-18 od 5. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7560/2024-18 od 5. siječnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 378,86 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom ugovorna odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu br. 216-70/2004 od 25. veljače 2004. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,5% (jedan cijelih pet posto) jednokratno.” (točka I. izreke), naloženo je tuženku da tužitelju isplati iznos od 1.605,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2004. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke), kao i da mu naknadi parničn i trošak u iznosu od 1.566,36 EUR sa zateznom kamatom tekućim od dana objave prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Predlaže usvojiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te naloži tužitelju da mu naknadi troškove postupka, a podredno usvoji ti žalbu, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Potražuje naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 378,86 EUR.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu od 25. veljače 2004., a koja odredba se odnosi na jednokratno plaćanje troškova obrade kredita u iznosu od 1,5 % iznosa kredita (tzv. ulazna naknada), te zahtjev za isplatu iznosa od 1.605,00 EUR, isplaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, 146/25, dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6.1. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Nadalje, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

7.1. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita sklopio ugovor o kreditu broj 216-70/2004 25. veljače 2004.,

- da je čl. 5. tog ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,5 % jednokratno,

- da je tuženik prilikom isplate kredita tužitelju 29. ožujka 2004. naplatio jednokratnu naknadu u iznosu od 1.605,00 EUR,

- da se radi o potrošačkom ugovoru jer su sredstva kredita korištena za adaptaciju kuće koju tužitelj isključivo koristi za osobne potrebe,

- da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od tuženika,

- da je ugovor o kreditu standardizirani odnosno tipski ugovor,

- da tužitelj o spornoj odredbi nije mogao pregovarati,

- da tužitelju nitko nije objasnio zbog čega mora platiti naknadu odnosno koji su to konkretno troškovi obrade kredita,

- da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj Ugovora.

8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe te da je to prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je ista ništetna . Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na čl. 81 st. 1. i st. 4., čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZP/03) te zaključio da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od prvog sljedećeg dana od dana stjecanja, na temelju čl.1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO/05). Poziva se i na odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 324. st. 1. ZOO.

9. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna i zakonita te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja, s time da se sud prvog stupnja pogrešno pozvao na odredbe čl. ZOO/05, umjesto pravilno na sadržajno istovjetne odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) i to čl. 210., čl. 214., čl. 104. st. 1., čl. 105. st. 1., s obzirom da je navedeni Zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, navedeno nije utjecalo na pravilnost odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava o tužbenom zahtjevu trebalo jednako odlučiti.

9.1. Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnji da je sporna ugovorna odredba transparentna, jasna i razumljiva te da je tužitelj pristao na naplatu troškova obrade kredita, koji su u tom trenutku bili određeno navedeni u omjeru od 1,5 % od iznosa kredita. U odnosu na navedeno treba reći da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da ugovaranje obveze korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru jednokratne troškove obrade, bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna i da je tuženik dužan vratiti sve ono što je na temelju navedene ugovorne odredbe primio.

9.2. Tuženik u žalbi neosnovano ističe da sud prvog stupnja nije proveo test transparentnosti niti test razmjernosti. Naime, u ovom slučaju prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i da o plaćanju te naknade nije mogao pregovarati jer bez njezina plaćanja nije mogao sklopiti ugovor o kreditu. Zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što ovdje nije slučaj jer, iako je i prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije imao informaciju i o njenoj krajnjoj svrsi (Rev-818/2023-2).

9.3. S obzirom na okolnost da je riječ o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo te da bez plaćanja predmetne naknade ne bi bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, tuženik je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze, kao što je to ovdje slučaj. Stoga , neosnovano tuženik u žalbi ustraje u tvrdnji da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, u konkretnom slučaju banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača te je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere.

9.4. U odnosu na žalbene navode da naplata naknade za obradu kredita, nije bila zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama, treba reći da, iako ugovaranje predmetne naknade nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, pod utvrđenim okolnostima, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Stoga isticanjem gornjih navoda, tuženik ne može s uspjehom osporavati pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude.

10. Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004., na koje u žalbi ukazuje tuženik, nije relevantno u konkretnoj pravnoj situaciji jer se odnosi na savjesnost ugovornih strana iz ugovora o zajmu (Rev- 818/2023-2).

11. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženiku isplaćen iznos od 1.605,00 EUR po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju sa zateznom kamatom po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'', broj 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO/05, tekućom od dana stjecanja, sukladno odredbi čl. 1111. čl. 1115. ZOO/05 (čl. 210. i čl. 214. ZOO) jer se tuženik, koji je navedene novčane iznose stekao na temelju ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pri tome prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženiku, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su -IV- 47/2020- 2 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći. S obzirom da ništetne odredbe ne proizvode pravni učinak, to je obveza povrata stečenog temeljem takve odredbe dospjela u trenutku stjecanja.

12. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

13. Slijedom navedenog, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

14. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. Naime, tuženik je izgubio spor pa je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka.

14.1. Nije osnovan ni žalbeni navod tuženika u kojem prigovara odluci o parničnom trošku u dijelu u kojem je tužitelju priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu pozivajući se na odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 51/23, dalje: ZSP). Naime, navedenom odredbom ZSP propisano je da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, što ovdje nije slučaj.

14.2. Budući da u ostalom dijelu odluku o troškovima postupka tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP).

15. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada trošak postupka u povodu pravnog lijeka. Stoga je, na temelju odredbe čl. 166. st. 1., u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 19. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat