Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1243/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Adele Turkalj, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanoga po punomoćnici Morisi Mikić, odvjetnici u Donjem Miholjcu, Trg Ante Starčevića 11, protiv tuženika BM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanoga po punomoćniku Luki Kuduzu, odvjetniku u Osijeku, Kapucinska 23/II., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Valpovu poslovni broj Pn-176/2025-6 od 14. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženog BM kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Valpovu poslovni broj Pn -176/2025-6 od 14. studenoga 2025. u točki I. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.335,00 EUR (tisuću tri stotine trideset pet eura) sa zateznom kamatom od 31. siječnja 2023. do isplate i u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 1 .700,57 EUR (tisuću sedam stotina eura pedeset sedam centi) sa zateznom kamatom od 14. studenoga 2025. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženog BM kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Valpovu poslovni broj Pn -176/2025-6 od 14. studenoga 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženog BM za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 399,00 EUR (tri stotine devedeset devet eura).

III. Odbija se zahtjev tužitelja ĆM za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR (tri stotine dvanaest eura pedeset centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.335,00 EUR, sa zateznom kamatom od 31. siječnja 2023. do isplate, a odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 1.104,92 EUR (točka I. izreke) te da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.700,57 EUR sa zateznom kamatom od 14. studenoga 2025. do isplate, dok je u preostalom dijelu, u iznosu od 1.962,53 EUR zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka odbijen (točka II. izreke).

1.2. Pobijanim rješenjem odlučeno je da se tužba za isplatu neimovinske štete u iznosu od 1.565,08 EUR smatra povučenom.

2. Protiv navedene presude i rješenja tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 399,00 EUR.

3. Tužitelj u odgovoru na tužbu osporava žalbene navode tuženika i zahtijeva naknadu troškova sastavljanja tog podneska u iznosu od 312,50 EUR.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Osnovano tuženik u žalbi navodi da pobijana presuda sadrži proturječne razloge o odlučnim činjenicama te da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP). Međutim, o žalbi je bilo moguće odlučiti primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete, koja mu je nastala 30. ožujka 2018., kada ga je tuženik fizički i verbalno napao, u iznosu od 1.104,92 EUR po kriteriju fizičkih boli te u iznosu od 1.335,00 EUR po kriteriju straha.

7. Prvostupanjski je sud u bitnome utvrdio:

- da je tuženik pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj K - 442/2018-13 od 23. siječnja 2019. proglašen krivim što je 30. ožujka 2018. oko 7,05 sati, u šumskom predjelu Karaš u blizini mjesta Ivanovo, tijekom fizičkog napada na oštećenika ĆM, u kojem ga je već svladao srušivši ga na tlo, udarcima drvenom palicom i rukama te nakon što je sjeo na njega, oštećeniku ĆM rekao: ''Hoćeš da te sada ubijem '', što je kod oštećenika ĆM izazvalo bojazan za njegov život i sigurnost, dakle, drugome ozbiljno prijetio da će ga usmrtiti, čime je počinio kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnju – opisanu i kažnjivu po čl. 139. st. 2. Kaznenog zakona (''Narodne novine'', broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17),

- da je navedena presuda, povodom žalbe državnog odvjetnika i okrivljenika, potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Kž-99/2019 od 8. svibnja 2020., s kojim danom je i prvostupanjska presuda postala pravomoćna ,

- da je tužitelj u predmetu pred tim sudom poslovni broj K-168/2019 povukao privatnu tužbu i odustao od kaznenog progona tuženika radi počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela – tjelesne ozljede – opisanog po čl. 117. st. .1 Kaznenog zakona,

- da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio lake tjelesne ozljede u vidu natučenja u području glave i lijeve strane prsnog koša – bez anatomskofunkcijskih posljedica,

- da tužitelj nije pridonio nastanku navedenog štetnog događaja,

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 1. veljače 2023.

8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja te s obzirom na intenzitet i trajanje straha, utvrđen medicinskim vještačenjem, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev za naknadom štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje po tom kriteriju. U odnosu na taj zahtjev, ocijenio je da zastara tražbine nije nastupila jer je tužba podnesena u roku propisanom odredbom čl. 231. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO).

8.1. U odnosu na zahtjev za naknadom štete po osnovi kvalifikatorne okolnosti koje se tiču pretrpljenih fizičkih bolova, odbio je tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je tužba podnesena po proteku trogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 230. st. 1. ZOO. Ovo zbog toga što je tužitelj povukao privatnu tužbu podnijetu u kaznenom predmetu pod brojem K-168/2019, protiv tuženika kao okrivljenika, zbog kaznenog djela iz čl. 117. st. 1. KZ, zbog čega je tužba odbačena pa tuženik nije proglašen krivim za kazneno djelo protiv života i tijela – tjelesnom ozljedom.

9. Prema odredbi čl. 231. st. 1. ZOO, kad je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona. Prema st. 2. toga članka, prekid zastare kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastare zahtjeva za naknadu štete.

9.1. S obzirom na to da je prvostupanjski sud zastaru zahtjeva za naknadom štete u odnosu na kvalifikatornu okolnost koja se tiče pretrpljenog straha , prouzročenog kaznenim djelom protiv osobne slobode – prijetnje – zbog kojega je tuženik pravomoćnom presudom proglašen krivim, računao u skladu s čl. 231. ZOO, osnovano tuženik u žalbi navodi da je proturječan i nejasan zaključak prvostupanjskoga suda da je tužitelj, nakon nezgode osjećao trenutni primarni strah jakog intenziteta kratkotrajno u trenutku ozljeđivanja te sekundarni strah lakog intenziteta u trajanju od 7 dana, uvjetovan zabrinutošću o mogućim posljedicama nakon ozljeđivanja, budući da je takav zaključak utemeljen na ocjeni vještaka, danoj s obzirom na (laku) tjelesnu ozljedu, koju je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju (točka 19. i 20. obrazloženja prvostupanjske presude), a u odnosu na koju kvalifikatornu okolnost je tužbeni zahtjev odbijen jer je tužba podnesena po proteku zastarnog roka.

9.2. Tuženik također osnovano navodi da iz osuđujuće presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj K-442/2018-13 od 23. siječnja 2019. proizlazi da je štetna radnja ozbiljna prijetnja koju je tuženik uputio tužitelju, koja je kod tužitelja izazvala bojazan za njegov život i sigurnost, a ne tjelesna ozljeda koju je tužitelj tom prilikom zadobio.

9.3. Međutim, tužitelj je u tužbi, između ostaloga, naveo da mu je tuženik t ijekom napada izgovorio i riječi prijetnje, zbog čega je pred Općinskim sudom u Osijeku vođen kazneni postupak i donesena pravomoćna presuda kojom je tuženik proglašen krivim za kazneno djelo prijetnje, da mu je tom prilikom tuženik prijetio da će ga usmrtiti i da je to kod njega izazvalo negativne psihičke posljedice u vidu uznemirenosti, osjećaja nervoze i tjeskobe te straha i bojazni za vlastiti život.

9.4. Iz iskaza svjedoka HM, tužiteljeve supruge i DM, tužiteljevog brata, proizlazi da je tužitelj nakon predmetnog štetnog događaja imao psihičkih problema i nemirne snove kao i strah kad bi netko dolazio na ulazna dvorišna vrata, da se taj strah primjećuje i danas jer tko bi god došao na ulazna vrata, da bi tužitelj odlazio u sobu i ne bi išao provjeravati tko dolazi, da je bio dosta uznemiren, pogotovo kada je trebao ići na posao nakon bolovanja, a iz iskaza tužitelja da i danas osjeća strahove i neugodnosti od drugih ljudi, a sve zbog upućene prijetnje od strane tuženika u navedenom štetnom događaju. Navedeni iskazi u tom su dijelu u bitnome suglasni i uvjerljivi pa ih je prvostupanjski sud osnovano ocijenio vjerodostojnima, a takvu ocjenu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9.5. Iz navedenih činjeničnih utvrđenja proizlazi logičan zaključak da sve okolnosti konkretnog slučaja, kao i činjenični navodi koji se odnose na bitna obilježja počinjenog kaznenog djela i kojima je parnični sud vezan – da je tuženik tijekom fizičkog napada na tužitelja, u kojem ga je već svladao i srušio na tlo udarcima drvenom palicom i rukama te nakon što je sjeo na njega, tužitelju prijetio riječima ''Hoćeš da te sada ubijem'', što je kod tužitelja izazvalo bojazan za njegov život i sigurnost – kod svake prosječne osobe moraju izazvati osjećaj straha, koji opravdava dosuđenje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti u vidu povrede njegovog prava na tjelesno i duševno zdravlje (čl. 19. i čl. 1100. ZOO).

9.6. Prema odredbi čl. 12. st. 3. ZPP, u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Prema tome, parnični je sud vezan za činjenični opis štetnog događaja iz izreke kaznene presude u dijelu u kojem se taj činjenični opis odnosi na postojanje kaznenog djela i krivnje. Činjeničnim navodima koji se odnose na postojanje kaznenog djela imaju se, pak, smatrati samo oni činjenični navodi koji se odnose na bitna obilježja počinjenog kaznenog djela.

9.7. Budući da je tuženik pravomoćno osuđen za kazneno djelo prijetnje, parnični sud je vezan tom presudom u pogledu postojanja djela i kaznene odgovornosti pa kako i sama priroda djela prijetnje podrazumijeva radnju koja je objektivno podobna da kod žrtve izazove strah za život ili tijelo, u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji sud je ovlašten i sam procijeniti strah i dosuditi naknadu štete , bez provođenja medicinskog vještačenja, primjenom načela slobodne ocjene dokaza i ekonomičnosti postupka, a iznos naknade procijeniti na temelju iskaza samog oštećenika i svjedoka. Stoga neosnovano tuženik u žalbi ističe da je u ovom postupku tužitelj, kroz dodatno saslušanje vještaka ili nadopunu vještačkog nalaza i mišljenja trebao dokazati je li straha uopće bilo u odnosu na prijetnju, a ako ga je bilo koliko je trajao.

9.8. S obzirom na sve navedeno, ovaj sud ocjenjuje da je tužitelj, kao posljedicu kaznenog djela prijetnje i načina njegova počinjenja, trpio uobičajen, prirodni (racionalni) strah, koji je kod tužitelja morao izazvati intenzivan, preplavljujući strah u trenutku štetnog događaja odnosno izravne životne ugroze , a koji je trajao i određeno vrijeme nakon toga jer je na temelju iskaza svjedoka utvrđeno da je tužitelj imao nemirne snove, osjećao strah kada bi netko dolazio u dvorište i da je bio uznemiren, a naročito kada je morao ići na posao. Takav strah primjeren je veličini i blizini prijetnje i svim okolnostima konkretnog slučaja u kojima je predmetna šteta nastala. No, kako izvedeni dokazi ne daju pouzdanu osnovu za zaključak da je, u konačnici, pretrpljeni strah trajno narušio svakodnevni život i mentalno zdravlje tužitelja i ostavio trajne psihičke posljedice ili poremećaje, sve navedeno opravdava dosuđenje pravične novčane naknade u iznosu od 1.335,00 EUR, koliko je pobijanom prvostupanjskom presudom i dosuđeno pa je odluka prvostupanjskoga suda o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva u tom dijelu pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

10. Ostalim žalbenim navodima tuženik iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, koju suprotstavlja ocjeni suda prvoga stupnja i iznosi vlastita pravna shvaćanja, koja nemaju uporišta u stanju spisa, kao ni u mjerodavnim zakonskim odredbama. Stoga ti navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

12. Odluku o trošku tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima pa kako sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u tom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP).

13. U nepobijanom dijelu (točka I. izreke, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.104,92 EUR i točka II. izreke, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova u iznosu od 1.962,53 EUR) prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

14. Tužitelj je tužbeni zahtjev u iznosu od 4.005,00 EUR smanjio na iznos od 2.439,92 EUR podneskom od 26. ožujka 2024. (list 181 spisa), koji je dostavljen tuženiku 8. travnja 2024., što je potvrdio i punomoćnik tuženika na ročištu 12. travnja 2024. Stoga je pravilno prvostupanjski sud pobijanim rješenjem utvrdio da je tužba za isplatu neimovinske štete u iznosu od 1.565,08 EUR povučena (pogrešno je pritom navedeno da se tužba "smatra" povučenom), pravilno pritom primjenjujući odredbu čl. 193. st. 2. ZPP. Iako je pritom pogrešno naveo da je tužbeni zahtjev smanjen podneskom od 8. listopada 2025. jer tim podneskom tužitelj zahtijeva isplatu istog iznosa od 2.439,92 EUR, navedeno nije bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke pa je, na temelju čl. 380. t. 2. ZPP, odlučeno kao u točki I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

15. Tuženik u konačnici nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka. Stoga je, na temelju čl. 166. st. 1., u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odlučeno kao u točki II. izreke ovoga rješenja.

16. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer tim podneskom ponavlja navode iznesene tijekom postupka pa taj trošak nije bio potreban za donošenje odluke o podnesenoj žalbi (čl. 166. st. 1., u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP). Zbog toga je odlučeno kao u točki III. izreke ovoga drugostupanjskog rješenja.

U Velikoj Gorici 19. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor