Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-625/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice MĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-204/2023-22 od 15. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-204/2023-22 od 15. svibnja 2026. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos u visini od 5.876,94 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 3209435522 sklopljenog na dan 30. svibnja 2007., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate (st. I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju isplati zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji od 29. siječnja 2016. , obračunat po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05.,41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

3.695,78 HRK 490,51 EUR od 23.11.2012 pa do 30.09.2015

3.368,58 HRK 447,09 EUR od 30.01.2013 pa do 30.09.2015.

1.740,86 HRK 231,05 EUR od 07.03.2013 pa do 30.09.2015.

1.761,30 HRK 233,76 EUR od 30.04.2013 pa do 30.09.2015.

3.228,56 HRK 428,50 EUR od 29.05.2013 pa do 30.09.2015.

1.635,23 HRK 217,03 EUR od 06.08.2013 pa do 30.09.2015.

3.566,60 HRK 473,37 EUR od 04.10.2013 pa do 30.09.2015.

1.779,80 HRK 236,22 EUR od 04.12.2013 pa do 30.09.2015.

1.105,43 HRK 146,72 EUR od 09.12.2013 pa do 30.09.2015. (st. II. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos troškova parničnog postupka u iznosu od 2.201,54 EUR, zajedno sa zateznim kamatama (st. III. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu predlaže da ovaj sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi u cijelosti pobijanu presudu.

4. Žalba je osnovana.

5. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 190. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, kada je prihvatio preinaku tužbe iz podneska od 30. travnja 2025., jer ne postoji krivnja tužitelja za to što nije do zaključenja prethodnog postupka tako uredio tužbeni zahtjev, budući da je tek nakon provedenog financijskog vještačenja znao iznos koji se dobije kada se uzmu u obzir preplate po osnovnom ugovoru o kreditu i preplate priznate u izračunu konverzije.

6. Jednako tako, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 502.c ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer je odredba čl. 502.c ZPP stupila na snagu 1. rujna 2019., dakle, prije pokretanja ovog postupka, a pritom je neodlučno to što je ta zakonska odredba stupila na snagu nakon zaključenja spornog ugovora, jer se radi o procesnoj zakonskoj odredbi kojom se regulira sudski postupak, tako da pogrešno tuženik u žalbi povezuje dan zaključenja predmetnog ugovora i dan stupanja na snagu navedene zakonske odredbe.

7. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer ne postoji proturječnost između izreke presude i isprava u spisu. Naime, tužiteljica ima pravo na zatezne kamate od dana kada su iznosi preplate isplaćeni tuženiku kao nesavjesnom stjecatelju temeljem čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26, dalje: ZOO), neovisno o tome kada je postavljen zahtjev za njihovu isplatu, što bi bilo bitno kada bi tuženik bio savjestan stjecatelj.

8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Predmet ovog spora je da se kao prethodno pitanje utvrdi ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena ugovorena valutna klauzula u CHF, te isplata iznosa koje je tužitelj preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredaba, uzimajući u obzir i izračun preplata izvršen za potrebe Dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/05 – dalje: ZID ZPK).

10. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je vezan za pravna utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer se tužiteljica u tužbi na ta pravna utvrđenja pozvala (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), a koji se zaključak suda temelji na odredbi čl. 502.c ZPP.

11. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da se ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da postupanje tuženika u pogledu ugovorene valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Iz takvog zaključka prvostupanjskog suda proizlazi da su ispunjene sve zakonske pretpostavke iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07, dalje: ZZP), da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

12. Nadalje, pravilno je pravno stajalište prvostupanjskog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

13. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, koja je podnesena 1. lipnja 2023., nije protekao zastarni rok od 5 godina, koliko iznosi opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO.

14. Nakon što je zaključen sporan ugovor o kreditu, stranke su 29. siječnja 2016. temeljem ZIDZPK, zaključile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim su konvertirale kreditne obveze tužiteljice iz osnovnog ugovora o kreditu koji je bio zaključen sa valutnom klauzulom u CHF, u ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u EUR, sa promjenjivom kamatnom stopom koja se određuje sukladno ZID ZPK.

15. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/2016, 128/22 i 156/23 - dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a - 357.f Zakon o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 47/20, 146/2020, 151/22 i 145/24 - dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom čl. 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK.

16. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

17. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

18. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženog kao kreditora sklopljen navedeni Dodatak ugovora o kreditu, kojim su stranke suglasno utvrdile iznos preplate, te je isti ukalkuliran u namirenje budućih anuiteta, čime je isti suštinski iscrpljen kondemnatorni zahtjev za isplatom s osnova stečenoga bez osnova i tužitelj nema pravo na daljnje obeštećenje, te bi se eventualnim usvajanjem tužbenog zahtjeva naplatio dva puta, dakle, s osnova pretplate koja je konverzijom ukalkulirana kao i s osnova ovdje postavljenog tužbenog traženja. Tim Dodatkom je suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, te je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. ZID ZPK-a otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

19. Prema tome, tim se Dodatkom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i eventualnih iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita i ujedno se postiže sporazum o raspolaganju mogućom preplatom. Na navedenu izmjenu tužiteljica je pristala tako da su sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu odnosno zaključenjem tog Dodatka osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati jer ga je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Dodatku ugovora. Sklapanjem tog Dodatka tužiteljica se suglasila s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2016., te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope), koje je tužiteljica platila tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Dodatka uz Ugovor o kreditu u EUR.

20. Prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica kao potrošač ima pravo na restituciju kao razliku između preplate utvrđene po osnovnom ugovoru o kreditu i izračuna preplate koji su tužiteljici priznati u Dodatku Ugovora o kreditu, neovisno od toga što je dobrovoljno pristupila zaključenju Dodatku ugovora o kreditu od 25. siječnja 2016.

21. Takav zaključak prvostupanjskog suda se ne može prihvatiti. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku ugovoru o kreditu, sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK i postignuta svrha konverzije regulirana čl. 19.b st. 2. ZPK - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

22. Imajući u vidu da je predmetni Dodatak Ugovora o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

23. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO.

24. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, valja reći da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

25. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom, a koje su na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovora o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), i nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje te uplate.

26. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem ZIDZPK sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove da zahtijeva isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno čl. 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (čl. 19.e st. 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZPK), a na isti je tužiteljica kao korisnica kredita dala svoj pristanak. Tim pristankom je pristala da se i iznosi koje je imao temelja potraživati s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope da nije bilo konverzije, obračunaju prilikom izračuna konverzije.

27. Naime, ne može tužiteljica s jedne strane, pristajati da joj se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih joj se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati joj se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK.

28. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju preplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Aneksa Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu.

29. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Stoga je ZID ZPK/15 u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužiteljica kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za "trajno rješenje problema u CHF."

30. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

31. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc, što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 PBĆ, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

32. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK, koju je tužitelj izričito prihvatio neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2005., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO, u vezi s čl. 2. st. 2. ZZP prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužiteljice na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznose preplate.

33. Međutim, tužiteljica je tužbom zatražila i zatezne kamate pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači. Dakle, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršene konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO.

34. To dakle znači, da potrošač koji je sklopio Aneks ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZIDZPK/15 (zakonska zatezna kamata na pojedinačne iznose preplate).

35. Slijedom navedenog, tužiteljica ima pravo na zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022.), a izračun konverzije je učinjen 30. rujna 2015.

36. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski je sud propustio pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje jer nije utvrdio na koje iznose i do kada tužiteljica ima pravo potraživati isplatu zateznih kamata, čime je ostvaren žalbeni razlog iz čl. 370. ZPP, tako da je trebalo ukinuti pobijanu presudu pod st. I. i II. izreke i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

37. Kako je ukinuta odluka o glavnom zahtjevu, trebalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku iz st. III. izreke.

38. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud, uvažavajući sve navedeno u ovoj ukidnoj odluci utvrditi na koje iznose tužiteljica ima pravo potraživati zatezne kamate i u kojem razdoblju, a sve unutar okvira postavljenog tužbenog zahtjeva.

39. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Velikoj Gorici 19. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper