Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1764/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Sonje Meštrović predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ivane Madunić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Gordana Peraković-Turković, odvjetnica u Otočcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, koji zastupaju po punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Otočcu, poslovni broj: P-143/2021-35 od 13. svibnja 2026., u sjednici održanoj 19. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Otočcu, poslovni broj: P-143/2021-35 od 13. svibnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Otočcu, poslovni broj: P-143/2021-35 od 13. svibnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, koja sadrži odluku o troškovima postupka, tako da se sudi:

" Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.468,71 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana, dok se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 363,17 eura, odbije kao neosnovan. "

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, broj 628-50-4758936 od 13. ožujka 2008., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke pod posl.br. OV-9611/2008 dana 13. ožujka 2008. ništetan u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (točka I. izreke). Istom je presudom naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.255,37 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom na iznose koji su navedeni u izreci presude (točka II. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u toj presudi naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.831,88 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate (točka III. izreke), dok je odbijen tužitelj s preostalim zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznos ud 100,13 eura, kao neosnovan (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i tuženiku dosude troškovi postupka, podredno, da se u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude, a obrazloženje presude sadrži sve što je propisano odredbom članka 338. stavkom 4. ZPP-a, suprotno tvrdnji tuženika.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbi, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi ugovora o kreditu broj: 628-50-4758936 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 13. ožujka 2008. u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak, te posljedično tome i zahtjev za isplatu na ime pretplate po toj osnovi.

6. Ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljena je na sljedećem:

- da je 13. ožujka 2008. pod brojem 1628-50-4758936 sklopljen ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita, kredit od 20.835,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a za kupnju vozila,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, s rokom otplate od 84 mjeseca, sve prema otplatnom planu tuženika,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovi broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. – u daljnjem tekstu: ZZP/07.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 13. ožujka 2008. (ovaj Zakon bio je na snazi od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008.),

- da se Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, pozivom na odredbe članka 502.c ZPP- a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14. i 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.), vezano za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, jer ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru,

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 502.c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

- da visina tužbenog zahtjeva između stranaka nije sporna,

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO), pa je zastara počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude, zbog čega prigovor tuženika o zastari potraživanja nije osnovan jer pravomoćnim okončanjem toga spora zastara je počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO-a,

- da je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa potraživanje tužitelja da nije zastarjelo, a koje zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godine u smislu odredbe članka 225. ZOO-a, imajući na umu da je tužba u ovom predmetu podnesena sud 1. lipnja 2021.

7. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud utvrdio je ništetnim ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te je obvezao tuženika da isplati tužitelju preplaćene iznose s osnove tih ništetnih odredbi u iznosu od 4.255,37 eura skupa s pripadajućim kamatama, koliko tužitelj i potražuje.

8. Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocjeno osnovanim, a što ni žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju.

8.1. Stoga se u odnosu na žalbene navode, ističe, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koja je potvrđena povodom revizije banaka, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je utvrđeno pod točkom 1. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03., i to odredbama članka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07., i to člancima 96. i 97. toga Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

8.2. Prema odredbi čanka 118. ZZP/14., odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07., propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz toga članka, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.3. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

8.4. Kako je spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su te ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne.

8.5. U odnosu na žalbene navode tuženika da su sporne odredbe bile razumljive i uočljive, za ukazati je, da je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači, da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene valutne klauzule na dan plaćanja pojedinog anuiteta, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

8.6. Dakle, unatoč tome što su sporne odredbe bile gramatički razumljive i uočljive, one su ipak bile nejasne jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za njega, pa su i po ocjeni ovoga suda sporne odredbe nepoštene u smislu odredbe članka 96. stavka 1. ZZP/07., kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i time ništave prema odredbi članka 102. stavku 1. ZZP/07., kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Prema odredbi članka 323. stavku 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a, a što neosnovano osporava tuženik.

10. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

11. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženiku utuženi iznos, to je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je primjeno navedeno materijalnog prava i obvezao tuženika da mu isplati traženi iznos s pripadajućom zateznom kamatom, pozivom na odredbu članka 1115.

ZOO-a, koji je pravilno utvrđen vještačenjem.

12. Isto tako, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, s time što se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

12.1. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa kako je u ovoj pravnoj stvari tužba podnijeta prvostupanjskom sudu 1. lipnja 2021. i kako se u ovom slučaju primjenjuje rok zastare od pet godina, to je pravilno taj sud zaključio da potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

13. Ni ostalim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, s time što su isti u biti sadržajno prigovori kojima tuženik iznosi vlastita utvrđenja i zaključke, a suprotne pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda.

14. Odluku o troškovima prvostupanjski je sud donio na temelju odredbe iz članka 154. stavka 1. ZPP-a u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa), a koju djelomično osnovano pobija tuženik zastupan po punomoćniku u osobi odvjetnika i to u dijelu kojim su tužitelju dosuđeni troškovi s osnove sudskih pristojbi i cijelog iznosa plaćenog s osnove predujma troška vještačenja.

14.1. Naime, u pogledu troškova postupka osnovano tuženik tvrdi da tužitelju ne pripada trošak s osnove sudskih pristojbi na tužbu u iznos ud 42,88 eura i sudskih pristojbi na presudu u iznosu od 89,00 eura, iz razloga tužitelj u ovom slučaju kao potrošač prema odredbi članka 11. stavku 1. točki 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18. i 51/23. – u daljnjem tekstu: ZSP-a), nije bio u obvezi platiti sudsku pristojbu, jer je tom odredbom propisano da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a o čemu se radi u ovom slučaju. Pritom se ukazuje da tužitelj na temelju odredbe članka 32. stavka 1. ZSP-a, može tražiti povrat plaćene pristojbe.

15. Isto tako, osnovano tuženik osporava i priznati trošak vještačenja u iznosu od 700,00 eura, jer iz stanja spisa proizlazi da je vještaku obistinjen troška za nalaz i mišljenje u iznosu od 468,71 eura, pa je taj iznos po ovoj osnovi trebalo priznati tužitelju, a ne iznos od 700,00 eura, odnosno plaćenu razliku od 231,29 eura koji je plaćen na ime predujma za troškove vještačenja vratiti tužitelju, ne za ovaj iznos obvezati tuženika da ga plati tužitelju.

15.1. Imajući u vidu navedeno, tužitelju ne pripada trošak u iznosu od 363,17 eura, za koji je odluku o trošku trebalo preinačiti i zahtjev za ovaj iznos odbiti kao neosnovan. Dakle, tužitelju pripada trošak u iznosu od 2.468,71 eura skupa sa zatraženim kamatama primjenjujući odredbu članka 29. stavka 1.i 2. ZOO-a od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

15.2. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, dok mu za djelomični uspjeh u odnosu na odluku o troškovima postupka nisu nastali posebni troškovi, to je zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.

16. S obzirom na navedeno, na temelju odredbi iz članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 380. točke 2. i 3. ZPP-a u vezi s odredbom članka 381. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Splitu 19. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Sonja Meštrović