Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-1608/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sonje Meštrović predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ivane Madunić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru protiv tuženika CROATIA BANKA D.D. sa sjedištem u [adresa] Frangeša – [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Vlaška 50 A/4, pisarnica u Slavonskom Brodu, Stjepana pl. Horvata 36, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj: P-285/2023- 29 od 24. travnja 2025., u sjednici održanoj 19. kolovoza 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj: P-285/2023-29 od 24. travnja 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 62/07 od 30.05.2007., kojeg su sklopili tužiteljica ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik CROATIA BANKA D.D. sa sjedištem u [adresa] – [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke (točka I. izreke). Istom je presudom naloženo tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 746,73 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a sve kako je to specificirano u izreci presude (točka II. izreke).
1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.831,81 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 24. travnja 2025. do isplate (točka III. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke).
2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.
3. Žalba nije osnovana.
4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.
4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer su izreke pobijane presude i rješenja jasni i razumljivi te ne proturječe same sebi ni razlozima. Presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga navedenih u istima i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost tih odluka.
4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbi ugovora o kreditu broj: 62/07 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora od 30. svibnja 2007. u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak, te posljedično tome i zahtjev za isplatu na ime pretplate po toj osnovi.
6. Iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi sljedeće odlučno činjenično stanje:
- da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj: 62/07 od 30.svibnja 2007., a na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini od 6.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF,
- da je kredit bio zaključen s rokom vraćanja od 60 mjeseci,
- da se radilo o nenamjenskom kreditu,
- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit iskorišten za uređenje obiteljske kuće,
- da je kredit tužiteljica u cijelosti otplatila,
- da je prema nalazu financijskog knjigovodstvenog vještaka Tomislava Borkovića iz Vinkovaca, utvrđena visina razlike pretplaćene valutne klauzule od one koja je bila početno ugovorena u ukupnom iznosu od 746,73 eura,
- da tužiteljica potražuje taj iznos.
7. Polazeći od iznesenih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da su odredbe ugovora o kreditu broj: 62/07 sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 30. svibnja 2007., u pogledu valutne klauzule u švicarskim francima ništene, iz razloga što tuženik nije ponudio tužiteljici kao potrošaču sve potrebne informacije o toj valuti i rizicima fluktuacije tečaja CHF, a koja je valuta bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu i kako takva nije u skladu s pravnom prirodom ugovornih obveznih odnosa i u suprotnosti je s odredbom članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da su se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa pridržavati načela savjesnosti i poštenja, kao i odredbama članka 81., 82., 87. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03.), koji je bio na snazi od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., dakle, u vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu 30. svibnja 2007. Prvostupanjski je sud prihvaćanjem utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka, pozivom na odredbe članka 269. stavka 1., članka 295., članka 296., članka 322., članka 323. stavka 1., članka 1111. i članka 1115. ZOO-a, utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule protivna prisilnim propisima, a time i ništetne, pa je slijedom toga zaključio da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici pretplaćeni iznos po toj osnovi od 746,73 eura s pripadajućim zateznim kamatom.
8. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što ni žalbenim navodima tuženika nisu dovedeni u sumnju.
9. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je nepoštena ugovorna odredba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Kako je taj sud utvrdio da prije zaključenja takvog ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj valuti i promjeni tečaja iste, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to je time tuženik postupao suprotno navedenim odredbama ZZP/03. i odredbama ZOO- a, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su dijelovi ugovornih odredbi koji se odnose na valutnu klauzulu predmetnog ugovora o kreditu ništetni.
9.1. U odnosu na žalbene navode tuženika da su sporne odredbe bile razumljive, jasne i lako uočljive, za ukazati je, da je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači, da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene valutne klauzule na dan plaćanja pojedinog anuiteta, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
9.2. Dakle, unatoč tome što su sporne odredbe bile gramatički razumljive i uočljive, one su ipak bile nejasne jer tužiteljica kao potrošač nije mogla razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za nju, pa su i po ocjeni ovoga suda sporne odredbe nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03., kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i time ništave prema odredbi članka 87. stavku 1. ZZP/03, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
9.3. Kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljici dosudio preplaćene iznose prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke iz kojeg proizlazi da razlika zbog promjene valutne klauzule naspram početno ugovorene za razdoblje vraćanja kredita iznosi 746,73 eura.
9.4. Nadalje tužitelju, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništavih odredbi u smislu odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada su plaćeni dosjeli anuiteti kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu s odredbama iz članka 29. stavka 2. i članka 1115. ZOO-a.
10. Neosnovan je i žalbom istaknuti prigovor da tužiteljičin deklaratorni zahtjev nije podoban za raspravljanje kada iz sadržaja tog zahtjeva proizlazi da se odnosi na ništetnost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu iz odredbi članka 1. i 3. ugovora o kreditu, a taj zahtjev za utvrđenjem ništetnim tih odredbi je bitan za istaknuti prigovor zastare. Pravilno se prvostupanjski sud u pogledu tog prigovora pozvao na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su- IV-47/2020-2 prema kojemu zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
10.1. Ni ostalim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, pa tako ni prigovorom da tužiteljica nije dokazala status potrošača, kada iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi da je tužiteljica kao fizička koristila kredit odobren od tuženika za uređenje obiteljske kuće, dakle, predmetni kredit nije namijenjen za poslovnu djelatnost ili dr. djelatnost, pa da ona ne bi imala status potrošača. Daljnji žalbeni navodi tuženika su u biti sadržajno prigovori kojima tuženik iznosi vlastita utvrđenja i zaključke, a suprotni pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, pa tako na pobijanu odluku ne utječe ni pozivanjem na druge sudske odluke, imajući u vidu sve prethodno izneseno.
11. Također je i odluka o troškovima pravilno donesena na temelju odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. stavka 1. ZPP-a, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23.), zbog čega je potvrđena.
11.1. Zahtjev tuženika za naknadom troška za sastavljanje žalbe odbijen je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.
12. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.
U Splitu 19. kolovoza 2026.
Predsjednica vijeća:
Sonja Meštrović
