Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-80/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Adele Turkalj, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZUBAK GRUPA d.o.o. iz Velike Gorice, Zagrebačka 117, OIB : 39135989747, zastupan po punomoćniku Igoru Grubišiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika LV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ireni Tušak Miletić, odvjetnici u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr - 621/2023-21 od 30. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika LV kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj poslovni broj Pr-621/2023-21 od 30. travnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 402,17 eur.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 288,65 eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Nalaže se tuženiku LV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], platiti tužitelju ZUBAK GRUPA d.o.o. iz Velike Gorice, Zagrebačka 117, OIB: 39135989747, iznos od 4.321,65 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 20. srpnja 2018. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku LV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], platiti tužitelju ZUBAK GRUPA d.o.o., Velika Gorica, Zagrebačka 117, OIB: 39135989747, parnične troškove u iznosu od 1.393,40 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

2.Tuženik podnosi žalbu pobijajući navedenu prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže pobijanu prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovni postupak. Potražuje i naknadu troška sastava žalbe od 402,17 eur.

3.Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Potražuje naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 288,65 eur.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom štete na radu za koju tvrdi da mu je uzrokovana krivnjom tuženika kao njegova zaposlenika, a da je nastanak štete utvrđen Zapisnikom o izvanrednoj kontroli od 21. listopada 2019., koja je kod tuženika provedena u razdoblju od 17. listopada 2019. do 21. listopada 2019., pri kojoj je utvrđeno da je provedena kontrola rada tuženika u pogledu nepravilnosti u likvidaciji internog računa br: D25001172 od 19. srpnja 2018.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti pa ni povrede na koje upire tuženik. U postupku suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika te se presuda može ispitati.

7. Kako je tuženik osporio potraživanje tužitelja ističući prije svega prigovor zastare te u žalbi prije svega ističe kako je odlučujući o istome sud pogrešno primijenio materijalno pravo, valja odgovoriti kako ti žalbeni navodi nisu osnovani. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da potraživanja naknade štete koju radnik ima prema poslodavcu (npr. zbog ozljede na radu) kao i potraživanja naknade štete poslodavca prema radniku (u ovom konkretnom slučaju) jesu potraživanja iz radnog odnosa na koja se i pogledu tih potraživanja u pogledu zastare istih potraživanja primjenjuju odredbe Zakona o radu („Narodne novine“, broj, 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23, dalje: ZR) kao lex specialis, a ne odredbe o zastari naknade štete iz Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41./08., 125/11. 78/15, 114/22 - dalje ZOO). Kako je odredbom čl.139. ZR propisan zastarni rok od pet godina, a potraživanje tužitelja je dospjelo 20. srpnja 2018. te je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 4. srpnja 2022., prigovor zastare istaknut od strane tuženika pravilno je odbijen kao neosnovan.

7.1. Na žalbene navode tuženika kako je „intencija zakonodavca“ bila da se potraživanja iz radnog odnosa iz odredbe čl. 139. ZR u pogledu zastare različito tumače na način da se navedena odredba primjenjuje samo na potraživanja radnika u odnosu na poslodavce (ali ne i obratno), valja odgovoriti kako to po stavu ovog drugostupanjskog suda ne proizlazi iz navedene odredbe.

8. Prvostupanjski sud cijeneći odgovornost tuženika za uzrokovanu štetu pravilno polazi od odredbe čl. 107. st. 1. ZR kojom je propisano da radnik koji na radu i u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi.

9. Slijedom citirane zakonske odredbe predmnijeva se obična nepažnja radnika, dok poslodavac mora (uz sve ostale pretpostavke za štetu) dokazati namjeru ili krajnju nepažnju štetnika. Odlučujući o osnovanosti potraživanja tužitelja, prvostupanjski sud pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje nakon što je u postupku raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu i na njih pravilno primijenio materijalno pravo, što žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju.

10. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako je sam tuženik u svom iskazu jasno priznao pogrešku u svom radu (što žalbom i ne osporava) jer je nakon popravka predmetnog vozila isto pustio iz servisa bez podmirenog računa od strane kupca, svjestan činjenice da je takvo njegovo ponašanje suprotno Odluci o zabrani isporuke roba i usluga bez potpune uplate kupoprodajne cijene koju je tužitelj donio pod brojem: 1189/09 dana 23. prosinca 2009. i Procedure post prodaje iz 2012. točke 6.5. kojom je servisni savjetnik ovlašten da tek temeljem uvida u plaćeni račun izda vozilo i dokumente. Takvim postupanjem tuženik nije izvršio niti kontrolu i nadzor provođenja svih propisanih procedura rada u odnosu na račun i izdavanje vozila što je trebao učiniti sukladno Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji tužitelja od 23. travnja 2018., sve prema opisu poslova u odnosu na rukovoditelja post prodaje u velikoj PJ. Nadalje, tuženik potvrđuje da u konačnici nije napravio novi račun prema novom nalogu, a niti je dao nalog servisnom savjetniku da fakturira račun prema ZV, slijedom čega je račun (čija visina u postupku među strankama nije sporna) u cijelosti ostao nepodmiren od strane ZV.

11. Na žalbene navode tuženika kojemu nije jasno u koju „kategoriju spada eventualna namjera“ tuženika koju utvrđuje prvostupanjski sud pa zbog tog razloga ističe žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno činjeničnog stanja, valja odgovoriti kako navedeno sadržajno predstavlja žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava dok je prvostupanjski sud odgovornost tuženika u smislu odredbe čl. 107. st. 1. ZR pravilno i jasno obrazložio u pobijanoj presudi (točka 15. i 16.).

12. Cijeneći sve izvedene dokaze prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako je u odnosu na konkretne postupke tuženika, on postupao s eventualnom namjerom jer je kod njega postojala svijest o mogućem nastupanju štetnih posljedica ali je olako držao da do istih neće doći, već da će klijent koji je uobičajeno dolazio s vozilom na servis gdje je radio, podmiriti dug za obavljenu uslugu servisa, tužitelju. Iz iskaza tuženika proizlazi da je on cijeneći da se radilo o dugogodišnjem klijentu s kojim je bio u dobrim i prijateljskim odnosima, olako smatra da klijent novi račun kojeg je planirao izdati po novom nalogu platiti pri ponovnom dolaskom u Hrvatsku (što se nije dogodilo), zbog čega nije poduzeo bilo koju radnju kojom bi dospjelo dugovanje pokušao naplatiti od klijenta (koji je u međuvremenu preminuo) , niti je o tome obavijestio tužitelja kao poslodavca.

13. Slijedom svega navedenog, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tužitelj u konkretnom slučaju dokazao ispunjenje pretpostavki za naknadu štete u smislu odredbe čl. 107. st. 1. ZR i posljedično navedenom naložio tuženiku isplatu iste s pripadajućom zateznom kamatom koja je dosuđena u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO.

14. Tuženik žalbu u pogledu odluke o trošku posebno ne obrazlaže. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka koji je dosuđen tužitelju uzet iznos koji je kao opravdan priznao sud prvog stupnja.

15. Budući da nisu ostvareni razlozi zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

16. Ostali žalbeni navodi nisu cijenjeni, jer nisu od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).

17. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s odredbom čl. 166. st. 1. ZPP , jer sa žalbom nije uspio.

18. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu , jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka (čl. 155. st. 1. u svezi s odredbom čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 19. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat