Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-947/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Adele Turkalj, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanoga po punomoćniku Ivanu Rudiću, odvjetniku u Zadru, Ulica don Ive Prodana 7, protiv tužene Općine Poličnik, OIB: 87120007882, zastupane po punomoćniku Borisu Radmanu, odvjetniku u Zadru, Ulica Postrojbi specijalne policije 6, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-441/2025 od 24. srpnja 2025., 19. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Općine Poličnik kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-441/2025 od 24. srpnja 2025. i odluka o parničnom trošku, sadržana u točki II. izreke rješenja poslovni broj P-441/2025 od 24. srpnja 2025., u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.111,54 EUR (tisuću stotinu jedanaest eura pedeset četiri centa).

II. Odbija se zahtjev tužene Općine Poličnik za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 233,75 EUR (dvije stotine trideset tri eura sedamdeset pet centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom utvrđuje se da je tužitelj vlasnik realnog dijela nekretnine označne na skici žutom bojom te likom i točkama A-B-C-D-E-F-G-J- K-A površine 3.712 m2 dijela stare č. zem. [katastarska čestica], po novoj izmjeri dio nove čestice 3028/1 k. o. [katastarska općina], te zelenom bojom i zasebnim likom i točkama G -L-M-E-F-G površine 217 m2 dijela stare č. zem. [katastarska čestica] (dio nove čestice 3028/1) k. o. [katastarska općina], identificirana na skici lica mjesta vještaka geometra od 20. siječnja 2023., izrađene od strane GEO LESI j.d.o.o. za geodetske poslove i vještačenje, stalni sudski vještak Dražen Torbarina, slijedom čega je tužitelj ovlašten na temelju te presude, a nakon njezine pravomoćnosti, zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva navedene nekretnine na svoje ime i u svoju korist u zemljišne knjige Općinskog suda, uz istovremeni upis brisanja postojećeg prava s imena tuženice, sve u roku od 15 dana.

2. Rješenjem prvostupanjskoga suda dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 2. veljače 2023. (točka I. izreke) te se tužen ici nalaže da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.111,54 EUR, u roku od 15 dana (suvišno je pritom navedeno i ''pod prijetnjom ovrhe''), dok se preko dosuđenog zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

3. Protiv navedene presude i rješenja o troškovima postupka (točka II. izreke prvostupanjskoga rješenja), tuženica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 233,75 EUR.

4. Tužitelj u odgovoru na tužbu osporava žalbene navode tužen ice.

5. Žalba tuženice je neosnovana.

6. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 1. i 2. ZPP.

6.1. Presuda i rješenje o troškovima postupka sadrže jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i mogu se ispitati pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tužena.

6.2. Osnovano tuženica u žalbi ističe da je pogrešno sud prvoga stupnja postupio kada je uzeo u obzir iskaz svjedoka ĆZ, predložen nakon zaključenja prethodnog postupka, te kada je koristio dokaze iz spisa toga suda poslovni broj P- 4800/2009, iako ti dokazi nisu smjeli biti uzeti u obzir. Međutim, budući da su odlučne činjenice u ovom postupku pravilno i potpuno utvrđene na temelju ostalih izvedenih dokaza (iskaza tužitelja i svjedoka SZ, pravomoćne presude toga suda broj P-4800/2009, geodetske situacije terena od 8. studenoga 2005., izvoda iz katastarskog plana od 26. siječnja 2022. i prijepisa posjedovnih listova za predmetnu nekretninu te očevidom i geodetskim vještačenjem), navedeno nije bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 4. i čl. 299. st. 1. ZPP.

6.3. Pravilno je prvostupanjski sud tvrdnje tužitelja ocijenio dokazanima pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 221. ZPP.

7. Predmet spora je utvrđenje prava vlasništva na fizički točno određenom dijelu čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (nove oznake čest. zem. [katastarska čestica]), ukupne površine 132.781 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] u korist Općine Poličnik, stečenog dosjelošću.

8. Prvostupanjski je sud u bitnome utvrdio:

- da je čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 132.781 m2 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] u korist Općine Poličnik, za cijelo,

- da je predmetna nekretnina, zajedno s nekretninom sada u vlasništvu sestre tužitelja, SZ, u ukupnoj površini od 5.000-6.000 m2, nekada pripadala njihovom djedu DZ, rođenom 1893. godine, koji je tu nekretninu dao sinu Š, a on svojoj djeci, ovdje tužitelju i svjedoku SZ, nakon čega su se tužitelj i njegova sestra podijelili, na način da je ona dobila 1.444 m2, a tužitelj ostatak površine te čestice,

- da je Ljubica Knežević 2009. godine ishodila sudsku presudu za svoj dio protiv Općine Poličnik i uknjižila se vlasnicom svog dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da je predmetna nekretnina sa svih strana bila ograđena kamenim suhozidom, a ostaci tih suhozida/mocira da su vidljivi i danas,

- da se sporni dio predmetne nekretnine u smjeru istoka proteže do betonskog zida susjeda KZ, nove oznake kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da je predmetna nekretnina ranije bila pašnjak i ograda, šuma i niska makija, na kojoj su djed tužitelja DZ i otac Ć čuvali ovce,

- da posjed tužitelja i njegovih prednika na toj nekretnini, kroz navedeno razdoblje, nitko nije osporavao.

8.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je predmetna nekretnina u vlasništvu obitelji tužitelja više naraštaja, da je otac tužitelja stekao ovu nekretninu od svoga oca DZ, a ovaj od svoga oca S te da je, računajući i posjed svojih prednika, u posjedu predmetnih nekretnina više od 100 godina, dakle da je tužitelj posjedovao predmetne nekretnine i prije 8. listopada 1991. i to znatno duže od 40 godina računajući posjed svojih prednika, a tuženik nije tvrdio, ni dokazivao da posjed tužitelja i njegovih prednika ne bi bio pošten (čl. 18. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15-pročišćeni tekst, 94/17- ispravak pročišćenog teksta i 52/25 – dalje: ZVDSP). Kako u postupku nije utvrđeno postojanje drugog suprotstavljenog pravnog interesa trećih osoba, primjenom odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, prihvatio je tužbeni zahtjev navodeći da je tužitelj, stupanjem na snagu ZVDSP (1. siječnja 1997.) dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina, s time da su se pretpostavke za stjecanje vlasništva na strani tužitelja ostvarile najkasnije do 2021. godine, računajući od 1981. godine, kada je upisan u katastarskim evidencijama. Pritom se poziva i na presude Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske).

9. Odluka prvostupanjskoga suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

10. No, u odnosu na zaključak prvostupanjskoga suda da se razdoblje dosijedanja, započeto 1981. godine, za vrijeme važenja Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje: ZOVO), dovršilo na temelju odredbi ZVDSP te da je stupanjem na snagu tog Zakona tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću, treba reći da je na temelju izvorne odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP tužitelj mogao steći pravo vlasništva najkasnije do njezina ukidanja (14. prosinca 1999., u skladu s čl. 53. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, ''Narodne novine'' broj 49/02-pročišćeni tekst). Budući da od 1981. do 14. prosinca 1999. nije proteklo vrijeme od 40 godina posjedovanja, pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću, primjenom navedene odredbe, nisu ispunjene. Međutim, navedeno nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava o tužbenom zahtjevu trebalo jednako odlučiti.

10.1. Naime, pravila bivšeg OGZ su se primjenjivala na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" broj 73/91) do 1. rujna 1980., kada je na snagu stupio ZOVO. ZVDSP je stupio na snagu 1. siječnja 1997. pa se, u skladu s čl. 388. st. 2. ZVDSP, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona, prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Dakle, u svim slučajevima kada je pravo vlasništva stečeno prije 1. siječnja 1997., pravni temelj stjecanja i sve činjenice cijene prema propisima koji su do tada bili na snazi.

10.2. Prema činjenicama koje je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio, posjed tužitelja na predmetu spora, u koji se uračunava i posjed njegovih prednika, djeda DZ, rođenog 1893. i oca D, rođenog 1924., trajao je neprekidno duže od 40 godina pa je vrijeme dosijedanja svakako ispunjeno i prije 1. siječnja 1997. (računajući već samo od rođenja oca D). Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je tužitelj, računajući i posjed svojih prednika, u mirnom i kontinuiranom posjedu predmeta spora kroz vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, propisano pravnim pravilom iz § 1472. OGZ, prema kojem se vlasništvo na državnoj, crkvenoj, općinskoj i sličnoj imovini može steći posjedom od 40 godina.

11. Tuženica u žalbi ističe da tužitelj u tužbi navodi da je predmetnu nekretninu stekao nasljeđivanjem, ali da nije dostavio rješenje o nasljeđivanju te da zbog toga tu činjenicu nije dokazao. U odnosu na navedeno treba reći da, osim što u tužbi navodi da je predmetu nekretninu stekao nasljeđivanjem, tužitelj također navodi da je njegova obitelj tu nekretninu koristila za ispašu ovaca, da je bila u njihovom kontinuiranom, mirnom posjedu od 1883. godine te da ju je stekao (i) dosjelošću, a na kojoj činjenici je sud i utemeljio pobijanu odluku.

11.1. Prema odredbi čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju (''Narodne novine'', broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 – dalje: ZN), nasljednik stječe nasljedno pravo u času ostaviteljeve smrti i na njega po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, čime postaje njegovo nasljedstvo, a u istom času nasljednik stječe i ostala prava i obveze vezane za njegovo svojstvo nasljednika. Isto tako je i odredbom čl. 3. st. 1. ZN propisano da se nasljeđuje zbog smrti fizičke osobe i u trenutku njezine smrti, a odredbom čl. 5. st. 1. i 2. ZN da je onaj tko je naslijedio neku osobu, njezin sveopći pravni slijednik i da ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo. S obzirom na navedeno, pored utvrđene činjenice da je tužitelj sa sestrom naslijedio imovinu pok. oca D, a on djeda DZ te da je predmetna nekretnina u dugotrajnom posjedu tužiteljeve obitelji i da su je stekli dosjelošću, okolnost što tužitelj u spis nije dostavio rješenje o nasljeđivanju, odnosno materijalni dokaz mjerodavan za početak računanja roka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, nije razlog zbog kojega činjenica stjecanja prava vlasništva tužitelja i njegovih prednika na navedenoj nekretnini ne bi mogla biti utvrđena. Osim toga, u vezi sa službenim evidencijama, prvostupanjski je sud također imao u vidu okolnost da je tužitelj u katastru nekretnina upisan tek 1981. godine te u vezi s tim zaključio da evidencije na području toga suda ne odgovaraju stvarnom stanju na terenu. Navedeno proizlazi i iz isprava dostavljenih uz tužbu, kao i skice sudskog očevida, iz kojih je vidljivo da su na dijelovima čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 132.781 m2 formirane i druge, zasebne zemljišne čestice, da su na njoj izgrađeni kolni putevi i sagrađeni objekti u vlasništvu i posjedu trećih osoba pa sve navedeno također daje pouzdanu osnovu za zaključak da službene evidencije o vlasnicima odnosno posjednicima predmetne nekretnine ne odgovaraju stvarnom stanju.

11.2. U odnosu na žalbene navode kojima tužen ica ističe da tužitelj nije dostavio ni materijalni dokaz o tome koju površinu je u posjedu držao njihov otac Ć odnosno djed DZ, ni kada su oni evidentirani kao posjednici u katastru, treba reći da je u smislu čl. 219. st. 1. ZPP i tuženica bila dužna u ovom postupku navesti činjenice i dostaviti dokaze kojima pobija navode i dokaze tužitelja o tome da je površina koju su u posjedu držali tužiteljevi preci bila manja od utvrđene u ovom postupku odnosno da je bila upravo ona koja je sada u vlasništvu tužiteljeve sestre, svjedoka SZ, što je u ovom slučaju izostalo. Suprotno tome, tužitelj u ovom postupku dokazao da je sporni dio predmetne nekretnine bio u dugotrajnom posjedu njegovog djeda DZ i oca D, kao i da je dio površine te nekretnine danas u vlasništvu njegove sestre, koja je protiv ovdje tuženika još 2009. ishodila pravomoćnu sudsku odluku.

11.3. Što se tiče tvrdnje žaliteljice da tužitelj nije u posjedu predmeta spora, da nekretninu nitko ne obrađuje i da tužitelj živi u [adresa], treba reći da se, prema odredbi čl. 19. st. 2. ZVDSP, smatra da posjed, nakon što je stečen, traje neprekidno dalje, a tko tvrdi da je prestao ili da je bio prekinut, treba dokazati da su nastupile okolnosti zbog kojih je posjed prestao. Budući da tužen ica u postupku nije tvrdila, a posljedično tome ni dokazivala da bi takve okolnosti nastupile, navedene tvrdnje nisu od odlučujućeg značaja za ishod spornog odnosa među strankama.

11.4. U odnosu na tvrdnju žalitelja o zlouporabi personalnih dokaza u ovom postupku, treba reći da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo, propisano odredbom čl. 305. st. 1. i 2. Kaznenog zakona (''Narodne novine'', broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23, 36/24 i 136/25), o kojem odlučuje sud u kaznenom postupku te da se, prema odredbi čl. 421. st. 4. ZPP, postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može na prijedlog stranke ponoviti ako se odluka suda temelji na lažnom iskazu svjedoka. U ovom slučaju prvostupanjski je sud zaključio da su tužitelj i svjedok SZ iskazivali uvjerljivo, životno i u skladu s presudom toga suda poslovni broj P -4800/2009, na koju se tužitelj poziva u tužbi i koja je dostavljena uz tužbu te je njihove iskaze ocijenio vjerodostojnima, a takvu ocjenu prihvaća i ovaj sud. Okolnost što je svjedok SZ sestra tužitelja sama po sebi nije razlog zbog kojega bi njezin iskaz trebalo ocijeniti nevjerodostojnim. Stoga navedenom tvrdnjom o zlouporabi personalnih dokaza tuženica ne može s uspjehom osporavati pravilnost i zakonitost navedene presude.

11.5. Ostali žalbeni navodi tuženice nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

12. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

13. Budući da odluku o trošku tužen ica ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP).

14. U nepobijanom dijelu (točka I. izreke i točka II. izreke, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka preko dosuđenog iznosa) prvostupanjsko rješenje nije ispitivano (čl. 365. st. 1., u vezi s čl. 381. ZPP).

U Velikoj Gorici 19. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor