Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Posl. br. Gž-1028/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, V. Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1316/2022 od 23. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1316/2022 od 23. ožujka 2026.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 10.351,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 01.12.2021. do isplate.
2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno iz razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP-a), te predlaže preinačiti ukinuti pobijanu prvostupanjsku odluku i predmet vratiti na ponovno suđenje.
3. U žalbi tužitelj u bitnom navodi da je sud polazeći od primjene odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ( NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, 155/23, dalje ZOOP-a) pogrešno primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari jer da se radi o šteti koja nastaje isplatom mirovinskih primanja osiguraniku, pa da temeljem odredbe čl. 159. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ( NN 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, 96/25 dalje, ZMO ) ima izvorno pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva. Navodi da je navedeni ZMO stupio na snagu nakon ZOOP-a, čime da je derogirao njegove odredbe za razdoblje isplaćenih davanja nakon 01.01.2014.
4. Odgovor na žalbu nije podnijet.
5. Žalba nije osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 10.351,22 eura s osnova isplaćenog dijela invalidske mirovine svom osiguraniku GM u razdoblju od 01.10.2019. do 31.10.2021., kao posljedice pretrpljene štete u prometnoj nezgodi koju je skrivila osiguranica tuženika, a u kojoj nezgodi je osiguranik tužitelja zadobio ozlijede zbog kojih mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu.
7. U ovom žalbenom stadiju postupka sporno je među strankama da li su za pravilnu odluku o zahtjevu tužitelja za isplatom dijela invalidske mirovine mjerodavne odredbe ZMO-a ili odredbe ZOOP-a.
8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje:
- da među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, odgovornost osiguranika tuženika u omjeru od 75%, uzročno posljedična veza između štetnog događaja i odlaska osiguranika tužitelja u invalidsku mirovinu, kao i to da je u razdoblju od 01.10.2019. do 31.10.2021. tužitelj s osnova invalidske mirovine isplatio svom osiguraniku iznos od 103.988,28 kn, odnosno 13.801,62 eura,
- da tužitelj svoje potraživanje temelji na odredbama čl. 161. i 164. ZMO-a,
- da prema stavu prvostupanjskog suda i opsežne prakse Vrhovnog suda RH, za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, s time da se obveza tuženika određuje prema čl . 27. st. 2. i 3. ZOOP-a i ta obveza da postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi se radilo o invalidskoj mirovini koja bi bila utvrđena uslijed ozljede na radu,
- da slijedom navedenog, tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete u visini cjelokupnog iznosa mirovine koju isplaćuje svom osiguraniku, već da štetu čini iznos eventualne razlike između isplaćene mirovine i pretpostavljene mirovine za slučaj ozljede na radu,
- da je na tužitelju teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva, odnosno teret dokazivanja da postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koju isplaćuje svom osiguraniku i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila isplaćena kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu.
9. Slijedom navedenog, a kako da tužitelj nije dokazao na temelju čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a visinu potraživanja, to prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivana (čl. 221.a ZPP) odbija tužbeni zahtjev u cijelosti.
10. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.
11. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
12. Nije osnovan žalbeni navod tužitelja, a kojeg je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka da su u konkretnom slučaju za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu, mjerodavne odredbe ZMO-a, a ne odredbe ZOOP-a.
13. Naime, prema ustaljenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom u brojnim odlukama (Rev 12/2022 od 12.01.2022., Rev-x-388/2018 od 25.08.2020., Rev-5292/2019 od 16.06.2020 ) za odluku o sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavne su odredbe ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine i to članka 27. ZOOP-u koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.
14. Pri tome valja istaknuti da je tuženik osiguravajuće društvo koje se, između ostalog, bavi i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a koji poslovi su regulirani odredbama ZOOP-a posljedično čemu se odredbe tog zakona primjenjuju na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja. Naime, tuženik kao osiguravajuće društvo nije štetnik, već temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila ima obvezu (u slučaju ispunjenja propisanih pretpostavki ) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe-štetnika (konkretnog osiguranika ) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom , odnosno ZOOP-om.
15. Prema čl. 27. ZOOP obveza tuženika kao osiguratelja postojala bi samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu.
16. Slijedom navedenog, a obzirom da tužitelj tijekom postupka nije dokazao odlučnu činjenicu – nastanak i visinu štete obračunatoj prema odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP ( koja odredba propisuje drugačiji način obračuna štete od odredbi ZMO na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev ), to je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev.
17. Stoga žalbeni navodi tužitelja koji se u bitnom svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava, nisu osnovani.
18. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe članka 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Rijeci, 19. kolovoza 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Ksenija Dimec
