Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-988/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja OL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 1403633877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku pod posl. br. P-1717/2025 od 19. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku pod posl. br. P-1717/2025 od 19. svibnja 2026. u toč. I), II) i III) izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Osijeku pod posl. br. P-1717/2025 od 19. svibnja 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu [broj kredita], zaključenog 03.10.2007. između tužitelja i Slavonske Banke d.d. Osijek kao pravnog prednika tuženika, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,80% (dvazarezosamdeset) jednokratno, unaprijed.“, dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 301,44 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 31.10.2007. do isplate. Također je toč. III) izreke naloženo tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 250,00 eura sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je toč. IV) izreke odbijen tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 301,44 eura od 01.10.2007. do 30.10.2007.

2. Nadalje pobijenim rješenjem naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 31,25 eura u roku od 15 dana.

3. Protiv citirane presude i rješenja žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je temeljem čl. 1068. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) imao pravo naplatiti tužitelju naknadu za trošak obrade kredita i taj trošak da mu je naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu ( EKS) , a koja da obuhvaća sve troškove kredita uključujući i naknade, osiguranja, depozit i ostale povezane troškove kredita. Navodi da je odredba čl. 6. ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa da je ostvaren zahtjev transparentnosti, a predmetna odredba da je prema praksi Suda EU izuzeta iz kontrole poštenosti. Osporava i odluku o trošku, posebno u dijelu kojim je tužitelju priznat trošak pristupa na ročište za objavu.

5. Odgovor na žalbu nije podnijet.

6. Žalba nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu [broj kredita] od 03.10.2007. zaključenog između pravnog prednika tuženika i tužitelja koja se odnosi na ugovorene troškove obrade kredita ( tzv. ulaznu naknadu ), uz restitucijski zahtjev na povrat novčanog iznosa naplaćenog primjenom navedene ugovorne odredbe.

8. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da nije sporno da se odredbom čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, tužitelj kao korisnik kredita obvezao pravnom predniku tuženika kao kreditoru platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 2,80% jednokratno,

- da nije sporno da je tužitelju naplaćena navedena naknada za obavljanje bankarskih usluga prilikom realizacije kredita 31.10.2007. u iznosu od 288,30 CHF,

- da iz iskaza tužitelja i sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj u trenutku zaključenja predmetnog ugovora imao status potrošača,

- da imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 6. st. 1. predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da tom odredbom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova naknade za obavljanje bankarskih usluga, već da je naknada određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, pa da je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova, odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obrade kredita odnosno prilikom prvog korištenja kredita,

- da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, odnosno da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač mogao utjecati na njezin sadržaj,

- da je takvo postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa da isto uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega da je predmetna odredba nepoštena, pa stoga i ništetna,

- da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove za obavljanje bankarskih usluga, niti je dokazao da je ikakvu dokumentaciju u svezi naplate predmetne naknade uručio tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu, niti da je djelatnik banke tužitelja usmeno upoznao sa navedenim.

9. Slijedom navedenog prvostupanjski sud utvrđuje da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa kojeg je platio na ime naknade za obavljanje bankarskih usluga u iznosu od 301,44 eura, pa primjenom odredbe čl. 322., čl. 324. i čl. 1115. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev, dok odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a.

10. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik u žalbi jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

11. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

12. U odnosu na žalbene navode u svezi odluke o glavnoj stvari ističe se slijedeće.

13. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 03.10.2007. ) bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, dalje ZZP/07 ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

14. Tako je odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

15. Isto tako odredbom čl. 99. ZZP/07 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Također je odredbom čl. 102. ZZP/07 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba je ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

17. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 6. st. 1. koja se odnosi na spornu ugovorenu naknadu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da naknada za bankarsku uslugu troškova obrade kredita iznosi 2,80% jednokratno iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

18. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bila je u svakom trenutku dostupna tužitelju i ista je bila jasno sastavljena, te mu je omogućavala da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze slijedom čega je riječ o odredbi koja je bila transparenta.

19. Stoga je u odnosu na predmetnu odredbu bilo potrebno ocijeniti da li je ista bila razumljiva tužitelju kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 99. ZZP/07.

20. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP/07 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

21. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, a temeljem čl. 98. ZZP/07 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

22. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

23. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,80%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

24. Dakle, cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 6. st. 1.predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 2,80% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, niti da su tužitelju kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle tužitelj je bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao je razumno izvesti zaključak o njenoj visini ( jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi.

25. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužitelju povećan iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, a time i njegova obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

26. Također kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 74. toč. 3. ZZP/07 ( koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ) prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i da se po stavu ovog suda ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

27. Dakle, tuženik je spornom odredbom čl. 6. st. 1. ugovora o kreditu očito na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze iz čl. 74. toč. 3. ZZP/07 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,80% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

28. Štoviše tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

29. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO- a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

30. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, sukladno čl. 96. st. 4. ZZP/07 bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini. Navedenu činjenicu tuženik nije dokazao, niti je na te okolnosti predložio provođenje bilo kakvih dokaza. Stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

31. Isto tako valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

32. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaran je naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

33. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

34. Također je pravilno prvostupanjski sud odlučio o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a jer tužitelj nije uspio u sporu u neznatnom dijelu. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe tuženika ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

35. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odlučeno je kao u izreci ove presude.

36. U odnosu na žalbene navode protiv pobijanog rješenja valja istaknuti da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju i trošak pristupa na ročište za objavu presude.

37. Naime, prema odredbi čl. 335. ZPP-a ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, a istu određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište, a na koji poziv su se stranke dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude). Također na navedenom ročištu, osim objave sadržaja presude, sud sukladno odredbi čl. 336. ZPP-a ukratko iznosi i razloge presude, odnosno usmeno obrazloženje presude. Imajući u vidu navedene odredbe, proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano sa pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ( NN 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/105/14 ), te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ( NN Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 ) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, potom dostave presude obzirom da se ista u pravilu izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka. Stoga stranci zastupanoj po punomoćniku u osobi odvjetniku, pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a ( VS RH Rev-832/22 od 22.03.2022. ).

38. Stoga je primjenom odredbe čl. 380.toč. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

39. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u toč. IV) izreke.

U Rijeci, 19. kolovoza 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec