REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-3334/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovan Raduka, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB:2618799862, radi isplate iznosa od 1.978,34 eura, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-281/2023-77 od 26. lipnja 2026., 19. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-281/2023-77 od 26. lipnja 2026.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.978,34 eura sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Odlukom iz točke II. izreke presude, odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.052,16 eura.
2. Tužbeni zahtjev se odnosi na naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine tužiteljevom osiguraniku BU koji je zadobio tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koja se dogodila 30. travnja 1994., a koju je skrivio vozač automobila JU. Vozilo štetnika bilo je osigurano kod tuženika zbog čega tužitelj zahtijeva od tuženika isplatu mirovine, sukladno odredbi čl. 161., a u vezi s čl. 163. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13) i čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 115/18).
3. Prije svega valja ukazati da je prvostupanjski sud 3. siječnja 2020. donio presudu i rješenje poslovni broj P-374/2019 u kojoj je u točki I. izreke naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.978,26 eura sa zateznim kamatama od 22. svibnja 2019. do isplate, a u točki II. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 310,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama. Rješenjem je u točki I. izreke utvrdio da je tužitelj povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je zahtijevao isplatu iznosa od 4.029,11 eura sa zateznim kamatama, dok je točkom II. izreke rješenja tuženiku naložio naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8,41 eura. Ovaj sud je presudom i rješenjem poslovni broj Pž-1685/2020 od 25. kolovoza 2023. odlučio o tužiteljevoj žalbi protiv prvostupanjske presude na način da je potvrdio odluku kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 310,66 eura (odlučeno o zastari potraživanja na dio zahtjeva), dok ju je ukinuo u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.978,26 eura. Razlog ukidanja prvostupanjske presude je pogrešna primjena materijalnog prava, odnosno umjesto odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP), prvostupanjski sud je primijenio odredbu čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju. U uputi povodom ukidanja prvostupanjske odluke naloženo je prvostupanjskom sudu da, na temelju predloženih dokaza i provedbom financijskog vještačenja, utvrdi visinu tražbine sukladno odredbi čl. 27. ZOOP-a.
4. Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj osiguraniku isplatio 7.962,91 eura manje od pretpostavljene mirovine koja bi bila obračunata primjenom čl. 27. st. 3. ZOOP-a. Drugim riječima, invalidska mirovina koju je tužitelj stvarno isplaćivao osiguraniku niža je od invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, slijedom čega ne postoji pozitivna razlika koja bi predstavljala tužiteljevu štetu prema čl. 27. ZOOP-a.
5. Protiv te presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom dopuštenih razloga - bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno nije primijenio odredbu čl. 161. ZOMO-a u kojoj je navedeno da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja neovisno o činjenici je li osiguranik stekao uvjete za starosnu mirovinu. Tužitelj smatra da je ZOMO-om jasno definirano što predstavlja štetu za tužitelja, u kojoj visini se ta šteta ogleda, od koga se šteta potražuje (tko je pasivno legitimiran te kada nastupa zastara za tužiteljevo potraživanje. Smatra da upravo iznos koji u ovom postupku potražuje predstavlja štetu te je na tuženiku teret dokaza suprotnog.
6. Tužiteljeva žalba nije osnovana.
7. Ovaj sud, jednako kao i prvostupanjski, odnosno jednako kao i u svojoj odluci poslovnog broja Pž-1685/2020 od 25. kolovoza 2023., smatra da je mjerodavno pravo koje se primjenjuje u ovom predmetu Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).
8. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, tužitelj od tuženika kao društva za osiguranje, ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu (također i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-159/2022 od 17. prosinca 2025.).
9. Na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem kojim je utvrđeno da se mirovina koju je tužitelj isplaćivao svom osiguraniku sastoji od dva dijela. Prvi dio odnosi se na ozljede i bolesti u svezi s radom, za koji je tužitelj u promatranom razdoblju isplatio iznos od 8.185,76 eura. Drugi dio odnosi se na bolesti i ozljede izvan rada, za koji je tužitelj u navedenom razdoblju isplatio 4.450,48 eura. Ukupno je u navedenom razdoblju isplaćeno 12.636,21 eura. Ukupan iznos mirovine koji bi tužitelj isplatio svom osiguraniku u slučaju da se cijela mirovina obračunava primjenom čl. 27. st. 3. ZOOP-a u razdoblju od 1. lipnja 2016. do 31. ožujka 2019. iznosio bi 20.599,12 eura. Konačni zaključak vještakinje jest da je tužitelj svom osiguraniku isplatio 7.962,91 eura manje od pretpostavljene mirovine koja bi bila obračunata primjenom čl. 27. st. 3. ZOOP-a. Drugim riječima, invalidska mirovina koju je tužitelj stvarno isplaćivao osiguraniku niža je od invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, pa ne postoji pozitivna razlika koja bi predstavljala štetu tužitelja prema čl. 27. ZOOP-a. Zato je pravilno tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, kao i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
10. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Zagreb, 19. kolovoza 2026.
Sudac
Radovan Raduka
