Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Roberta Završkog, predsjednika vijeća, te Nade Horvatović i Anđe Ćorluka, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. EBO, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19. i 84/21.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 4. svibnja 2026., broj: Pp-13745/2022-15, u sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe okr. EBO, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o novčanoj kazni, tako da se činjenično opisano postupanje okrivljenika označava prekršajem iz članka 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21. 114/22.) i na temelju citiranog propisa okr. IBO izriče se novčana kazna u iznosu 260,00 EUR (dvjesto šezdeset eura), koju kaznu je dužan platiti u roku od trideset dana od dana primitka ove presude, pa ako u tom roku plati dvije trećine izrečene kazne, smatrat će se da je kazna u cjelini plaćena.

II. Odbija se žalba okr. EBO kao neosnovana te se, u pobijanom a nepreinačenom dijelu, prvostupanjska presuda potvrđuje.

III. Na temelju čl. 139. st. 3. u vezi čl. 138. st. 2. t. 3. c. Prekršajnog zakona (NN 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okr, ČBO je dužan platiti troškove drugostupanjskog postupka u iznosu 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku trideset dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 4. svibnja 2026., broj: Pp-13745-15 okr. ČBO je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna 265,46 eura, koju je dužan platiti u roku trideset dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne.

1.1. Istom presudom okrivljenik je obvezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 100,00 eura.

2. Protiv te presude, pravodobnu žalbu podnio je okrivljenik putem braniteljice Ivanke Šamija, odvjetnice u Splitu, u uvodu navodeći zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prekršajnog prava te odluke o prekršajnopravnim sankcijama i troškovima postupka, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se žalba prihvati, a pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi krivnje ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona po službenoj dužnosti, vijeće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske je utvrdilo da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. tog Zakona te da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, međutim počinjenja je povreda materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika iz čl. 196. t. 4. Prekršajnog zakona jer je glede prekršaja koji je predmet optužbe primijenjen propisi koji se ne može primijeniti.

5. Naime, nakon počinjenja djela, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju 1. siječnja 2023. stupio je na snagu Zakon o izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 114/22.) kojim činjenično opisano postupanje iz izreke pobijane presude zadržava pravni kontinuitet, s time da je novim zakonom za predmetni prekršaj, propisana nešto blaža novčana kazna, u odnosu propis vremena počinjenja djela.

5.1. Sukladno čl. 3. st. 1. i 2. Prekršajnog zakona prema počinitelju prekršaja primjenjuje se propis koji je bio na snazi u vrijeme kad je prekršaj počinjen, a ako se nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, propis jedanput ili više puta izmijeni, primijenit će se onaj propis koji je najblaži za počinitelja. Naime, u vrijeme počinjenja djela za predmeti prekršaj bila je propisana novčana kazna od najmanje 2.000,00 kuna (prema konverziji 265,45 eura) do općeg zakonskog maksimuma propisane kazne za fizičku osobu ili kazna zatvora do 90 dana, a citiranim Zakonom novčana kazna od najmanje 260,00 eura do općeg zakonskog maksimuma ili kazna zatvora do 90 dana.

5.2. Prema tome, budući da je citiranim Zakonom propisan blaži minimum novčane kazne, a koji je najpovoljniji i s obzirom na kasnije izmjene zakona sve do dana donošenja pravomoćne presude, to je trebalo primijeniti zakon koji je najpovoljniji za počinitelja. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, postupajući po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela te izrekao novčanu kaznu u minimalno propisanom iznosu, kao u izreci ove odluke u točki I.

6. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka okrivljenik ističe povredu iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, navodeći da su izreka i obrazloženje međusobno proturječni, te da nisu dani valjani razlozi za odluku. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, naveo koje odlučne činjenice je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni pa presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni s izrekom. Suština isticanja ove žalbene osnove je da li je okrivljenik neposredni izvršitelj ili je brava promijenjena po njegovom nalogu, u cilju onemogućavanja ulaska žrtve nasilja u stan u kojem su živjeli sa zajedničkom djecom, što je prvostupanjski sud pravilno obrazložio u svojoj odluci i takvi razlozi nisu u suprotnosti sa izrekom, a druga je stvar što se okrivljenik ne slaže sa zaključcima i razlozima prvostupanjskog suda.

Iako žalitelj s pravom ističe formalnu nedosljednost u primijeni čl. 10. t. 5. ili čl. 10. t. 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, ističe se da je prema zakonu vremena počinjenja djela (koji je primijenio prvostupanjski sud) relevantna materijalna odredba čl. 10. t. 5. cit. Zakona, a tek posljednjim izmjenama zakona ekonomsko nasilje je opisano u t. 4. (koje odredbe su po svom sadržaju identične), međutim navedena nepravilnost ne predstavlja bitnu povredu, kako to pogrešno sugerira žalitelj. Po ocjeni ovog suda, pobijana presuda sadrži dostatne, jasne i neproturječne razloge. Stoga, žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona nije osnovana.

7. U odnosu na činjenično stanje, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenika, koje obrazloženje je prihvatljivo i ovom sudu.

7.1. Naime, prvostupanjski sud je svoju odluku donio na temelju analize iskaza svjedokinje EB (tada supruge okrivljenika) i svjedoka IB kao i materijalne dokumentacije u spisu, pobliže navedene u točki 9. obrazloženja. Na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza u smislu čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona, prvostupanjski sud je utvrdio postojanje svih relevantnih činjenica i pri tome nije bio ograničen ili vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je pravilno smatrajući činjenično stanje stvari dovoljno razjašnjenim, donio na zakonu osnovanu odluku kojom je okrivljenika proglasio krivim za prekršaj stavljen mu na teret iz članka 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

7.2. Bez uspjeha žalitelj dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedokinje EB, budući da je životno i logično iskazivala postupku, opisujući njihove tadašnje obiteljske prilike, pri čemu nije bilo sumnje da je u stanu na adresi [adresa] živjela sa suprugom i dvoje djece, da su u vrijeme inkriminiranog događaja već bili u procesu razvoda braka, te da te nije mogla ući u stan, zbog promijenjene brave, o čemu je i obavijestila policije i odvjetnicu. Bez uspjeha žalitelj ističe kako nema materijalnih dokaza da bi bila promijenjena brava, jer bi u tom slučaju svjedokinja mogla ući u stan pomoću ključa koji je prethodnog dana koristila za ulazak i izlazak iz stana, koji je predstavljao njihov obiteljski dom i u kojem su imali zajedničku imovinu, neovisno o pitanju tko je i vlasnik stana. Za pravilno utvrđenje stanja stvari nije odlučno postojanje materijalnih dokaza o promjeni brave, a na temelju pravilne ocjene personalnih dokaza prvostupanjski sud je isključio mogućnost promijene brave od strane moguće trećih zainteresiranih osoba. Međutim, u tom slučaju niti žalitelj ne bi mogao ući u stan, bez posjedovanja novog ključa. Bez uspjeha žalitelj ističe da tijekom postupka nije konkretizirano kome bi dao nalog za promjenu brave, te da o tome nije upitan, budući da je poricao počinjenje djela pa tako i svaku mogućnost da bi s time bio povezan, pa sud nije imao niti razloga ispitati ga na tu okolnost. Iako je okrivljenik doprinio dokaze da bi tog dana bio u Istri s djecom, navedeni dokazi ne isključuju činjenicu da bi trećoj osobi naložio promjenu brave, pa sama činjenica je li fizički sam i putem treće osobe zamijenio bravu nije od utjecaja na pravilnost činjeničnog utvrđenja. Neosnovano žalitelj ističe da se prvostupanjski sud pogrešno poziva i na rješenje Općinskog suda u Splitu broj Psp-116/2022, koje je sastavni dio materijalne dokumentacije predmeta, budući da je tom odlukom, riješeno o pravnoj stvari tužiteljice EB (žrtve u ovom predmetu) protiv okrivljenika, radi smetanja posjeda i odnosi ne upravo na stan koji je predmet i ovog postupka, te je istim rješenjem naloženo predati ključ brave na ulaznim vratima stana, jer će u protivnom ona biti ovlaštena promijeniti branu na ulaznim vratima stana. Navedena odluka je postala pravomoćnom 11. rujna 2023. i u prilog je činjenici da je upravo okrivljenik onemogućio ulazak u stan koji su za vrijeme trajanja braka zajednički koristili, a ovaj sud nije ovlašten ispitivati pravilnost navedene pravomoćne odluke i način donošenja. Na sve dokaze na kojima je sud temeljio svoju odluku žalitelj je imao mogućnost očitovati se, a pravilno je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge za daljnje provođenje dokaza, kako je za to dao razloge u točki 26. obrazloženja pobijane presude.

Naime, prekršaj ekonomskog nasilja je, između ostalog „…ekonomsko nasilje kao zabrana ili onemogućavanje korištenja zajedničke ili osobne imovine“, a notorno je da je onemogućavanjem ulaska u prostor u kojem je žrtva živjela i u kojem su bile njihove zajedničke stvari, okrivljenik onemogućio žrtvu korištenju te imovine. Čak i da je okrivljenik nesporni i potpuni vlasnik stana (što nije predmet ovog postupka) takvo postupanje vlasnika nekretnine ispunjava zakonska obilježja prekršaja ekonomskog nasilja u obitelji.

7.3. Slijedom navedenog, budući da žalitelj ne upire, u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona na postojanje novih činjenica i dokaza, niti svojim žalbenim navodima argumentirano dovodi u sumnju činjenično utvrđenje, to žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

8. Iz sadržaja žalbe je evidentno da okrivljenik u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa se ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. Prekršajnog zakona. S obzirom da žalbenim navodima nisu osporeni činjenični zaključci prvostupanjskog suda, već ponašanje okrivljenika u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja zbog kojeg je proglašen krivim, to žalba u tom dijelu nije osnovana.

9. Iako je u uvodu žalbe istaknuta i žalbena osnova zbog odluke o prekršajnoj sankciji, iz sadržaja žalbe ne proizlazi da se okrivljenik žali zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni. Stoga je ovaj drugostupanjski sud ispitao pobijanu prvostupanjsku presudu po toj osnovi sukladno čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, jer žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

9.1. Imajući u vidu preinačenje novčane kazne zbog pravilne pravne oznake djela, u ostalom dijelu ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja. Izrečena novčana kazna u zakonom je propisanim granicama, primjerna težini i značaju počinjenog prekršaja, s obzirom na vrstu nasilja te stupanj prekršajne odgovornosti i nije prestrogo odmjerena. Imajući na umu da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja to nema uvjeta za preinačenje izrečene novčane kazne ispod minimalno propisane mjere novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

10. Okrivljenik je u uvodu žalbe istaknuo i da se žali zbog odluke o troškovima postupka, no iz sadržaja žalbe je vidljivo da se ova žalbena osnova uopće ne obrazlaže, pa stoga ista nije niti razmatrana.

11. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna svota određena je u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona, u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije) s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

12. Slijedom navedenog, na temelju čl. 207. i čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 19. kolovoza 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, braniteljicu i tužitelja.