REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

Poslovni broj: P-454/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici po sucu toga suda Marijanu Muži, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Mučnjaku, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupano po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave 1. srpnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku, 19. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51404607-5105900268 sklopljenog između tužitelja PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste & Steiermaerkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, kao kreditora, a kojom je odredbom ugovoreno: „ Za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje Kredita Korisnik kredita dužan je u korist Banke prije korištenja Kredita uplatiti naknadu u iznosu od 3,000 % ( triposto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 19. kolovoza 2026. pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana .

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 20. svibnja 2011. sklopio s tuženikom ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404607-5105900268 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 4.500,00 EUR obračunatom po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.

1.1. Odredbom članka 10. navedenog ugovora, tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita u iznosu od 3% iznosa kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova od čega se isti sastoji, u kojem postotku tuženik tereti tužitelja ,odnosno zbog čega baš navedeni postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi članka 270. Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članka 81. stavak 1. i stavak 2. i članka 82. alineja 10. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirano u fiksnom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem nije bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste.

1.3. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a isplatio mu drugi iznos umanjen za navodne troškove obrade kredita teretivši da prilikom isplate kredita za iznos od 135,00 eura nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši ulaznu naknadu.

1.4. Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

1.5. Sukladno naprijed navedenom, tužitelj predlaže da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja i to s više osnova.

2.1. Nadalje, navodi da Zakon o parničnom postupku u članku 187. stavak 2. propisuje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje, odnosno da tužitelj ima pravo podići tužbu za utvrđenje kada isti ima pravni interes da sud utvrdi postojanje kakva prava prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. U konkretnom slučaju kada bi sud potvrdio deklaratorni tužbeni zahtjev što tuženik u cijelosti osporava, iz istog bi proizašlo kondemnatorni zahtjev već dospjele tražbine prije podnošenja predmetne tužbe.

2.2. Također, tuženik navodi da ne raspolaže s kreditnom dokumentacijom za predmetni ugovor o kreditu, niti se može određeno očitovati o tužbenim navodima, tako da tuženik prema dostupnim podatcima nema saznanja je li predmetna naknada za obradu kredita naplaćena te ako je naplaćena, kojeg datuma je naplaćena i u kojem iznosu.

2.3. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati status potrošača za korisnika kredita, kao svog prednika, te predložiti dokaze na kojima temelji njegov status potrošača.

2.4. Tuženik ističe prigovor zastare na predmetno potraživanje tužitelja jer tužitelj tvrdi da je naknada naplaćena 1. srpnja 2005. Ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi navedena odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade, trebao bi se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja.

3. Tijekom dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u cijeli predmet, u priloženi ugovor o kreditu od 20. svibnja 2011. (list 4-6 spisa), saslušana je tužiteljica PI kao stranka u postupku.

4. Tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti je osnovan.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404607-5105900268 od 20. svibnja 2011.

6. Uvidom o Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404607- 5105900268 od 20. svibnja 2011. utvrđeno je da je isti sklopljen između Erste&Steiermärkische bank d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, kao banke i PI iz [adresa], kao korisnik kredita, te da je iznos kredita 4.500,00 EUR, gotovinski kredit.

7. Tužiteljica PI je iskazala da kada je došla u banku kod tuženika radi realizacije kredita, da je ugovor o kreditu već bio pripremljen te da joj djelatnici banke nisu ništa objašnjavali u vezi realizacije kredita, niti u odnosu na naknadu koji ju platila prilikom obrade kredita. Navodi da joj je trebao novac za kućne potrebe te da je stoga potpisala ponuđeni ugovor o kreditu bez obzira na uvjete i sve ostalo što je navedeno u predmetnom ugovoru. Također je iskazala da joj u banci nije bilo omogućeno bilo što pregovarati u vezi naknade koju je platila prilikom realizacije kredita.

8. Sud iskaz tužiteljice PI u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojan i istinit budući da ista ima neposredna saznanja o bitnim činjenicama utvrđivanim u ovom postupku, te nije u suprotnosti s ostalim provedenim dokazima tijekom ovog postupka.

9. Nadalje, sud smatra da u konkretnom slučaju postoji pravni interes tužitelja u ovosudnom predmetu, imajući u vidu da je člankom 328. ZOO-a propisano neograničeno isticanje ništetnosti, odnosno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je člankom 327. stavak 1. ZOO-a propisano da se na ništetnost može pozvati svaka zainteresirana stranka, pa su stoga neosnovani navodi tuženika da tužbu u tom dijelu treba odbaciti.

10. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, sud smatra da je isti neosnovan u cijelosti, imajući u vidu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje na sjednici vijeća Građanskog odjela VS RH od 30. siječnja 2020. kako slijedi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a/05 (članak 104. stavak 1. ZOO-a/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, ni jedan dio potraživanja tužitelja nije u zastari, a u tom smislu postoje i odluke drugostupanjskih sudova, primjerice Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-705/2020, Gž- 286/2020, Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1097/2020.

11. Iz provedenog postupka proizlazi da je tuženik ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, te je na taj način postupao suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja, budući da u sadržaj ugovora nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomski opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje navedene naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Zbog navedenog, ugovorena odredba o naknadi za odobrenje kredita uzrokovala je znatnu neravnotežu na štetu tužitelja na štetu potrošača. Naknada za obradu kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima što također istu čini nepoštenom, a uz to tuženik nije tužitelju dao pojašnjenje zašto mu je naplatio obradu kredita te stoga tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu.

12. Da se radi o nepoštenim odredbama u članku 10. navedenog ugovora o kreditu, stav je i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-673/2023-2 od 13.2.2024., gdje se u točki 26. obrazloženja navodi: "Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne okolnosti iz odredbi članka 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba članka 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 87. ZZP nepoštena i time ništetna.", dok se u točki 26.1. obrazloženja navodi: "To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobrenja kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga."

13. Nadalje, u predmetu Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024. u točki 28. obrazloženja se navodi: "Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača."

14. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 148/11. – pročišćeni tekst 25/13, 28/13, 89/14. i 70/19. dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan, a kako je to odlučeno u točki I. izreke presude.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a. Trošak tužiteljice odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku koji je određen Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 dalje Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora, te prema priloženom troškovniku. Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 29. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište 6. svibnja 2026. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište 1. srpnja 2026. u iznosu od 200,00 eura što ukupno iznosi 800,00 eura uz PDV 25%, odnosno 200,00 eura tako da sveukupni troškovi parničnog postupka iznose 1.000,00 eura, a kako je to odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

Velika Gorica, 19. kolovoza 2026.

Sudac:

Marijan Muža

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude.