1

                            Poslovni broj  Gž-218/2024-2

Poslovni broj: Gž-218/2024-2

U     I M E      R E P U B L I K E    H R V A T S K E
R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Duravki Butković Brljačić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. i M. d.o.o., OIB: ...., iz K.Š.. ., zastupanog po punomoćnici Z. L.-P., dipl.iur., protiv tuženika J. B., OIB  ....., iz I., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pl-1082/2023-2 od  8. siječnja 2024, 15. veljače 2024.,

r i j e š i o    j e

Uvaženjem žalbe tužitelja  ukida se rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pl-1082/2023-2 od  8. siječnja 2024. i predmet vraća istom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Citiranim rješenjem odlučeno je da se tužba odbacuje.

2. Protiv tog rješenja žali se tužitelj zbog  bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08.,  96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), predlažući da se rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Žalba je osnovana.

4.Predmet spora je zahtjev tužitelja  za isplatu naknade za izvršenu javnu uslugu sakupljanja komunalnog otpada s obračunskog mjesta u K.S., na adresi B..... ....

5. Sud prvog stupnja se oglasio apsolutno nenadležnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari pozivom na odredbu čl. 16. st. 3. ZPP-a u vezi s čl.  18. Urede (EU) broj br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012.
o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, koja se primjenjuje od 10. siječnja 2015. (dalje Uredba), jer prema odredbi čl. 18. st. 1. Uredbe potrošač može pokrenuti postupak protiv   druge ugovorne strane bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil ili pred sudom gdje potrošač ima domicil, dok prema st. 2. čl. 18. Uredbe druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice  u kojoj potrošač ima domicil. Stoga, kako tuženik ima domicil u Italiji, utvrđuje da je  tužitelj, prema Uredbi, radi naplate svoje tražbine postupak mogao pokrenuti samo pred nadležnim tijelom u Italiji.

6. Navedeno utvrđenje suda prvog stupnja ovom sudu nije prihvatljivo.

6.1.Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju
vjerodostojne isprave protiv tuženika za kojega je utvrđeno da je osoba s prebivalištem izvan Republike Hrvatske, te je javni bilježnik proslijedio predmet nadležnom sudu prema odredbama čl. 281. st. 6. i 287. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. i 114/22., dalje: OZ), a sud prvog stupnja postupio kao da je zaprimljen zahtjev za izdavanje platnog naloga.

7. Dana 29. siječnja 2019. na snagu stupio Zakon o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“, broj 101/17), kojim je regulirano pitanje mjerodavnog prava za privatnopravne odnose s međunarodnim obilježjem, nadležnost sudova i drugih tijela Republike Hrvatske u pravnim stvarima. Člankom 46. st. 1. navedenog zakona propisano je da se u građanskim i trgovačkim stvarima, nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom citirane Uredbe br. 1215/2012).

8. Uredbom (EU) br. 1215/2012, između ostalog, uređena je nadležnost sudova (poglavlje II. članak 5.) na način da osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz odjeljka 2. - 7. toga poglavlja.

9.U ovom postupku ovrhovoditelj traži naplatu novčane tražbine u iznosu od 42,24 eura / 318,26 kn[1] koja se odnosi na plaćanje dospjelih, a nepodmirenih računa za javnu uslugu odvoza komunalnog otpada za obračunsko mjesto u K.S., B. ....., te se tuženik u odnosu na navedenu uslugu smatra potrošačem u smislu čl. 79. st. 2.Zakona o gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 84/21), prema kojem je fizička osoba kao korisnik usluge – potrošač. Stoga se na odnos između stranaka ima primijeniti predmetna Uredba (EU) br. 1215/2012.

10. Prema Odjeljku 4. Uredbe (EU) br. 1215/2012, ''Nadležnost za potrošačke
ugovore'', čl. 17. st. 1. Uredbe propisano je da u pitanjima u vezi ugovora kojeg
sklapa osoba potrošač, u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove
profesionalne ili gospodarske djelatnosti, nadležnost se utvrđuje ovim Odjeljkom, ne
dovodeći u pitanje čl. 6. i toč. 5. čl.7., ako:

(a) je riječ o ugovoru o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene;

(b) je riječ o ugovoru o zajmu s obročnom otplatom ili o ugovoru o bilo kakvom drugom
obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe;

ili
c) u svim drugim slučajevima, ako je ugovor sklopljen s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, ugovor spada u okvir te djelatnosti.

10.1. Iz citiranih odredabi proizlazi da se nadležnost utvrđuje Odjeljkom 4. Uredbe (EU) br. 1215/2012, samo ako je riječ o potrošačkim ugovorima koji su taksativno navedeni u čl. 17. st. 1. Uredbe. O takvim se ugovorima ne radi u konkretnom slučaju, iz kojih razloga ne dolazi u primjenu čl. 6. i toč. 5. čl. 7. navedene Uredbe koje se navode u tim odredbama, a niti primjena preostalih stavaka toga članka, odnosno odredaba čl. 17. st. 2. i 3. te Uredbe.

11. Zato je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio i citiranu odredbu čl. 18. st. 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 prema kojoj ''druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil'', posljedično čemu se ovdje primjenjuju odredbe Odjeljka 4., čl. 7. st. 1. te Uredbe koje glase: ''Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:

1. (a) u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze;

      (b) za potrebe ove odredbe, te ako nije drukčije dogovoreno, mjesto izvršenja konkretne obveze je:

- u slučaju prodaje robe, mjesto u državi članici u kojoj je roba dostavljena ili trebala
biti dostavljena sukladno ugovoru,

- u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili
trebale biti pružene sukladno ugovoru;

       (c) ako se ne primjenjuje točka (b), primjenjuje se točka (a).

12. Stoga je sud u Republici Hrvatskoj nadležan za odlučivanje o tužbi s prijedlogom za izdavanje platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave koju je podnio tužitelj, kao domaća pravna osoba i isporučitelj javne usluge u Republici Hrvatskoj, protiv tuženika, korisnika javne usluge za nekretninu u Republici Hrvatskoj u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene, jer ima prebivalište izvan Republike Hrvatske, odnosno na području Europske unije. Takav pravni stav iznesen je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1101/2022-2 od 27. lipnja 2023.

13. Iz ovih je razloga, pobijano rješenje ukinuto i na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci, 15. veljače 2024.

                                                                                                                                          Sutkinja

                                                                                                                Dubravka Butkovi Brljačić v.r.