REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8187/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja ĐŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Andreji Šeši, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave zaključene 6. srpnja 2026. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika odvjetnika Igora Metelka, te zamjenice punomoćnice tuženika odvjetnice Josipe Šarlije Ćorić, dana 19. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012358736 od 23. ožujka 2007. sklopljenog između tužitelja ĐŽ i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.”

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od ‭230,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. kolovoza 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

‭

Obrazloženje

1. Tužitelj je 23. prosinca 2025. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu broj 9012358736 od 23. ožujka 2007. prema kojem mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita. Nadalje je naveo da ga je tuženik u odredbi čl. 12.3. Ugovora obvezao na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn. Također je naveo da mu je 15. ožujka 2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 325,00 CHF. Tužitelj je istaknuo da o samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tuženik tužitelju prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva, tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu. Tužitelj isto tako smatra da sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Posljedično navedenom tužitelj je istaknuo da nije mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Nadalje je naveo da mu je tuženik odobrio jedan iznos kredita, ali da mu je faktički isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za navedenu ulaznu naknadu. Povrh toga tužitelj je naveo da mu je nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz iznosa kredita, tuženik obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Stoga tužitelj smatra da je na taj način tuženik prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, umjesto da je naknadu ukalkulirao u ugovornu redovnu, nominalnu kamatu koju tužitelj već plaća kao cijenu kredita.

2. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012358736 od 23. ožujka 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.”, uz naknadu tužitelju troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Nadalje je naveo da je zahtjev za činidbu iz predmetnog odnosa već vjerojatno dospio te da postavljanje isključivo deklaratorne tužbe gubi svaki smisao. Stoga je tuženik naveo da tužitelj treba dokazati procesne pretpostavke predviđene u odredbi čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku za postavljanje ovakvog tužbenog zahtjev. Isto tako je naveo da je iz dokumentacije koja prileži tužbi nije vidljivo u koju svrhu je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen zbog čega nije moguće utvrditi je li osoba koja je sklopila Ugovor imala potrošačko svojstvo, odnosno je li Ugovor o kreditu sklopila u potrošačke svrhe i je li imala posebna znanja i informacije uslijed kojih ju se ne bi moglo okvalificirati upravo kao prosječnog potrošača kojima jedino i pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je, također, istaknuo prigovor zastare potraživanja navodeći da je kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok pet godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, te da obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, pa da od tada počinje teći zastara. Još je naveo da je već samim pregledom Ugovora moguće zaključiti kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te da je jasno koncipirana i unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora. Stoga tuženik smatra da je sporna odredbe Ugovora o kreditu za tužitelja bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da ocjena poštenosti tih odredaba nije dopuštena. Osim toga tuženik je naveo da tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njemu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Tuženik je nastavno naveo da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada koja se jednokratno isplaćuje i to u fiksnom iznosu koji je jasno i transparentno određen. Dodatno, tuženik je istaknuo da je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima, a s kojim je Općim uvjetima tužitelj prilikom potpisa Ugovora o kreditu sigurno bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom Ugovora pristao. Tuženik je povrh toga istaknuo da postoji i podzakonski propis i to Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite u kojem je odredbom čl. 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Nastavno je tuženik naveo da se u konkretnom slučaju radi o proizvodu (kreditu) koji je tužitelju odobren od strane tuženika na njegov zahtjev uz predočavanje uvjeta koje je on svjesno prihvatio i očito nije tražio da se mijenjaju, pri čemu je Ugovor sastavljen od strane banke, ali u dobroj vjeri, poštujući pozitivnopravne propise koji su u tom trenutku bili na snazi, te je prije potpisivanja predočen i razjašnjen tužitelju. Konačno, tuženik je uputio na činjenicu da visina naknade od 0,50 % u odnosu na ukupan iznos kredita nikako ne bi mogla prouzročiti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz Ugovora. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. Na ročištu održanom 6. srpnja 2026. stranke su učinile nespornim da je tužitelj tuženiku s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva platio iznos od 196,39 EUR. Na istom ročištu su stranke učinile nespornim i da prilikom zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu, kojim je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nije obuhvaćena ugovorna odredba čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu.

5. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku otplatne tablice (str. 4-8 spisa), presliku izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. 9-15 spisa), presliku Dodatka ugovora o kreditu broj 9012358736 od 16. prosinca 2015. (str. 16-21 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 9012358736 od 23. ožujka 2007. (str. 22-28 spisa), saslušan je tužitelj (str. 85-86 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 6. srpnja 2026. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužitelja nalazi osnovanim.

8. Prije svega valja reći da tužitelj ima pravni interes tražiti da se utvrde ništetnima predmetne ugovorne odredbe, s obzirom na to da iz odredbe čl. 327. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005. i 41/2008; dalje: ZOO) proizlazi da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1051/2022), a na što nije od utjecaja potražuje li tužitelj pritom i isplatu s navedene osnove. Pored toga valja dodati i da je među strankama nesporno da je tužitelj tuženiku s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva platio iznos od ‭196,39 EUR, pa mu po utvrđivanju predmetne odrede ništetnom pripada pravo zahtijevati povrat iznosa uplaćenog tuženiku s osnove navedene naknade (čl. 1115. ZOO-a).

‭

9. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 9012358736 od 23. ožujka 2007. (str. 22-28 spisa, dalje: Ugovor o kreditu), da je tužitelj, kao korisnik kredita isti sklopio s tuženikom kao kreditorom. Nadalje je utvrđeno da je tuženik tim Ugovorom o kreditu odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. i 2. Ugovora o kreditu), uz kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,25% godišnje (čl. 4. Ugovora o kreditu). Isto tako među strankama je nesporno da je ugovoren rok otplate kredita od 240 mjeseci, te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora (čl. 7. Ugovora o kreditu). Nastavno je utvrđeno i da se u odredbi čl. 12.3. Ugovora korisnik kredita obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku (Banci) naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.

10. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao da je s tuženikom u njegovoj poslovnici u [adresa] zaključio predmetni Ugovor o kreditu 2007., a kredit je podigao u svrhu adaptacije kuće. Sredstava dobivena od predmetnog kredita je uložio upravo u adaptaciju kuće u [adresa], te je tu kuću koristio samo za stanovanje njega i njegove obitelji. U toj kući je živio u trenutku podizanja kredita, a i kasnije, no sada je na radu u inozemstvu, ali kuću on i njegova obitelj koriste za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. Kuću koju je adaptirao sredstvima predmetnog kredita nikada nije koristio za obavljanje bilo kakve poslovne djelatnosti, niti je u njoj imao otvoren obrt ili firmu, a nije ju davao niti u zakup. Predmetni kredit je podigao uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu jer mu je tuženik, kao njegova banka, ponudio samo takav ugovor o kreditu. Nadalje je naveo da ga prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu zaposlenik tuženika nije upozorio da treba platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te se ne sjeća da mu je o toj naknadi bilo što rečeno, niti je dobio bilo kakva druga upozorenja vezano za odredbe predmetnog Ugovora o kredita. Ugovor o kreditu je sastavila banka, te on nije mogao utjecati na pojedine odredbe Ugovora, pa tako niti na odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Ugovor o kreditu je pročitao, ali se ne sjeća da bi uočio odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, dok je naknada naplaćena iz sredstva predmetnog kredita. Ugovor o kreditu je i ovjerio kod javnog bilježnika, međutim, javni bilježnik ga nije upozorio na odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, pa tako niti na odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Kasnije je, kada je donesen ZID ZPK, zaključio Dodatak predmetnog ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, te predmetni kredit još uvijek otplaćuje. Prilikom sklapanja Dodatka ugovora o kreditu nije izmijenjena predmetna odredba o naknadi za obradu kredita. Banka mu nije predočila nikakav troškovnik, niti popis radnji vezanih za troškove obrade kredita.

11. Sud je, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužitelja u bitnom dijelovima u kojima je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

12. Slijedom navedenog, valja reći da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate kredita isti imao svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP), dok tuženik nije dokazao drugačije. Naime, iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je sredstava od predmetnog kredita uložio u adaptaciju kuće u [adresa], te da je tu kuću koristio samo za stanovanje njega i njegove obitelji, kao i da je u toj kući živio u trenutku podizanja kredita, a i kasnije, s time da je sada na radu u inozemstvu, te da kuću on i njegova obitelj koriste za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. Isto tako iz iskaza tužitelja je utvrđeno i da navedenu kuću nikada nije koristio za obavljanje bilo kakve poslovne djelatnosti, niti je u njoj imao otvoren obrt ili firmu, a nije ju davao niti u zakup.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

14. U odredbi čl. 4. ZOO-a propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn ništetna, te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 87. st. 1. ZZP-a. Ovo stoga što je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu, koja visinu naknade za obradu kreditnog zahtjeva čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda tužitelj je u okviru njegovih sposobnosti i potreba, primijenio svu dužnu pažnju koja se od njega i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi o predmetnoj ugovornoj odredbi u spornom dijelu pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne u kojoj je tužitelju, uz obvezu otplata mjesečnih obroka, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to isti nije bio informiran na transparentan i potpuni način te bez koje mu kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer osim same visine takve naknade (0,50% od iznosa kredita) u navedenoj odredbi nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom iznesenog, ovaj sud ocjenjuje da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

16. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužitelja kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornom dijelu predmetne odredbe, a kako je to navedeno, nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju je tužitelj kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bio ograničen uvjetima banke, pa stoga, po ocjeni ovog suda, tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko predmetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, niti oko prihvaćanja iste, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev- 266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev- 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.). Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev- 266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade, te da mu bez takve ugovorne odredbe kredit ne bi bio odobren, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako, po ocjeni ovog suda, tužitelj nije imao saznanja o krajnjoj svrsi takve naknade.

17. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn, a kako je to odlučeno u t. I. izreke ove presude.

18. Ovdje još valja reći da zaključivanje Dodatka ugovora o kreditu broj 9012358736 od 16. prosinca 2015. (str. 16-21 spisa; dalje Dodatak), kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način propisan Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015.; dalje: ZID ZPK), ne utječe na utvrđivanje ništavosti odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu. Naime, među strankama je nesporno, a i proizlazi iz navedenog Dodatka (čl. 11.), da prilikom zaključenja istog Dodatka nije obuhvaćena, niti na bilo koji način izmijenjena predmeta ugovorna odredba čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Stoga ne proizlazi da bi sklapanjem Dodatka bila otklonjena posljedica ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu. Pritom valja dodati da niti odredbama ZID ZPK-a nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se, u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF, ugovarala naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba.

19. Konačno, neosnovano je prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Naime, u konkretnom slučaju je predmet spora zahtjev tuženika za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu, dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a).

20. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 196,39 EUR utvrđenoj na ročištu 6. srpnja 2026., odnosno prema vrijednosti naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ovo stoga što tužitelj predmetnim deklaratornim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom predmetna ugovorna odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, u svrhu povrata plaćenog iznosa navedene naknade pa stoga, po ocjeni ovog suda, za odluku o osnovanosti predmetnog deklaratornog zahtjeva vrijednost predmeta spora ne može biti veća od iznosa naplaćene naknade.

21. Troškovi su, nadalje, odmjereni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

22. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od ‭187,50 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 23. prosinca 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podneska od 11. veljače 2026. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištu 6. srpnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 37,50 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 EUR i za presudu u iznosu od 30,00 EUR. Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od ‭‭‭230,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 19. kolovoza 2026. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

‭‭‭‭

23. Međutim, tužitelju nije priznat trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu i uručenje presude s obzirom na to da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu ili putem internetske stranice e- oglasna ploča sudova (čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a). Osim toga valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

Zagreb, 19. kolovoza 2026.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. Igoru Metelku uz rješenje za plaćanje pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i na presudu u iznosu 30,00 EUR

2. Tuženiku po odvj. Andreji Šeši