REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, 34000 Požega

Poslovni broj: P-59/2024-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Davoru Lovriću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupan po opunomoćenicima Leu Farkašu i Ani Čulo odvjetnicima u Požegi protiv I tuženika BĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], II tuženika GĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], III tuženika LĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] svi iz [adresa], a koji su zastupani po opunomoćeniku Željku Damjancu odvjetniku u Požegi radi utvrđenja ništetnosti i povrata dara nakon održane javne rasprave zaključene dana 7.srpnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno uz opunomoćenika Lea Farkaša i Ane Čulo odvjetnika u Požegi i I tuženika BĆ osobno uz opunomoćenika Željka Damjanca odvjetnika u Požegi, 19.kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o darovanju nekretnina od 8. veljače 2024.g. zaključen između II tuženog GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i III tužene FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao darovatelja i I tužene BĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao daroprimateljica na kojem ugovoru je potpis tuženika ovjeren istog dana kod javnog bilježnika Ante Brekala u Požegi pod brojem OV-1075/2024 predmet kojeg ugovora su suvlasnički dijelovi od 1/4 dijela svakog darovatelja nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] oznake zemljišta kuća i dvorište površine 560 m2 upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] u k. o. [katastarska općina] te isti ne proizvodi pravne učinke.

2. Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu ovog Suda upis brisanja uknjižbe prava vlasništva I tužene BĆ koja uknjižba je izvršena u zemljšnoj knjizi ovog suda za katastarsku općinu [katastarska općina] u zemljišnoknjižnom ulošku broj [broj ZK uloška] te uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.

3. Nalaže se II tuženom GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i III tuženoj FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju ĐĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vrate dar stečen temeljem Darovnog ugovora sklopljenog dana 24. listopada 2015.g. ovjerenog kod javnog bilježnika Ante Brekala u Požegi dana 28. listopada 2015.g. pod brojem OV-9479/15 i to II tuženi GĆ 1/4 dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] oznake zemljišta kuća i dvorište površine 560 m2 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] u k. o. [katastarska općina] a III tužena Helena Perešin 1/4 dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] oznake zemljišta kuća i dvorište površine 560 m2 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] u k. o. [katastarska općina] a koji učinjeni dar im je opozvan Izjavom o opozivu darovanja od 6. veljače 2024.g. ovjerenom kod javnog bilježnika Ante Brekala u Požegi istog dana pod brojem OV-999/2024 na način da prema tužitelju učine izjavu podobnu za upis prava vlasništva na opisanim suvlasničkim dijelovima, koju izjavu će u protivnom zamijeniti ova presuda, slijedom čega se nalaže Zemljišnoknjižnom odjelu ovog Suda na osnovu ove presude uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja u u zemljšnoj knjizi ovog suda za katastarsku općinu [katastarska općina] u zemljišnoknjižnom ulošku broj [broj ZK uloška] kakvo je bilo prije uknjižbe prava vlasništva 1/4 dijela na II tuženog GĆ i 1/4 dijela na III tuženu FĆ upisanog temeljem darovnog ugovora od 24. listopada 2015.g. brisanjem uknjižbe vlasništva II tuženog GĆ i III tužene FĆ uz istovremeni upis navedenih suvlasničkih dijelova na ime tužitelja ĐĆ u roku od petnaest dana.

4. Nalaže se tuženicima da tužitelju naknade parnični trošak u roku od petnaest dana. "

II Nalaže se tužitelju ĐĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] naknaditi troškove ovog parničnog postupka I tuženiku BĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], II tuženiku GĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], III tuženiku LĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] svi iz [adresa] u iznosu od 3.750,00 EUR ( slovima: tri tisuće sedam stotina pedeset eura ), zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena (%), tekućim na odmjereni iznos troškova od dana donošenja ove presude pa do isplate.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Dana 23.veljače 2024. tužitelj ĐĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] podnio je tužbu protiv I tuženika BĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], II tuženika GĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], III tuženika LĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] svi iz [adresa] radi utvrđenja ništetnosti i povrata dara.

1.1. U tužbi navodi da je darovnim ugovorom zaključenim dana 24. listopada 2015.g. na kojem je njegov potpis ovjeren kod javnog bilježnika Ante Brekala iz [adresa] pod brojem Ov 9479/15 dana 28. listopada 2015.g. svom sinu GĆ (dalje; II tuženik) i svojoj tada mlt. kćeri FĆ (dalje; III tuženik) koju je prilikom zaključenja predmetnog darovnog ugovora zastupala majka i z.z. BĆ (dalje; I tuženik) darovao svoj suvlasnički dio od 1/2 dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] oznake zemljišta kuća i dvorište površine 560 m2 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] u k. o. [katastarska općina] (dalje; nekretnina) u naravi obiteljske kuće stranaka i to svakom daroprimatelju 1/2 dijela darovanog im suvlasničkog dijela nekretnine, a koji darovni ugovor je proveden u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Požegi. Dana 6. veljače 2024.g. tužitelj je temeljem čl.494.. Zakona o obveznim odnosima opozvao darovanje II i III tuženicima i o opozivu ih obavijestio istog dana te pozvao da mu u roku od 3 dana dostave ispravu podobnu za vraćanje dara. Umjesto da vrate dar - suvlasničke dijelove nekretnine - tužitelju, II i III tuženici su dana 8. veljače 2024.g. s I tuženicom zaključili ugovor o darovanju kojim su navodno I tuženici darovali predmetne suvlasničke dijelove nekretnine a koji ugovor je proveden u zemljišnim knjigama pod brojem Z- 788/2024.

1.2.Tužitelj ističe da je ugovor o darovanju kojega su zaključili tuženici dana 8. veljače 2024. ništetan jer je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku II i III tuženika da zaključe taj ugovor i da je I tužena znala za takvu nedopuštenu pobudu. Tužitelj smatra da pobuda II i III tuženika da zaključe ugovor o darovanju s I tuženom nije bila želja djece da svojoj majci daruju svoje suvlasničke dijelove nekretnine, a majka je ionako već vlasnik u 1/2 dijela te iste nekretnine, nego samo i isključivo otežavanje pravne situacije tužitelja s ciljem protuzakonitog iseljenja tužitelja iz nekretnine pod svaku cijenu i bez obzira na zakon koja pobudu za zaključenje ugovora je nedopuštena.

1.3. Tuženici su najprije dana 28. prosinca 2023.g. u popodnevnim satima tužitelja prijetnjama istjerali iz kuće te je bio prisiljen prespavati u svom automobilu. Idući dan tužitelj se vratio kući i ustanovio da su tuženici promijenili brave na ulaznoj kapiji i bravu na ulaznim vratima kuće, dok su sebi uzeli ključ od poštanskog sandučića. Tuženici su odbili dati nove ključeve tužitelju te su mu samo poručivali da se što prije iseli. Tužitelj, koji nije imao drugih mogućnosti, uz pomoć ljestvi popeo se na balkon kuće te je ušao kroz balkonska vrata na gornji kat kuće u kojem je barem mogao prespavati. Tuženici, kada su shvatili da tužitelj prebiva na gornjem katu kuće i da se nije iselio kako su željeli su mu krajem prosinca i početkom siječnja 2024.g. u doba iznimno niskih temperatura čak gasili i grijanje, sve sa ciljem da tužitelja prisilno isele iz kuće.

1.4. Tužitelj je čitavo to vrijeme pokušavao razgovarati s tuženicima s ciljem da se nastali spor mirno riješi, no tuženici su se na tužiteljeve pozive i poruke putem mobilnih uređaja oglušili. Dana 8. siječnja 2024.g. u popodnevnim satima tužitelj se spustio s kata kuće na donji kat kuće s ciljem da pokuša razgovarati s I tuženom, međutim na njega su nasrnule I tužena i III tužena i otjerale ga na gornji kat kuće i potom nazvale policiju. III tužena je policijskim službenicima lažno prijavila tužitelja da tuče I tuženu, nakon čega je tužitelj uhićen i zadržan 12 sati u Policijskoj postaji Požega. Uslijed stresa zbog nepravde koju proživljava tužitelju je prilikom uhićenja pozlilo te su policijski službenici pozvali hitnu pomoć koja mu je pružila medicinsku pomoć. Nakon puštanja na slobodu, tužitelju je izrečena mjera opreza zabrane približavanja I i III tuženoj, ali ne i od tuženika predložena i željena mjera opreza udaljenja iz zajedničkog kućanstva. Povodom tog događaja pred naslovljenim sudom, Prekršajnim odjelom, u tijeku je postupak u kojem je tužitelj iznio obranu i porekao počinjenje prekršaja pod brojem: Pp-16/2024. Tužitelj ističe da su u prekršajnom postupku tuženici od suda zatražili donošenje mjere opreza udaljenja tužitelja iz zajedničkog kućanstva odnosno - iseljenje tužitelja iz kuće, a jer da će si u protivnom I tužena navodno oduzeti život.

1.5. Nakon toga tužitelj je protiv tuženika dana 10. siječnja 2024.g. podnio tužbu zbog smetanja posjeda i predložio donošenje privremene mjere kojom bi se tuženicima naložilo da mu predaju duplikate ključeva novih brava. Tuženici su u odgovoru na tužbu priznali da su promijenili brave i smetali suposjed tužitelja te su ponovili da I tužena ''ne može na bilo koji način živjeti niti u blizini tužitelja, ista je spremna i oduzeti si i život'', usprotivili su se donošenju privremene mjere i najavili ''tužbu iseljenja tužitelja iz kuće''. Dana 23. siječnja 2024.g. održano je ročište povodom privremene mjere kojem tuženici nisu nazočili i donesena je privremena mjera kojom je tuženicima naloženo da tužitelju predaju duplikate ključeva novih brava pod prijetnjom ovrhe i određeno je da žalba ne odgađa ovrhu. Tuženici nisu postupili po privremenoj mjeri, nego su dana 8. veljače 2024.g. (iako su tuženici rješenje zaprimili 12. i 14. veljače 2024.g.) podnijeli žalbu protiv citiranog rješenja.

1.6. Tužitelj podsjeća da su istog dana kada su podnijeli žalbu protiv rješenja kojim im se nalaže da predaju duplikate ključeva novih brava tužitelju odnosno kojom mjerom se sprječava protuzakonito i nasilno iseljenje tužitelja iz kuće koje su počinili tuženici, tuženici zaključili ugovor o darovanju od 8. veljače 2024.g. Već iz navedenih činjenica nesporno je da je jedina pobuda tuženika prilikom zaključenja darovnog ugovora dana 8. veljače 2024.g. otežavanje pravne situacije tužitelja s ciljem njegova protuzakonitog iseljenja iz kuće u parničnom postupku kojega su tuženici najavili da će ga pokrenuti, a moguće je da je isti već i pokrenut. Naime, tuženici su već ranije, točnije 26. siječnja 2016.g., protiv tužitelja podnijeli tužbu zbog iseljenja u kojoj su tuženici tvrdili da su vlasnici kuće i da tužitelj u istoj boravi bez bilo kakvog osnova. Tužitelj je se u tom postupku usprotivio tužbenom zahtjevu tuženika na način da je i tada opozvao darovanje II i III tuženicima i pozvao ih da mu vrate dar. S obzirom da su II i III tuženi i tada odbili vratiti dar - suvlasnički dio kuće - tužitelju, tužitelj je protiv njih podnio tužbu radi povrata dara, a parnični postupak radi iseljenja pod brojem Ps-1/2016 je prekinut do pravomoćnog okončanja postupka radi povrata dara pod brojem P-62/16 1.7. Tužitelj ističe da su svi navedeni, a i drugi, postupci iz 2016.g. pred naslovljenim sudom završeni na način da su se stranke dogovorile i međusobno povukle sve tužbe. Zaključno, tuženici su prilikom zaključenja darovnog ugovora od 8. veljače 2024.g. nesporno bili svjesni da je tužitelj 6. veljače 2024.g. opozvao darovanje i o tome obavijestio II i III tuženika te su s isključivim ciljem da tužitelju otežaju pravnu poziciju u parničnom postupku radi protuzakonitog iseljenja tužitelja kojega su najavili da će ga pokrenuti (a moguće da su ga i pokrenuli) zaključili ugovor o darovanju s I tuženom što tužitelj smatra nedopuštenom pobudom te smatra da je predmetni ugovor o darovanju ništetan. Tužitelj ima pravni interes da naslovljeni sud utvrdi da je predmetni ugovor o darovanju ništetan iz razloga što je II i III tuženicima opozvao darovanje i pozvao ih da vrate dar, što su II i III tuženici odbili, a ovom tužbom istovremeno od njih zahtjeva da vrate dar. U ugovoru o darovanju od 24. listopada 2015.g. II i III tuženici su potpisali i da darovane suvlasničke dijelove primaju od tužitelja, svog oca, sa zahvalnošću. Predmetnu nekretninu, u naravi obiteljsku kuću stranaka, stekli su i sagradili iz zajedničkih sredstava tužitelj i I tužena, a predmetni ugovor o darovanju nekretnina tužitelj je s II i III tuženom zaključio pod prisilom I tužene koja je inzistirala da tužitelj daruje svoje suvlasničke dijelove zajedničkoj djeci, a zauzvrat se I tužena ne bi razvela od tužitelja i nastavili bi zajednički živjeti kao obitelj. Međutim, nakon zaključenja ugovora o darovanju 2016.g. tuženici su istjerali tužitelja iz kuće i protiv njega podnijeli čitav niz tužbi, a koji sporovi među strankama su riješeni na miran način u srpnju 2016.g. te su nakon toga stranke nastavile živjeti obiteljskim životom u predmetnoj kući.

1.8. Čitavo vrijeme od tada do 28. prosinca 2023.g. tužitelj je imao normalne očinske odnose s II i III tuženicima. Tužitelj je čitavo vrijeme školovanja II i III tuženika i dvije godine nakon završetka studija III tužene FĆ, uz financiranje njihove obuće, odjeće, mobitela i mjesečnih naknada za mobitel, istima vršio uplate na njihov račun radi pomoći pri studiranju u ukupnom iznosu od oko 24.000,00 EUR. Nadalje, tužitelj je otplaćivao kredit za II tuženikov automobil u Addiko banki d.d. od studenog 2019.g. do veljače 2022.g. u ukupnom iznosu od 8.652,59 EUR te mu je dodatno 2016.g. platio popravak štete od tuče na automobilu u iznosu od 3.000,00 EUR, platio je II tuženiku put u Njemačku, plaćao gorivo, gume, poreze i registraciju i sl. Dodatno, tužitelj je II tuženika vodio sa sobom kada je išao raditi privatne elektro poslove te ga pritom naučio mnogo toga vezanog za struku te mu i platio naknadu za te poslove. Također, tužitelj je II tuženiku pomogao pri pronalasku posla nakon završetka školovanja najprije u tvrtki Luka-Test d.o.o., zatim u tvrtki Promet, a 2021.g. u tvrtki Tara gradnja d.o.o. u kojoj II tuženik radi i danas. Uz to, III tuženici FĆ tužitelj za njezino vjenčanje dao poklon u iznosu od 5.000,00 EUR i snosio trošak svatova u iznosu od 6.000,00 EUR. Nakon svega što je učinio za II i III tuženu, tužitelj je doživio da su ga II i III tužena uz I tuženu dana 28. prosinca 2024.g. pri povratku s posla nasilno istjerali iz kuće i potom promijenili brave na vratima s ciljem da ga protuzakonito isele iz kuće koju je sam tužitelj, uz I tuženu, i sagradio, a III tužena ga je još i lažno optužila da tuče I tuženu, sve s ciljem da se tužitelja pod svaku cijenu, bez obzira na zakone, nasilno i protuzakonito iseli iz obiteljske kuće. Čak ni nakon što im je naslovljeni sud rješenjem o privremenoj mjeri naložio da mu predaju ključeve, II i III tuženici su se na to oglušili i nisu tužitelju, svom ocu, predali ključeve i omogućili da živi u kući koju je sagradio na normalan način. Zbog svega navedenog, tužitelj smatra da su se u postupanju II i III tuženika stekli razlozi za opoziv darovanja zbog grube nezahvalnosti iz čl.494. Zakona o obveznim odnosima te im je dana 6. veljače 2024.g. opozvao darovanje izjavom na kojoj je njegov potpis ovjeren kod javnog bilježnika i isti dan im dostavio navedenu izjavu i pozvao ih da vrate dar.II i III tuženici ne samo da su odbili vratiti dar tužitelju nego su još i pokušali otuđiti darovane suvlasničke dijelove nekretnine na način opisan u tužbi. Stoga tužitelj smatra da je opravdan razlog za opoziv darovanja.

2. U odgovoru na tužbu tuženici ukazuju na neosnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva kako na utvrđenje ništetnosti tako i na opoziv darovanja odnosno zahtjev za povratom sporne nekretnine koja je bila predmetom darovnog ugovora. Tuženici navode da su izjavu o opozivu darovanja zaprimili ne kako to navodi u tužbi tužitelj dana 06. veljače 2024. već dana 12. veljače. 2024., dakle prije nego li je darovanje učinjeno. Tužitelj uz tužbu nije predao dokaz o zaprimanju izjave o opozivu od strane tuženika kao daroprimatelja pa ukoliko i dalje ustraje kod tvrdnje da su oni izjavu o opozivu zaprimili 06. 02.2024. na njemu je teret da dokaže istinitost te tvrdnje i to u vidu predaje u spis potvrde o primitku (povratnica). Inače sama izjava o opozivu čak i da su u trenutku zaključenja pravnog posla darovanja sa svojom majkom tuženici istu zaprimili ni na koji način ne sprječava iste da ovom nekretninom slobodno i bez ikakvih ograničenja raspolažu kao što ih ne spriječena da zahtijevaju prestanak uznemiravanja u ovom slučaju iseljenjem tuženika iz iste. Majka tuženika ovdje tužena kojoj su darovali svoj dio nekretnine, ionako je kao suvlasnica od ranije ½ dijela iste imala procesnu legitimaciju i prije ovog darovanja jednako kao i nakon toga u smislu članka 46. ZV, zahtijevati iseljenje tužitelja iz kuće. Stoga ovo darovanje ni u kojemu slučaju nije učinjeno iz nedopuštenih pobuda, jer su obje strane osporavanog darovanja imale pravo zajedno iii pojedinačno štititi svoje vlasništvo u odnosu na svakoga trećeg pa tako i tužitelja koji nema dopuštenja vlasnika da živi u kući niti ima to pravo po nekom drugom osnovu. Inače zahtjev za njegovo iseljenje ni u kojem slučaju nije protuzakonit, kako se to navodi u tužbi, već može biti samo osnovan ili neosnovan o čemu će odlučiti sud ali ne u ovom postupku već postupku radi iseljenja.

2.1. Ističu da raspolaganje spornom nekretninom, čak i da se dogodilo nakon zaprimanja izjave nije rezultat nedopuštene pobude kako to pogrešno shvaća tužitelj, jer samo darovanje ni na koji način ne otežava njegov položaj u vezi iseljenja ali niti u vezi sa opozivom darovanja jer za to nikada nisu bile ispunjene pretpostavke propisane člankom 494.ZOO. Isto tako navedeno darovanje je potpuno irelevantno, pa time i pobuda za njegovo poduzimanje, za pravo njihove majke da zahtjeva iseljenje tužitelja iz kuće, koje je kao suvlasnica u ½ dijela imala i prije zaključenja ugovora . Inače na mogućnost opoziva darovanja zbog grube nezahvalnosti ništa nije upućivalo pa ukoliko tužitelj smatra da je pobuda za zaključenje ugovora onemogućavanje opoziva, opet nije nedopuštena niti predstavlja grubu u smislu članka 494.ZOO. Ističe se da je darovanje koje sada neosnovano opoziva tužitelj učinjeno još davne 2015. godine, dakle prije punih 9 godina, kroz koje vrijeme su održavali odnose sa ocem i praktički nikada nisu došli u bilo kakav sukob sa njim a kamoli da bi prema njemu počinili kakvo djelo kažnjivo po zakonu ili da bi se teže ogriješili o kakve zakonske obveze prema ocu, što što bi predstavljalo pojam grube nezahvalnosti.

2.2. Dalje navode ako za sve vrijeme od trajanja ugovora nije bilo grube nezahvalnosti koju predviđa odredba članka 494. ZOO, onda je jasno da pobuda za darovanje svog dijela nekretnine majci nikao nije bila niti mogla biti sprečavanje mogućeg opoziva darovanje ili omogućavanje zahtijevanja tužiteljevog iseljenja iz nekretnina od strane majke. Odredbom članka 273. ZOO., načelno je propisano da je sama pobuda irelevantan za valjanost ugovora, a iznimno, samo ukoliko je nedopuštena pobuda ( čl.271 ZOO) bitno utjecala na odluku o zaključenju ugovora, tada bi ugovor bio nevaljan. Dakle u konkretnim kolastima niti su tuženici znali da tužitelj kani opozvati darovanje niti taj opoziv ima ikakve veze sa odlukom da svojoj majci daruju sporni dio njihove nekretnina niti je darovanje bilo uvjet za zahtijevanje tužiteljevog iseljenja iz nekretnine. Prema tome činjenica da prije osporavanog darivanja nisu bile ostvarene pretpostavke za opoziv propisan člankom 494. ZOO, sama za sebe govori da onemogućavanje opoziva nije bila niti mogla biti pobuda za darovanja sporne nekretnina njihovoj majci niti ono na bilo koji način otežava tužitelju ostvarenje bilo kakvih prava na spornoj nekretnini pa tako i prava na stanovanje. Konačno čak i da su tuženici darovali majci svoj suvlasnički dio misleći da će time lakše ostvariti tužiteljevo iseljenje iz kuće, takva pobuda nije nedopuštena jer oni jednako kao i majka imaju pravo zajedno ili pojedinačno zahtijevati tužiteljevo iseljenje iz kuće.

Tuženici stoga predlažu tužbeni zahtjev odbiti.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao tužbu, odgovor na tužbu, darovni ugovor od 24.listopada 2015., izjavu o opozivu darovanja, dostavu izjave o opozivu darovanja i poziv za vraćanje dara, ugovor o darovanju od 8.veljače 2024., izvadak iz zemljišne knjige, rješenje ovog suda, poslovni broj Psp-2/2024-6, saslušao je svjedoka TĆ, tužitelja ĐĆ, tuženike BĆ, GĆ i LĆ, izvršio uvid i pročitao spise ovog suda, poslovni broj Pp- 16/2024, Psp-2/2024 , P-62/2016 te sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, Sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP ) ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5.Među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj 24.listopada 2015. darovao svoj suvlasnički dio nekretnine svojoj djeci GĆ i LĆ kao i to da je 6.veljače 2024. izjavio opoziv tog darovanja pozivajući se na grubu nezahvalnost. Nije sporno niti to da je dana 8.veljače 2024. djeca tužitelja i I tuženik BĆ zaključili novi ugovor o darovanju kojim su te iste suvlasničke dijelove darovani njihovoj majci tj. I tuženiku. Isto tako nije sporno da je u tijeku zaključenja drugog darovnog ugovora bio postupak iseljenja tužitelja iz predmetne nekretnine. Također nije sporno da je I tuženik BĆ prije spornih ugovora bila suvlasnik u ½ dijela predmetne nekretnine kao i to da je tužitelj pravomoćno proglašen krivim za obiteljsko nasilje te mu je izrečena mjera zabrane prilaska I tuženiku BĆ.

6.Sporno u ovom postupku je da li postoji gruba nezahvalnost daroprimatelja kao i to da li je drugi ugovor o darovanju sklopljen iz nedopuštene pobude te koji je stvarni uzrok trajno narušenih obiteljskih odnosa.

7. Odredbom čl. 494. Zakona o obveznim odnosima- dalje ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/08, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) propisano je da darovatelj može opozvati darovanje zbog grube nezahvalnosti obdarenika. Gruba nezahvalnost podrazumijeva da je obdarenik učinio prema darovatelju ili nekom od članova njegove uže obitelji djelo kažnjivo po kaznenim propisima ili se teže ogriješio o zakonom utvrđene dužnosti prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji. Nasljednik darovatelja može opozvati darovanje samo ako je obdarenik namjerno usmrtio darovatelja ili ga je spriječio da opozove darovanje. Darovanje se ne može opozvati zbog grube nezahvalnosti koju je darovatelj oprostio obdareniku. Odricanje od prava na opoziv zbog grube nezahvalnosti obdarenika nema pravni učinak. Člankom 273. ZOO-a propisano je ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka. Besplatni ugovor nema pravni učinak i kad drugi ugovaratelj nije znao, ni morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja.

8. Svjedok TĆ na raspravi koja je održana 27.svibnja 2026. iskazala je da je tužitelj njezin brat, a što se tiče ostatka obitelji, u kontaktu je bila s njima do 2015. ili 2016. godine. Vezano za događaje od 28. prosinca 2023. i 8. siječnja 2024., nema neposrednih saznanja, već ono što joj je priopćio brat. Također nije bila prisutna kada je tužitelj navodno izbačen iz kuće i kada je intervenirala policija, ali joj je to poznato po kazivanju tužitelja, kada je on od nje zatražio smještaj u njezinom stanu, ali budući da je njezin stan relativno malen, u kojem živi zajedno sa suprugom i sinom, odbila ga je primiti na smještaj. Poznato joj je, jer joj je tužitelj pričao, da je morao potpisati ugovor o darovanju sa svojom djecom, kako bi mogao ostati živjeti u kući. Također je naveo da pravo stanovanja nije navedeno, jer mu nije bilo dopušteno staviti klauzulu u ugovor. Nema saznanja koja je bila pobuda da su djeca darovala nekretninu majci. Navodi da tužitelj također živi u kući koja je predmet ovog postupka, a zajednički ona i tužitelj imaju ugovor o doživotnom uzdržavanju s njihovom majkom, kojim ona ostavlja nakon smrti kuću na adresi [adresa], svakome u ½ dijela. Dalje je navela da je tužitelj bio izvrstan otac, omogućio svojoj djeci sve što je bilo potrebno, i više od toga (školovanje, studiranje, kupovina automobila, financiranje svatova, kao o odlazak na godišnje odmore).

9. Tuženik GĆ na raspravi koja je održana dana 27.svibnja 2026. iskazao je da je trenutno podstanar, i živi na adresi [adresa], a u vrijeme kada je sastavljen ugovor o darovanju imao je 19 godina, te mu je bilo jasno da će postati suvlasnik nekretnine. Nije mu poznato koji odvjetnik je sastavljao ugovor, ali mu je poznato da je ovjeren po javnom bilježniku. Budući da mu nije poznat institut prava stanovanja, smatrao je navedeni ugovor valjano sklopljen, a nije mu poznato da li je otac tražio pravo stanovanja, a njemu je samo rečeno da će navedenim ugovorom biti darovana ¼ kuće koja je predmet ovog postupka. Kada su počele bračne razmirice između njegovog oca i majke, nije stanovao u predmetnoj nekretnini, već je stanovao sa bivšom djevojkom u [adresa], od 2014. godine ne živi u predmetnoj nekretnini, već je postojao period od cca. godinu dana 2019. godine, kada je tamo živio i opet odselio. Nije mu neposredno poznato što se događalo 8. siječnja 2024., već ga je sestra obavijestila, te je došao na lice mjesta i zatekao tužitelja, svoju majku i sestru. Tijekom njegovog odrastanja otac je imao ljubavnice, i to je bio razlog nesuglasica između njega i majke, a bilo je razmirica između njih dvoje. Što se tiče darova navedenih u spisu predmeta, iskazuje da to nije tražio, već je to bila isključiva volja oca, a vezano uz kupovinu osobnog automobila, ističe da je sam u kupovini sudjelovao u visini od ½ cijene. Što se tiče darovanja nekretnine majci, on je živio sa svojom djevojkom i smatra da je majka trebala živjeti u toj kući, i zato je svoj suvlasnički dio prepisao na nju. Ističe da nije to napravio kako bih oca iselio iz kuće. Što se tiče opoziva darovanja, smatra da nakon što je nešto poklonjeno, da se ne može tražiti natrag, a sa svojim suvlasničkim dijelom je mogao slobodno raspolagati i činiti s njim što hoće. Na upit opunomoćenika tuženika kada je darovao nekretninu majci, da li je to bilo prije opoziva darovanja, isti odgovara da je darovao nekretninu majci prije opoziva. Na upit opunomoćenika kako je nešto vraćeno što je darovano, ako je prije toga darovao drugoj osobi, tuženik ističe da on nije više bio suvlasnik, te da ne može raspolagati s istim. Tuženik navodi da je to bilo na dobrovoljnoj bazi kada je darovao nekretninu, a nije bilo nikakve prisile, sugestije ili nagovaranja. Ističe da su roditelji oboje podjednako sudjelovali u njegovom odgoju i obrazovanju, kao i snošenju troškova. Vezano za ljubavnice, ističe da je otac iste dovodio u majčinu nekretninu, čak i kada je on bio kod kuće, a odlazio je živjeti u nekim periodima i kod bake. Na upit opunomoćenika tuženika da li je otac prilikom darovanja dijela kuće njemu, zahtijevao od njega da dozvoli upis prava njegovog stanovanja i nakon darovanja, tuženik uzvraća da od njega nije ništa bilo zahtijevano, i da je bilo sve na dobrovoljnoj bazi. Ističe da čak i da nije bilo darovanja majci, da bi tražio iseljenje oca iz kuće, jer oni više nisu u braku, a on nema pravnog temelja biti u istoj nekretnini. Ističe da majka ne živi u toj kući radi svoga mira, jer ne želi živjeti pod istim krovom s tužiteljem, budući da je protiv istog donesena odluka zbog obiteljskog nasilja.

10. Tuženik LĆ na raspravi koja je održana dana 27.svibnja 2026. iskazala je da joj nije mi poznat razlog zašto joj je darovana nekretnina, budući da je u to vrijeme bila maloljetna, imala je otprilike 17 godina, njoj se nije ništa promijenilo, budući da je od rođenja živjela u toj kući. Nije joj poznato tko je sastavljao ugovor, može samo iskazati da je bio ovjeren kod javnog bilježnika, te joj nije poznata niti klauzula prava stanovanja, te je izjavila da tužitelj to nije niti zahtijevao. Nakon što je iz spisa predmeta predočena potvrda o primitku, tužena navodi da je ona izjavu o opozivu darovanju i poziv za vraćanje dara primila 12. veljače, da ne stoji tvrdnja tužitelja da je ista potpisana 6. veljače. Bila je 8. siječnja 2024. prisutna kada se dogodio sukob između oca i majke, otac je upućivao prijetnje majci, a ona je pozvala policiju kako ne bi došlo do fizičkog sukoba. Poznato joj je da je u povodu toga bio pokrenut prekršajni postupak, te je otac proglašen krivim za obiteljsko nasilje, te mu je izrečena zabrana prilaska majci i njoj. Ističe da je u donjem dijelu kuće njezina majka promijenila brave na kući, jer se bojala da se otac ne bi vratio. Pred ovim sudom vodio se postupak zbog smetanja posjeda, te su ocu uručeni ključevi, te otac sada živi u donjem dijelu kuće, dok je majka podstanar u stanu u [adresa], na drugoj adresi. Suživot tužitelja i njezine majke nije moguć, te se iz toga razloga iselila iz nekretnine. Navodi da je darovni ugovor s majkom potpisala 8. veljače 2024., te smatra da nije bilo nedopuštene pobude, jer je darovni ugovor sklopila navedenog datuma, a opoziv darovanja je primila 12. veljače 2024. Na kraju je navela da od oca nije tražila nikakve darove, a što se tiče darovanja u svatovima, darovanja nekretnine, to je isključivo bila želja njezinog oca.

11. Saslušan na raspravi 7.srpnja 2026. tuženik BĆ iskazala je da se s tužiteljem razvela 1. travnja 2016. godine. Prvih 10 godina braka nije bilo nikakvih problema, a onda su krenuli bračni probleme zbog izvanbračne veze njezinog bivšeg supruga, te je trebalo pet godina da vrate povjerenje, kako bi pokušali izgladiti odnose. U to vrijeme djeca su bila stara 5 i 7 godina. Smatrala je da je teško izgraditi odnos nakon bračne nevjere, te se nadala da se to više neće ponoviti. Međutim, 2011. godine to se nastavilo i u konačnici je rezultiralo razvodom braka. Napominje da je u to vrijeme doživjela šok, psihički slom, liječila od šoka. Treći puta se dogodilo 2015. godine, uvijek sa istom ženom. To je jako teško utjecalo na djecu, imali su narušeno samopouzdanje, koje još i dan danas traje, a zdravstveno stanje je pogoršano LĆ i njoj, imaju problema sa štitnom žlijezdom zbog svih tih šokova i stresa. Budući da su smatrali da nema dogovora s tužiteljem, nisu mu ponudili da se imovinsko-pravni odnosi riješe na način da bi eventualno mogli isplatiti tužitelja kako se ne bi vodili daljnji sudski postupci. Ona nije tražila od djece da prepišu svoj suvlasnički dio na nju kako bi svog bivšeg supruga mogla izbaciti iz kuće, i time pogoršati njegov pravni položaj. Smatra da su joj djeca darovala svoj suvlasnički dio zato što žele da ona živi u toj kući, a njezin bivši suprug i ona ne mogu živjeti pod istim krovom. Ističe da što se tiče ugovora o darovanju iz 2015. ona nije utjecala na to da se isti sastavi, već je to bila isključivo želja njezinog bivšeg supruga da bi se očuvao brak između nje i njega i da bi ostala obitelj na okupu, odnosno da ih uvjeri da neće činiti bračnu nevjeru. Ne zna tko je sastavio ugovor, jer ga je tužitelj sastavljenog donio kod javnog bilježnika, te nije bila upoznata s ugovornim odredbama. Što se tiče ugovora o darovanju od 8. veljače 2024., kojim su njezina djeca darovali njoj suvlasničke dijelove nekretnine, navodi da su ga sastavila njezina djeca, te su također otišli kod javnog bilježnika na ovjeru. Što se tiče opoziva o darovanju, može navesti da isti nije primila, već su primila njezina djeca, kasnije nakon darovanja 8. veljače 2024. Na poseban upit opunomoćenika tuženika da li je od 2016. do 2024. tužitelj dovodio druge žene u kuću, ista odgovara da je, da su djeca za to znala, bili su razočarani u oca kao i instituciju braka. Tužena ističe da je u kući živjela do trenutka kada je izgubila parnicu radi smetanja posjeda, te se od tada nije vraćala živjeti u kuću. S tužiteljem nije postignut dogovor oko toga da bi se on iselio iz kuće, a na daljnji upit da li je ikada dobrovoljno izašao iz kuće, odgovara da je 27. 12. 2023. godine dobrovoljno se iselio i otišao živjeti kod svoje majke, te da je on šest puta unazad 20 godina dobrovoljno selio iz kuće i vraćao se. Nakon 27. 12. 2023. isti je slijedeći dan 28. 12. provalio u gornji dio kuće i uselio se sa svojim stvarima. Djeca su imala saznanja o svemu. Razlog iseljenja 27. prosinca 2023. bio je pokušaj uspostava odnosa sa bivšom partnericom. Na daljnji upit da li su djeca za vrijeme zajedničkog života pokazivala netrpeljivost prema ocu, odgovara da nisu nikada pokazivali. Na poseban upit opunomoćenika tužitelja da li je opterećivala djecu narušenim odnosima između nje i supruga, ista navodi da ih ona nije opterećivala, već da su oni bili svjedoci u zajedničkom životu. Na upit kada je saznala da će joj djeca darovati nekretninu, ista odgovara da je to saznala taj dan kad su je pozvali na ovjeru kod javnog bilježnika, da su joj na upit zašto joj daruju odgovorili da žele da ona živi u nekretnini, te odgovara da nije postojala namjera da se tužitelja iseli iz nekretnine. Nije joj poznato zašto su djeca darovali njoj nekretnine 2024., a ne ranije. Nije joj bilo poznato da postoji spor oko te nekretnine, koji nije ni postojao. Na daljnji upit da li je tužitelju prije promjene brave ponuđen drugi smještaj, ista odgovara da se nije brinula o njegovom smještaju, budući da se tužitelj znao iseliti i vratiti natrag. Na poseban upit opunomoćenika tužitelja koliko je vremena prošlo od darovnog ugovora koji je sklopljen 8. veljače 2024. pa do podizanja tužbe radi iseljenja, odgovara da se ne sjeća. Na upit da li je zaključila sudsku nagodbu s tužiteljem 2024. godine tko će živjeti na kojoj etaži kuće, odgovara da to nije istina. Na upit da li je živjela s tužiteljem pod istim krovom i nakon što mu je donesena mjera zabrane približavanja na 5 metara, odgovara da je on živio u gornjem dijelu, a ona u donjem. Na upit zašto je iskazala da je tužitelj sam iselio 27. 12. 2023. a u podnesku sudu je ustvrdila da je skupa s djecom promijenila brave, ista je iskazala da su brave promijenjene nakon što se on dobrovoljno odselio sa svim stvarima, i mislila je da se on neće vratiti. Na upit je odgovarila da je uređivala kat nakon što se odselila iz kuće, te da dolazi na kat po svojoj volji, možda jednom u tri mjeseca. Na upit da li smatra da tužitelj nema pravo na dio nekretnine nakon što je opunomoćenik tužene prethodno odgovorio da nema, ista je odgovarila, odnosno potvrdila da nakon što ju je osramotio i unesrećio i nju i djecu, smatra da nema pravo na dio nekretnine.

12.Saslušan na raspravi 7.srpnja 2026. tužitelj ĐĆ iskazao je da odnosi sa njegovom djecom, sinom i kćerkom, prije sklapanja darovnog ugovora 24. 10. 2015. bili su odlični, te nije bilo nikakvih nesuglasica. Povod sklapanja ugovora bila je prisila njegove bivše supruge da daruje svoju nekretninu djeci. Bivša supruga je htjela razvod braka, ali je prisilila njega ako on prepiše svoj suvlasnički dio nekretnine djeci, da do razvoda braka neće doći. Bitan uvjet sklapanja ugovora je bio da ne bude ugovoreno pravo stanovanja, na što je on pristao jer mu je prvenstveni cilj bio sačuvati obitelj. U vrijeme sklapanja navedenog ugovora sin mu je bio punoljetan, dok je kćerka bila maloljetna, te su u to vrijeme oboje djece živjeli s njima. Sin je studirao u Osijeku, znao je dolaziti nekad mjesečno jedanput, a nekad i ne, dok je kćerka bila s njima, te je pohađala srednju školu. Nakon sklapanja darovnog ugovora, konkretno 28. 12. 2015. od strane bivše supruge i djece došlo je do pogoršanja odnosa na način da su promijenjene brave i nije mu omogućen ulazak u kuću. U tom trenutku pozvao je policiju koja mu je savjetovala da traži pravnu zaštitu. Otišao je kod majke koja živi na adresi [adresa], tamo je bio par mjeseci, donesena je privremena mjera i omogućen mu je boravak u kući. Od tada 2016. godine, do danas živi u kontinuitetu u kući, supruga je živjela također u kući do 10. veljače 2024. kada je dobrovoljno napustila. Napominje da se kuća sastoji od dvije etaže, s tim da su etaže odvojene na način da postoje vanjske stepenice za gornju etažu, (napravljene su 2025. godine), te postoje i unutrašnje stepenice koje vode na gornju etažu, koje sada nisu u funkciji. 2016. godine je sa djecom, sinom i kćerkom, i bivšom suprugom izgladio odnose na način da su nastavili zajednički život. Problemi nastaju 2023. godine, zbog bračnih nesuglasica njega i bivše supruge, sa suprugom se rastao 2016. godine, s tim da su zajednički živjeli u kući, te nisu bili prostorno odvojeni. Nije postojao dogovor od strane tuženika, jer su oni smatrali da se on treba iseliti. Svrha njegovog darovanja nije bila da se on iseli iz kuće, već je bila da ostane živjeti u kući, a odluku o iseljenju su supruga i djeca donijeli prije potpisivanja darovnog ugovora, a on to nije shvatio do 2016. godine kada su prvi puta promijenili bravu, te je onda shvatio što je potpisao i da je izigran, te je pokrenuo postupak opoziva darovnog ugovora, a koju tužbu je povukao nakon dogovora sa tuženicima. Pred ovim sudom vodila se privremena mjera radi mijenjanja brava na ulaznim vratima, te je donesena privremena mjera da mu se trebaju vratiti ključevi, podnio je tužbu radi opoziva darovnog ugovora, a tuženici su podnijeli tužbu radi njegovog iseljenja. Postupak iseljenja je prekinut dok se ne utvrdi vlasništvo nekretnine. Na kraju su se dogovorili, te su povukli međusobno sve tužbe koje su se vodile pred ovim sudom, postupak razvoda braka je ipak pokrenut, te su se kao što je i sam naveo rastali 2016. godine. Ugovor o darovanju sastavila je odvjetnica Sandra Pavić u [adresa]. Ista ona ga je u sudskom hodniku upozorila da će se nekretnina prepisati na Aninog brata, tj. njegovog šogora, da bi mu otežali opoziv darovnog ugovora . Napominje da nije bio prisutan prilikom sastavljanja ugovora, te se ne može sjetiti da mu je isti pročitan kod javnog bilježnika. Navodi da gruba nezahvalnost njegove djece prema njemu se sastoji od toga da ugovorna odredba glasi da oni dar primaju sa zahvalnošću, a oni su ga izbacili iz kuće i izbacili njegove stvari u automobil i na dvorište, gledali su kako se on mora penjati u gornji dio kuće preko ljestava, te su mu isključili grijanje po zimi kada je bila velika hladnoća, a nisu mu omogućili da isto grijanje uključi, te su ga lažno prijavili za obiteljsko nasilje prema bivšoj supruzi, kada je bio i u policijskoj postaji, a tijekom davanja iskaza pozlilo mu je te je završio na hitnom prijemu u bolnici, i zadržao se cca. 3 sata u bolnici, te su mu ugrozili život i zdravlje (imao je operaciju prostate, a nitko nije pitao dvije i pol godine kako se osjeća i kakvo je njegovo zdravstveno stanje, te mu nisu pružili pomoć u tom trenutku). Iako je suvlasnik nekretnine u [adresa] u ¼ dijela, smatra da je ovo njegova nekretnina, i želi u njoj živjeti. Druga nekretnina nije adekvatna za život, ne postoji odgovarajući infrastruktura: voda, struja, plin i kanalizacija. Smatra da za njegovo stanje su odgovorni svi troje tuženika, njegova bivša supruga, sin GĆ i kćerka LĆ.

13. Iskaz svjedokinje Sud ne ocjenjuje relevantnim za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari. Naime, iz njezinog iskaza nedvojbeno proizlazi da ista o spornim događajima od 28.prosinca 2023. i 8. siječnja 2024. godine nema nikakvih neposrednih saznanja, već svoja saznanja temelji isključivo posredno, po kazivanju tužitelja. Iskaz tužitelja sud ne prihvaća, ocjenjujući ga neuvjerljivim, neistinitim i sračunatim isključivo na postizanje uspjeha u ovoj parnici. Njegovi navodi da su ga tuženici iz obijesti izbacili iz kuće te ga lažno prijavili za obiteljsko nasilje u izravnoj su suprotnosti s izvedenom materijalnom dokumentacijom. Nasuprot iskazu tužitelja, Sud je u cijelosti prihvatio iskaze tuženika. Njihove suglasne iskaze o uzrocima trajno narušenih obiteljskih odnosa uslijed višegodišnjeg neprihvatljivog ponašanja tužitelja kao i o razlozima promjene brava na predmetnoj nekretnini uslijed pretrpljenog nasilja i opravdanog straha za vlastitu sigurnost, Sud nalazi logičnima, životno uvjerljivima i međusobno podudarnima.

14. Sud je mišljenja da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl.494. ZOO-a. Naime, pojam grube nezahvalnosti pravni je standard koji sud cijeni u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir sve okolnosti i ukupnost odnosa darovatelja i daroprimatelja. Iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da su odnosi između stranaka trajno i teško narušeni, međutim, Sud utvrđuje da ponašanje II. i III. tuženika ne predstavlja grubu nezahvalnost u smislu navedene zakonske odredbe. Iz priklopljenog prekršajnog spisa razvidno je da su postupci tuženika koje je naposljetku dovelo do iseljenja tužitelja i promjene brave uslijedili kao reakcija na obiteljsko nasilje, za koje je tužitelj pravomoćno proglašen krivim za obiteljsko nasilje, uslijed čega mu je izrečena i zaštitna mjera zabrane približavanja. Postupanje djece GĆ i LĆ koje je usmjereno na zaštitu vlastitog fizičkog i psihičkog integriteta te integriteta BĆ od protupravnog i nasilničkog postupanja samog darovatelja ne može se pravno kvalificirati kao izraz obijesti ili grube nezahvalnosti. Takvo ponašanje predstavlja legitimnu defanzivnu reakciju u okviru narušenih obiteljskih odnosa kojima je doprinio sam tužitelj. Postupci djece na koje se tužitelj žali u tužbi kao što je distanciranje, nekomuniciranje te u konačnici mijenjanje brava i pozivanje policije, Sud ocjenjuje kao logičnu, opravdanu i defanzivnu reakciju na očevo ponašanje. Stoga, isključivu odgovornost za trajno narušene odnose snosi tužitelj, čime otpada i svaka osnova za njegovu tvrdnju da se u ponašanju djece ostvarila gruba nezahvalnost. Sud je razmatrao i sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske ( Rev-2753/17 ) na koju ukazuje tužitelj, no istu ne nalazi primjenjivom na konkretno činjenično stanje, budući da u navedenoj praksi darovatelj nije bio pravomoćno osuđen za obiteljsko nasilje prema daroprimateljima. Slijedom navedenog, Sud utvrđuje da je izjava o opozivu darovanja od 6.veljače 2024. bez pravnog učinka te je odbio zahtjev za povrat dara. Tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovora o darovanju sklopljenog 8.veljače 2024. između II. i III tuženika kao darovatelja i I tuženika kao daroprimateljice. Kao razlog ništetnosti tužitelj navodi nedopuštenu pobudu čl.271 u vezi s čl. 273.ZOO-a tvrdeći da je ugovor sklopljen isključivo s ciljem izigravanja njegovog prava na povrat dara te olakšavanja njegovog protuzakonitog iseljenja. Sud je mišljenja da je i ovaj dio tužbenog zahtjeva neosnovan. Odredbom čl.273.ZOO-a propisano je da pobuda iz koje je ugovor sklopljen načelno ne utječe na njegovu valjanost, osim ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku o sklapanju ugovora, a druga strana je to znala ili morala znati. Budući da je prethodno utvrđeno kako nisu postojali razlozi za opoziv prvog darovanja II. i III. tuženici su u trenutku sklapanja spornog ugovora s I tuženikom bili upisani i zakoniti vlasnici predmetnih suvlasničkih dijelova, te su istima bili ovlašteni slobodno raspolagati. Nadalje, osnovan je prigovor tuženika da je I tuženik i prije spornog darovanja bila upisana kao suvlasnik u ½ dijela predmetne nekretnine. Kao suvlasnik, isti je temeljem članka 46. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ionako imao procesnu legitimaciju i pravo štiti svoje vlasništvo, uključujući i podnošenje tužbe za iseljenje tužitelja potpuno neovisno o suvlasničkim dijelovima koje je naknadno primio od djece. Stoga, prijenos prava vlasništva na I tuženika nije stvorio novu, za tužitelja težu pravnu situaciju u smislu prava na dom, niti se motiv tuženika da konsolidiraju vlasništvo u rukama majke s kojom žive može okarakterizirati kao nedopuštena pobuda protivna prisilnim propisima ili moralu društva. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.

15.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. st. 1 i članka 155. st.1 ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22-dalje Tarifa). Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora koja iznosi 26.544,56 EUR.

15.1.Tužitelju je priznat trošak obrazloženih podnesaka od 14.lipnja 2024., 11.veljače 2026. i 6.srpnja 2026. ( Tbr.8/1 Tarife ) u iznosu od 1.500,00 EUR, trošak zastupanja na pripremnom ročište koje je održano dana 20.studenog 2024. ( Tbr. 9/2 Tarife ) u iznosu od 250,00 EUR, trošak zastupanja na glavnoj raspravi koja je održana dana 27.svibnja 2026. i 7.srpnja 2026 (Tbr.9/1 Tarife ) u iznosu od 1.000, 00 EUR. U odnosu na trošak zastupanja na ročištu koje je održano dana 11.ožujka 2026., Sud je priznao iznos od 250,00 EUR sukladno Tbr.9/2 Tarife jer je isto bilo odgođeno. S obzirom na to da je ročište odgođeno iz procesnih razloga, tuženicima pripada pravo na naknadu u visini od 50% propisane nagrade. Nadalje sud je priznao trošak PDV u iznosu od 750,00 EUR ( Tbr.42 Tarife ). Sveukupni troškovi koji su priznati tuženicima iznose 3.750,00 EUR. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. i III izreke presude.

U Požegi 19.kolovoza 2026.

Sudac

Davor Lovrić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnik Leo Farkaš, Požega

2. Odvjetnik Željko Damjanac, Požega

3. Odvjetnica Ana Čulo, Požega