Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-714/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Gašparuš-Horvat, predsjednice vijeća, Adele Turkalj, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Andrej Garić, odvjetnik u Slavonskom Brodu, Ulica Nikole Zrinskog 2, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa Branko Bulat odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić i partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1/A, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-82/2026-10 od 28. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-82/2026-10 od 28. svibnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 78,13 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredba iz članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 762-53010236, sklopljenog 26. svibnja 2009. između tužitelja i tuženika u dijelu odredbe koji glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,50% iznosa kredita.” (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 120,97 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. svibnja 2009. do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke), kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 250,00 EUR sa zateznom kamatom tekućim od 28. svibnja 2026. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude i odluke o troškovima postupka tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužitelja na plaćanje parničnog troška, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 78,13 EUR.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu od 26. svibnja 2009., u dijelu u koji se odnosi na jednokratno plaćanje troškova obrade kredita u iznosu od 2,50 % iznosa kredita (tzv. ulazna naknada), te zahtjev za isplatu iznosa od 120,97 EUR, isplaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, 146/25, dalje ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6.1. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6.2. Neutemeljeni su i paušalni žalbeni navodi tuženika da bi prvostupanjski sud postupao suprotno odredbi čl. 5. ZPP i tako počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP koja je utjecala na donošenje nezakonite i nepravilne presude, kao i da bi u donošenju pobijane presude počinio apsolutno bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Naime, tuženik u žalbi određeno ne navodi u čemu bi se navedene povrede odredaba parničnog postupka konkretno sastojale pa u odnosu na te žalbene razloge pobijana odluka nije ispitana.

6.3. Protivno žalbenim navodima u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, budući da je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio sve bitne okolnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a koje nisu dovedene u sumnju navodima tuženika, s time da je na tuženiku teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, kao i o njezinoj svrsi (stvarni troškovi banke koji se tom naknadom podmiruju) te da je tuženik vodio računa o zakonitim interesima potrošača prema načelu savjesnosti i poštenja, a koje činjenice u konkretnome slučaju tuženik nije dokazao, niti je svojim navodima doveo u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

7. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

- da je 26. svibnja 2009. tužitelj kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika kao davateljem kredita sklopio ugovor o kreditu broj 762-53010236,

- da je čl. 5. st. 2. tog ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,50% iznosa kredita,

- da je tuženik prilikom isplate kredita tužitelju 29. svibnja 2009. naplatio jednokratnu naknadu u iznosu od 120,97 EUR,

- da se radi o potrošačkom ugovoru jer su sredstva kredita korištena za adaptaciju tužiteljeve nekretnine za vlastite potrebe,

- da je ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od tuženika,

- da je ugovor o kreditu standardni odnosno tipski ugovor,

- da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je tužitelju ugovor o kreditu predočen po sistemu „uzmi ili ostavi“,

- da tužitelju djelatnik tuženika nije objasnio zbog čega mora platiti naknadu odnosno koji su to konkretno troškovi obrade kredita.

8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštena jer se o njoj nije unaprijed pregovaralo, da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (prava na kredit), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima tužitelja (potrošača), da je navedeno suprotno načelu savjesnosti i poštenja , uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da je slijedom navedenog takva odredba ništetna. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbu čl. 96. st. 1. i 2., čl. 99. i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP) te čl. 323., čl. 328., i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 121/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), kao i odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

9. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna i zakonita te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi.

10. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da sud prvog stupnja nije pravilno utvrdio i obrazložio pretpostavke nepoštenosti u odnosu na konkretni predmet spora i činjenice koje su u postupku utvrđene, da izostanak pojedinačnog pregovaranja ne predstavlja sam po sebi postupanje trgovca protivno načelu savjesnosti i poštenja, da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, da je tužitelj bio upoznat koju obvezu i u kojem iznosu preuzima i da je za ocjenu nepoštenosti potrebno utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu, da je prilikom ocjene postojanja znatne neravnoteže potrebno u obzir uzeti i visinu naplaćene naknade, da nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade te da je sud prvog stupnja propustio primijeniti stavove i obvezujuće tumačenje prava sukladno odluci Suda Europske unije u predmetu C-621/17.

10.1. U odnosu na žalbene navode treba reći da je u okviru ocjene poštenosti, u skladu s odredbom čl. 96. st. 1. ZZP, sud prvog stupnja u dovoljnoj mjeri ispitao moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne znatne neravnoteže na štetu potrošača i za svoj zaključak dao valjano i dostatno obrazloženje.

10.2. Prema odredbi čl. 74. toč. 3. ZZP, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a niti ih je tuženik tijekom postupka isticao i dokazivao. S obzirom na navedeno ne može se izvesti zaključak da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Stoga je za zaključiti da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade kojom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva i odobravanju kredita, čime je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorena značajna neravnoteža na štetu tužitelja jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima, već ista izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Slijedom navedenog, neosnovano tuženik u žalbi ustraje u tvrdnji da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, u konkretnom slučaju banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača te je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere.

10.3. Tuženik u žalbi pogrešno prenosi tumačenje Suda Europske unije iz presude od 3. listopada 2019., C-621/17, Kiss i CIB Bank, u kojoj je taj sud ocjenu transparentnosti i poštenosti slične ugovorne odredbe učinio ovisnom o uvjetu „da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora“ te je ispunjenje tog uvjeta ostavio na procjenu nacionalnom sudu. Takvo je i tumačenje suda Europske unije iz presude od 30. travnja 2025., C -699/2023, Caja Rural de Navarra.

10.4. Sve utvrđene okolnosti – da tuženik nije prezentirao tužitelju koji se stvarni troškovi koji ulaze u spornu naknadu time plaćaju, da je riječ o tipskom ugovoru i da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je bez plaćanja te naknade ugovor mogao biti sklopljen, u svojoj sveukupnosti i prema ocjeni ovoga suda ukazuju da su iste očito prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača pa je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba nepoštena, a stoga i ništetna. Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao "slabija" stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Dakle, tuženik je iskoristio položaj „jače“ ugovorne strane kada je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita i time je postupio suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja te nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača.

10.5. U odnosu na žalbene navode da je ugovaranje naknade za obradu kredita bilo dopušteno i u skladu s čl. 173. Zakona o bankama i Tarifom naknada banke odobrene od strane regulatora – Hrvatske narodne banke, treba reći da, iako ugovaranje predmetne naknade nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, pod utvrđenim okolnostima, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Stoga pozivanjem na navedene propise i javno objavljenu Tarifu o naknadama banke, tuženik ne može s uspjehom osporavati pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude.

11. Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004., na koje u žalbi ukazuje tuženik, nije relevantno u konkretnoj pravnoj situaciji jer se odnosi na savjesnost ugovornih strana iz ugovora o zajmu (Rev- 818/2023-2).

12. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženiku isplaćen iznos od 120,00 EUR po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO jer se tuženik, koji je navedene novčane iznose stekao na temelju ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pri tome prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženiku, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su - IV- 47/2020-2 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći. S obzirom da ništetne odredbe ne proizvode pravni učinak to je obveza povrata stečenog temeljem takve odredbe dospjela u trenutku stjecanja .

13. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

14.Ovaj drugostupanjski sud nije ulazio u pravilnost odluke o opravdanosti i visini dosuđenih troškova, a s obzirom na to da u tom dijelu tuženik nije istaknuo nikakve žalbene razloge, dok drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

15. Slijedom navedenog, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

16. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada trošak postupka u povodu pravnog lijeka. Stoga je, na temelju čl. 166. st. 1., u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 15. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat