REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P 200/2025-19

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Kristijani Matejčić u pravnoj stvari tužitelja LOR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nikolina Mijolović Jakšetić, odvjetnica u Rijeci, Trg Ivana Koblera 2, protiv tuženika Grawe Hrvatska d. d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 5, OIB 28406115764, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Golojuh, odvjetnik u Zagrebu, Mažuranićev trg 8, radi utvrđenja ništetnosti i dr., 19. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ovaj sud se oglašava mjesno nenadležnim.

II. Po pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

Obrazloženje

1. KOR, pravna prednica tužitelja, je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe iz čl. 1. st. 2.7.1. Općih uvjeta za osiguranje od stambenih objekata (ABEH TOP 2005/stupanj 2) u dijelu koji ograničava svotu osiguranja za štetu i troškove na objektu uslijed poplave, naplavina, lavina na iznos od 3.700,00 eura na prvi rizik, odredba iz čl. 2. st. 2.7.1. Općih uvjeta za osiguranje domaćinstva (ABH TOP 2005/stupanj 2) u dijelu koji ograničava svotu osiguranja za štetu i troškove na stvarima u domaćinstvu uslijed poplave, naplavina i lavina na iznos od 5.000,00 eura na prvi rizik, odredba sadržana u Ponudi za osiguranje imovine GRAWE DOM pod brojem ponude 2020148201603074495 sa datumom koja glasi: "Ugovaratelj osiguranja svojim potpisom potvrđuje da je prije sklapanja ugovora o osiguranju upoznat s informacijama ugovaratelju osiguranja i osiguraniku navedenim u ovoj ponudi te da mu je prije sklapanja ugovora o osiguranju ostavljeno razumno vrijeme za donošenje konačne odluke o sklapanju ugovora o osiguranju." te odredba iz čl. 14. st. 2. u Općim i Dopunskim uvjetima Grawe Hrvatska d.d. za osiguranje od odgovornosti koja glasi: "Ako ugovorne strane ne uspiju riješiti spor na način opisan u prethodnom stavku, za rješavanje svih sporova ugovara se mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu.“ Ujedno je zatražila i naknadu štete isplatom 58.723,22 eura sa zateznim kamatama.

1. 2. U tužbi je u bitnome navela da je kao vlasnica nekretnine k. č. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sklopila ugovor o osiguranju imovine s tuženikom . Predmet tog ugovora je bilo osiguranje navedene nekretnine u slučaju nastupa osiguranih slučajeva. Dana 7. prosinca 2020. nastupio je osigurani slučaj – poplava uslijed čega je došlo do uništenja dijelova nekretnine i to dvije stambene jedinice na donjoj etaži. Štetni događaj je prijavila tuženiku. Tuženik je priznao osnovu odgovornosti, no isplatio joj je iznose nedostatne za pokriće ukupne štete i to 27.961,54 kuna za štetu na nekretnini i 37.785,87 kuna za štetu na uništenim stvarima domaćinstva. Povodom njezinih prigovora, tuženik je odbio isplatu daljnje štete i to pozivom na čl. 1. st. 2.7.1. Općih uvjeta za osiguranje od stambenih objekata (ABEH TOP 2005/stupanj 2) te čl. 2. st. 2.7.1. Općih uvjeta za osiguranje domaćinstva (ABH TOP 2005/stupanj 2). Prilikom sklapanja police osiguranja nije bilo govora o spornim ograničenjima i ugovorenoj klauzuli na prvi rizik. Navedene odredbe Općih uvjeta su ništetne zbog mana volje jer je prilikom sklapanja police osiguranja dovedena u očitu zabludu. Od tuženika je striktno zahtijevala vrhunsku policu osiguranja, koja štiti od svih štetnih događaja, uključujući i poplave s naknadom nastalih stvarnih troškova bez ikakvih ograničenja u smislu prvog rizika i slično. Osiguravajuće društvo je bilo dužno ju informirati o svim uvjetima navedenim u polici osiguranja, a ne navoditi kako je uključeno nešto za što se kasnije uspostavilo da nije. U ovom slučaju došlo je do očite prijevare odnosno dovođenja potrošača u zabludu sa svrhom sklapanja lošije police osiguranja. Tuženik je namjerno, kako bi ju privukao i kako bi sklopila ugovor, iznio netočne i neistinite navode te na taj način, namjernim činom obmane radi vlastite koristi nanio štetu stranci. Posljedično navedenom, u predmetnom ugovornom odnosu došlo je do neravnopravnog položaja stranaka, odnosno, do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na njenu štetu jer je tuženik imao mogućnost jednostranog određivanja gore navedenih ugovornih odredbi. Nije joj bilo pojašnjeno kako je u polici osiguranja uključena naknada stvarnih troškova u slučaju svih štetnih događaja. Nesporno je da je osiguravajuće društvo takvu situaciju iskoristilo. Ugovori koji su sastavljeni unaprijed poput ovog moraju udovoljiti zahtjevu jasno i razumljivo sastavljenog teksta ugovornih odredbi, što zapravo znači da potrošač, koji je slabija i ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti posljedice koje iz tih odredbi za njega proizlaze, pri čemu se kao stupanj pažnje uzima pažnja prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa sa dužnom pažnjom i razboritošću. U konkretnom slučaju ugovor nikako nije udovoljio zahtjevu jasno i razumljivo sastavljenog teksta. Jednako tako, iz istih razloga se pobijaju i odredbe Općih i dopunskih uvjeta tuženika za osiguranje odgovornosti (AHVB 2010/EHVB 2010) koja se odnosi na nadležnost suda u slučaju spora, kojom je ugovorena nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu za slučaj spora. Riječ je o odredbi o kojoj se nije individualno pregovaralo i koja joj je nametnuta kao potrošaču u sklopu adhezijskog ugovora. Glede visine stvarne štete proveden je postupak osiguranja dokaza pred Općinskim sudom u Puli – Stalna služba u Rovinju pod posl. br. R1- 14/2021. U predmetnom postupku utvrđena je visina stvarne štete kako na stvarima u domaćinstvu u visini 27.041,84 eura. Kada se predmetna šteta umanji za iznos koji je isplaćen od strane tuženika odnosno 5.015,05 eura ostaje daljnje potraživanje za uništene stvari u domaćinstvu u iznosu od 22.026,79 eura. Vještačenjem je utvrđena šteta na objektu u iznosu 40.407,56 eura. Kada se od predmetnog iznosa oduzme iznos koji joj je isplatio tuženik 3.711,13 eura, potražuje daljnji iznos 36.696,43 eura.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je, prije upuštanja u raspravljanje, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda budući da se njegovo sjedište nalazi u Zagrebu, a u skladu s čl. 48. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022., dalje: ZPP) za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Također u čl. 28. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika ugovorena je nadležnost suda sjedišta osiguratelja. Dakle, radi se o ugovornoj odgovornosti koja se procjenjuje na temelju čl. 70. ZPP-a, pa nema mjesta primjeni čl. 52. st. 1. ZPP-a. Slijedom navedenog, predložio je da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i da se predmet ustupi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

3. Na pripremnom ročištu 18. rujna 2025. tuženik je ustrajao na prigovoru mjesne nenadležnosti suda, koji je tužitelj osporio u cijelosti. Tužitelj je naveo da se radi o ugovoru koji je bio jednostrano sastavljen od strane tuženika i dostavljen njegovoj pravnoj prednici, koja je ugovor sklopila u svojstvu potrošača. Ona nije mogla utjecati na njegov sadržaj.

4. Prigovor mjesne nenadležnosti je pravodoban i osnovan.

5. Pravna prednica tužitelja KOR, kao ugovaratelj osiguranja i tuženik, kao osiguratelj sklopili su ugovor o osiguranju stambenog objekta na adresi [adresa], L [adresa] s početkom osiguranja od 1. ožujka 2016. do 1. ožujka 2036. U ugovoru je navedeno da njegov sastavni dio čine, između ostalog, Opći i Dopunski opći uvjeti tuženika za osiguranje od odgovornosti (AHVB 2010/EHVB 2010) te Opći uvjeti osiguranja imovine ABC 2005. U Općim i Dopunskim općim uvjetima tuženika za osiguranje od odgovornosti (AHVB 2010/EHVB 2010) u čl. 14. "Rješavanje sporova" određeno je da će ugovorne strane sve sporove koje proizlaze iz ugovora o osiguranju u vezi s ovim ugovorom o osiguranju i svim njegovim naknadnim izmjenama i dopunama, uključujući i sporove koji se odnose na pitanja njegovog valjanog nastanka, povrede, prestanka ili tumačenja prvenstveno pokušati riješiti sporazumno prema pravilima osiguratelja o internom postupku rješavanja pritužbi stranaka, a ako u tome ne uspiju mogu nastaviti postupak u okviru izvansudskog rješavanja sporova pri pravobranitelju za osiguranje, odnosno Centru za mirenje pri Hrvatskom uredu za osiguranje (točka 1.). Ako ugovorne strane ne uspiju riješiti spor na opisani način, za rješavanje svih sporova ugovara se mjesna nadležnost stvarno nadležnost suda u Zagrebu (točka 2.). Istovjetna odredba sadržana je i u čl. 18. Općih uvjeta osiguranje imovine ABC 2005. Navedena odredba o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu za rješavanje sporova sadržana je i u ponudi za osiguranje imovine Grawe Dom od 7. ožujka 2016., na kojoj se nalazi potpis ugovaratelja osiguranja.

5. 1. Navedena odredba ima karakter sporazuma o mjesnoj nad ležnosti iz čl. 70. st. 1. ZPP-a. Prema toj odredbi stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda.

6. Slijedom toga valja utvrditi da li su osnovani navodi tužitelja da je njegova pravna prednica KOR sklopila ugovor u svojstvu potrošača, pa da u skladu s time ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti predstavlja nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu prema Zakonu o zaštiti potrošača jer se o njoj nije individualno pregovaralo.

7. Prema čl. 5. t. 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8. O okolnostima sklapanja predmetnog ugovora o osiguranju saslušan je tužitelj, čiji je iskaz cijenjen kao vjerodostojan. On je u iskazu naveo da je predmet osiguranja bila nekretnina koju su zajednički izgradili on i njegova pokojna supruga KOR. Nekretnina se koristila za turistički najam u razdoblju od 2016. do poplave 2020. Radi se o kući u kojoj se nalaze tri stana. U jednom stanu je stanovao njegov tast, dok su se druga dva stana koristila za iznajmljivanje turistima u ljetnom razdoblju. Djelatnost najma bila je uredno prijavljena kod nadležnih institucija. Ugovor o osiguranju sklopljen je za potrebe kredita, koji je ishođen za gradnju kuće. Prilikom sklapanja ugovora o osiguranju rečeno je da se kuća koristi za smještaj turista. Osobno je bio prisutan u poslovnici tuženika prilikom sklapanja ugovora o osiguranju nekretnine. Tada je bilo govora samo o rizicima koji su bili osigurani predmetnom policom. Ne sjeća se da im je tog dana uručeno nešto od dokumentacije niti im je bio pročitan sadržaj ponude police osiguranja, već su nakon tjedan, dva, dobili putem pošte policu osiguranja i uvjete osiguranja. Ranije je više puta sklapao različite police kod tuženika te je već postojao odnos povjerenja.

9. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da se u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju predmet osiguranja koristio većim dijelom u svrhu pružanja usluge turističkog smještaja. Slijedom toga je sporno da li je pravna prednica tužitelja u trenutku sklapanja ugovora o osiguranju imala status potrošača uzimajući u obzir način korištenja predmeta osiguranja.

10. Sud Europske unije je u predmetu LO protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, povodom zahtjeva za prethodnu odluku, donio presudu broj C-630/17 od 14. veljače 2019. u kojoj je, između ostalog, iznijeto pravno shvaćanje da se pojam „potrošača” u smislu čl. 17. i 18. Uredbe br. 1215/2012 treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih. Stoga su samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom Uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost. Iz toga slijedi da se posebna pravila o nadležnosti iz čl. 17. do 19. Uredbe br. 1215/2012 u načelu primjenjuju samo ako svrha predmeta ugovora koji su stranke sklopile nije profesionalna uporaba predmetne robe ili usluge. Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna, pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini. S obzirom na ta razmatranja, čl. 17. st. 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može smatrati „potrošačem” u smislu te odredbe, osim ako je s obzirom na kontekst transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini, veza između tog ugovora i te profesionalne djelatnosti tako slaba da je očito da se navedenim ugovorom u biti ostvaruju privatne svrhe. Navedeno pravno shvaćanje je bitnome ranije iznio i u presudi broj C-498/16, a gdje je navedeno i da samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne aktivnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja privatnih potrošačkih potreba pojedinca, spadaju u poseban sustav predviđen navedenom Uredbom u području zaštite potrošača kao navodno slabije stranke, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora čiji je predmet profesionalna aktivnost. Iz toga slijedi da se posebna pravila o nadležnosti iz članaka 15. do 17. Uredbe br. 44/2001 primjenjuju samo pod pretpostavkom da svrha ugovora koji su stranke sklopile nije profesionalna uporaba predmetne robe ili usluge.

11. U konkretnom slučaju na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je kako stvar - nekretnina koja je bila predmetom ugovora o osiguranju se koristila većim dijelom za obavljanje profesionalne djelatnosti - pružanja usluge najma smještaja turistima i to u razdoblju od sklapanja tog ugovora sve do nastupa osiguranog slučaja 2020. Dakle, ugovor o osiguranju je sklopljen radi zaštite imovine koja je većim dijelom služila za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja smještaja turistima. Stoga predmetni ugovor nije sklopljen radi zadovoljavanja osobnih potreba pravne prednice tužitelja izvan njezine gospodarske djelatnosti, pa se na taj na konkretan ugovorni odnos ne mogu primijeniti pravila koja se odnose na zaštitu potrošača.

12. U ovoj pravnoj stvari radi se o obvezno-pravnom odnosu stranaka, a u takvim sporovima ZPP ne propisuje isključivu mjesnu nadležnost određenog suda što znači da su stranke imale pravo u skladu s čl. 70. st. 1. ZPP-a, ugovoriti mjesnu nadležnost određenog suda prema sjedištu tuženika. Da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost kako je to određeno u Općim uvjetima tuženika, vidljivo je iz okolnosti da je pravna prednica tužitelja, kao ugovaratelj osiguranja, svojim potpisom potvrdila prihvaćanje ponude osiguratelja dana 7. ožujka 2016., a u kojoj ponudi je također sadržana navedena odredba o mjesnoj nadležnosti suda u slučaju spora.

13. Stoga se je na temelju čl. 20. st. 1. ZPP-a ovaj sud oglasio mjesno nenadležnim te će se u skladu s čl. 21. st. 1. ZPP-a nakon pravomoćnosti ovog rješenja predmet ustupiti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, kao mjesno nadležnom sudu.

U Pazinu 19. kolovoza 2026.

Sutkinja

Kristijana Matejčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ovoga rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku 15 dana od dostave rješenja.

DNA:

1. tužitelj p. p.,

2. tuženik p. p.,

3. Općinski građanski sud u Zagrebu, po pravomoćnosti, uz spis.