Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-496/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Amaliji Švegović, u pravnoj stvari tužitelja SPLIT PARKING d.o.o., Split, Ruđera Boškovića 28, OIB: 90551978160, zastupanog po punomoćnicima BC i ZC, dipl. pravnicima zaposlenicima tužitelja protiv tuženika EURO TEHNOOPREMA d.o.o., Brezovica, Drežnik 17, OIB: 54501095631, zastupanog po punomoćniku Darku Belaiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Povrv-758/2023-20 od 23. veljače 2026., dana 19. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Povrv-758/2023-20 od 23. veljače 2026. u točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija se kao neosnovana i djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Povrv-758/2023-20 od 23. veljače 2026.:

- potvrđuje u točki III. izreke i u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 24,88 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama,

- preinačuje u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 125,00 EUR-a na način da se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave vršiteljice dužnosti javne bilježnice Mirte Marijan iz Zaprešića poslovni broj Ovrv-3031/2023 od 16. studenoga 2023. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 80,43 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate kako je to detaljno opisano u toj točki. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovršnog i parničnog postupka u iznosu od 149,88 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od 24,88 EUR-a od 23. veljače 2026. Pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška ovršnog i parničnog postupka.

2. Navedenu presudu pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o trošku.

5. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda, valja istaknuti da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP -a, jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR/10.000,00 kn, pa se stoga, sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. tog Zakona.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 80,43 EUR-a s osnova korištenja usluge parkiranja na javnim parkiralištima na području Grada Splita na temelju izdanih dnevnih parkirnih karti jer je tuženik kao korisnik vozila registarskih oznaka [registarska oznaka] (i upisani vlasnik u evidenciji Ministarstva unutarnjih poslova) koristio uslugu parkiranja u utuženom razdoblju na javnim parkiralištima na području Grada Splita na kojima se na temelju Odluke o javnim parkiralištima na području Grada Splita (Službeni glasnik Grada Splita broj 6/2010, 24/2010 i 13/2012, dalje: Odluka) naplaćuje parkiranje.

7. Obrazlažući pobijanu presudu prvostupanjski sud navodi da je rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave vršiteljice dužnosti javne bilježnice Mirte Marijan iz Zaprešića poslovni broj Ovrv-3031/2023 od 16. studenoga 2023. naloženo tuženiku kao ovršeniku platiti tužitelju kao ovrhovoditelju iznos od 80,43 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, kao i ovršni trošak, te da je po prigovoru ovršenika, kojim je u cijelosti pobijao rješenje o ovrsi javne bilježnice tvrdeći da je vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka] dana 20. lipnja 2019. prodao JC koji je odmah stupio u posjed tog vozila, a kako to proizlazi iz priloženog računa, rješenjem istog suda poslovni broj Povrv-758/2023 od 7. veljače 2025. stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave vršiteljice dužnosti javne bilježnice u dijelu kojim je određena ovrha te određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

7.1. Prvostupanjski sud polazeći od utvrđenja:

- da evidencija Ministarstva unutarnjih poslova o vlasništvu vozila koje je parkirano na javnom parkiralištu na kojem se naplaćuje parkiranje sukladno odredbi čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 i 114/2022 - dalje: ZOO) predstavlja javnu ispravu,

- da tuženik tijekom postupka nije ni tvrdio da u evidenciji Ministarstva unutarnjih poslova o vlasništvu vozila u vrijeme predmetnih parkiranja nije bio evidentirani vlasnik vozila registarskih oznaka [registarska oznaka] već je samo naveo da ''...nije u mogućnosti novog vlasnika vozila prisiliti da to vozilo prenese na sebe...'' što upućuje na zaključak da kupac kao novi vlasnik nije upisao svoje vlasništvo na predmetnom vozilu u evidenciji Ministarstva unutarnjih poslova,

- da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelj u vrijeme predmetnih parkiranja znao ili mogao znati da tuženik (više) nije vlasnik parkiranog vozila već da je to treća osoba,

- da među strankama nema spora o činjenici da se utuženi iznos odnosi na cijenu izvršenog a neplaćenog parkiranja predmetnog vozila na javnom parkiralištu u [adresa], a koja cijena parkiranja nije osporena,

- da je tužitelj ovlašten naplatiti cijenu parkiranja u visini dnevne parkirne karte, te primjenom odredbe čl. 5. st. 1. toč. 6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (''Narodne novine'' broj 67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 158/2013, 92/2014, 64/2015, 108/2017, 70/2019, 42/2020, 85/2022, 114/2022, 133/2023 i 145/2024, dalje: ZSPC), Odluke i čl. 9., čl. 29. i čl. 183. st. 1. ZOO-a utvrdio je da je tuženik obvezan na ime cijene dnevnih parkirnih karata za izvršeno parkiranje platiti tužitelju utuženi iznos s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa, slijedom čega je primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a u tom dijelu održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi vršiteljice dužnosti javne bilježnice.

8. Tuženik u žalbi navodi da je stav prvostupanjskog suda da je on bio dužan dokazati činjenicu da je u evidencijama Ministarstva unutarnjih poslova kao vlasnik vozila u vrijeme utuženih parkiranja bila upisana treća osoba a što da nije učinio, suprotan i proturječan ispravama koje je priložio u spis, kao i sadržaju zapisnika o odlučnim činjenicama, radi čega presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati čime je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te pogrešno primijenio materijalno pravo. Ističe da je već u prigovoru naveo da je predmetno vozilo 20. lipnja 2019. prodao kupcu ĐC, a kako to proizlazi iz priloženog računa od 20. lipnja 2019. koji potvrđuje da je vozilo prodano kupcu time da su registarske pločice ostale kupcu, da je vozilo prodano viđeno-kupljeno, da je cijena u cijelosti isplaćena te da je kupac odmah stupio u vlasništvo i posjed vozila, a koju ispravu (račun) prvostupanjski sud uopće nije cijenio. Kako je kupac u smislu odredbe čl. 116. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014 i 81/2015 – dalje: ZV) vlasništvo stekao na temelju ugovora o kupoprodaji i preuzimanjem vozila u samostalan posjed, tuženik smatra da nema osnova za njegovu odgovornost za obveze nastale nakon prestanka njegovog prava vlasništva, pa je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pri čemu posebno ističe da se kod pokretnina za stjecanje prava vlasništva ne traži kao modus da za istu bude izvršen upis u službenim evidencijama, a u prilog svojih tvrdnji poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1231/2008 od 3. prosinca 2009.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tuženik u svojoj žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te ju je moguće ispitati. Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede u sporovima male vrijednosti drugostupanjski sud na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

10. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo održavši platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi vršiteljice dužnosti javne bilježnice na snazi.

11. Naime, prema shvaćanju ovog suda, a polazeći od nesporne činjenice da je vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka] dana 30. lipnja 2019., 31. srpnja 2019., 31. kolovoza 2019. i 31. listopada 2019. zatečeno bez valjane parkirne karte te da tuženik nije osporavao niti cijenu dnevne karte niti da je upravo on evidentiran u evidencijama Ministarstva unutarnjih poslova kao vlasnik vozila već je samo isticao da je dana 20. lipnja 2019. prodao predmetno vozilo trećoj osobi, to je upravo on pasivno legitimirana osoba u ovom predmetu u skladu sa čl. 230. st. 1. ZPP-a, a navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 15. lipnja 2018. Međutim, tuženik je ovlašten od osobe kojoj je prodao vozilo i koja je prema njegovim tvrdnjama koristila parkiranje regresno potraživati iznos koji je po tom osnovu on bio obvezan podmiriti tužitelju.

12. Neosnovano tvrdi tuženik da nije mogao odjaviti vozilo obzirom da je prilikom prodaje predmetnog vozila ugovorio da će registarske oznake ostati kupcu, jer je sukladno odredbi čl. 250. st. 3. ZSPC-a, a kojom je propisano da je u slučaju prodaje ili drugog načina promjene vlasništva na vozilu, novi vlasnik vozila dužan u roku od 15 dana od stjecanja vozila registrirati vozilo na svoje ime ili ga odjaviti, a ako ga ne registrira na svoje ime ili ne odjavi, stanica za tehnički pregled vozila će, na zahtjev osobe na koju je vozilo registrirano, rješenjem ukinuti registraciju vozila, imao zakonsku mogućnost podnijeti stanici za tehnički pregled vozila zahtjev za ukidanje registracije prodanog vozila, a što bi posljedično prisililo kupca registrirati vozilo na svoje ime.

12.1. Žalbeni navodi tuženika kojima tumači primjenu propisa o stjecanju vlasništva na pokretnoj stvari u smislu ZV-a u odnosu na akt jedinice lokalne i područne samouprave ne utječu na odluku u ovom konkretnom sporu, pa u tom kontekstu nije primjenjiva niti odluka odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1231/2008 od 3. prosinca 2009., na koju se poziva tuženik u svojoj žalbi, jer je ista utemeljena na činjeničnoj i pravnoj osnovi različitoj od osnove u ovom konkretnom slučaju.

13. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke.

14. Prvostupanjski sud je odluku o trošku postupka donio na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, priznavši tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 24,88 EUR-a koji se odnosi na javnobilježničku nagradu uvećanu za trošak PDV-a prema čl. 6. st. 1. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku (''Narodne novine'' broj 9/2021 i 18/2022) i trošak jednokratne nagrade u iznosu od 100,00 EUR-a uvećane za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 25,00 EUR-a prema Tbr. 7. st. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj: 138/2023 i 107/2025, dalje: Tarifa), te je naložio tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u cijelosti u iznosu od 149,88 EUR-a time da je na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a i sukladno zaključku broj 3. sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. tužitelju na iznos od 24,88 EUR-a (trošak javnobilježničke nagrade) dosudio zateznu kamatu od 23. veljače 2026.

15. Tuženik, osporavajući odluku o trošku, navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio troška jednokratne nagrade jer je tužitelj tijekom cijelog postupka bio zastupan po zaposlenicima, slijedom čega osporava osnov za dosudu jednokratne nagrade.

16. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu odluke o troškovima u okviru istaknutog žalbenog razloga, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o trošku pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao pravo na trošak jednokratne nagrade. To iz razloga što su, prema stanju spisa, tužitelja tijekom cijelog prvostupanjskog postupka zastupali punomoćnici po zaposlenju (diplomirani pravnici zaposleni kod tužitelja), a odredbe ZPP-a ne propisuju pravo na nagradu za rad punomoćnika po zaposlenju, već se pravo na nagradu i naknadu troškova veže uz odvjetnika kao punomoćnika kojemu se nagrada za zastupanje u prvostupanjskom postupku obračunava i isplaćuje sukladno Tarifi.

17. Slijedom iznijetog, valjalo je žalbu tuženika primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP -a djelomično odbiti kao neosnovanu te potvrditi točku III. izreke i točku II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 24,88 EUR-a s pripadajući zateznim kamatama, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a žalbu tuženika valjalo djelomično uvažiti i preinačiti točku II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 125,00 EUR i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka.

18. Obzirom da tuženik u odnosu na glavnu stvar nije uspio sa svojom žalbom, već je uspio samo u odnosu na trošak postupka koji sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP -a nije mjerodavan za ocjenu uspjeha u žalbenom postupku, to mu sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

U Varaždinu 19. kolovoza 2026.

Sutkinja

Amalija Švegović