1

Poslovni broj: 13 Gž-372/2022-5

 

Poslovni broj: 13 Gž-372/2022-5

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. S. iz Z., OIB..., zastupane po punomoćnici N. K., odvjetnici u Z., protiv tuženika E. & S. b. d.d., R., OIB... zastupanog po D. M. odvjetniku iz O. društva M., K. & partneri d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj P-2928/18 od 22. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 15. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e

 

I/Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se usvaja, pa se presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-879/21 od 29. lipnja 2023.:

 

- potvrđuje u toč.II., toč.III. i toč.VI. izreke;

 

- preinačuje u toč. I. izreke kojom je utvrđen ništetnim čl.2. Ugovora o kreditu broj 5102690930 i zahtjev se u tom dijelu odbija.

 

- preinačuje u toč. IV. izreke kojom je tuženiku naložena isplata preplaćenih iznosa temeljem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i sudi:

 

Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 467,34 EUR (slovima četristošezdeset-sedam eura i tridesetčetiri centa, ranije 3.521,19 kn) zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznose od:

 

- 15,59 EUR od 14.05.2009.

- 15,53 EUR od 19.06.2009.

- 15,46 EUR od 20.08.2009.

- 15,40 EUR od 20.08.2009.

- 15,34 EUR od 09.09.2009.

- 15,27 EUR od 20.09.2009.

- 15,20 EUR od 20.10.2009.

- 15,13 EUR od 20.11.2009.

- 15,07 EUR od 20.12.2009.

- 14,98 EUR od 20.01.2010.

- 14,91 EUR od 19.02.2010.

- 13,27 EUR od 09.02.2011.

- 13,19 EUR od 09.02.2011.

- 12,57 EUR od 09.07.2011.

- 12,48 EUR od 28.08.2011.

- 12,40 EUR od 11.10.2011.

- 12,31 EUR od 10.11.2011.

- 7,33   EUR od 09.03.2012.

- 7,27   EUR od 11.04.2012.

- 7,21   EUR od 03.05.2012.

- 7,14   EUR od 10.05.2012.

- 7,09   EUR od 12.06.2012.

- 7,02   EUR od 10.07.2012.

- 6,96   EUR od 09.08.2012.

- 6,89   EUR od 11.09.2012.

- 6,83   EUR od 10.10.2012.

- 6,76   EUR od 10.11.2012.

- 6,69   EUR od 11.12.2012.

- 6,63   EUR od 10.01.2013.

- 6,55   EUR od 09.02.2013.

- 6,48   EUR od 09.03.2013.

- 6,41   EUR od 10.04.2013.

- 6,34   EUR od 30.04.2013.

- 6,26   EUR od 10.05.2013.

- 6,19   EUR od 11.06.2013.

- 6,11   EUR od 09.07.2013.

- 6,03   EUR od 10.08.2013.

- 5,95   EUR od 10.09.2013.

- 5,87   EUR od 10.10.2013.

- 5,79   EUR od 12.11.2013.

- 5,70   EUR od 22.12.2013.

- 5,62   EUR od 11.01.2014.

- 5,54   EUR od 11.02.2014.

- 5,45   EUR od 11.03.2014.

- 5,37   EUR od 09.04.2014.

- 5,27   EUR od 10.05.2014.

- 5,18   EUR od 10.06.2014.

- 5,09   EUR od 09.07.2014.

- 4,94   EUR od 26.08.2014.

- 4,85   EUR od 08.10.2014.

- 4,76   EUR od 16.01.2015.

- 4,66   EUR od 16.01.2015.

- 4,56   EUR od 16.01.2015.

- 4,45   EUR od 16.01.2015.

 

po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011.g., za razdoblje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., po stopi obračunatoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

 

-potvrđuje u odluci o troškovima u toč. V. izreke za iznos od 10.440,00 kn (1.385,63 EUR) sa zateznom kamatom;

 

-preinačuje u odluci o troškovima u toč. V. izreke i odbija tužiteljica sa zatraženim troškom u iznosu od 500,00 kn (66,36 EUR) kao neosnovanim.

 

II/Odbija se tuženik sa zatraženim troškom žalbenog postupka kao neosnovanim.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u toč. I. i III. utvrđene su ništetnim odredbe čl. 2. i dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj 5102690930 kojeg su parnične stranke sklopile 25. listopada 2005. i to u dijelu u kojemu je ugovoren iznos kao protuvrijednost CHF u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj i u dijelu u kojem je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa. Toč. II. i IV. izreke tuženik je obvezan tužiteljici s osnova takvih ništetnih odredbi isplatiti preplaćeni novčani iznos od 32.901,95 kn i 741,09 CHF sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u tim točkama izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća do isplate. Toč. VI. izreke odbijen je prigovor radi prijeboja za iznos od 426,20 CHF i iznos od 3.131,06 kn, sve sa pripadajućim zateznim kamatama. Toč. V. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 10.940,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

 

2. Pravodobno izjavljenom žalbom tuženik navodi kako pobija navedenu presudu u toč. I., II., III., V. i VI. iz svih zakonskih žalbenih razloga i s prijedlogom ovom sudu da pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Međutim, iz sadržaja žalbe proizlazi kako presudu pobija u cijelosti.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba tuženika osnovana je u odnosu na dio odluke o utvrđenju ništetnim čl. 2. ugovora o kreditu pod toč. I izreke, toč. IV izreke i u odnosu na odluku o troškovima postupka pod toč. V izreke.

 

5. Naime, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 25. listopada 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 5102690930 na iznos od 38.798,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, na rok od 144 mjeseci, a kojim je u čl. 2. ugovoren iznos kao protuvrijednost CHF u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Čl. 8. ovog ugovora kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 7,99 % time da su stranke ugovorile da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Stoga je prvostupanjski sud dokazni postupak usmjerio na raspravljanje osnovanosti tvrdnje prema kojoj tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici nije pružio dovoljno informacija i obavijestio ju o rizicima vezanim uz sklapanje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz moguć porast tečaja CHF u odnosu na kunu niti da ju je informirao na koji način i pod kojim uvjetima će se mijenjati ugovorena kamatna stopa te u konačnici i na raspravljanje o osnovanosti tvrdnje da su ove ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, zbog čega da su ništetne.

 

6. Povezujući navedeno sa odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – „Narodne novine“ 96/03. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora) prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (prema čl. 81 st. 2 ZZP/03) te odredbom čl. 81.st.4. ZZP/03 koja propisuje da je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati, prvostupanjski sud je po analizi tijekom postupka provedenih dokaza zaključio da tužiteljici zaposlenica tuženika V. G. prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije u dovoljnoj mjeri obrazložila rizike vezane za valutnu klauzulu u švicarskim francima niti rizike vezane uz sklapanje ugovora sa jednostrano promjenjivom kamatnom stopom te da se radi o standardnom ugovoru o kreditu u kojemu su (i predmetne) odredbe o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi unesene u unaprijed napisanom i tipskom ugovoru, time da banka nije tužiteljicu upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, zbog čega da su i sporne ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i da se ugovorena kamata jednostrano mijenja sukladno odlukama banke, podložne testu nepoštenosti, jer nisu bile razumljive niti je tužiteljica upozorena na posljedice ugovaranja te da su iste u konačnici uzrokovale i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, obzirom na nemogućnost promjene ugovorene valute ili druge mogućnosti zaštite od rizika, kao i snažnog jačanja valute CHF te obzirom na jednostranost odluka o povećanju kamatne stope.

 

7. Nadalje prvostupanjski sud iznosi sadržaj utvrđenja iz pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013. u dijelu utvrđenja da su banke (pa i tuženik) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora između parničnih stranaka) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je (i) tuženik postupao suprotno odredbama (čl.81., čl.82. i čl.90.) tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl.97. tada važećeg ZZP/07 („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), a i odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – „Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 25/13. i 78/15.).

 

8. Isto tako, prvostupanjski sud ukazuje i na sadržaj presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

9. Rezimirajući prednje izneseno, prvostupanjski sud je - pozivom na odredbe čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 te na odredbu 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi – ocijenio da se pravna utvrđenja iz ranije u ovom obrazloženju citirane presude proizašle iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženika, primjenjuju i u konkretnom postupku obzirom da se tužiteljica na ista i pozvala pa je ugovorne odredbe čl. 2. i dijela čl. 8. Ugovora o kreditu utvrdio ništetnima u dijelu u kojemu je iznos kredita u CHF određen u protuvrijednosti u kunama obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, kao i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

10. Na osnovu provedenog financijskog vještačenja povjerenog vještakinji G. Š. M. prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljica od dana dospijeća prve obveze do dana konačne otplate s osnova razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme plasmana kredita, preplatila ukupno 32.901,95 kn, dok je razlika visine preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od  7,99 % godišnje u utuženom razdoblju ukupno po mjesecima 741,09 CHF, odnosno 3.521,19 HRK. Stoga je sud prvog stupnja pozivom na odredbu čl.1111. ZOO-a obvezao tuženika na povrat tužiteljici preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredaba (dijela čl.2. i čl. 8.) i to sukladno odredbi čl.1115. ZOO-a od dana stjecanja, utvrdivši tuženika nepoštenim stjecateljem.

 

11. U odnosu na tuženikov prigovor radi prijeboja – i to za iznos od 426,20 CHF i iznos od 3.131,06 kn s osnova tečajne razlike plaćenih anuiteta (razlike između nižeg iznosa tečaja CHF/kn na dan plaćanja, od početnog, važećeg na dan plasmana kredita) odnosno s osnova manje plaćenih kamata za razdoblje kada se tužiteljici primjenjivala niža kamatna stopa od početno ugovorene, sud prvog stupnja odbio je ovaj prigovor uz obrazloženje da je sam tuženik odobrio smanjenje kamatne stope, a da istovremeno nije uvjetovao takvo smanjenje naknadnim plaćanjem razlike u visini kamatne stope, kao i da je istaknuti prigovor radi prijeboja neosnovan iz razloga što se na tuženika ne odnose učinci ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, jer je on imao utjecaj na sastav ugovora i nije mu bilo onemogućeno pregovarati o pojedinim odredbama.

 

12. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski sud je otklonio kao neosnovan obzirom da je tužiteljica tužbu podnijela 30. studenoga 2018., dakle unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO obzirom da je pravomoćnim okončanjem spora (13.6.2014. u odnosu na preplaćene iznose s osnove promjene kamatne stope i 14.06.2018. u odnosu na preplaćene iznose s osnove promjene tečaja CHF) pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske zastara počela teći iznova.

 

13. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14. dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/19. s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona) prihvaća i ovaj sud.

 

14. Tuženik uvodno u izjavljenoj žalbi, nakon iznošenja činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući – u bitnome – da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl.71.st.7. ZPP-a – dakle da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl.73. ZPP-a, time da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl.72.st.2. ZPP-a.

 

15. Razmatrajući citiranu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženik, valja navesti da ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, slijedom čega niti žalbeni prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl.71.st.7. ZPP-a i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl.72.stv.2. ZPP-a ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće to više što je isti podnesen, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost. Pored toga ističe se da pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP-u ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

16. U žalbi tuženik ističe i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno
pravo i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada nije odlučio o
njegovom prijedlogu za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu EU o
tumačenju prava EU smatrajući potrebnim da Sud EU iznese svoj pravorijek o
tumačenju odredbe čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 u odnosu na ništavost valutne
klauzule koja je sukladna odredbi čl. 22. ZOO. Pri tome ukazuje na tumačenje
Suda EU u predmetu C 81/19 te ističe da je time što je utvrdio ništetnom odredbu o
valutnoj klauzuli pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača kojim su
implementirane odredbe Direktive 93/13, a istovremeno odbivši njegov prijedlog za prethodnu odluku prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog
postupka te s tim u vezi predlaže ukinuti prvostupanjsku odluku s uputom
prvostupanjskom sudu da uputi zahtjev za prethodnu odluku sukladno njegovom
prijedlogu ili da sam drugostupanjski sud podnese zahtjev za prethodnu odluku.

17. Točno je da prvostupanjski sud nije odlučio o prijedlogu tuženika za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju odredbe čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 u odnosu na ništavost valutne klauzule zbog čega obrazloženje pobijane presude ne sadrži sve što je propisano čl. 338. st. 4. ZPP, međutim taj propust nije utjecao, niti je mogao utjecati na donošenje zakonite i pravilne presude zbog čega, protivno navodima žalbe nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP na koju ukazuje.

18. U vezi naprijed iznesenog prijedloga ovaj sud ukazuje da je Republika Hrvatska
Europskoj Uniji pristupila 1. srpnja 2013. zbog čega Direktiva 93/13 nije primjenjiva
na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen 25. listopada 2005., dakle prije
pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Zbog toga povrat koristi koju je
tuženik neosnovano stekao na temelju utvrđene nepoštene ugovorne odredbe kojom
je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nije ni uređen
odredbama te Direktive i zbog čega nema pravne osnove za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju odredaba navedene Direktive
koja se ne primjenjuje na predmetni Ugovor o kreditu. Slijedom iznesenog takav
prijedlog tuženika nije trebalo prihvatiti time da se posebno napominje kako je naprijed izneseno pravno shvaćanje iznio i Sud Europske unije u svojoj presudi broj: C-567/20 od 5. svibnja 2022.

 

19. Pobijajući prvostupanjsku odluku zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2.toč.11. ZPP-a tuženik smatra je obrazloženje prvostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope manjkavo, nedostatno i promašeno i da nije jasno temeljem čega sud zauzima stav i zaključak da bi se odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi imale smatrati nepoštenim odnosno ništetnim.

 

20. Tuženik nastavno opširno iznosi stajalište da je prvostupanjski sud zanemario odredbu čl.84. ZZP/03 prema kojoj nije dopušteno utvrđivati da li su pojedine ugovorne odredbe poštene ukoliko su iste jasne, razumljive i uočljive te je u tom kontekstu nepotpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno isto nije uopće utvrđivao pa nastavno tvrdi i da takvo svoje stajalište uopćenim tezama sud ničime nije obrazložio na temelju kojih je to činjenica, a koje su činjenice iznesene u tijeku postupka, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, da nije obrazložio na temelju kojih je to odredbi zakona tužbeni zahtjev osnovan, već da je samo kratko i paušalno naveo kako je presudama u kolektivnom sporu utvrđeno da su određene odredbe raznih ugovora o kreditu ništetne slijedom čega da je i tužbeni zahtjev u ovoj konkretnoj parnici osnovan, no da su u postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi dovesti do neravnoteže na štetu potrošača zbog čega da su sudovi u svakom pojedinom slučaju dužni utvrditi navedene sporne činjenice, a što je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju propustio.

 

21. No razmatranjem pobijane presude i stanja prvostupanjskog predmeta iz aspekta žalbom isticane bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud je zaključio da navedeni žalbeni razlog nije osnovan. Naime, suprotno žalbenom stajalištu pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2 ZPP-a.

 

22. Ipak ispitujući pobijanu presudu i u okviru ovlasti iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a dakle neovisno od žalbom isticanih žalbenih razloga i njihovog obrazloženja, ovaj sud je žalbu tuženika djelomično ocijenio osnovanom obzirom da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pravni doseg ranije citiranih presuda proizašlih iz spora radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača primijenio i na ugovornu odredbu čl. 2. u dijelu u kojem je iznos odobrenog kredita vezan uz valutu CHF prema srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita.

 

23. Naime, pravni doseg navedenih presuda može se odnositi isključivo na predmet dokazivanja u kolektivnom sporu - utvrđivanje nepoštenosti/ništetnosti tamo osporenih ugovornih odredaba o promjenjivoj stopi ugovorne kamate i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF.

 

24. Obzirom da je prvostupanjski sud usvojio i dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim ista upućuje na ništetnosti dijela ugovorne odredbe o glavnici kredita (izražene prema tečaju kreditora na dan korištenja kredita) sadržane u čl.2. Ugovora, a da se pri tom poziva na učinke presude donesene u navedenom kolektivnom sporu, to je evidentno pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika pobijanu presudu u tom dijelu valjalo preinačiti pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP-a i odbiti tužiteljicu sa odnosnim dijelom njenog tužbenog zahtjeva.

 

25. Neovisno o tome u konkretnom slučaju odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, kojom je način ispunjenja obveze vezan uz valutnu klauzulu, sadržajno je izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđena ništetnom, pa je prvostupanjski sud osnovano u okviru prethodnog odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa temeljem ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zaključio da je osnovan zahtjev za isplatom budući je odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Identično pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., dok je u rješenju broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. navedeno da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu da je u tom slučaju teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

 

26. Dokumentacija tuženika i navodi svjedokinje D. K. o načinu postupanja bankarskih službenika prema klijentima prilikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, ne dokazuju postojanje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora. Isto tako i iz iskaza saslušane svjedokinje V. G., koja je sudjelovala u pregovaranju s tužiteljicom kod sklapanja Ugovora o kreditu, proizlazi da tužiteljica nije dobila sve potrebne informacije za informirano stupanje u ovaj ugovorni odnos.

 

27. S obzirom na navedeno valja zaključiti da tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu obaviještena u smislu potpune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a koja bi isključivala presumpciju o primjenjivosti (direktnom učinku) pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog Ugovora o kreditu.

 

28. Žalba je, nadalje neosnovana i u dijelu u kojem tuženik osporava ovlaštenje na ispitivanje nepoštenosti predmetnih ugovornih odredaba. Naime, polazeći od pravilnog utvrđenja prvostupanjskog suda da se radi o standardnom ugovoru o kreditu u kojemu su (i predmetne) odredbe o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi unesene u unaprijed napisanom i tipskom ugovoru, da banka nije tužiteljicu upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope, zbog čega da su i sporne ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena promjena kamate sukladno odlukama banke podložne testu nepoštenosti, jer nisu bile razumljive niti je tužiteljica upozorena na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF i jednostrano promjenjive ugovorne kamate te da su iste u konačnici uzrokovale i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice obzirom na nemogućnost promjene ugovorene valute ili druge mogućnosti zaštite od rizika, kao i snažnog jačanja valute CHF kao i radi nemogućnosti utjecaja na odluke banke o promjeni kamatne stope, posve je jasno da predmetne ugovorne odredbe nisu bile razumljive u opisanom smislu i svojim mogućim značajnim posljedicama, slijedom čega je evidentno da su podložne testu nepoštenosti.

 

29. U odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud trebao u predmetnom pojedinačnom sporu utvrditi da li su sporne odredbe o valutnoj klauzuli dovele do neravnoteže na štetu potrošača, valja navesti, a polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanje i dokazivanje okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, da je prvostupanjski sud na osnovu provedenih dokaza, koje je i sadržajno analizirao i vrijednosno ocjenjivao, pravilno zaključio da u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora tužiteljici nisu dane odgovarajuće obavijesti o predmetnim odredbama ugovora, radi se o unaprijed formuliranom standardiziranom obrascu ugovoru koji je isključivao pojedinačno pregovaranje o konkretnim ugovornim odredbama, kao i da su konkretne ugovorene odredbe o čijoj ništetnosti govori tužiteljica u predmetnom postupku uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu na tužiteljicu kao potrošača, dok tuženik, unatoč ovlaštenju koje proizlazi iz sadržaja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. nije dokazao suprotno.

 

30. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika primjenom odredbe čl.1111. st. 1 ZOO na isplatu stečenog na temelju ništetne odredbe uz zateznu kamatu od dana kada je primio osporene uplate temeljem čl.1115. ZOO-a, utvrdivši tuženika nepoštenim stjecateljem, jer je utuženi iznos primio temeljem nepoštenih odredaba, koje je u svoju korist unio u Ugovor o kreditu, čime je isključio mogućnost pregovaranja o istima.

 

31. Međutim, obzirom je prvostupanjski sud usvojio zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenog iznosa zbog ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope i naložio tuženiku isplatu u CHF, ovaj sud je preinačio odluku u tom dijelu budući tužiteljica ima pravo na povrat onoga što je više platila. Kako je tužiteljica preplaćene mjesečne iznose nedvojbeno plaćala u kunama to joj je osnovano i vratiti upravo ono što je platila. Obzirom na čl.13.st.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22 – ispravak), euro je službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj te su iznosi u izreci ove odluke iskazani u valuti eura.

 

32. U odnosu na ocjenu tuženikovog prigovora zastare, u kontekstu koje tuženik i u žalbi ponavlja tijekom postupka iznesene prigovore, valja tek kratko navesti da zastarni rok prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. u slučaju restitucijskog zahtjeva radi vraćanja primljenog na temelju ništetnog ugovora, dakle u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja (i djelomične) ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

 

33. Tome valja nadodati i da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i njegovo pravno shvaćanje broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

 

34. I žalbena teza o potrebi uračunavanja tzv. negativne razlike u vidu iznosa na temelju smanjenja/povećanja tečaja CHF i na temelju smanjenja ugovorene kamatne stope u iznos preplate neosnovana je. Naime, polazeći od pravne naravi zahtjeva tuženika za isplatu preplate s osnova ništetnih ugovornih odredaba, dakle institutu stjecanja bez osnove, tuženik zanemaruje da promjenom tečaja na niže od onog važećeg u trenutku korištenja kredita i smanjenjem ugovorene kamatne stope tužiteljica nije ništa stekla, kao što je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, utvrdivši da tuženikova tražbina istaknuta u prijeboj sa tužiteljičinom - ne postoji.

 

35. Obzirom na sve izneseno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl.368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. II., toč. III. i toč.VI. izreke, a djelomičnim usvajanjem njegove žalbe preinačiti toč. I. i toč. IV. izreke pozivom na odredbu čl. 373. toč.3. ZPP-a i odbiti zahtjev pod toč. I., a dosuditi tužiteljici novčane iznose iskazane u valuti EUR (toč. IV. izreke).

 

36. Žalba je međutim osnovana i obzirom na činjenicu što je prvostupanjski sud neosnovano dosudio tužiteljici u cijelosti izdatak s osnova financijskog vještačenja, iako su ga prema podacima sadržanim u spisu stranke platile svaka u polovini određenog iznosa.

 

37. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je o troškovima postupka dužan odlučiti primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a. S obzirom na neznatan neuspjeh tužiteljice radi kojeg nisu nastali posebni troškovi, tužiteljica ima pravo na cjelokupni trošak primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku u troškovima postupka sadržanu u točci V. pobijane odluke, na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomično je preinačena odluka o troškovima postupka na način da je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka odbijen za iznos od 500,00 kn (66,36 EUR), dok je u odnosu na dosuđenu naknadu troškova parničnog postupka 10.440,00 kn (1.385,63 EUR), koja je dosuđena uz pravilnu primjenu čl. 154. i 155. ZPP-a, žalba tuženika na temelju čl. 380. toč 2. ZPP-a odbijena i potvrđena je prvostupanjska odluka.

 

38. Konačno, kako je tuženik sa svojim žalbom uspio samo u neznatnom dijelu, tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka (sukladno odredbi čl.154. st.5.ZPP-a).

 

U Varaždinu 15. veljače 2024.