Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-2196/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Tihani Pivac, kao sutkinji pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Vladi Vladika, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika-protutužitelja DK, vlasnika [obrt]" iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Vuksanović i partneri d.o.o. u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-263/2022-35 od 19. lipnja 2026., dana 18. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđuje pobijano rješenje u dijelu pod točkom II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu parničnih troškova (točka I. izreke), dok je u dijelu pod točkom II. izreke odbijen zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu troškova postupka.

2. Žali se tuženik-protutužitelj i rješenje pobija, kako iz sadržaja žalbe proizlazi, u dijelu pod točkom II. izreke kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP), osobito, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne primjene odredaba članka 154. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i tužitelju-protutuženiku naloži da tuženiku-protutužitelju naknadi parnične troškove sukladno popisu troška tuženika-protutužitelja.

3. Tužitelj-protutuženik nije odgovorio na žalbu tuženika-protužitelja.

4. Žalba tuženika-protutužitelja nije osnovana.

5. Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u okviru odredaba članka 365. stavka 2. ZPP-a, koje propisuju granice ispitivanja prvostupanjske presude, a nije počinio ni bitnu povredu propisanu odredbama članka 354. stavka 1. u svezi s odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tuženik-protutužitelj.

6. Prvostupanjski sud je, odlučujući o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova, proveo test razmjernosti i utvrdio da, u konkretnim okolnostima predmetnog postupka, strogom i formalističkom primjenom pravila o troškovima postupka samostalno o tužbi i protutužbi primjenom odredaba članka 154. stavka 1. ZPP-a, ne bi bio postignut inače opravdani cilj "gubitnik plaća", nego upravo suprotno, da bi primjena tog pravila u utvrđenim okolnostima ovog predmeta dovela do nerazmjernog ograničenja prava tužitelja-protutuženika i nametanja mu prekomjernog individualnog tereta, pa time i do povrede prava na pristup sudu tužitelja zajamčenog odredbama članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 98/99, 14/02, 1/06 i 2/10, u daljnjem tekstu: Konvencija).

7. U ovom stadiju postupka, predmet odlučivanja je zahtjev tuženika- protutužitelja DK, vlasnika [obrt]" iz [adresa], (u daljnjem tekstu: tuženik), radi naknade parničnih troškova, protiv tužitelja-protutuženika CK iz [adresa], (u daljnjem tekstu: tužitelj).

8. U ranijem tijeku parnice pravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade štete iz osnove izgubljene dobiti u iznosu od 230.000,00 kuna sa pripadajućim kamatama te protutužbeni odštetni zahtjevi tuženika u cijelosti, odnosno, radi isplate iznosa od 11.335,00 kuna na ime izvršenih radova na brodici vlasništvo tužitelja, iznosa od 7.800,00 kuna iz osnove "ležarine brodice" te iznosa od 162.700,00 kuna zbog nemogućnosti korištenja dijela prostora brodogradilišta na kojem se nalazila brodica tužitelja, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (sukladno presudi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1214/2012-61 od 25. lipnja 2021. godine ispravljenoj rješenjem poslovni broj P-1214/2012-73 od 16. srpnja 2021. godine i u tom dijelu potvrđenoj presudom ovog suda poslovni broj Gž- 1732/2021-2 od 9. veljače 2022. godine), kao i tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 460.000,00 kuna, također, iz osnove izgubljene dobiti sa traženim kamatama (sukladno presudi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-263/2012-16 od 9. travnja 2024. godine koja je potvrđena presudom ovog suda poslovni broj Gž- 1910/2024-3 od 8. kolovoza 2024. godine).

9. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-697/2025-2 od 2. prosinca 2025. godine ukinute su odluke o troškovima postupka sadržane u presudi ovog suda poslovni broj Gž-1910/2024-3 od 8. kolovoza 2024. godine te u presudi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-263/2022-16 od 9. travnja 2024. godine (kojom je bilo odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka), te u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz izraženo pravno shvaćanje da kod donošenja odluke o troškovima parničnog postupka u slučaju tužbe i protutužbe, (o čemu se radi u ovom postupku), treba prvenstveno poći od činjenice da je u svojoj pravnoj prirodi protutužba samostalna tužba pa se i o troškovima parničnog postupka samostalno odlučuje o troškovima tužbe i o troškovima protutužbe, te se vrijednost predmeta spora za odmjeravanje visine nagrade za odvjetnički rad obračunava sukladno vrijednosti predmeta spora tužbe odnosno vrijednosti predmeta protutužbe (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-836/2024 od 3. rujna 2024., Rev-129/2021 od 16. veljače 2021., Rev-1356/21 od 26. travnja 2022. godine).

10. Prvostupanjski sud je odbio zahtjeve tužitelja i tuženika za naknadu parničnih troškova nakon što je utvrdio:

- koje radnje u postupku je poduzeo tužitelj, odnosno tuženik za koje je zatražen parnično trošak i koje su bile potrebne za vođenje parnice,

- da bi, samostalnim odlučivanjem o parničim troškovima o tužbi, odnosno o protutužbi, primjenom odredaba članka 154. stavka 1. u svezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a, s obzirom na vrijednost predmeta spora tužbe i činjenicu odbijanja tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, u odnosu na vrijednost predmeta spora protutužbe i odbijanja protutužbenih zahtjeva tuženika, (nakon što se izvrši prebijanje utvrđenih iznosa), tužitelj bio u obvezi tuženiku isplatiti određeni novčani iznos na ime naknade nastalih troškova,

- da su se u provedenom postupku dokazi izvodili isključivo na okolnosti utvrđivanja osnove kao tužbenog, tako i protutužbenih zahtjeva (koji su se temeljili na tri različite osnove), točnije, da se u postupku uopće nisu izvodili dokazi radi utvrđivanja visine istaknutih zahtjeva stranaka koji su u cijelosti odbijeni kao neosnovani,

ocjenjujući da je uspjeh svake od stranaka nužno promatrati ne samo kroz kvantitativni segment (vrijednost predmeta spora tužbe u iznosu od 690.000,00 kuna, odnosno, 91.578,74 eura), a vrijednost predmeta spora protutužbe u iznosu od 181.855,00 kuna, (odnosno, 24.089,19 eura), nego i kvalitativni segment, točnije, činjenicu da je predmet raspravljanja u parnici bilo upravo pitanje ostvarenja osnova odštetnih zahtjeva stranaka, kao i da su konačno i tužitelj i tuženik bili podjednako neuspješni jer su njihovi zahtjevi odbijeni kao neosnovani.

11. Sukladno tome, prvostupanjski sud je proveo test razmjernosti utvrđujući

- da tužba tužitelja (koji je u ranije vođenom pravomoćnom okončanom postupu ostvario naknadu imovinske štete nastale na brodici u njegovom vlasništvu vezano za isti štetni događaj), nije bila očigledno nerazumna niti se može smatrati njegov zahtjev glede visine neobjektivno postavljenim,

- da bi, u utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja, neovisno o tome što se radi o sporu između fizičkih (privatnih) stranaka, svako obvezivanje tužitelja da naknadi parnični trošak tuženiku nametnulo tužitelju prekomjeran teret koji bi imao odvraćajući učinak za tužitelja u ostvarivanju sudske zaštite i dovelo do povrede prava na pristup sudu zajamčenog odredbama članka 6. stavka 1. Konvencije kao neodvojivom dijelu prava na pravično suđenje.

12. Pri tome, prvostupanjski sud je cijenio standarde razvijene u praksi Europskog suda za ljudska prava, ukazujući na predmete Čolić protiv Hrvatske (zahtjev br. 49083/18, presuda od 18. studenog 2021. godine), Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (zahtjev br. 72152/13, presuda od 6. rujna 2016. godine), Klaus protiv Hrvatske (zahtjev br. 28963/10, presuda od 18. srpnja 2013. godine).

13. Ovaj sud prihvaća kao pravilna citirana relevantna utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda te končanu ocjenu da bi nametnuti troškovi tužitelju predstavljali nerazmjeran teret koji bi na njega imao odvraćajući učinak i zbog kojeg bi bilo povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu.

14. S obzirom na žalbene prigovore tuženika, potrebno je naglasiti da su u praksi Europskog suda za ljudska prava, a i recentnoj sudskoj praksi sudova u Republici Hrvatskoj, jamstva pristupa sudu jednako snažno primjenjiva na privatne sporove i na sporove u koje je uključena država. Dakle, činjenica da se radi o građanskom pravnom sporu između dviju privatnih stranaka ne znači da će ta jamstva biti primijenjena drugačije nego u sporovima protiv države jer u obje vrste postupaka stranka može biti prisiljena snositi nerazmjerno veliko financijsko opterećenje u obliku troškova postupka, što može dovesti do povrede prava na pristup sudu, odnosno na mirno uživanje vlasništva (članak I. Protokola broj 1. uz Konvenciju).

15. U konkretnom slučaju, postupak je započeo tužbom tužitelja zaprimljenom kod prvostupanjskog suda 27. travnja 2012. godine, dok je tuženik podnio protutužbu već pri poduzimanju prve parnične radnje, uz odgovor na tužbu podnesen 13. lipnja 2013. godine, (u kojoj je istakao kumulativno tri tužbena zahtjeva iz različitih osnova naknade štete), što znači da je predmet raspravljanja i odlučivanja tijekom pretežitog višegodišnjeg vođenja parnice bilo utvrđivanje osnovanosti istaknutih zahtjeva i tužitelja i tuženika.

16. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženika, navedene okolnosti zasigurno predstavljaju relevantne činjenice koje je potrebno cijeniti (uz visinu tužbenog odnosno protutužbenog zahtjeva koja predstavlja vrijednost predmeta spora tužbe odnosno protutužbe), kod utvrđivanja uspjeha odnosno neuspjeha svake od stranaka u postupku pri odlučivanju o osnovanosti njihovih zahtjeva za naknadu parničnog troška, odnosno, kod ocjene razumnog odnosa razmjernosti i postizanja pravične ravnoteže kod donošenja odluke o troškovima postupka.

17. Također, na žalbene prigovore tuženika valja odgovoriti kako tuženik u postupku nije uspio dokazati osnove svojih odštetnih zahtjeva, zbog čega novčani iznosi odnosno visina tužbenog zahtjeva tužitelja i protutužbenih zahtjeva tuženika sama za sebe ne opravdava donošenje drugačije odluke o parničnom trošku.

18. Imajući u vidu sve naprijed navedene relevantne okolnosti koje karakteriziraju konkretan parnični postupak, osobito sagledavajući iste u kontekstu prakse i pravnih standarda Europskog suda za ljudska prava, žalbeni prigovori tuženika ni u preostalom dijelu u kojem tuženik interpretira praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske i odluke Europskog suda za ljudska prava nisu osnovani.

19. Stoga kako nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke potvrditi, temeljem odredaba članka 380. točke 2. ZPP-a.

U Splitu, 18. kolovoza 2026.

Sutkinja

Tihana Pivac