Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: Pr-31/2023-23

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja Nacionalna memorijalna bolnica "Dr. Juraj Njavro" Vukovar, Županijska 35, OIB:54896856295, zastupana po ravnatelju mc.sc. Anti Blažanoviću, dr.med.spec., zastupani po punomoćniku Andriji Dikoniću, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženice AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Goranu Jariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić j.t.d., Osijek, radi isplate 22.797,94 eura, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. srpnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Luke Striškovića, odvjetnika iz Osijeka, te punomoćnika tuženice, uz javnu objavu dana 18. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženici AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju Nacionalnoj memorijalnoj bolnici "Dr. Juraj Njavro" Vukovar, Županijska 35, OIB:54896856295, isplati iznos od 3.623,86 eura (tritisućešestodvadesettrieuraosamdesetšestcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 11. listopada 2021. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.01.2023. do 29.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 19.174,08 eura (devetnaesttisućastosedamdesetčetirieuraosamcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženici AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju Nacionalnoj memorijalnoj bolnici "Dr. Juraj Njavro" Vukovar, Županijska 35, OIB:54896856295, naknadi parnični trošak od 716,02 eura (sedamstošesnaesteuradvacenta), u roku od 15 dana.

IV. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška od 3.457,84 eura (tritisućečetristopedesetsedameuraosamdesetčetiricenta), kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 29. ožujka 2023. podnio tužbu protiv tuženice radi isplate troškova specijalizacije i naknade u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu neodrađene ugovorne obveze rada nakon završene specijalizacije u ukupnom iznosu od 22.797,94 eura. Tužbu obrazlaže navodeći da su parnične stranke dana 14. siječnja 2013. zaključile Ugovor o radu, kojim je tuženica zasnovala kod tužitelja radni odnos na neodređeno vrijeme. Dana 27. svibnja 2014. parnične strane zaključuju novi Ugovor o radu, temeljem kojeg je tuženica kod tužitelja od 1. lipnja 2014. bila zaposlena na poslovima doktora medicine, specijalizant opće kirurgije u bolnici, a dana 5. prosinca 2018. zaključuju Aneks ugovora o radu kojim je tuženica od 5. prosinca 2018. kod tužitelja bila zaposlena na radnom mjestu I. vrste Doktor medicine specijalist opće kirurgije u bolnici. Dana 23. rujna 2013. parnične stranke su zaključile Ugovor o specijalizaciji sa sporazumom o osnivanju novčane tražbine. Člankom 4. navedenog Ugovora o specijalizaciji, tužena se obvezala da će: provoditi specijalizaciju sukladno odredbama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, te programu propisanom prilogom II. citiranog Pravilnika i Rješenju Ministarstva zdravlja, - specijalistički ispit položiti najkasnije u roku od 60 mjeseci u trajanju specijalizacije + 60 dana za polaganje specijalističkog ispita počevši od dana 23. rujna 2013., od dana izdavanja Rješenja o specijalizaciji Ministarstva zdravlja Republike Hrvatske, a nakon položenog specijalističkog ispita započeti s radom na radnom mjestu liječnika specijaliste odgovarajuće specijalnosti i u bolnici provesti na navedenom radom mjestu u onolikom trajanju koliko je trajalo specijalističko usavršavanje, - otpočeti s radom na radnom mjestu liječnika specijalizanta iz opće kirurgije u Općoj županijskog bolnici Vukovar. Također, člankom 5. Ugovora ugovorene su posljedice ne pridržavanja ugovornih odredbi od strane tuženice. Aneksom Ugovora o specijalizaciji sa sporazumom o osnivanju novčane tražbine od 9. kolovoza 2016. izmijenjen je članak 5 Ugovora o specijalizaciji tako da isti glasi: „Ugovorne strane su se sporazumjele da ukoliko liječnik specijalizant tijekom trajanja specijalizacije prekine istu ili raskine radni odnos svojom voljom i krivnjom prije okončanja specijalizacije ili Pravilniku predviđenim rokovima ne pristupi polaganju specijalističkog ispita ili ga ne položi, ili ne ostane na radu u bolnici koliko je dogovoreno u članku 4. nakon položenog specijalističkog ispita, da će liječnik specijalizant odnosno specijalist vratiti bolnici utrošena sredstva za specijalističko usavršavanje Troškovi specijalizacije obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završenog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkog usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju. Trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje se za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća u trenutku obavljanja programa.“. Tužitelj je ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dok tuženica svoju ugovornu obvezu nije ispunila u cijelosti. Naime, tuženica je dana 27. svibnja 2020. predala zahtjev za prelazak u drugu zdravstvenu ustanovu, a istog dana je predala tužitelju i zahtjev za sporazumni prestanak radnog odnosa s danom 30.06.2020. Tužitelj se na zamolbu tuženice za prelazak u drugu zdravstvenu ustanovu očitovao dopisom od 08. lipnja 2020. te se suglasio s prelaskom na rad u drugu ustanovu, uz obvezu podmirenja troškova specijalističkog usavršavanja sukladno članku 190. st. 1 Zakona o zdravstvenoj zaštiti, ukoliko troškove snosi novi poslodavac, odnosno sukladno članku 190. st. 2 . Zakona o zdravstvenoj zaštiti, ukoliko troškove snosi tuženica, te je tužitelj tuženici dostavila izračun troškova specijalizacije. Dana 1. rujna 2020. tuženica je jednostrano i bez prethodne suglasnosti Ministarstva zdravstva RH otkazala ugovor o radu s tužiteljem, a koji radni odnos je prestao s danom 10. listopada 2020. nakon odrađenog otkaznog roka. Člankom 189. Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisano je: Ako specijalist prije isteka vremena ugovorene obveze rada iz članka 186. stavka 2. ovoga Zakona namjerava otkazati ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovoga Zakona i zasnovati radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb ili jedinica lokalne samouprave, obvezan je zatražiti prethodnu suglasnost Ministarstva. Nadalje, člankom 190. istog Zakona propisano je: (1) Zdravstvena ustanova u kojoj specijalist zasnuje radni odnos temeljem prethodne suglasnosti Ministarstva, obvezna je naknaditi zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovoga Zakona stvarne troškove specijalizacije iz članka 191. ovoga Zakona i naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu neodrađene ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, u roku od godine dana od dana sklapanja ugovora o radu sa specijalistom. (2) Ako specijalist otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovoga Zakona bez prethodne suglasnosti Ministarstva, obvezan je naknaditi troškove specijalizacije iz članka 191. ovoga Zakona i naknadu iz stavka 1. ovoga članka, u roku od godine dana od dana otkaza ugovora o radu. (3) Obveza iz stavka 2. ovoga članka odnosi se i na specijalista koji otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovoga Zakona, a ne zasnuje radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb ili jedinica lokalne samouprave. Dok je člankom 191 propisano: (1) Troškovi specijalizacije iz članka 188. stavaka 1. i 2. te članka 190. stavaka 1. i 2. ovoga Zakona obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju zdravstvenog radnika i trošak dnevnika rada zdravstvenog radnika na specijalističkom usavršavanju. (2) Trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje se za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća na početku obavljanja programa. S obzirom da je tuženica jednostrano i bez prethodne suglasnosti Ministarstva zdravstva RH raskinula ugovor o radu, a prije isteka vremena koje je temeljem Ugovora o specijalizaciji bila u obvezi raditi kod tužitelja (do 31. siječnja 2024.), tuženica je povrijedila ugovornu obvezu preuzetu odredbama zaključenog Ugovora o specijalizaciji sa sporazumom o osnivanju novčane tražbine, kao i naprijed citirane zakonske obveze, te je shodno navedenom u obvezi naknaditi tužitelju stvarne troškove specijalizacije, kao i naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu neodrađene ugovorne obveze rada nakon završene specijalizacije, a što po Izračunu povratka troškova specijalizacije koji je sačinjen od strane tužitelja iznosi 22.797,94 eura / 171.771,10 kuna (fiksni tečaj 1 EUR= 7.53450 kuna). S obzirom da tuženica nije svoju obvezu ispunila u roku od godine dana od dana otkaza ugovora o radu, to to tužitelj predlaže sudu usvojiti njegov zahtjev i naložiti tuženici da mu podmiri iznos od 22.797,94 eura sa zateznim kamatama tekućim od 11.10.2021. pa do isplate, kao i da mu naknadi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu od dana 12. lipnja 2023. prije upuštanja u meritum spora, tuženica predlaže sudu tužbu odbaciti kao nedopuštenu jer tužitelj nema pravni interes, pozivajući se na odredbu čl. 446. st. 2. Zakona o parničnom postupku, budući tužitelj tužbom traži isplatu iznosa od 22.797,94 eura (platni nalog) temeljem Ugovora o specijalizaciji sa sporazumom o osnivanju novčane tražbine. Predmetnim Ugovorom specijalizaciji u čl. 7. ugovoreno je „Ugovorne strane su suglasne da ukoliko nastupe okolnosti iz članka 5. ovog Ugovora i time dospijeće tražbine, Bolnica može temeljem ovog Ugovora provesti neposrednu prisilnu ovrhu cjelokupnog potraživanja na plaći i cjelokupnoj imovini liječnika specijalizanta (klauzula ovršnosti).“. Člankom 8. ugovoreno je „Ugovorne strane su sporazumne da će javni bilježnik temeljem podataka i dokaza utvrđenih u Općoj županijskoj bolnici Vukovar izdati klauzulu ovršnosti.“. Predmetni Ugovor je solemniziran dana 25.09.2013., pa stoga tužitelj posjeduje ovršnu ispravu temeljem koje je bio u mogućnosti pokrenuti ovršni postupak. Sukladno odredbi čl. 446. st. 2. ZPP-a, „U tužbi kojom se predlaže izdavanje platnog naloga tužitelj treba posebno navesti razloge zbog kojih predlaže njegovo izdavanje umjesto da predlaže određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. Ako sud ocijeni da razlozi koje je tužitelj naveo ne opravdavaju njegov pravni interes za podnošenje tužbe za izdavanje platnog naloga, odbacit će tužbu kao nedopuštenu.“. U konkretnom slučaju tužitelj raspolaže ovršnom ispravom, a nije ni pokušao po njoj provesti ovrhu, već traži donošenje platnog naloga temeljem te ovršne isprave, pri tome tužitelj nije naveo ni razloge zbog kojih traži donošenje presude umjesto da je pokrenuo ovršni postupak. Nadalje navodi da je tužena Aneksom Ugovora o specijalizaciji od 9.08.2016. preuzela točno određene obveze, točnije stranke su utanačile potencijalnu obvezu tužene za slučaj da prekine specijalizaciju, raskine radni odnos prije završetka specijalizacije, ne pristupi polaganju specijalističkog ispita ili za slučaj da ne ostane na radu kod tužitelja u ugovorenom vremenu nakon polaganja specijalističkog ispita. Istim člankom definirano je da se tužena obvezuje tužiteljici vratiti sredstva utrošena za specijalističko usavršavanje i to: troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje (u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice), trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju i trošak dnevnika rada. Tužena je svjesna obveza koje je preuzela Ugovorom, odnosno Aneksom Ugovora o specijalizaciji i spremna je nadoknaditi tužitelju točno one troškove koje se obvezala nadoknaditi, a to su upravo ovi pobrojani. Nesporno je da je tužena odradila specijalizaciju do kraja i položila specijalistički ispit te započela raditi kao specijalist kod tužitelja, ali je također tužena otkazala svoj ugovor o radu samo iz razloga jer je od strane nadređenih kod tužitelja bila izložena neprestanim prijetnjama, ucjenama i mobbingu koji je trajao duže vrijeme, radi čega je tražila zaštitu od tadašnje ravnateljice koja joj nikada nije pružena, jer je saznala da se mobbing nad njom vrši upravo po nalogu tadašnje ravnateljice. Naime, mobbing tužene počinje u siječnju 2019. kada je pred naslovnim sudom pokrenula parnični postupak protiv tužitelja, a u kojem postupku je tražila da joj tužitelj isplati razlike manje isplaćenih plaća, koji se vodio pod brojem Pr-7/2019. Odmah nakon pokretanja postupka, tuženoj je ukinut rad u dežurstvima, zatim je neprestano od strane nadređenih i od strane tadašnje ravnateljice na nju vršen pritisak da povuče predmetnu tužbu, u kojem je postupku provedeno i financijsko vještačenje kojim je utvrđeno da su joj zaista isplaćene umanjene plaće, a nakon što je vještački nalaz dostavljen strankama (budući da je iz njega bilo evidentno da će spor završiti uspješno za tužiteljicu, ovdje tuženu), pritisak na nju je u tolikoj mjeri intenziviran da je ista pod prijetnjama i pod prisilom nadređenih morala prekinuti kontakte sa svojim punomoćnikom i osobno povući tužbu te nakon toga dostaviti u ravnateljstvo dokaz da je tužba povučena. Unatoč tome što je tužena postupila po nalogu nadređenih i poduzela radnje na svoju štetu povlačeći tužbu u predmetu Pr-7/2019, mobbing prema tuženoj nije prestao. Tako i u naredna 2 mjeseca nakon povlačenja tužbe, tuženoj i dalje nije dozvoljeno da dežura, kako je obaviještena od strane nadređenih „po kazni, zbog podizanja tužbe protiv poslodavca“. No, i nakon toga tužena je bila izložena pritiscima i konstantnom spočitavanju jer se usudila tražiti svoje plaće koje joj nisu isplaćene. Zbog konstantnog mobbinga koji je trpjela na radnom mjestu, a što se negativno odrazilo i na njeno duševno stanje, tražila je izlaz iz situacije u kojoj se našla te je stupila u kontakt s drugom zdravstvenom ustanovom (također u sustavu HZZO-a), koja ju je bila spremna zaposliti i nadoknaditi tužitelju troškove specijalizacije tužene, uslijed čega bi tuženoj bilo izdano odobrenje Ministarstva zdravstva za prelazak u drugu ustanovu. Od tužitelja je zatražen obračun troška njene specijalizacije sukladno potpisanom Ugovoru i Aneksu ugovora specijalizaciji, a na što je tužitelj na ime tog troška potraživao enormno visok iznos koji nije bio utemeljen ni u jednom ugovoru koji je tužena ikada potpisala. Tužitelj je plaćanjem te (nezakonite) odštete uvjetovao svoj pristanak za prelazak tužene u drugu ustanovu. Za napomenuti je da je u to vrijeme nekoliko drugih liječnika (koji su imali identične ugovore o specijalizaciji kao tužena) također prekinulo s radom kod tužitelja i za čiji odlazak je tužitelj potraživao daleko manju odštetu nego u slučaju tužene. Naposljetku, novi poslodavac tuženice nije pristao na takvu ucjenu od strane tužitelja, pa tužena nije ni mogla ishoditi odobrenje Ministarstva za prelazak u drugu ustanovu. Tužena se tada obratila tužitelju sa zamolbom za sporazumnim raskidom ugovora o radu, nakon čega je tužitelj svoj pristanak uvjetovao plaćanjem (nezakonito) visoke odštete. No, budući da ostanak na radu kod tužitelja nije bio ni opcija zbog konstantnog mobbinga koji je tužena trpjela, tužena je naposlijetku u rujnu 2020. godine otkazala ugovor o radu. Dakle, tužiteljica jest otkazala ugovor o radu kod tuženika da bi nastavila rad u drugoj ustanovi u sustavu HZZO-a i to bez suglasnosti Ministarstva, ali samo iz razloga jer ju je tužitelj izravno opstruirao i onemogućio u tome da ishodi tu suglasnost, budući da je tužitelj svoj pristanak za navedeno uvjetovao isplatom nezakonite odštete. Napominje da su citirane odredbe čl. 189. -191. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, na koji se tužitelj poziva u tužbi, nesporno dio sada važećeg Zakona o zdravstvenoj zaštiti, no iste nisu postojale u vrijeme nastanka ugovornog odnosa među strankama. Ugovor o specijalizaciji sklopljen je temeljem Zakona o zdravstvenoj zaštiti NN 150/08 (dalje: ZZZ/08), a tužitelj citira odredbe Zakona zdravstvenoj zaštiti NN 100/18 (dalje: ZZZ/18). I Ugovorom i Aneksom ugovoru stranke su utanačile međusobna prava temeljem tada važećeg ZZZ/08, a tužena je Ugovorom preuzela određene obveze. Okolnost da je naknadno (čak 5 godina nakon sklapanja Ugovora o specijalizaciji), donesen novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti, nije od utjecaja na ugovorne obveze, jer tužena je ugovorne obveze preuzela Ugovorom, a nove obveze (u već postojeći ugovorni odnos) joj se ne mogu nametnuti naknadno donesenim zakonom. Štoviše, u prijelaznim i završnim odredbama ZZZ/18, u čl. 279. propisano je „Postupci započeti na temelju Zakona o zdravstvenoj zaštiti (»Narodne novine«, br. 150/08., 71/10., 139/10., 22/11., 84/11., 12/12., 35/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/12., 82/13., 22/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 131/17.) koji nisu dovršeni do stupanja na snagu ovoga Zakona, dovršit će se prema odredbama toga Zakona.“. Konkretan pravni odnos između tužiteljice i tužene započeo je sklapanjem Ugovora o specijalizaciji, dana 23.09.2013. i to temeljem ZZZ/08, a ugovorne stranke su svoje međusobne odnose uredile temeljem tog zakona. Tužena nikada, ni jednim ugovorom ili sporazumom nije preuzela obvezu da će tužitelju i u kojem slučaju plaćati „naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u RH po mjesecu neodrađene ugovorne obveze…“. Tužena je preuzela konkretne obveze ugovorom i naknadno doneseni zakon ne može povećavati njezine obveze iz ugovora koji je sklopljen 5 godina ranije. Nesporno je da je tužena raskinula Ugovor o radu bez suglasnosti Ministarstva, a u ishođenju koje suglasnosti ju je izravno onemogućio tužitelj. Štoviše, tužena je na raskid ugovora bila prisiljena zbog mobbinga koji su nad njom vršile nadređene osobe, a o čemu je tadašnji ravnatelj tužitelja bio upoznat i koji mobbing je tadašnji ravnatelj odobravao ili izravno naložio. Zbog navedenoga, raskid ugovora o radu se ne može pripisati krivnji tužene. Naime, stranke Ugovorom nisu usuglasile da će tužena „platiti troškove ili platiti naknadu koji budu propisani zakonom“, već su utvrdili točno određene, konkretne troškove koje će tužena platiti ako prekine radni odnos. Upravo po ovom pitanju tužitelju se obratio i Hrvatski liječnički sindikat dopisom br. 099-02/22, od 4. listopada 2022. u kojemu je jasno naznačeno da liječniku specijalizantu zdravstvena ustanova može obračunati samo one troškove za koje je liječnik ugovorom obvezao da će ih platiti, a ne neke dodatne troškove koji bi proizlazili iz nekog naknadno donesenog propisa. Nadalje, čak i ako bi se moglo smatrati da je tužena raskinula ugovor svojom krivnjom, po osnovi raskida bila bi dužna isplatiti tužitelju točno onu naknadu koju se za taj slučaj ugovorom obvezala, a ne neku drugu i/ili drugačiju naknadu koja bi bila predviđena naknadno donesenim zakonom za neke buduće slučajeve. Naime, Aneksom Ugovora o specijalizaciji tužena se obvezala u slučaju raskida ugovora oradu podmiriti troškove: troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje (u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice), trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju i trošak dnevnika rada. Obvezu plaćanja neke naknade za neodrađenu ugovornu obvezu tužena nikada nije preuzela Ugovorom, Aneksom ili bilo kojim drugim aktom, pa se obračun tužitelja osporava budući da je netočan i utemeljen je ni na čemu. U odnosu na druge troškove koje je tužitelj obračunao i to naknadu za troškove glavnog mentora 1.500,00 kn x 5 godina – osporava se sve dok tužitelj ne dokaže da je stvarno ima navedeni trošak upravo u ovoj visini, naknadu za mentora 1.000,00 x 5 godina – osporava se jer tuženoj nikada nije imenovan mentor. Naime, rješenjem Ministarstva zdravlja KLASA: UP/I-131- 02/13-01/363, URBROJ: 534-07-1-2-2/3-13-2, od 23.08.2013. tuženoj je imenovan samo glavni mentor, ali ne i mentor. Tužena cijelo vrijeme trajanja specijalizacije nije uopće imala mentora, već samo glavnog mentora. Trošak zdravstvene ustanove od 13.304,00 kn, ne osporava u visini, ali se osporava po osnovi. Naime, ugovor o radu je tužena raskinula bez svoje krivnje. Troškove specijalističkog usavršavanja, osporava, budući da je riječ o izmišljenom trošku koji ne ulazi ni u jednu stavku troškova koje je tužena preuzela ugovorom.

3. Podneskom od dana 7. rujna 2023. tužitelj osporava navode tužene iz odgovora na tužbu, ističući da se tuženica neosnovano poziva na odredbu čl. 446. st. 2. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj nije niti zatražio izdavanje platnog naloga, već tužbenim zahtjevom potražuje kako trošak specijalizacije koji je sadržan u Ugovoru o specijalizaciji sa sporazumom o osnivanju novčane tražbine i Aneksu Ugovora o specijalizaciji sa sporazumom o osnivanju novčane tražbine, te iznos na ime naknade propisane čl. 190. st. 1 Zakona o zdravstvenoj zaštitit, a koja naknada se određuje u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu neodrađene ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije to tužitelj za naknadu propisanu odredbom čl. 190. st. 1 Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a koju je tuženik dužan naknaditi tužitelju temeljem čl. 190. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, ne posjeduje ovršnu ispravu, te za naplatu iste nije mogao ishoditi klauzulu ovršnosti i pokrenuti ovršni postupak. Nadalje, iako tužitelj drži kako su u potpunosti irelevantni razlozi koji su doveli do otkaza ugovora o radu jer je u ovoj pravnoj stvari nesporna činjenica da je tužena otkazala svoj ugovor o radu kod tužene bez prethodne suglasnosti Ministarstva, ističe kako su u potpunosti neosnovani navodi o prijetnjama, ucjenama i mobbingu, u odnosu na koje navode tuženica nije protiv tuženika pokrenula bilo kakav postupak za uznemiravanje, niti protiv bilo kojeg zaposlenika tužitelja ili protiv bivše ravnateljice, a tvrdnje tužene kako je pretrpjela mobbing od bivše ravnateljice, koja je u međuvremenu preminula te se zbog toga na takve klevetničke tvrdnje ne može niti očitovati, tužitelj smatra neumjesnim i neće se upuštati u lamentiranje o istima. nesporna je činjenica kako je tužena pokrenula parnični postupak za isplatu razlike manje isplaćenih plaća, kakav postupak su protiv svih zdravstvenih ustanova u Republici Hrvatskoj vodile tisuće zaposlenika, a deseci takvih postupaka vodili su se i protiv tužitelja. Naime, u predmetnim postupcima utvrđeno je da u određenom razdoblju zaposlenicima koji su radili prekovremeno, isplaćivana manja plaća zbog neobračunavanja dodataka na vrijeme koje su zaposlenici zdravstvenih ustanova radili u prekovremenom radu. Stoga je nelogično da bi tužitelj zbog podnošenja tužbe za isplatu manje isplaćene plaće, a do kojeg pogrešnog obračuna plaća je došlo zbog postavki u COP-u, na koje ne utječe tužitelj, nego je u svim zdravstvenim ustanovama u RH plaća zaposlenika obračunavana na identičan način, upravo prema tuženoj postupao na nejednak način u usporedbi s drugim zaposlenicima, odnosno da bi postupao na nepošten način te da bi nad istom zbog toga vršio mobbing, uznemiravao istu i sl. Također je nesporno kako je tužena, a tamo tužiteljica povukla tužbu u predmetu koji se kod Općinskog suda u Vukovaru vodio pod brojem Pr-7/19, ali je po istoj pravnoj osnovi tužena 11.06.2020. pokrenula novi parnični postupak te je ishodila pravomoćnu presudu od 13.10.2022. u predmetu broj Pr-139/2020, te je u cijelosti naplatila svoje potraživanje. Također, su netočne i maliciozne tvrdnje tužene kako je ista bila „kažnjena“ na način da joj nije bilo dopušteno dežurati iz razloga što je pokrenula postupak za isplatu manje isplaćenih plaća. Naime protiv tužitelja, a tamo tuženika deseci zaposlenika su vodili identične sporove, te se niti prema jednom od njih, pa tako niti prema tuženoj nije postupalo na nepošten način, a da je tužena u razdoblju dok se vodio parnični postupak uredno dežurala proizlazi i iz evidencija o radnom vremenu za razdoblje od svibnja do listopada 2019. godine, koje tužitelj dostavlja u sudski spis. Napominjemo kako je tužena svoju tužbu u predmetu broj Pr-7/19 podnijela sudu 10.01.2019., a da je tužitelj istu zaprimio na odgovor 20.02.2019., s obzirom da je tužena dežurala u razdoblju od svibnja do listopada 2019. godine nesporno je kako prema tuženoj nije bilo onemogućeno dežurati kako to neistinito tvrdi tužena. Tužitelj od tužene ne potražuje nikakvu „nezakonitu odštetu“ nego troškove specijalizacije iz Ugovora o specijalizaciji i Aneksa tom ugovoru i zakonom propisanu naknadu izračunatu na temelju formule koju propisuje čl. 190. st. 1. ZZZ/2018. Tužitelj ističe kako je netočna tvrdnja tužene kako su neki drugi liječnici, koji su imali identične ugovore o specijalizaciji kao tužena platili daleko manju odštetu, koje navode ne potkrjepljuje dokazima. Naime, tužitelj prema svim zaposlenicima postupa na jednak način, shodno važećim zakonskim odredbama tužitelj je sačinjavao obračune, te su zdravstvene ustanove u koje su odlazili specijalisti/specijalizanti uredno plaćali troškove specijalizacije, odnosno naknadu obračunatu na temelju zakona. Ističe kako je pogrešno pozivanje tužene na prijelazne i završne odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18), jer se citirana odredba odnosi na postupke započete na temelju Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 35/12), a koji nisu dovršeni do stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18). Činjenica je kako je tužena otkazala svoj ugovor o radu za vrijeme važenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18), dakle nikakvog započetog postupka nije bilo u vrijeme donošenja novog zakona (ZZZ/18) da bi se na konkretnu pravnu situaciju trebalo primijeniti odredbe starog Zakona o zdravstvenoj zaštiti, niti je stoga tužitelj imao pravni temelj primjenjivati odredbe zakona koji više nije na snazi, nego isključivo odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštititi (NN 100/18) koji je u vrijeme otkaza ugovora o radu bio na snazi. Neosnovano je pozivanje tužene na dopis sindikata, kojemu je svrha postojanja promicanje i zaštita radničkih prava, te je stoga isti neobjektivan, a u svakom slučaju i neovlašten donositi odluke o pravima i dužnostima radnika i poslodavaca što je u isključivoj nadležnosti suda u ovom radnom sporu. Tužena neosnovano osporava visinu i osnovu troškova za glavnog mentora i mentora obzirom da su isti iznosi propisani Odlukom o iznosu naknade glavnom mentoru i mentoru (NN 136/2011), koji je temeljem Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine donio ministar zdravstva i socijalne skrbi. Nadalje, trošak zdravstvene ustanove određen je čl. 191 Zakona o zdravstvenoj zaštiti, odnosno aneksom ugovora koji je s tužiteljem zaključila tužena, te je irelevantna tvrdnja tužene kako je ona ugovor raskinula bez svoje krivnje. Nadalje, tužena osporava i troškove specijalističkog usavršavanja uz obrazloženje kako se radi o izmišljenom trošku čiju obvezu plaćanja tužena nije preuzela ugovorom. Ovakva tvrdnja tužene je pogrešna jer je tužena Aneksom preuzela obvezu platiti tužitelju troškove specijalizacije. Naime Aneksom ugovora o specijalizaciji sa sporazumom o osnivanju novačene tražbine koji je tužena zaključila s tužiteljem dana 09.08.2016. u čl. 1 kojim je izmijenjen čl. 5 Ugovora glasi:

„ Troškovi specijalizacije obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita , trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju. Trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje se za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća u trenutku obavljanja programa.“ Dakle, u troškove specijalističkog usavršavanja ulaze između troškovi poslijediplomskom specijalističkog studija (12.000,00 kn) i trošak uplate ispita (2.000, 00 kn), ukupno 14.000,00 kuna.

4. Podneskom od dana 19. listopada 2023. tužena napominje da je bila zaposlena na radnom mjestu za koje se i školovala i specijalizirala, stoga je nejasno zašto bi svojevoljno napustila to radno mjesto, osim da za to nije imala dovoljno opravdane razloge. Budući da je tužitelj uvjetovao svoj pristanak za prelazak tuženice u drugu zdravstvenu ustanovu potražujući enormno visok iznos troška specijalizacije, tužena je zbog izravnog pritiska bila primorana u konačnici jednostrano i bez prethodne suglasnosti raskinuti ugovor o radu, čak i svjesna činjenice da će morati naknaditi utrošena sredstva za specijalizaciju. Što se tiče navodnog dežurstva tužene u razdoblju od svibnja do listopada 2019., ističe kako su njezina dežurstva ukinuta upravo nakon pokretanja postupka za isplatu plaća, za što se lako može zaključiti da je tužitelj imao u vidu pokušaj osvete. Osim toga, sporan je travanj 2019. godine kada je tuženoj uistinu bilo onemogućeno dežurstvo, a tužitelj kao dokaz u svom očitovanju navodi evidencije o radnom vremenu samo za razdoblje od svibnja do listopada 2019. godine. Neosnovano je tužiteljevo potraživanje „zakonom propisane naknade“ temeljem čl. 190. st. 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18) budući da taj članak nije postojao u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti (NN 150/08) i Pravilniku o specijalističkom usavršavanju doktora medicine sukladno kojim je i sklopljen Ugovor o specijalizaciji i Aneks tog Ugovora. Kao što je tužena već isticala, Ugovor o specijalizaciji predstavlja volju stranaka te su iste svojevoljno pristale na sve odredbe ugovora pa tako i obvezu tužene da, u slučaju da ne ostane na radu kod tužitelja onoliko koliko je ugovoreno, mora snositi sredstva koja su doista utrošena za njezinu specijalizaciju. Stoga, neosnovano je potraživanje dodatne naknade koja je propisana tek Zakonom o zdravstvenoj zaštiti iz 2018. godine, obzirom da se u postojeći ugovorni odnos ne mogu naknadno nametnuti nove obveze. Slijedom navedenog, jasno je da tužena nije nikada niti jednim ugovorom ili sporazumom preuzela obvezu da će tužitelju platiti „naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u RH po mjesecu neodrađene ugovorne obveze…“. Tužena ostaje kod pozivanja na prijelazne i završne odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18) u kojima je čl. 279. propisano da „Postupci započeti na temelju Zakona o zdravstvenoj zaštiti (»Narodne novine«, br. 150/08., 71/10., 139/10., 22/11., 84/11., 12/12., 35/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/12., 82/13., 22/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 131/17.) koji nisu dovršeni do stupanja na snagu ovoga Zakona, dovršit će se prema odredbama toga Zakona.“ Budući da je postupak specijalizacije započeo sklapanjem Ugovora o specijalizaciji, a kojim je ugovorena obveza specijalizacije i obveza ostanka tužene na radu kod tužitelja onoliko koliko je trajala i specijalizacija evidentno je da cjelokupni postupak nije mogao završiti do stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18), već da bi isti trebao trajati (kako to potvrđuje i sam tužitelj) do 31. siječnja 2024. godine. Ne igra ulogu vrijeme kada je tužena otkazala ugovor o radu, već kada je postupak započeo (a budući da je započeo temeljem Zakona o zdravstvenoj zaštiti NN 150/08, po tom zakonu se treba i dovršiti). Sve i da je tužitelj u pravu glede primjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18), tužena ističe odredbu čl. 9. st. 3. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23) koja propisuje da: „Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.“. Sukladno takvoj zakonskoj odredbi, na tuženu bi se svakako trebale primjenjivati ugovorne odredbe, a ne zakonske (koje tužitelj pokušava naknadno nametnuti u već postojeći ugovorni odnos). Takve tvrdnje potvrđuje i sam tužitelj, imajući u vidu da Pravilnik o radu tužitelja u čl. 3. st. 2. također propisuje: „Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu , sporazumom sindikata i Poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika povoljnije pravo.“

5. Tijekom postupka, na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 27. svibnja 2025. tužitelj predlaže mirno rješenje spora na način da stranke sklope sporazum na temelju kojeg bi mu tuženica bila dužna podmiriti iznos od 5.282,88 eura sukladno izračunu po čl. 12. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zdravstvenoj zaštiti („NN“ broj 36/2024.), na što tužena nije pristala, navodeći da trošak mentora nije nastao jer joj isti nikada nije imenovan, dok trošak glavnog mentora tužitelj nije dokazao da je platio.

6. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je u dokaznom postupku saslušao tuženicu i svjedokinju HC, te pročitao i izvršio uvid u Ugovor o radu od 5.07.2012. (list 7.-9. spisa), Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 27.05.2014. (list 10.-12.), Aneks Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 5.12.2018. (list 13.), Ugovor o specijalizaciji sa sporazumom o osnivanju novčane tražbine od 23.09.2013. (list 14.-17.), Aneks ugovora o specijalizaciji sa sporazumom o osnivanju novčane tražbine od 9.08.2016. (list 18.-20.), Zamolba tuženice od 27.05.2020. (list 21), Zahtjev tužene za odobrenje za sporazumni prestanak radnog odnosa od 27.05.2020. (list 22.), Zamolba tužene od 27.05.2020. za izračun duga zbog prijevremenog prekida ugovora o radu (list 23.), Očitovanje tužitelja od 8.06.2020. (list 24.), Redoviti otkaz ugovora o radu od 31.08.2020. (list 25.), Izračun tužitelja od 28.10.2020. o povratu troškova specijalizacije (list 26.), Opomena na plaćanje troškova specijalizacije od 14.09.2022. (list 27.), rješenje Ministarstva zdravlja od 23.08.2013. (list 40. -41.), dopis predsjednice Hrvatskog liječničkog sindikata od 4.10.2022. (list 42.), Evidenciju o radnom vremenu tuženice (list 51. -56. i 82.-83.), Izvadak o promjenama i stanju na transakcijskom računu (list 57., 59. -61.), Odluku tužitelja od 2.05.2017. (list 58.), e- mail korespondencije tuženice i punomoćnika iste od 29.04.2019. (list 65.), popis specijalista koji su prestali sa radom kod tužitelja u razdoblju od 1.1.2016. -31.05.2025. (list 85.-86.), proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine zahtjeva po stalno sudskom vještaku za financije, knjigovodstvo i bankarstvo Financije LB d.o.o. za usluge, Bilje, te pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 4.03.2026. (list 93. - 99. spisa).

6.1. Na pripremnom ročištu održanom dana 21.01.2025. tužitelj je odustao od prijedloga za priklop spisa Općinskog suda u Vukovaru broj Pr-139/2020., a na ročištu za glavnu raspravu od dana 27. svibnja 2025. stranke su odustale od prijedloga za priklop spisa Općinskog suda u Vukovaru broj Pr-7/2019.

7. Izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.).

8. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan do iznosa od 3.623,86 eura sa zateznim kamatama od dana 11. listopada 2021. do isplate.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 22.797,94 eura sa zateznim kamatama od 11.10.2021. pa do isplate, koji se sastoji od troškova specijalizacije, kao i naknade u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu neodrađene ugovorne obveze rada nakon završene specijalizacije koju potražuje prema odredbi čl. 190. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 100/2018. - stupio na snagu 1.01.2019.).

10. Među strankama nema spora:

- da je tužitelj kao poslodavac sa tuženicom kao radnicom, zasnovao radni odnos temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenim dana 14.01.2013. za obavljanje poslova doktora medicine;

- da je tužitelj kao poslodavac sa tuženicom, dr. med., kao radnicom sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od dana 27.05.2014. za radno mjesto doktor medicine specijalizant opće kirurgije u bolnici, kojim se mijenjaju odredbe ranijeg Ugovora;

- da je tužitelj kao poslodavac sa tuženicom, dr. med., kao radnicom sklopio Aneks Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, dana 5.12.2018. za radno mjesto doktor medicine specijalist opće kirurgije u bolnici;

- da su tužitelj (Bolnica) i tuženica kao liječnik specijalizant, dana 23.09.2013. sklopili Ugovor o specijalizaciji sa sporazumom o osnivanju novčane tražbine;

- da su tužitelj (Bolnica) i tuženica kao liječnik specijalizant, dana 23.09.2013. sklopili Ugovor o specijalizaciji sa sporazumom o osnivanju novčane tražbine, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Bore Arambašića iz Vukovara pod brojem OV - 8788/13 dana 25.09.2013.;

- da su tužitelj (Bolnica) i tuženica kao liječnik specijalizant, dana 9.08.2016. sklopili Aneks Ugovora o specijalizaciji sa sporazumom o osnivanju novčane tražbine, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Bore Arambašića iz Vukovara pod brojem OV-5439/16 dana 16.08.2016.;

- da je specijalizacija tuženice iz opće kirurgije kod tužitelja, trajala 5 godina, a odobrena je rješenjem Ministarstva zdravlja od 23.08.2013.;

- da je navedenim rješenjem tuženici za glavnog mentora imenovan prof.prim.dr.sc. BC, dr.med. spec.;

- da je tuženica prema Aneksu ugovora o specijalizaciji imala obvezu raditi kod tužitelja u trajanju od 5 godina po polaganju specijalističkog ispita (do 31.01.2024.);

- da je tuženica podnijela Zamolbu dana 27.05.2020. tužitelju za izdavanje suglasnosti za prelazak u drugu zdravstvenu Ustanovu (OBŽ Našice);

- da je tuženica tužitelju dana 27.05.2020. podnijela zahtjev za odobrenje za sporazumni prestanak radnog odnosa i za izračun duga;

- da se tužitelj očitovao tuženici da je suglasan sa njenim prelaskom u drugu zdravstvenu Ustanovu uz obvezu podmirenja troškova specijalističkog usavršavanja;

- da je tuženica nakon specijalizacije prešla u drugu zdravstvenu Ustanovu nakon davanja redovitog otkaza Ugovora o radu dana 31.08.2020., a bez suglasnosti Ministarstva zdravstva;

- da je tuženici nakon otkaznog roka prestao radni odnos kod tužitelja s danom 10.10.2020.;

- da je tužitelj dana 14. rujna 2022. uputio tuženici Opomenu za plaćanje iznosa od 171.771,10 kn / 22.797,94 eura u roku od 15 dana.

11. Među strankama je sporno:

- da li je tužba dopuštena, odnosno ima li tužitelj pravni interes,

- koji se Zakon o zdravstvenoj zaštiti primjenjuje, da li ZZZ ("NN" br. 150/08.) ili ZZZ ("NN" br. 100/18.);

- da li je osnovan zahtjev tužitelja za isplatu troškova specijalizacije , te naknade u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu neodrađene ugovorne obveze rada nakon završene specijalizacije prema čl. 190. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("NN" br. 100/18.);

- visina zahtjeva.

12. Iz iskaza tuženice proizlazi da je Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s tužiteljem zaključila 14. siječnja 2013., a Aneks 5. prosinca 2018., te Ugovor o specijalizaciji dana 23. rujna 2013., te Aneks tog ugovora dana 9. kolovoza 2016. Za glavnog mentora tijekom specijalizacije bio joj je imenovan prof. dr. BC, dok rješenje o imenovanju nekog drugog mentora ni je nikada imala, te su je neslužbeno tijekom obuke obučavali svi doktori sa Odjela, a specijalistički ispit je mogla položiti uz priložen program specijalizacije, popunjen dnevnik rada, potpis svih doktora koji su ju obučavali tijekom specijalizacije i na temelju potpisa glavnog mentora prof. dr. BC. Bila je zainteresirana nakon položenog specijalističkog ispita da ostane dalje raditi kod tužitelja, međutim budući je pokrenula protiv istog radni spor radi isplate prekovremenih sati, počele su se za nju dešavati nepovoljne situacije kod tužitelja, npr. ukinuli su joj dežurstva i pripravnosti te nije mogla odrađivati zbog toga ambulante i operacije, pregled pacijenata, odnosno nije se mogla dalje zaposlena kod tužitelja profesionalno razvijati. Nakon što je povukla tužbu protiv tužitelja kao tuženika u tom radnom sporu i dalje je mjesec dana bila na tim nepovoljnim uvjetima kod tužitelja te je donijela odluku da prijeđe u OŽB Našice i napominje da je sada pokojni ravnatelj te Ustanove bio spreman platiti za nju odštetu tužitelju zbog odlaska sukladno Aneksu ugovora o specijalizaciji iz 2016., međutim troškov i koje je tužitelj tražio su bili nerealno visoki i odnosili su se na troškove koji uopće nisu nastali. Kako ta odšteta nije plaćena od strane Ustanove u koju je prešla, nije mogla dobiti suglasnost Ministarstva, dok se tužitelj dopisom od 8. lipnja 2020. na njene zamolbe za prelazak na rad u drugu Ustanovu, izjasnio da je suglasan uz obvezu podmirenja troškova specijalizacije u iznosu od tada zahtijevanih 180.000,00 kuna. Nakon što je povukla tužbu radi isplate prekovremenih sati protiv tužitelja, još oko mjesec dana su joj bila uskraćena dežurstva, dok su joj i nakon toga stalno napominjali i tražili nekakve liječničke greške i govorili da neće biti zaštićena i sl. Bilo joj je poznato nakon što je otišla od tužitelja nakon specijalizacije da će morati platiti određenu odštetu , a prije nego što je prešla kod novog poslodavca (OŽB Našice) ista je izračunala koliko bi njeni troškovi odlaska iznosili, a radilo se oko 25.000,00 kuna koji je trošak ta Ustanova bila spremna podmiriti tužitelju. Pojašnjava da nije mogla dobiti suglasnost nadležnog Ministarstva za prelazak nakon specijalizacije u drugu javnu ustanovu prije nego bude podmiren njen trošak specijalizacije kod tužitelja. Nikada nije pristala da plati tužitelju nikakvu naknadu na ime neodrađene obveze. Napominje da je specijalizacija kod tužitelja trajala pet godina i da je nakon specijalizacije odradila više od pet godina u drugoj javnoj ustanovi u sustavu javnog zdravstva.

12.1. Iz iskaza svjedokinje ACŽ proizlazi da je svojevremeno radila kao odvjetnička vježbenica u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić te joj je poznato da je tuženica pokrenula protiv tužitelja kao tuženika radni spor radi isplate prekovremenih sati, međutim morala je povući tu tužbu jer su joj nakon podnošenja iste ukinuta dežurstva, a pretpostavlja da su joj dežurstva vraćena nakon povlačenja tužbe. Nije joj poznato da li je ista eventualno podnosila neke tužbe vezano za nepovoljne uvjete rada. Od drugih stranaka također ima saznanja vezano za nepovoljne uvjete rada kod tužitelja budući su iste bile stranke u odvjetničkom uredu u kojem je radila.

12.2. Čitanjem Ugovora o specijalizaciji sa sporazumom o osnivanju novčane tražbine od 23.09.2013. (list 14. -17.) sud je utvrdio da je čl. 2. određeno da ugovorne strane sporazumno potvrđuju da Bolnica ima troškove specijalizacije sukladno Pravilniku o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ broj 100/11, 54/12., 49/13.) i to stvarni iznos troškova u svrhu obavljanja specijalizacije koja je predmet Ugovora koji će se utvrditi temeljem čl. 3. st. 3. -6. Ugovora. Člankom 4. između ostalog je ugovoreno da se liječnik specijalizant obvezuje nakon položenog specijalističkog ispita provesti na radu u Bolnici u onolikom trajanju koliko je trajalo specijalističko usavršavanje. Člankom 7. je ugovoreno da ukoliko nastupe okolnosti iz čl. 5. i time dospijeće tražbine, Bolnica može temeljem Ugovora provesti neposrednu prisilnu ovrhu cjelokupnog potraživanja na plaći i cjelokupnoj imovini liječnika specijalizanta (klauzula ovršnosti). Također je utvrđeno da je Ugovor potvrđen od strane javnog bilježnika dana 25.09.2013. pod OV-8788/13.

12.3. Čitanjem Aneksa ugovora o specijalizaciji sa sporazumom o osn ivanju novčane tražbine od 9.08.2016. (list 18. -20.) sud je utvrdio da je člankom 1. mijenjan članak 5. Ugovora, na način da su se ugovorne strane sporazumjele da ukoliko liječnik specijalizant tijekom trajanja specijalizacije prekine istu Ili raskine radni odnos svojom voljom i krivnjom prije okončanja specijalizacije ili Pravilniku predviđenim rokovima ne pristupi polaganju specijalističkog ispita ili ga ne položi, ili ne ostane na radu u bolnici koliko je dogovoreno u članku 4. nakon položenog specijalističkog ispita, da će liječnik specijalizant, odnosno specijalist vratiti bolnici utrošena sredstva za specijalističko usavršavanje. Troškovi specijalizacije obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju. Trošak zdravstvenih ustanova u kojima obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje se za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća u trenutku obavljanja programa, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika dana 16.08.2018. pod OV-5439/16.

12.4. Pregledom Izračuna tužitelja od 28.10.2020. o povratu troškova specijalizacije (list 26.) proizlazi da naknada za neodrađenu ugovornu obvezu za 39 mj. i 21 dan iznosi 131.967,10 kn, naknada za troškove glavnog mentora za 5 godina u iznosu od 7.500,00 kn, a za mentora od 5.000,00 kn, trošak zdravstvene ustanove od 13.304,00 kn, trošak specijalističkog usavršavanja od 14.000,00 kn, odnosno ukupno 171.771,10 kn / 22.797,94 eura.

12.5. Iz popisa specijalista koji su prestali sa radom kod tužitelja u razdoblju od 1.1.2016.-31.05.2025. (list 85.-86.) proizlazi da jedino tuženica od 10 liječnika specijalista nije platila troškove specijalizacije tužitelju.

12.6. Ostalu materijalnu dokumentaciju sud nije posebno obrazlagao jer je nesporna među strankama, odnosno obuhvaćena je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

12.7. Na okolnost visine zahtjeva sud je proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalno sudskom vještaku za financije, knjigovodstvo i bankarstvo Financije LB d.o.o. za usluge, Bilje, iz čijeg nalaza i mišljenja od dana 4.03.2026. (list 93.-99. spisa), proizlazi da tužena nema troškove glavnog mentora, mentora i komentora, jer tužitelj na zahtjev vještaka nije dostavio dokaze o plaćanju naknade istima, pa zaključuje tužitelj troškove po toj osnovi nije ni imao. Trošak zdravstvene ustanove utvrđuje u iznosu od 1.765,74 eura sukladno čl. 1. Aneksa ugovora o specijalizaciji od 9.08.2016., trošak poslijediplomskog specijalističkog studija koji je tužitelj platio iznosi 1.592,67 eura, a trošak završnog i specijalističkog ispita koji je tužitelj platio iznosi 265,45 eura. Dokaz o podmirenom trošku knjižice o specijalističkom usavršavanju tužitelj nije dostavio vještaku, kao niti dokaz o troškovima dnevnika rada doktora medicine. Nadalje navodi da naknada u visini proračunske osnovice za neodrađenu ugovorenu obveze rada nakon završene specijalizacije iznosi ukupno 131.967,10 HRK, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,5345 HRK za 1,00 EUR iznosi 17.515,04 EUR. Navodi da su troškovi specijalizacije i naknada u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu neodrađene ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, definirani člankom 191. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (N.N. 100/2018 od 14.11.2018. godine), da proračunska osnovica za 2018. godinu, u kojoj je tuženica s tužiteljem sklopila Aneks ugovora o radu za obavljanje poslova radnog mjesta doktora medicine specijaliste opće kirurgije, utvrđena je Zakonom o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2018. godinu, „Narodne novine“ broj 124/2017 u visini 3.326,00 kuna. Tuženica je sukladno Ugovoru o specijalizaciji bila dužna raditi kod tužitelja do 31.01.2024. godine, međutim njezin ugovor o radu je otkazan sa 10.10.2020. te ju se stoga tereti za neodrađenu ugovornu obvezu rada kod tužitelja nakon završene specijalizacije u razdoblju od 10.10.2020. do 31.01.2024. godine. Naknada u visini jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu neodrađene ugovorne obveze rada nakon završene specijalizacije od 10.10.2020. do 31.01.2024. što iznosi 39 mjeseci i 21 dan, iznosi ukupno: 3.326,00 X 39 = 129.914,00, 3.326,00 : 31 = 107,29 X 21 = 2.253,10, Ukupno: 131.967,10 kn. Dakle, troškovi specijalizacije bez naknade iznose 3.623,86 eura, a sa naknadom ukupan iznos glasi 21.138,90 eura.

13. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok tužena nije prigovarala matematičkom izračunu, ali smatra kako utvrđenja navedena u vještačkom nalazu nisu relevantna za odluku u ovom predmetu budući da tužitelj nema pravnu osnovu za svoje potraživanje, jer smatra da je do raskida ugovora došlo bez njezine krivnje, odnosno isključivom krivnjom tužitelja. Napominje da obvezu za naknadu u visini proračunske osnovice za neodrađenu ugovornu obvezu, tužena nikada nije preuzela, odnosno stranke su Aneksom o specijalističkom usavršavanju specificirale svoje međusobne obveze, a ova stavka nije jedna od onih koju je ona preuzela.

13.1. Stranke nisu predlagale da se vještak pozove na ročište radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja.

13.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim i jasnim, te danim u skladu sa zadatkom suda sukladno čl. 259. Zakona o parničnom postupku.

14. Prije svega treba napomenuti da prigovor tuženice o nedostatku pravnog interesa tužitelja s pozivom na odredbu čl. 446. st. 2. Zakona o parničnom postupku, u konkretnom slučaju nije osnovan.

14.1. Naime, prema odredbi čl. 446. st. 2. Zakona o parničnom postupku, u tužbi kojom se predlaže izdavanje platnog naloga tužitelj treba posebno navesti razloge zbog kojih predlaže njegovo izdavanje umjesto da predlaže određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. Ako sud ocijeni da razlozi koje je tužitelj naveo ne opravdavaju njegov pravni interes za podnošenje tužbe za izdavanje platnog naloga, odbacit će tužbu kao nedopuštenu. Nadalje, zabrana podnošenja tužbe za platni nalog postoji samo onda kad tužitelj raspolaže ovršnom ispravom za cjelokupno potraživanje, jer u tom slučaju nema pravnog interesa za parničnu zaštitu, jer mu je dostupan je ovršni put. Međutim, tužitelj u konkretnom predmetu nije predložio izdavanje platnog naloga, već je postavio kondemnatoran tužbeni zahtjev za isplatu. Naime, tužitelj potražuje trošak specijalizacije koji je sadržan u Ugovoru o specijalizaciji, odnosno Aneksu tom Ugovoru, ali i iznos na ime naknade u visini jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu neodrađene ugovorne obveze rada nakon završene specijalizacije, koje potraživanje nije obuhvaćeno Ugovorom, odnosno Aneksom, već taj zahtjev tužitelj temelji na odredbi čl. 190. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/2018.). Naime, tužitelj nije mogao pokrenuti ovrhu na temelju navedene isprave iako je solemnizirana, jer tužiteljev izračun troškova od 28.10.2020. obuhvaća, uz ugovorene troškove specijalizacije, dakle i naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za 39 mj. i 21 dan neodrađene ugovorne obveze (131.967,10 kn / 17.515,04 EUR), koju stavku tuženica nikada nije preuzela ugovorom, a niti se ona može izvesti iz čl. 7. Ugovora o specijalizaciji koji predviđa klauzulu ovršnosti isključivo za „tražbine nastale okolnostima iz čl. 5.". Dakle, za naknadu po proračunskoj osnovici, tužitelju nije ni mogla biti izdana klauzula ovršnosti, jer ta tražbina nije sadržana u ovršnoj ispravi, a za tražbinu koja nije utvrđena ovršnom ispravom, jedini put je parnični postupak, kako je tužitelj i postupio podnijevši tužbu za isplatu tog potraživanja u konkretnom slučaju. Prema odredbi čl. 21. st. 1. u vezi s čl. 23. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022., 6/2024.), ovršna isprava podobna je za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze. Dakle, tražbina mora biti ovom ispravom utvrđena po svom sadržaju i iznosu, pa za iznose koji nisu sadržani u toj ispravi nema osnove za ovrhu.

15. Cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je tuženica bila zaposlena kod tužitelja na temelju Ugovora o radu od 14. siječnja 2013. kao doktor medicine, potom kao specijalizant opće kirurgije od dana 1. lipnja 2014., te od dana 5. prosinca 2018. kao doktor medicine specijalist opće kirurgije, sve dok tužitelju nije otkazala ugovor o radu s danom 1. rujna 2020., koji joj je ugovorni odnos nakon otkaznog roka prestao dana 10. listopada 2020., te je bez suglasnosti Ministarstva zdravstva prešla raditi u drugu zdravstvenu ustanovu (OBŽ Našice), iako je imala obvezu raditi kod tužitelja u trajanju od 5 godina po polaganju specijalističkog ispita, odnosno do dana 31.01.2024.. Specijalizaciju u trajanju od 5 godina tuženica je završila sukladno odobrenju Ministarstva zdravlja iz rješenja od dana 23. kolovoza 2013. i sklopljenom Ugovoru o specijalizaciji od dana 23. rujna 2013. (na temelju čl. 59.a st. 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 150/08., 71/10., 139/10., 22/11., 84/11., 154/11., 12/12., 35/12.-OUSRH, 70/12.,144/12.), te Aneksa Ugovora o specijalizaciji od dana 9. kolovoza 2016., kojim je čl. 1. mijenjan članak 5. Ugovora o specijalizaciji na način da su stranke između ostalog ugovorile da ukoliko liječnik ne ostane na radu u bolnici koliko je dogovoreno u članku 4. nakon položenog specijalističkog ispita, da će liječnik specijalist vratiti bolnici utrošena sredstva za specijalističko usavršavanje , koji troškovi specijalizacije obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju; te da se trošak zdravstvenih ustanova u kojima obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje se za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća u trenutku obavljanja programa. Također je utvrđeno da je tuženici rješenjem Ministarstva zdravlja od 23. kolovoza 2013. za glavnog mentora imenovan prof.prim.dr.sc. BC, dr.med. spec ..

16. Dakle, u vrijeme sklapanja Ugovora o radu, Ugovora o specijalizaciji i Aneksa tom ugovoru od dana 9. kolovoza 2016., kao i u vrijeme završene specijalizacije i zasnivanja radnog odnosa kod tužitelja dana 5. prosinca 2018. na radnom mjestu doktora medicine specijalista opće kirurgije, na snazi je bio Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 150/08.), te Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ broj 100/11., 54/12., 49/13., 116/15., 62/16.), dok je u vrijeme prestanka radnog odnosa tuženice kod tužitelja (dana 10.10.2020.) na snazi bio Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 100/2018. - stupio na snagu 1.01.2019.), koji u čl. 190. st. 1. propisuje da je zdravstvena ustanova u kojoj specijalist zasnuje radni odnos temeljem prethodne suglasnosti Ministarstva, obvezna naknaditi zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovoga Zakona stvarne troškove specijalizacije iz članka 191. ovoga Zakona i naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu neodrađene ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, u roku od godine dana od dana sklapanja ugovora o radu sa specijalistom. Stavkom 2. istoga članka je propisano da ako specijalist otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovoga Zakona bez prethodne suglasnosti Ministarstva, obvezan je naknaditi troškove specijalizacije iz članka 191. ovoga Zakona i naknadu iz stavka 1. ovoga članka, u roku od godine dana od dana otkaza ugovora o radu.

17. Iako je tuženica otkaz ugovora o radu dala s 1. rujna 2020., na konkretni slučaj prema mišljenju suda ima se primijeniti zakon koji je u trenutku sklapanja Ugovora o specijalizaciji, odnosno Aneksa tom ugovoru dana 9. kolovoza 2016. bio na snazi, a to je Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 150/2008.) , koji u svojim odredbama ne sadrži obvezu liječnika specijalista koji otkaže ugovor o radu i prijeđe u drugu zdravstvenu ustanovu bez suglasnosti nadležnog Ministarstva, da podmiri naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu neodrađene ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije (koja u konkretnom slučaju iznosi 17.515,04 eura) . Naime, sukladno čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ broj 100/11., 54/12., 49/13., 116/15., 62/16.) obveza liječnika specijalista je da naknadi troškove koji su upravo navedeni u čl. 1. Aneksa ugovoru o specijalizaciji, koji je i sklopljen nakon stupanja na snagu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ broj 62/2016.) sukladno izmjeni čl. 12. Pravilnika u kojem su taksativno navedeni troškovi uneseni u Aneks ugovoru o specijalizaciji. Naime, ugovor o specijalizaciji je dvostranoobvezni ugovor građanskog i radnog prava. Prava i obveze ugovornih strana (bolnice i liječnika) određuju se u trenutku sklapanja ugovora prema propisima koji su tada na snazi. Naknadne zakonske izmjene ne mogu automatski nametati nove kaznene penale ili ugovorne kazne za ugovore koji su već u tijeku, osim ako to novi zakon izričito ne odredi. Prema stavu ovoga suda, radnja otkaza ne može retroaktivno promijeniti sadržaj ugovornog odnosa nastalog 2016. godine između parničnih stranaka, već se otkazom aktivira dospjelost i obveza vraćanja troškova koji su ugovoreni između stranaka, odnosno Aneksom ugovoru iz 2016. između stranaka su definirane obveze tuženice kao liječnika specijalista, što ona mora vratiti u slučaju kršenja ugovornih odredbi, a to su troškovi koji su navedeni u čl. 1. Aneksa ugovora o specijalizaciji iz 2016. sukladno čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, koji je tada bio na snazi. Pored navedenog, čl. 90. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010., 5/2014.) propisuje da zakoni ne mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje, osim u iznimnim, zakonom opravdanim situacijama, što ovdje nije slučaj. Stoga se obveze ugovornih strana i opseg tih obveza utvrđuju prema propisima koji su važili u trenutku sklapanja ugovora, konkretno Aneksa tom ugovoru. Naime, odredba članka 190. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti iz 2018. uvodi potpuno novu, paušalnu ugovornu obvezu (naknada u visini proračunske osnovice) koja u trenutku potpisivanja Ugovora o specijalizaciji 2013. i Aneksa tom ugovoru iz 2016., te konačno i kod završetka specijalizacije 2018., nije postojala u Zakonu, pa tuženica na takvu obvezu nije niti mogla pristati, a niti je mogla biti unesena u Ugovor, odnosno Aneks ugovoru o specijalizaciji. Pored navedenog, primjena te odredbe na Ugovor iz 2013., odnosno Aneks od 2016., značila bi nedopuštenu retroaktivnu primjenu zakona na štetu radnika. Otkaz u 2020. godini je samo uvjet (povod) kojim ta ranije ugovorena obveza dospijeva na naplatu, ali otkaz ne stvara novu obvezu ex nihilo (iz ničega), već aktivira onu koja je dogovorena 2016. godine. Zakon na snazi u trenutku otkaza ne može materijalno povećati dug ili uvesti novu obvezu koja 2016. za tuženicu nije postojala. Drugim riječima, sporna naknada u iznosu jedne proračunske osnovice po mjesecu neodrađenog staža, po svojoj naravi predstavlja zakonsku ugovornu kaznu (paušalnu odštetu), koja se ne može nametnuti stranci zakonom koji je stupio na snagu godinama nakon što je ugovorni odnos već potpuno definiran i zaključen.

17.1. Valja istaći to da je sudska praksa u Republici Hrvatskoj po pitanju liječničkih specijalizacija, doživjela korjeniti zaokret upravo u smjeru ukidanja paušalnih kazni, fiktivnih troškova i neosnovanih nameta, čega je tužitelj tijekom ovoga postupka očito svjestan, jer je tuženici ponudio sklapanje sporazuma na temelju ko jeg bi mu tuženica naknadila samo troškova specijalizacije u iznosu od 5.282,88 eura, dok tužbom traži i troškove specijalizacije i spornu naknadu za neodrađenu ugovornu obvezu koja iznosi čak 17.515,04 eura. Naime, naknada u visini jedne proračunske osnovice po neodrađenom mjesecu nije trošak edukacije liječnika specijalizanta, već je paušalni penal za prijevremeni raskid ugovorne obveze rada. Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023. i U-III-7155/2021 od 24. travnja 2024. sustavno je zauzeo stajalište da su financijske obveze specijalista koje ne predstavljaju stvarni trošak edukacije ustavno nedopuštene, jer plaća i svi paušalni tereti koji ne odgovaraju stvarnom trošku specijalizacije ne mogu ulaziti u doseg naknade poslodavcu za slučaj otkaza ugovora o radu. U konkretnom slučaju, penalizacija kroz "paušalne kazne" poput naknadno uvedenih proračunskih osnovica, ne predstavljaju nikakav stvarni trošak edukacije, nego čistu kaznu za odlazak liječnika nakon specijalizacije. Navedena stajališta Ustavnog suda prihvatio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-3785/2019-2 od 22. svibnja 2024., te u odluci broj Rev 539/2022-3 od 5. rujna 2023. u kojoj zauzima stav da se ugovor o specijalizaciji mora svesti isključivo na stvarni trošak edukacije, te ako bolnica nije imala izravan i dokaziv materijalni trošak (npr. uplata za poslijediplomski studij, naknada za vanjskog mentora, trošak ispita), ona taj iznos ne može potraživati. Također, Ustavni sud je ukinuo sporne odredbe Pravilnika o specijalističkom usavršavanju, kojima se mimo zakona i izvan ugovornih okvira liječnicima nametala obveza odrađivanja godina ili plaćanja kazni. Konačno, u skladu s praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, valja reći da je odredba čl. 190. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti iz 2018. na kojoj tužitelj temelji zahtjev za isplatom sporne naknade po proračunskoj osnovici za neodrađene mjesece, ukinuta izmjenama toga Zakona („Narodne novine“ broj 36/2024.), te sada čl. 191. taksativno određuje što su troškovi specijalizacije, a naknada za neodrađene mjesece rada u toj odredbi nije sadržana, te je sukladno navedenoj izmjeni Zakona, tužitelj tijekom postupka ponudio tuženici sklapanje Sporazuma za naknadu troškova, međutim na što ista nije pristala osporavajući troškove mentora i glavnog mentora.

18. Slijedom navedenog, kako nema ni zakonske ni ugovorne obveze za naplatu potraživanja tužitelja po osnovi sporne naknade, koju potražuje u visini od 17.515,04 eura, taj zahtjev nije osnovan.

19. Prema čl. 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.), sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

20. Zahtjev tužitelja je osnovan do iznosa od 3.623,86 eura, koji obuhvaća stvarne troškove edukacije koje je tužitelj dokazao da je imao i koji su ugovoreni u čl. 1. Aneksa Ugovora o specijalizaciji od 9. kolovoza 2016. Naime, ovaj iznos se sastoji od troška zdravstvene ustanove od 1.765,74 eura (u skladu s čl. 1. Aneksa 2016. koji propisuje da se trošak zdravstvene ustanove utvrđuje za cijelo trajanje specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća u trenutku obavljanja programa); podmirenog troška poslijediplomskog specijalističkog studija od 1.592,67 eura, te podmirenog troška završnog i specijalističkog ispita od 265,45 eura, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka, a koje kategorije su izričito predviđene čl. 1. Aneksa iz 2016.. Tužitelj je stvarnu isplatu tih troškova dokazao, a tuženica nije prigovarala matematičkom izračunu ovih troškova.

20.1. Preostali zahtjev tužitelja na ime troškova specijalizacije nije osnovan, jer tužitelj nije priložio dokaze da je taj trošak i nastao (trošak glavnog mentora, mentora i komentora, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju i trošak dnevnika rada doktora medicine). Uz to, tuženica je navela, da joj tijekom specijalizacije nije imenovan mentor, već da joj je rješenjem Ministarstva zdravlja od 23.08.2013. imenovan samo glavni mentor dr. BC, no tužitelj nije dostavio dokaz o plaćanju naknade glavnom mentoru, a ni komentoru u traženom iznosu, a niti je imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

21. Nije osnovan navod tuženice da tužitelj nema pravnu osnovu za svoje potraživanje jer je do raskida ugovora došlo bez njezine krivnje, isključivom krivnjom tužitelja, odnosno zbog mobbinga koji su nad njom vršile nadređene osobe. Naime, tuženica tvrdnje da je nad njom stvarno vršen mobbing ili pritisak od strane tužitelja ili njegovih zaposlenika u mjeri i intenzitetu koji bi isključio njezinu slobodnu volju pri donošenju odluke o otkazu ugovora o radu, nije ničim dokazala. Sud je iskaz svjedokinje HCŽ, ocijenio temeljem načela slobodne ocjene dokaza iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku, te ocjenjujući sadržaj toga iskaza, sud isti nije prihvatio kao dovoljan za utvrđenje navoda tuženice jer je svjedokinja izrijekom navela da o predmetnim okolnostima nema neposrednih saznanja, njezino znanje stečeno je posredno, u svojstvu odvjetničke vježbenice koja je pratila zaseban parnični postupak između istih stranaka (u parnici Pr-7/2019), a ne neposrednim opažanjem događaja na radnom mjestu tuženice. Sama je pri tome izjavila da samo 'pretpostavlja' da su dežurstva tuženici vraćena nakon povlačenja tužbe. Pored navedenog valja napomenuti da mobbing nije predmet ovog postupka. Tuženica nije tvrdila da je u tijeku radnog odnosa kod tužitelja ikada pokrenula poseban postupak radi zaštite dostojanstva radnika u smislu čl. 134. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022., 64/2023.), niti je tvrdila da je podnijela pritužbu ili prijavila mobing inspekciji rada. S obzirom da su zakonita pravna sredstva zaštite bila dostupna, a nije ih koristila, naknadne tvrdnje o prisilnom karakteru raskida ugovora o radu ne mogu se cijeniti u ovom postupku nad nesporno utvrđenom činjenicom da je tuženica otkaz dala slobodnom voljom, te Odluku o redovitom otkazu od dana 31. kolovoza 2020. (na listu 25. spisa) vlastoručno potpisala. Slijedom navedenog, sud zaključuje da tuženica nije dokazala da je do raskida ugovora o radu došlo bez njezine krivnje niti isključivom krivnjom tužitelja, pa je ispunjen ugovorni preduvjet iz čl. 1. Aneksa Ugovora o specijalizaciji od 9. kolovoza 2016, a to je raskid radnog odnosa „voljom i krivnjom" tuženice.

22. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na dosuđeni iznos glavnice od dana 11. listopada 2021. pa do isplate kako to potražuje , jer je tuženica otkaz dala s danom 1. rujna 2020., a ugovorni odnos nakon isteka otkaznog roka joj je prestao dana 10. listopada 2020., pa je njegovo potraživanje svakako dospjelo na dan 11. listopada 2021., u visini stope sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovaraju postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

24.1. Dakle, troškovi postupka određuju se sukladno vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje, a uspjeh stranaka u postupku utvrđuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu .

24.2. Tužitelj je ostao kod tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 22.797,94 eura.

24.3. Sud je tužitelju dosudio iznos od 3.623,86 eura.

24.4. Slijedom navedenog, kako je tužitelju dosuđen ukupan iznos od 3.623,86 eura (od zahtijevanih 22.797,94 eura), to je tužitelj u pogledu osnove uspio sa 90,00 % (nije uspio sa zahtjevom za isplatu naknade), a sa visinom 15,89%, što zbrojeno i podijeljeno (90+15,89:2) daje uspjeh od 52,94%, dok je uspjeh tuženice 47,06%. Oduzimanjem postotka uspjeha tužitelja i postotka uspjeha tuženika dobije se uspjeh tužitelja od 5,88%, u kojem postotku je odmjerena naknada priznatih troškova tužitelju, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023. i 107/2025.).

24.5. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 4.173,86 eura.

24.6. Zahtjev tužitelja se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 500,00 eura (Tbr. 7.t.1.), sastava obrazloženog podneska od dana 8.09.2023. u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od dana 21.01.2025., 27.05.2025. i 3.07.2026. u iznosima od po 500,00 eura (Tbr. 9.t.1.), obračunatog PDV-a na te iznose od 625,00 eura (Tbr. 46.), a što sa plaćenom pristojbom na tužbu od 274,43 eura i na presudu kako to zahtijeva u iznosu od 274,43 eura, ukupno iznosi 3.673,86 eura i u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, a što od priznatog troška prema uspjehu tužitelja od 5,88 %, iznosi 216,02 eura, te uvećano za trošak plaćenog predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje od 500,00 eura, koji je kao nužan trošak priznat tužitelju u cijelosti sukladno čl. 155. Zakona o parničnom postupku, dakle ukupno iznosi 716,02 eura, sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, kako je odlučeno kao pod III. izreke.

24.7. Ostali zahtjev tužitelja za naknadu troška nije osnovan, jer nije sukladan omjeru postignutog uspjeha u parnici, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

24.8. Sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, tuženica nema pravo na naknadu troška, kako je odlučeno kao pod V. izreke.

U Osijeku, 18. kolovoza 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćniku tuženice

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte