Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Kž-263/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marte Jelić, kao predsjednice vijeća, te Nikše Lučića i Pera Miloglava kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ane Surjan kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv ŽD zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 1., 2. i 6 Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18; dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbi Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem K- 830/2021-47 od 21. ožujka 2023, u sjednici vijeća održanoj 18. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - Odluka i Rješenje USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 130/20 i 80/22, u daljnjem tekstu ZKP/08) optuženi ŽD oslobođen je optužbe da je počinio kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu - djelo opisano u članku 227. stavak 1., 2. i 6. KZ/11 i kažnjivo po članku 227. stavak 6. KZ/11.

1.1 Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padnu na teret proračunskih sredstava.

2. Žalbu protiv presude pravodobno je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 495. u svezi članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavak 2. ZKP/08 s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku dostavljen je spis predmeta sukladno odredbi članka 474. stavak 1. ZKP/08 te je isti vraćen bez očitovanja o uloženoj žalbi.

2.3. Nitko od stranaka nije zahtijevao da bude izvješten o sjednici, niti je drugostupanjski sud u smislu članka 475. stavak 1. ZKP/08 ocijenio da bi njihova prisutnost bila korisna za razjašnjenje stvari.

3. Žalba nije osnovana.

4. Državni odvjetnik u svojoj žalbi navodi da je pobijana presuda nerazumljiva i suprotna provedenim dokazima i to iz razloga što za prvostupanjski sud razlika u iskazima svjedokinja SD i JD nije odlučna da bi utjecala na njihovu vjerodostojnost i uvjerljivost.

4.1. Navodeći bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 sam žalitelj navodi da je ista rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Nasuprot stavu žalitelja sud prvoga stupnja utvrdio je sve odlučne činjenice potrebne za presuđenje u ovom predmetu, za svako je svoje utvrđenje dao dostatne i razumljive razloge pri čemu nije zapao u proturječje, pa nije u pravu žalitelj kada tvrdi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

4.2. Valja primijetiti da je ovdje riječ o pukoj konstataciji kojom se ne može s uspjehom pobijati presuda iz naprijed naznačene žalbene osnove. Stoga je ovaj žalbeni sud pobijanu presudu u tom segmentu ispitao u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08, pri čemu nije uočio da bi sud prvog stupnja počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti, uključujući i onu koja se uopćeno sugerira predmetnom žalbom. Naime, osporena presuda je jasna i razumljiva u svim svojim dijelovima, a sud prvog stupnja je u njoj iznio razloge o svim odlučnim činjenicama, koji nisu ni u kakvoj uzajamnoj koliziji, tako da se ona u žalbenom postupku u potpunosti može meritorno ispitati.

5. Žaleći se zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik navodi da je prvostupanjski sud propustio vrednovati činjenicu da je svjedokinja SD bila neposredno pored pokojne FD, da su se držale za ruke i zajedno kretale, dok se svjedokinja JD nalazila na drugoj strani ceste, kojom prilikom je još bio mrak i nepovoljne atmosferske prilike, odnosno magla, koji su otežavali vidljivost zbog čega smatra da je u dijelu u kojem se iskaz JD razlikuje od iskaza SD, valjalo zaključiti kako je vjerodostojan upravo iskaz svjedokinje SD. Nadalje, iz obrane optuženog ŽD proizlazi kako je prilikom približavanja raskrižju uočio pješački prijelaz sa svoje desne strane, a prije pješačkog prijelaza je vidio siluete ljudi koji su tamo stajali na početku pješačkog prijelaza. Stoga je utvrđenje da okrivljenik ŽD nije bio u mogućnosti vidjeti oštećenu FD zbog atmosferskih prilika pogrešno.

5.1. Sud prvoga stupnja je optuženika ŽD oslobodio od optužbe za kazneno djelo iz članka 227. stavak 1., 2. i 6. KZ/11 primjenjujući načelo in dubio pro reo jer na temelju rezultata dokaznog postupka nije mogao sa sigurnošću tvrditi da je optuženik počinitelj tog kaznenog djela.

5.2. Naime, u predmetnom su slučaju konkurirale dvije varijante načina i brzine kretanja oštećene pješakinje prije naleta vozila optuženika koje je prometni vještak ponudio analizirajući iskaze svjedokinja JD i SD. Svjedokinja JD iskazivala je kako na prvom ispitivanju tako i na raspravi pred sudom da je uočila kako su dvije pješakinje pokušale pretrčati kolnik pri čemu je jedna bila brža od druge i na istu je naletjelo vozilo optuženika, dok se druga povukla s kolnika unatrag za jedan korak. Svjedokinja SD navela je da je zajedno s oštećenom započela prelaziti kolnik pri čemu se oštećena prvo kretala normalnim korakom a zatim je ubrzala. Za varijantu kretanja oštećene prema iskazu svjedokinje JD, vještak je istaknuo da je nalet na oštećenu bio neizbježiv za kretanje vozilom optuženika pri brzini od 50 km/h te se isti mogao izbjeći samo za brzinu vozila od 38 km/h ili manje od toga. Za varijantu kretanja oštećene prema iskazu svjedokinje SD, vještak je naveo kako je postojalo dovoljno vremena boravka oštećene na kolniku da optuženi poduzimanjem snažnog kočenja zaustavi vozio prije samog naleta na oštećenu jer je prilikom stupanja na kolnik pješakinje vozilo bilo udaljeno oko 29,2 metra od mjesta naleta, pri čemu je za njegovu brzinu kretanja od 50km/h, zaustavni put vozila iznosio 25,4 metra.

5.3. Raspolažući s naprijed u bitnome iznijetim inačicama načina i brzine kretanja preminule oštećenice prije naleta vozila optuženika prvoga stupnja je zaključio da odlučne činjenice koje terete optuženika u ovom slučaju nisu utvrđene s izvjesnošću, odnosno potpunom sigurnošću, tj. da u pogledu njih postoji sumnja, zbog čega se one ne mogu smatrati pouzdano utvrđenima, slijedom čega je posegnuo za primjenom pravila iz članka 3. stavak 2. ZKP/08.

5.4. Naime, prvostupanjski je sud nakon što je prometni vještak analizirao dvije varijante nastanka prometne nesreće na temelju iskaza ovih dviju svjedokinja , a koje varijante daju različite zaključke o nastanku prometne nesreće i njezinog uzroka odlučio primijeniti institut in dubio pro reo, navodeći da sve činjenice moraju biti utvrđene do te mjere da ne daju nimalo sumnje u to da se događaj zbio upravo na način kako je to optuženiku stavljeno na teret te je imajući u vidu izostanak dokaza koji bi nedvojbeno upućivali da je optuženi počinio inkriminirano kazneno djelo na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom, dvojbu o tim činjenicama temeljem članka 3. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku/08, riješio na način koji je povoljniji za optuženika, primjenjujući pravilo in dubio pro reo te ga je oslobodio od optužbe na temelju zakonske odredbe navedene u izreci ove presude.

5.5. Državni odvjetnik osporava stav prvostupanjskog suda izražen u pobijanoj presudi i navodi da je bilo za očekivati da se iako kratkotrajno, vidi i silueta oštećene pješakinje imajući u vidu iskaz svjedokinje SD kao i dio iskaza prometnog vještaka Srećka Hlišća u kojem isti analizirao dinamiku kretanja pješakinje prije naleta u odnosu na iskaze svjedokinja SD.

5.6. Ovakvom argumentacijom državni odvjetnik nije doveo u razumnu sumnju zaključak suda prvoga stupnja na kojem se bazira pobijana oslobađajuća presuda u odnosu na inkriminaciju iz članka 227. stavak 1., 2. i 6. KZ/11.

5.7. Sud prvoga stupnja je, po mišljenju ovog žalbenog suda, iznio valjane i uvjerljive razloge kojima se vodio kod ocjene o postojanju dvojbe glede egzistiranja odlučn ih okolnosti (načina i brzine kretanja oštećenice pješakinje prije naleta vozila optuženika te posljedično tome mogućnosti opažanja optuženika inkriminirane zgode) imajući pri tom u vidu činjenicu atmosferskih prilika koje su nedvojbeno utvrđene ( prometna nesreća se dogodila u zimsko vrijeme oko 5,50 sati, da je bio mrak, vlažno vrijeme i magla), a koji atmosferski uvjeti su mogli utjecati na mogućnost uočavanja optuženika nailaska pješaka na kolnik, pogotovu u situaciji kada ih nije očekivao zbog upaljenog crvenog svjetla na semaforu za pješake te su stoga neosnovani žalbeni navodi državnog odvjetnika da je do prometne nesreće došlo zbog objektivno utvrđene nepažnje optuženika koji nije uložio odgovarajuću pažnju.

5.6. Preocjena dokaza koji žalitelj izlaže u žalbi dijelom nije sukladna sadržaju izvedenih dokaza te ne dovodi u pitanje ovakav činjenični zaključak prvostupanjskog suda. Da bi određena osoba bila proglašena krivom za neko kazneno djelo, potrebno je s potpunom izvjesnošću i izvan svake sumnje utvrditi okolnosti činjeničnog opisa u kojem moraju biti sadržana sva bitna obilježja inkriminiranog djela. Sud prvoga stupnja je, naime, pravilno postupio kada je na temelju raspoložive dokazne građe i njene analize primijenio odredbu članka 3. stavak 2. ZKP/08 kao osnovu za oslobađajuću presudu u odnosu na inkriminaciju iz članka 272. st. 1. 2. i 6 KZ/11.

6. Stoga slijedom iznijetih razloga žalba državnog odvjetnika i iz ove žalbene osnove nije prihvaćena.

7. Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Slijedom svega navedenoga, iz razloga jer žalba državnog odvjetnika nije osnovana, valjalo je istu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu primjenom članka 482. ZKP/08.

Dubrovnik, 18. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Marta Jelić