REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-92/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužitelja PD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 40315 Peklenica, zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, Ribnjak 40, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, VPS: 184,80 EUR, nakon zaključene glavne rasprave na ročištu održanom dana 1. srpnja 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja AD, odvjetničke vježbenice u uredu punomoćnika Josipa Pintarića, i punomoćnika tuženika Ive Šućura, dana 18. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7. točke 7.1. Ugovora o kreditu broj 340108, koji je sklopljen dana 3. lipnja 2005. između tužitelja PD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, u dijelu koji glasi:

„Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 2% (slovima: dvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj."

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, da tužitelju PD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 184,80 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 4. lipnja 2005. pa do isplate, i to:

po stopi od 15% godišnje u razdoblju od 4. lipnja 2005. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 30. lipnja 2026., po stopi od 5,40% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, da tužitelju PD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi nastale parnične troškove u ukupnom iznosu od 247,02 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. kolovoza 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate po stopi od 5,40% godišnje, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Odbija se daljnji zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 428,28 EUR.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 31. ožujka 2026. ovom sudu podnio tužbu kojom traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7. točke 7.1. Ugovora o kreditu broj 340108 od 3. lipnja 2005. u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 2 % od iznosa kredita, te isplatu iznosa od 184,80 EUR s kamatama od dana ustege naknade. Navodi da je s pravnim prednikom tuženika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, dana 3. lipnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 340108, temeljem kojeg mu je odobren nenamjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.600,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora važećem na dan isplate, na rok otplate od 96 mjeseci. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 2 % od iznosa odobrenog kredita, što čini 184,80 EUR, naplaćena je tužitelju dana 3. lipnja 2005. prigodom puštanja kredita u tečaj. Tuženik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. pravni je sljednik VOLKSBANK d.d. te je kao takav pasivno legitimiran.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome ističe: (i) prigovor miesne nenadležnosti ovog suda s pozivom na odredbu čl. 12.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu kao sjedištu kreditora; (ii) prigovor previše visoke vrijednosti predmeta spora, uz pozivanje na praksu VSRH Rev-1264/07-2 i odluke Općinskog građanskog suda u Zagrebu; (iii) prigovor zastare s triju različitih osnova — kao naknada štete (čl. 230. ZOO, subjektivni rok 3 godine i objektivni rok 5 godina), kao potraživanje povremenih davanja (čl. 226. ZOO, 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja), te kao stjecanje bez osnove (čl. 371. ZOO, 5 godina od sklapanja ništavog pravnog posla), pozivajući se pritom na presudu VSRH Rev x 183/2011 i pravna mišljenja prof.dr.sc. HD i prof.dr.sc. MD; (iv) po osnovi naknade za obradu i administraciju kredita tuženik tvrdi da se radi o jasnoj, uočljivoj i lako razumljivoj odredbi navedenoj na prvoj stranici ugovora u točno određenom postotku od 2 %, da se o odredbi individualno pregovaralo te da tužitelj nije predložio niti jedan dokaz koji bi tu tvrdnju osporio, pozivajući se na presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022.; (v) tuženik ističe kako nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 81. ZZP/03 za utvrđenje nepoštenosti odredbe te se protivi dokaznom prijedlogu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

3. Iz odgovora na tužbu proizlazi da tuženik tužitelju pristupa kao potrošaču, budući da na više mjesta upućuje na potrošačko svojstvo tužitelja, što sud uzima kao nesporno. Sporna je isključivo osnovanost tužbenog zahtjeva — to jest pravno pitanje je li odredba članka 7. točke 7.1. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna, i je li tužbeni zahtjev zastario — na koje sud mora odgovoriti svojom odlukom sukladno i procesnim pravilima o teretu dokazivanja.

4. U dokaznom je postupku sud izvršio uvid u spis (listovi 1–284) kao i u spis P- 166/2020. Sud je kao nepotrebne odbio izvesti dokaze po dokaznim prijedlozima tužitelja: saslušanje tužitelja, knjigovodstveno-financijsko vještačenje, budući da činjenice na koje su predložena ta dokazna sredstva među strankama nisu bile sporne. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno (čl. 8. Zakona o parničnom postupku, "Službeni list SFRJ" br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008.; 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Što se tiče prigovora tuženika da je ovaj sud mjesno nenadležan, sud taj prigovor ocjenjuje neosnovanim i odbija ga iz sljedećih razloga. Tuženik je pravna osoba sa sjedištem izvan područja ovoga suda, ali s poslovnom jedinicom koja se nalazi(la) na području ovoga suda. Predmetni ugovorni odnos nastao je u povodu djelatnosti navedene poslovne jedinice. Sukladno članku 59. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Time je ovaj sud po zakonu alternativno nadležan sud, pri čemu izbor između nadležnih sudova pripada tužitelju. Odredba čl. 59. ZPP-a kojom se uspostavlja nadležnost suda na području poslovne jedinice ima karakter prisilne procesne norme u korist stranke čiji je spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice. Ugovorno isključivanje te nadležnosti na štetu potrošača predstavlja suprotnost zakonu, te se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Naime, sukladno članku 70. ZPP-a, stranke se mogu sporazumjeti o nadležnosti samo ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost te uz uvjet da je takav sporazum sklopljen u pisanom obliku i da se tiče određenog spora koji proistječe iz određenog pravnog odnosa. U potrošačkim odnosima, gdje tuženik kao trgovac unaprijed formulira standardni ugovor, potrošač nema stvarnog utjecaja na odredbu o nadležnosti — takva odredba stoga ne zadovoljava uvjete valjanog sporazuma o nadležnosti u smislu čl. 70. ZPP-a. Naime ugovorna odredba kojom se tuženiku — trgovcu — unaprijed osigurava isključiva nadležnost suda njegova sjedišta, a da potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, predstavlja nepošten ugovorni uvjet u smislu članka 53. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), budući da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Posebno, članak 54. točka 19. ZZP-a izrijekom navodi kao potencijalno nepoštenu upravo onu odredbu kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom. Ugovorna odredba koja potrošaču onemogućava tužbu pred sudom u čijem je području obavljena transakcija putem poslovne jedinice tuženika neposredno otežava to pravo. Sukladno članku 59. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, pri čemu ništetnost te pojedine odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora ako ugovor može opstati bez nje.

6. Nadalje, tuženik je istaknuo da je naznačena vrijednost predmeta spora previsoka te je predložio utvrđivanje VPS-a u iznosu od 184,80 EUR, što odgovara visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva. Sud je rješenjem od 1. srpnja 2026. (donesenim na pripremnom ročištu) utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 184,80 EUR, i to na temelju ustaljene sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj, kada se uz kondemnatorni tužbeni zahtjev ističe i deklaratorni zahtjev koji mu služi kao pravna osnova (utvrđenje ništetnosti ugovorene odredbe radi opravdanja zahtjeva za povratom naplaćenog iznosa), vrijednost predmeta spora utvrđuje se prema visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva (Rev-1264/07 -2 od 29. listopada 2008). Pri tome valja reći da članak 14. stavak 3. Zakona o sudskim pristojbama (dalje: ZSP) propisuje temeljno pravilo: vrijednost predmeta spora radi naplate pristojbe utvrđuje se prema odredbama zakona kojim se uređuje parnični postupak, ako ZSP-om nije drukčije propisano. Ključna je pri tome odredba članka 21. stavka 1. točke 6. ZSP-a, koja propisuje da se u sporovima o utvrđivanju prethodnih pravnih pitanja u kojima se istodobno ne traži restitucija, naknada štete ili bilo kakva isplata, kao VPS uzima iznos ne veći od 1.327,22 EUR. Ova odredba sadrži izričitu pretpostavku a contrario: ako se uz deklaratorni zahtjev istodobno traži isplata (kondemnatorni zahtjev), tada se navedeni fiksni iznos ne primjenjuje. U tom slučaju nije više riječ o čistom deklaratornom sporu, pa VPS ne može biti ograničen na 1.327,22 EUR, nego se utvrđuje prema vrijednosti novčanog (kondemnatornog) zahtjeva. Iz toga logično slijedi: deklaratorni zahtjev koji funkcionalno služi samo kao pravna osnova (prethodno pitanje) za kondemnatorni zahtjev nije samostalni predmet spora — on nema vlastitu vrijednost koja bi se mogla pribrajati. Tome su sukladne i odredbe ZPP-a — čl. 35. i čl. 37. Članak 35. ZPP-a propisuje da se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate, parnični troškovi i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev. Članak 37. stavak 2. ZPP-a propisuje da se, kada zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva: Prema tome deklaratorni i kondemnatorni zahtjev koji su u funkcionalnoj (instrumenalnoj) svezi ne smatraju se dvama ravnopravnim zasebnim zahtjevima — deklaratorni je samo sredstvo za utvrđenje osnovanosti novčanog. Konačno, članak 40. ZPP-a uređuje situacije kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu — tada je mjerodavna vrijednost koju je tužitelj naznačio u tužbi. Ova odredba, međutim, ne dolazi do primjene kada tužba uz utvrđujući zahtjev sadržava i jasno određeni novčani (kondemnatorni) zahtjev — tada je mjerodavna vrijednost tog novčanog zahtjeva, kako to proizlazi iz smislenog tumačenja citiranih zakonskih odredaba.

7. Iz isprava u spisu utvrđeno je:

(a) Da su tužitelj PD i pravni prednik tuženika VOLKSBANK d.d., Zagreb, dana 3. lipnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 340108, temeljem kojeg je korisniku kredita odobren nenamjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.600,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora važećem na dan isplate, na rok otplate od 96 mjeseci.

(b) Da je odredbom članka 7. točke 7.1. Ugovora o kreditu određena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 2 % od iznosa kredita, minimalno 200,00 HRK, koja se naplaćuje jednokratno prigodom puštanja kredita u tečaj.

(c) Da je tužitelju dana 3. lipnja 2005. naplaćena naknada u iznosu od 184,80 EUR (u kunskoj protuvrijednosti), što je razvidno iz Potvrde HPB d.d. od 26. siječnja 2026., a što ni tuženik ne osporava.

(d) Da je tuženik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. pravni sljednik VOLKSBANK d.d. te je kao takav pasivno legitimiran.

(e) Da je pred ovim sudom u predmetu P-166/2020 vođen postupak u materijalno i pravno srodnoj stvari između istovrsnih vrsta stranaka, koji je uzet na uvid, te iz kojeg između ostalog proizlazi da je tužitelju u ugovornom odnosu koji je predmet i ovog postupka potvrđeno potrošačko svojstvo.

8. Tuženik ističe prigovor zastare s nekoliko različitih osnova — kvalificirajući potraživanje tužitelja kao naknadu štete, potraživanje povremenih davanja ili stjecanje bez osnove — i u svakom slučaju zaključuje da je zastara nastupila. Sud ovaj prigovor ocjenjuje neosnovanim iz sljedećih razloga. U ovom postupku tužbenim je zahtjevom traženo utvrđenje ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi (deklaratorni zahtjev) i isplata iznosa koji je s osnove takve ništetne odredbe naplaćen (kondemnatorni restitucijski zahtjev). Pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva sukladno odredbi članka 110. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i izmjene; dalje: ZOO) — na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti te se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba bez vremenskog ograničenja. Što se tiče kondemnatornog restitucijskog zahtjeva za povrat iznosa naplaćenog po ništetnoj odredbi, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. (poslovni broj Su-IV-47/2020) zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok za restitucijski zahtjev iz ništetnog ugovora odnosno ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena. U konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita do donošenja ove presude nije bila predmetom posebne sudske odluke kojom bi njezina ništetnost bila utvrđena u postupku koji se odnosi na ovaj konkretni Ugovor, pa će zastarni rok za restitucijski zahtjev početi teći tek pravomoćnošću ove presude. Stoga prigovor zastare nije osnovan.

9. Sud je ispitivao je li odredba članka 7. točke 7.1. Ugovora o kreditu broj 340108, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 2 % od iznosa odobrenog kredita, nepoštena u smislu tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03, NN 96/03).

10. Radi se o tipskom ugovoru banke koji je u cijelosti unaprijed formuliran. Odredba o ulaznoj naknadi standardna je odredba kreditnih ugovora banke kojoj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati ni na sadržaj ni na visinu. Prema odredbi članka 81. stavka 2. ZZP/03, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Prema odredbi članka 81. stavka 4. ZZP/03, teret dokazivanja da se o odredbi pregovaralo leži na tuženiku.

11. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da su uvjeti bili jasno navedeni u Ugovoru, da je odredba navedena na lako uočljivom mjestu bez sitnog tiska, da je tužitelju bilo poznato kreditno uvjetovanje i da je u svakom trenutku mogao odustati od sklapanja, te se poziva na presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-2101/2022-4 kojom je drugostupanjski sud zauzeo stajalište da je tužiteljici u tamošnjem predmetu bila dostupna informacija o razlici u visini naknade ovisno o statusu klijenta, što je upućivalo na individualne pregovore. Međutim, ovaj predmet materijalno je drukčiji: tuženik nije predložio niti jedan konkretan dokaz iz kojeg bi u ovom predmetu proizlazilo da je s tužiteljem PD individualno pregovarano o visini ili sadržaju naknade za obradu kredita — nije predložio saslušanje svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora, niti je predočio internu kreditnu dokumentaciju iz koje bi to proizlazilo. Navodi tuženika ostaju na razini paušalnih tvrdnji. Sam Ugovor o kreditu broj 340108 je unaprijed tiskani standardni formular s unaprijed popunjenim uvjetima, a odredba o naknadi za obradu kredita u postotnom iznosu od 2 % navedena je bez ikakve mogućnosti pregovaranja o njezinoj visini ili sadržaju. Sud utvrđuje da o spornoj odredbi nije bilo individualnih pregovora.

12. Odredba članka 7. točke 7.1. Ugovora predviđa jednokratnu naknadu za „obradu zahtjeva i administraciju kredita" u visini 2 % od iznosa kredita. Ni iz Ugovora ni iz bilo kojih Općih uvjeta koji su bili primjenjivi nije razvidno koje su to konkretne usluge ili troškovi banke koji se tom naknadom podmiruju. Naknada je određena isključivo kao postotak od odobrenog iznosa kredita, neovisno o stvarnom opsegu administrativnih radnji ili troškova obrade. Tužitelju pri sklapanju ugovora nisu pojašnjene usluge za koje se naknada naplaćuje niti struktura naknade. U ugovoru nije navedeno ni po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovnom, srednjem ili prodajnom), ni koji će datum biti relevantan za primjenu tečaja — dan sklapanja ugovora, dan isplate kredita ili neki treći dan. Upravo ta neodređenost u pogledu tečajnog obračuna naknade čini odredbu nedovoljno određenom i neodredivom. Sukladno praksi Suda Europske unije (presuda od 30. travnja 2014. u predmetu C- 26/13), načelo transparentnosti zahtijeva da potrošač može razumjeti ne samo gramatički sadržaj odredbe, nego i njezine ekonomske posljedice — dakle da zna koje usluge i troškove plaća. Tuženik nije dokazao da je tužitelju pojašnjena svrha i struktura naknade prije sklapanja ugovora. Odredba stoga nije transparentna u materijalnom smislu koji zahtijeva Direktiva 93/13/EEZ implementirana u ZZP/03, pa je podložna ispitivanju poštenosti.

13. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP/03, nepoštenom se smatra ugovorna odredba koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbama tada važećeg Zakona o obveznim odnosima o ugovoru o kreditu nije predviđena naknada za obradu kreditnog zahtjeva kao zakonska obveza korisnika kredita. Time što je tuženik nametnuo tužitelju obvezu plaćanja naknade koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima, pravni položaj tužitelja nepovoljniji je od onog koji bi mu inače bio zajamčen zakonom. Odgovor na pitanje uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom toga bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava — tj. zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, ili mu se nameće neka druga dodatna obveza ili naknada. U konkretnom slučaju ugovor je pripremio tuženik, dok je tužitelj na unaprijed postavljene uvjete morao pristati da bi uopće mogao ishoditi kredit. Tuženik nije dokazao da naknada od 184,80 EUR odgovara stvarno pruženim uslugama ili stvarno nastalim troškovima obrade kreditnog zahtjeva — naknada je određena kao 2 % od iznosa kredita bez ikakve veze s konkretnim opsegom rada ili nastalim troškovima banke, što upućuje na to da naknada nije ekvivalent za konkretno pruženu uslugu, nego nametnuto dodatno financijsko opterećenje potrošača. Test nepoštenosti ne može se temeljiti isključivo na činjenici izostanka pregovora, već sud mora sagledati sve okolnosti: je li odredba jasna i lako razumljiva (zahtjev transparentnosti), ostale ugovorne odredbe, te narav usluge koja je predmet ugovora — u smislu čl. 81. st. 1. u svezi čl. 83. i čl. 85. ZZP/03. Upravo ovaj sveobuhvatni test potvrđuje nepoštenost sporne odredbe: odredba čl. 7. t. 7.1. Ugovora ne opisuje nikakve konkretne usluge ni troškove koji se podmiruju naknadom, tužitelju pri sklapanju ugovora te okolnosti nisu bile pojašnjene, na sam sadržaj odredbe nije imao nikakav utjecaj, a neodređenost tečajnog obračuna naknade dodatno isključuje mogućnost da potrošač unaprijed predvidi ekonomske posljedice takve obveze. Sukladno presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ugovorna odredba kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za obradu kredita može uzrokovati znatniju neravnotežu na štetu potrošača kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

14. Kako se o spornoj odredbi nije individualno pregovaralo, ona nije transparentna u materijalnom smislu i uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, a tuženik nije dokazao da naknada odgovara stvarno pruženim uslugama, sud utvrđuje da je odredba članka 7. točke 7.1. Ugovora o kreditu broj 340108 u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita nepoštena i ništetna sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03. Ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, koji može opstati bez nje sukladno odredbi članka 87. stavka 2. ZZP/03 u svezi članka 105. stavka 1. ZOO-a.

15. Tuženik je naknadu za obradu kredita u iznosu od 184,80 EUR naplatio na osnovi ništetne ugovorne odredbe, što čini stjecanje bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a. Tuženik je dužan naplaćeni iznos vratiti tužitelju sukladno članku 1111. stavku 1. ZOO-a. S obzirom na to da je tuženik banka koja je ništetnu odredbu sama formulirala i uvrstila u standardni potrošački ugovor te je na temelju te odredbe stjecala naknadu bez odgovarajuće protučinidbe, smatrat će se nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. ZOO-a. Kao takav, tuženik je dužan platiti zatezne kamate na primljeni iznos od dana stjecanja — to jest od 3. lipnja 2005., kada je naknada ustegnuta.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojima je stranka koja je u cijelosti izgubila parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi potrebne troškove postupka. Budući da je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen, tuženik je dužan naknaditi tužitelju sve potrebne troškove. Sud je tužitelju dosudio troškove u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 i 107/25; dalje Tarifa), prema kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife), polazeći od utvrđene vrijednosti predmeta spora od 184,80 EUR (raspon Tbr. 7. točke 2. Tarife — VPS od 0,00 do 332,00 EUR → 25 bodova), kako slijedi:

1. Sastav tužbe (25 bodova × 2,00 = 50,00 EUR + PDV 25%) — Tbr. 7. t. 2. i Tbr. 46. Tarife

62,50

2. Podnesak tužitelja — očitovanje na odgovor na tužbu (Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 46.)

62,50

3. Zastupanje na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi dana 1.7.2026. (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 46.)

62,50

4. Zastupanje na ročištu za objavu presude 18.8.2026. (Tbr. 9. t. 3. i Tbr. 46.)

31,25

5. Sudska pristojba na tužbu (50 %), sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (NN 50/26) 13,27

6. Sudska pristojba na presudu (50 %), sukladno ZSP i Uredbi

15,00

UKUPNO

247,02

O trošku je odlučeno kao pod toč. III. izreke presude.

U Čakovcu 18. kolovoza 2026.

Sutkinja: Ivana Starčević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka odluke, nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda, u pisanom obliku u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Žalba se može predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike koji su ispunili uvjete za pristup tom sustavu.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.