Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-656/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Zoranu Švaci, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupane po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-372/2019-38 od 6. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 18. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-372/2019-38 od 6. studenog 2023.,u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-372/2019-38 od 6. studenog 2023., u pobijanom dijelu pod točkama II., III. i IV. izreke presude u kojim dijelovima se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom ( sadržanom u presudi i rješenju ) je:

- pod točkom I. izreke utvrđeno da je djelomično ništetan Ugovor o namjenskom kreditu broj [broj kredita], kreditna partija: 7103902198 od 25. listopada 2007. sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita i to ugovorna odredba čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno ispunjenje s valutnom klauzulom odnosno valutna klauzula prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa,

- pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati iznos od 1.963,17 EUR/14.791,54 kn[1] zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na dospjele pojedinačne mjesečne iznose pobliže navedene pod tom točkom izreke,

- pod točkom III. izreke je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.832,63 eura/13.807,95 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja 6. studenoga 2023. pa do isplate, u roku od 15 dana,

- pod točkom IV. izreke je odbijen u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.

2. Prvostupanjskim rješenjem istoga suda je utvrđeno da je tužba djelomice povučena i to radi utvrđenja da je djelomično ništetan Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2016 broj računa: 7103902198 sklopljen između stranaka 9. siječnja 2016. i to ugovorne odredbe čl. 2 i čl. 8. kojim je ugovorena konverzija valute CHF u EUR te valutna klauzula vezana uz EUR.

3. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti ( pod točkama I., II., III. i IV., izreke ) žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP), ukazujući izričito na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6., 11. i 12. ZPP te čl. 354. st. 1. u svezi čl. 190., 191. i 502 c ZPP, sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka prema troškovniku, sve uvećano za pripadajuće zatezne kamate, a podredno da rješenjem ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama. Potražuje i troškove žalbenog postupka.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava iznesene žalbene navode tuženika sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu sklopljenom između straka 2007. u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, kao i restitucijski zahtjev za isplatom.

7. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.

1 Prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 koji se odnosi na sve iznose iskazane u valuti HRK i EUR; st. 2. ZPP na koje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, kao niti povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izričito upire tuženik.

8. Također, neosnovano je i pozivanje tuženika na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. u svezi čl. 190., 191. i 502 c ZPP, koja je sadržajno povezana sa pravom na pravično suđenje, zajamčenog odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), a obzirom da je prvostupanjski sud pobijanu odluku donio na temelju provedenih dokaza u sklopu kojih je objema strankama pružena razumna mogućnost da iznose stajališta i brane svoja prava pod uvjetima koji ih nisu stavljali u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika. Osim što je strankama pružena mogućnost izložiti argumente pod jednakim uvjetima, prvostupanjski sud je u sklopu pozitivne obveze, pobijanom sudskom odlukom pružio dostatne i relevantne razloge koji su zasnovani na okolnostima konkretnog slučaja. Također je neosnovano i pozivanje tuženika na povredu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP obzirom da u konkretnom slučaju nije prekoračen tužbeni zahtjev.

9. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su tužitelj i tuženik 25. listopada 2007. zaključili ugovor o kreditu broj: [broj kredita], kreditna partija: 7103902198, kojim je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita, iznos od 23.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita i ugovorenim rokom otplate od 180 mjeseci,

- da je ugovorom o kreditu kao namjena ( čl. 6. ugovora ) navedeno dovršenje obiteljske kuće, dok je čl. 2. navedeno da se kredit vraća u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i Ugovorom o odobravanju stambenih kredita zaposlenicima društva Triglav osiguranje d.d.,

- da je odredbom čl. 2. osim toga ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu na dan sklapanja ugovora iznosi 5%. Kamatna stopa je od stavljanja kredita u otplatu do 30.6.2008. ugovorena kao fiksna, a istekom tog razdoblja do otplate se obračunava kao promjenjiva u skladu sa važećim odlukama kreditora,

- da je odredbom čl. 7. ugovorena valutna klauzula u CHF obzirom da je ugovoreno kako korisnik kredita isti otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF, pri čemu prvi anuitet iznosi 181,89 CHF,

- da su stranke 9. siječnja 2016. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 1/2016, broj računa: 7103902198 kojim je izvršena konverzija kredita i u sklopu koje je proveden izračun sa novom glavnicom te utvrđen iznos preplate,

- da je prvostupanjski sud proveo dokaz financijskim vještačenjem po imenovanom vještaku Sanji Pernjak koja je dostavila pismeni nalaz i mišljenje ( str. 175-201 spisa ) koji je potom iznijela i usmeno na ročištu za glavnu raspravu 22. rujna 2023., a iz kojeg u bitnom proizlazi:

a) da je banka od 1. 3. 2008. do izračuna konverzije, mijenjala kamatne stope, čiji pregled je vještak iskazao u tablici 2 nalaza i mišljenja ( str. 179 spisa),

b) da razlika anuiteta zbog promjene kamatnih stopa do izračuna konverzije, ukupno iznosi 284,96 CHF odnosno 1.251,28 kn ili 166,07 eura,

c) da razlika uslijed promjene tečaja ( valutne klauzule ) iznosi ukupno 22.132,28 kn ili 2.937,46 eura,

d) da je pod uvjetom da se primjeni početna kamatna stopa od 5% godišnje i tečaj koji je važio na dan korištenja kredita, tužitelj do 30. 09. 2015., više uplatio 23.383,56 kn ili 3.103,53 eura,

e) da je po izračunu konverzije na 30. 9. 2015. neotplaćena glavnica iznosila 13.113,95 CHF, a glavnica po početnom otplatnom planu i tečaju na taj dan iznosi 13.122,65 CHF,

f) da ukoliko se iz preplate utvrđene u izračunu konverzije namire više uplaćeni iznosi od 15. 1. 2008. do 15. 11. 2011. u iznosu od 8.592,02 kn i obračuna kamata na te iznose od 5.419,18 kn, preplaćeni iznos na 30. 09. 2015. iznosi 14.791,54 kn ili 1.963,17 eura.

10.1. Polazeći od tako provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud kao prvo zaključuje da tužitelj ima status potrošača ( toč. 9.-12. obrazloženja), potom da se na konkretan predmet mogu primijeniti pravila iz kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (između ostalih i tuženika) te da pravomoćna odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika .

10.2. Nadalje, u sklopu ispitivanja nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule u osnovnom ugovoru o kreditu, prvostupanjski sud utvrđuje da je ugovaranje u tom dijelu bilo nepošteno i posljedično ništetno pri čemu polazi od odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07; dalje: ZZP/07 ) koja se primjenjuje prema trenutku sklapanja ugovora, te zaključuje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ( sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu ) neodređena i nepoštena, da se o njoj nije pregovaralo, da je sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru, da je položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora bio slabiji jer je tuženik raspolagao stručnim znanjem, da je u tom smislu postupljeno protivno načelu savjesnosti i poštenja. U odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope sadržane u čl. 2. osnovnog ugovora, prvostupanjski sud utvrđuje da je i ona nepoštena jer nije bila predmetom pojedinačnih pregovora, a dovodi do značajne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača jer je omogućila jednoj ugovornoj strani – banci, da promijeni kamate bez mogućnosti tužitelja da na to utječe, pri čemu tužitelju nije bilo moguće provjeriti opravdanost razloga za takvu promjenu, a ugovor ne sadrži precizan način promjene, već ovisi o odluci banke, pa je takva odredba jasna i uočljiva, ali ne i razumljiva jer ne objašnjava razloge i mehanizam za promjene kamatnih stopa, uslijed čega je potrošač doveden u neravnopravan položaj.

10.3. U odnosu na sporno pitanje da li tužitelj kao potrošač ostvaruje pravo na isplatu u slučaju kada je nesporno sklopljen dodatak osnovanom ugovoru o kreditu odnosno provedena konverzija, prvostupanjski sud pronalazi da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, ali zaključuje da u konkretnom slučaju konverzijom nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, te nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koje stajalište temelji na analizi knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka. Prvostupanjski sud pri tome usvaja tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 14.791,54 kn (1.963,17 eura) koji je utvrđen na način da su iz preplate utvrđene u izračunu konverzije namireni više uplaćeni iznosi od 15. 1. 2008. do 15. 11. 2011. u iznosu od 8.592,02 kn i obračunata kamata na te iznose od 5.419,18 kn.

10.4. Zaključno prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111., čl. 1115. i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima dosuđuje taj iznos, odbijajući pri tome prigovor zastare koji pobliže obrazlaže pod točkama 50. do 55. obrazloženja.

11. Tužitelj u žalbenim navodima detaljno osporava prvostupanjsku presudu u svim točkama ( toč. I. do IV. izreke ), pri čemu sadržajno u bitnom navodi kako se tužitelj uopće nije pozvao na presude iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača ( pa da ona nije primjenjiva na predmetni spor), da u tužbenom zahtjevu nije precizno označen dio teksta koji se konkretno odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi koje se osporavaju, u odnosu na kondemnatoran dio presude tuženik opsežno ( toč. 16. do 60. žalbe ) zastupa stajalište da tužitelj ne može ostvarivati pravo na bilo kakvu pravnu zaštitu u slučaju kada je provedena konverzija osnovnog ugovora, osporava i samo svojstvo potrošača ( toč. 61. do 72 žalbe ) ističući kako je tužitelj bio dužan dokazati takvo svojstvo, a ono ne dokazuje to što je kredit dobiven radi dovršenja kuće . Osporava i samu visinu dosuđenog iznosa pod točkom III. izreke navodeći kako iskazani kunski iznos ne odgovara onom u valuti eur, kako se tuženik protivio pravnom raspolaganju tužitelja sadržanom u podnesku od 15.06.2023. koji smatra da čini preinaku i koja nije bila svrsishodna za rješavanje konačnog spora, kako se postupanje tužitelja nakon provedenog vještačenja ne može opravdati samim vještačenjem koje predstavlja dokazno sredstvo, a ne pomoćni alat tužitelju za korigiranje zahtjeva, kako je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i u pogledu zateznih kamata, kako nema mjesta primjeni odredbe čl. 502 c ZPP koja je stupila na snagu 1. srpnja 2013. a ugovor o kreditu je sklopljen 2007., kako Direktiva 93/13 nije primjenjiva na originalni ugovor jer je RH pristupila Europskoj Uniji 1. srpnja 2013., kako je neosnovana primjena početka tijeka zastarnog roka s obzirom na preinaku tužbenog zahtjeva, kako je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i u vezi s valutnom klauzu lom te konačno kako je takva pogrešna primjena prisutna i u sklopu odluke o troškovima postupka.

12. Razmatrajući tako iznesene žalbene navode tuženika, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio djelomičnu pravilnosti istih u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu te posljedično i odluku o troškovima postupka, dok žalbeni navodi u odnosu na utvrđenje djelomične ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora koji je između stranka sklopljen u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

13. Kako je žalitelj žalbene navode iznio opsežno ( ukupno 144. točke obrazloženja na 27 stranica ) iznoseći višestruke i brojne primjedbe na prvostupanjsku odluku i provedeni postupak, to drugostupanjski sud prije svega smatra nužnim ukazati da pravo na obrazloženu sudsku odluku ( kao jedan o procesnih aspekata prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. Konvencije ) nije apsolutno te se ne može tumačiti na način da sudovi moraju detaljno odgovoriti na svaki navod stranke, već su dužni pružiti dostatne, ozbiljne i relevantne razloge koji ovise o okolnostima konkretnog slučaja, navodima stranaka te pravnoj naravi postupka ( u tom smislu i Ustavni sud RH u odluci broj U-III-953/2022 od 10. studenoga 2022.).

14. U tom smislu će se i na žalbene navode tuženika koji su u bitnom sažeti pod točkom 11. ovog obrazloženja, ukazati na dostatne i relevantne razloge odlučne za predmet spora i pravnu narav konkretnog spora.

15. U tom smislu, u odnosu na tvrdnju tuženika da se tužitelj nije pozvao na pravomoćne odluke iz parničnog postupka koji je pokrenut pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. od strane Udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, valja ukazati da se tužitelj već u tužbi jasno i nedvosmisleno ( točke IV. i V. činjeničnog supstrata tužbe ) pozvao na takve odluke i njezina utvrđenja, navodeći da smatra kako je tuženica već u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača, zaključujući ugovorne odredbe koje su u utvrđenim dijelovima bile nepoštene i ništetne.

16. Stoga su žalbeni navodi tuženika istaknuti u tom smjeru ( toč. 6. i 7. obrazloženja ) neosnovani i netočni, kao što su nepravilne i druge dvije slične tvrdnje koje se iznose u žalbi ( da nema mjesta primjeni odredbe čl. 502 c ZPP koja je stupila na snagu 1. srpnja 2013. a ugovor o kreditu je sklopljen 2007., te da Direktiva 93/13 i samo EU pravo nije primjenjivo na originalni ugovor jer je RH pristupila Europskoj Uniji 1. srpnja 2013.).

17. U tom smislu valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje kako se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu , pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Iako žalitelj pravilno navodi da je odredba čl. 502. c ZPP u smislu čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11) stupila na snagu trenutkom pristupa RH Europskoj Uniji odnosno 1. srpnja 2013., učinak i doseg predmete odredbe se odnosi na pravomoćno utvrđenje iz presuda i postupaka kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ne na odredbe osnovnih ugovora o kreditima koje su zaključivali pojedini potrošači u vremenskom periodu od 2004. do 2008. godine. Stoga tuženik u iznošenju takvih žalbenih razloga ( točke 101. i 102. žalbe ) polazi od nepravilne pretpostavke budući se odredba čl. 502. c ZPP odnosi izravno na posljedice kolektivne tužbe i zaštite potrošača ( koje nastupaju nakon stupanja na snagu te odredbe), a koje su kao tako neizravno i posljedično povezane sa postupanjem banaka u ranijim periodima obuhvaćenim takvim tužbama.

18. U odnosu na stajalište o neprimjenjivanju Direktive 93/13 na osnovni ugovor koji je sklopljen između stranaka, valja navesti sljedeće. Naime, kako su stranke predmetni ugovor o kreditu sklopile 25. 10. 2007., to se mjerodavan propis primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) a koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022., 59/2023. i 59/2026. ).

19. Dakle, Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001., sa ciljem koji je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Stoga, iako trenutak formalnog pristupa RH Uniji 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe ZZP koje su još 2003. implementirale u cijelosti odredbe konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo, i koje odredbe ZZP se primjenjuju na konkretan ugovorni odnos.

20. Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003., to ne postoje zapreke da se u tumačenju implementiranih pojmova i instituta ( poput provođenja testa poštenja ) ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova, te ih prihvati u sklopu procesne autonomije. U tom smislu i Ustavni sud Republike Hrvatske iznosi stajalište da se u sklopu kolektivne tužbe i zaštite koja je potrošačima pružena tim putem , raspravljalo pitanje koje je provedeno tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora ( USRH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 16. obrazloženja).

21. Stoga i takve prigovore tuženika valja odbaciti kao neosnovane jer nacionalni sudovi u konkretnom slučaju mogu tumačiti domaće pravo u duhu prava EU kao dopunskog interpretativnog izvora prava.

22. Nadalje, u odnosu na prigovore tuženika koje usmjerava na osporavanje samog svojstva potrošača tužitelja i u sklopu kojeg smatra da je riječ o činjenicama čije dokazivanje je na tužitelju, valja ukazati da pojam potrošača sukladno obvezujućoj praksi Suda Europske unije, u smislu autonomnosti i objektivnosti, treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju, kao i da li određeni ugovorni odnos predstavlja djelovanje izvan okvira obrta, poduzeća i profesije (predmet C-534/15 F od 14. rujna 2016., ECLI:EU:C:2016:700; toč. 32.), što proizlazi i iz odredbe čl. 3. ZZP/07.

23. U tom smislu iz prvostupanjskog postupka proizlazi da je čl. 6. ugovora koji je tužitelj sklopio sa tuženikom 2007., navedeno da se sklapa sa namjenom dovršenja obiteljske kuće. Nadalje, iz čl. 2. Ugovora ( str. 8 spisa ) proizlazi da tuž itelj kao korisnik kredita mora platiti kredit u anuitetima i kamatama u skladu sa ugovorom o odobravanju stambenog kredita zaposlenicima društva Triglav osiguranje d.d., pa i iz te odredbe proizlazi kako je riječ stambenom kreditu koji je dodijeljen tužitelju kao potrošaču. Treću okolnost koja govori u prilog tome da tužitelj predstavlja potrošača čini nesporna činjenica da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju osnovnog ugovora u skladu za odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15; dalje: ZID ZPK ) koja je uredila obveze između banaka kao vjerovnika i potrošača, pri čemu je odredbom čl. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano da se tim Zakonom uređuju ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje ovaj Zakon.

24. Prema tome, sve gore navedene okolnosti, zajedno sa tvrdnjama tužitelja iznesenim u tužbi, čine čvrste dokaze u smjeru toga da tužitelj predstavlja potrošača, slijedom čega je, protivno stajalištu tuženika, teret dokazivanja činjenice da tužitelj eventualno nema to svojstvo, na tuženiku, a ne tužitelju ( u tom smislu i pravno shvaćanje VSRH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“).

25. Kako tuženik u konkretnom slučaju nije predložio dokaz saslušanjem tužitelja, niti drugi dokaz u prilog tvrdnjama da tužitelj ne predstavlja potrošača, a iz samog ugovora koji je sklopljen između stranaka te provođenja konverzije proizlazi da je tužitelj nastupao u svojstvu potrošača, to niti tako izneseni žalbeni navodi nisu osnovani.

26. U odnosu na daljnje navode tuženika kojim osporava utvrđenje djelomične ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio nepoštenost i posljedičnu ništetnost osnovnog ugovora o kreditu u tom dijelu, pri čemu tvrdnje da u tužbenom zahtjevu nije precizno označen dio teksta koji se konkretno odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi koje se osporavaju, ne utječu na pravilnost prvostupanjske odluke.

27. Naime, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane odluke ( toč. 20. i 21. obrazloženja ) sadržajno naveo odredbe čl. 2. i 7. osnovnog ugovora o kreditu u sklopu kojih je ugovorena valutna klauzula u CHF odnosno promjenjiva kamatna stopa, pa izreka u kojoj se navodi da su predmetne odredbe tih članaka nepoštene i posljedično ništetne u dijelu u kojem je provedeno takvo ugovaranje ( promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF ) ne isključuje mogućnost takvog oblikovanja izreke prvostupanjske odluke, i onda kada nije citirana izrijekom sama odredba osnovnog ugovora ( već se na nju pozvalo u sklopu obrazloženja odluke).

28. Nadalje, u odnosu na djelomičnu ništetnosti takvih odredbi osnovnog ugovora, valja ponoviti da je u okviru kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da su banke ( između kojih i tuženik ) u vremenskom periodu koje obuhvaća i trenutak sklapanja konkretnog ugovora između stranaka ( 25. 10. 2007. ) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa , koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U odnosu na valutnu klauzulu je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018 -11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da su banke i u tom dijelu povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07, pa je i postupanje prednika tuženika po pitanju valutne klauzule u CHF unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako isti nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

29. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

30. Na takva utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu potrošača je valjalo vezati činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz konkretnog parničnog postupka i provedenih dokaza, obzirom da potrošača koji zahtijeva zaštitu u pojedinačnom postupku valja promatrati neovisno i jedinstveno. U tom smislu je prvostupanjski sud analizirao same odredbe osnovnog ugovora te proveo odgovarajuće financijsko vještačenje temeljem kojeg je utvrdio da je upravo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF dovelo do postojanja znatne neravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, obzirom da je omogućilo tuženiku da stekne korist iz okolnosti koje su unaprijed ugovorene a koje dovode do promjene mjesečnih anuiteta u budućnosti. Jedno od osnovnih načela obveznog prava predstavlja odredivost, prema kojoj činidba mora biti određena ili odrediva ( čl. 269. st. 2. ZOO ). Kada tužitelj sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena osim ugovorenim kamatama ( koje su također ugovorene kao promjenjive ) i tečajem CHF u odnosu prema kunama. Tužitelju se prezentira i dostavlja otplatni plan upravo prema takvim početnim uvjetima, u ugovoru navodi da će se otplata vršiti prema jednakim mjesečnim anuitetima te ga se na taj način dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti prema ugovorenim i predočenim mu uvjetima.

31. Međutim, upravo ugovorena otplata kredita na način da se otplaćuje u tadašnjoj nacionalnoj valuti čiji iznos je vezan u CHF uz naknadni rast tečaja valute CHF, te promjena kamatnih stopa kako je prikazana u sklopu provedenog vještačenja, u stvarnosti dovodi do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužitelj ne može biti niti približno siguran koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu.

32. Stoga je takva situacija, protivno žalbenim navodima tuženika, nedvojbeno dovela do značajne neravnoteže u odnosima stranaka i to na štetu potrošača, pri čemu rast mjesečnih anuiteta uslijed promjena kamatne stope i ugovorene valutne klauzule dovodi tužitelja u stanje financijske nesigurnosti, a kako do navedenog dolazi uslijed činjenice da je tuženik unaprijed formulirao nepoštene odredbe u standardnom ugovoru, bez da je tužitelja kao potrošača upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja, to je prvostupanjski sud pravilno provođenjem kontrole nepoštenosti utvrdio postojanje djelomične ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF sadržane u čl. 2. i 7. osnovnog ugovora, pri čemu one ne povlače za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u visini prvotno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan korištenja kredita, pa žalbeni navodi tuženika u tom dijelu nisu osnovani te ne dovode u sumnju pravilnost prvostupanjske odluke.

33. Međutim, u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatu, prvostupanjska odluka je utemeljena na pogrešnom pravom shvaćanju te su žalbeni navodi tuženika u tome dijelu osnovani, pri čemu je i činjenično stanje za sada ostalo nepotpuno utvrđeno.

34. Naime, u odnosu na sporno pitanje prava tužitelja na povrat novčanih iznosa temeljem ugovorenih nepoštenih odredaba osnovnog ugovora u slučaju u kojemu su stranke provele konverziju, valja ukazati da prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/2013 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a–357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, uz uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.

35. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke 9. siječnja 2016. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 1/2016 na koji je tužitelj dobrovoljno pristao i kojim je sačinjen izračun konverzije sa danom 30. 09. 2015.. Nadalje, u sklopu izračuna konverzije je utvrđena nova visina glavnice u valuti EUR, a u smislu članka 19.c. st.1. točke 5. alineje 1. ZID ZPK/15 je utvrđeno postojanje pretplate koja je priznata tužitelju na dan konverzije.

36. U odnosu na pitanje da li i u kojem opsegu potrošač koji je pristao na konverziju, ostvaruje pravo na isplatu, i koje se u praksi pokazalo kao sporno jer su donesene sadržajno različite odluke kako prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova, tako i Vrhovnog suda Republike Hrvatske ( dalje: VSRH u odlukama Rev-637/2019-2 od 15.11.2022., Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022. i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022. ), kao najvišeg suda ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 14. st. 4. Zakona o sudovima „Narodne novine“ br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025; dalje: ZS ) nadležnog za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 20. toč. 1. ZS ), VSRH je u skladu sa takvom zadaćom i upravo sa ciljem osiguranja jedinstvene primjene prava uslijed postojanja različite sudske prakse, odlukom broj: Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026., odlučujući o revizijama stranka u proširenom vijeću od 13 sudaca, nakon što je rješenjem broj Revd-4378/2024-2 od 15.10.2024. dopustio izjavljivanje revizije u odnosu na pravno pitanje:

„ "Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?",

dao odgovor koji glasi:

„"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

37. Prema tome, osiguravajući jedinstvenu i ravnopravnu primjenu prava, najviši sud je na revizijsko pitanje koje je polazilo upravo od situacije u kojoj banka kao vjerovnik nije konverzijom vratila sve neosnovano stečene koristi u sklopu primjene ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora, odgovorio da potrošač u takvom slučaju nema pravo na isplatu glavnice po osnovi ništetnih ugovornih odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, već samo pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose glavnice temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi za period od dospijeća do datuma provođenja konverzije, pri čemu ima pravo na puni iznos takvih zateznih kamata bez oduzimanja iznosa preplate utvrđene u konverziji.

38. Prvostupanjski sud u tom dijelu uslijed pogrešnog pravnog pristupa nije razmotrio odlučne činjenice u pogledu prava tužitelja na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji, obzirom da je temeljem provedenog vještačenja utvrdio pravo na isplatu ( na način da su iz preplate utvrđene u izračunu konverzije namireni više uplaćeni iznosi od 15. 1. 2008. do 15. 11. 2011. u iznosu od 8.592,02 kn i obračunata kamata na te iznose od 5.419,18 kn).

39. U tom dijelu se valja osvrnuti i na žalbene navode tuženika u sklopu kojim osporava samo procesno raspolaganje tužitelja sadržano u podnesku od 15. lipnja 2023. i koje je prvostupanjski sud ocijenio kao djelomično povlačenje u smislu čl. 193. st. 2. ZPP, dok tuženik smatra da je riječ o preinaci u smislu čl. 190. i 191. ZPP, te navesti da je tužitelj naknadnim raspolaganjem uistinu djelomično smanjio prvotno postavljeni zahtjev, ali je nakon provedenog vještačenja promijenio djelomično i samu osnovu traženog kondemnacijskog zahtjeva ( prihvaćanjem izračuna koji uključuje umanjenje preplatom iz konverzije). Međutim, kako predmet spora ovisi o odlučnom pitanju u kojem opsegu potrošač ostvaruje pravo na isplatu onda kada je naknadno provedena konverzija, i u odnosu na koje je sudska praksa i najvišeg suda pružala različite odgovore, to je za predmet postupka odlučna isključivo činjenica da li je tužitelj u sklopu zahtjeva osim glavnice postavio zahtjev i u odnosu na pripadajuću zateznu kamatu, na koju ostvaruje pravo prema stajalištu VSRH iznesenog u sklopu osiguravanja jedinstvene primjene prava, pa kako je takav zahtjev stavio, a odluka u odnosu na isplatu je ukinut, to tvrdnje žalitelja u odnosu na pravnu kvalifikaciju procesnog raspolaganja tužitelja u tom dijelu više nisu odlučne za predmet spora, obzirom da je tužitelj obuhvatio i onaj segment na koji prema konačnoj sudskom praksi treba imati pravo, ali uslijed pogrešnog pravnog pristupa rješavanju konkretnog spora , za koji ne može snositi odgovornost uslijed različitog stajališta sudske prakse o tom pitanju.

40. Stoga su žalbeni navodi tuženika u odnosu na točku II. izreke kojom je usvojen tužbeni zahtjev na isplatu osnovani, pa je u tom dijelu valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 370. ZPP te vratiti predmet u tom dijelu istom sudu na ponovno suđenje ( točka I. izreke rješenja ), dok je žalba tuženika u odnosu na djelomično utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF djelomično neosnovana, slijedom čega je prvostupanjsku presudu u tom dijelu valjalo potvrditi temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP te odlučiti kao pod izrekom presude.

41. Budući je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka sadržanu pod točkom III. i IV. izreke pobijane odluke o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (članak 164. stavak 4. ZPP), dok je odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena za konačnu odluku, sukladno odredbi članka 166. stavka 3. ZPP ( toč. II. izreke rješenja).

42. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će pravilno utvrditi odlučne činjenice na koje je ukazano ovom odlukom, nakon čega će sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, raspraviti i utvrditi činjenice o kojima ovisi visina tužbenog zahtjeva, polazeći pri tome od odgovora koje je na takvo sporno pitanje dao VSRH kao najviši sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u odluci broj: Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026. i sukladno kojoj potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Prvostupanjski sud će takve odlučne činjenice utvrditi sukladno dokaznim prijedlozima stranaka polazeći pri tome od pravila o teretu dokazivanja te u granicama postavljenog tužbenoga zahtjeva, nakon čega će ocjenom svih izvedenih dokaza u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a odlučiti o preostalom tužbenom zahtjevu te donijeti pravilnu i zakonitu odluku o sporu.

U Zagrebu, 18. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić