Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-774/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka, d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1480/2019-46 od 18. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 18. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1480/2019-46 od 18. prosinca 2025., u pobijanom dijelu i to:

- pod točkom I. izreke kojom je utvrđena ništetnost odredbi čl. 4. st. 1. i čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu sklopljenog 25.08.2008. između tužitelja i prednika tuženika, u cijelosti,

- pod točkom II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da u roku od 15 dana plati tužitelju iznos od 1.156,75 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 11. 06. 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

- pod točkom III. izreke kojom je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 565,37 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. veljače 2016. do isplate te je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja navedene tražbine, u cijelosti,

- pod točkom IV. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 540,00 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja odnosno od 18. 12. 2025., do isplate, u roku od 15 dana.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1480/2019- 46 od 18. prosinca 2025., pod točkom II. izreke i pobijanom dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.135,44 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od 4.360,73 € i 3.774,71 € od 1. listopada 2015. do isplate kao i točkom IV. izreke i dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka preko iznosa od 540,00 €, te odlučuje:

1. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa 8.135,44 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 4.360,73 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 01.10.2015. pa nadalje do isplate

- na iznos od 3.774,71 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. pa nadalje do isplate.

2. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, dok u preostalom dijelu svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 25.08.2008. između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 01.09.2008. po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem OV-13413/2008, u dijelu odredbe koji glasi:“…sukladno Oduci o kamatama i naknadama Kreditora...“, te odredba čl. 7. st.1. istog Ugovora o kreditu u dijelu odredbe koji glasi:„…po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.“ Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 9.292,20 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 4.360,73 € teku od dana 01.10.2015., na iznos od 1.156,76 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11.06.2025. pa do isplate, a na iznos od 3.774,71 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. godine pa do isplate. Pod točkom III. izreke je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 565,37 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. veljače 2016. do isplate te je tuženikov prigovor radi prebijanja navedene tražbine odbijen kao neosnovan. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.790,00 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja p rvostupanjske presude, dok je točkom V. tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška iznad dosuđenog iznosa o d 2.790,00 €, kao neosnovanim.

2. Protiv navedene presude sadržajno u dijelu kojim je tužitelj uspio sa tužbenim zahtjevom ( toč. I. i II. izreke ), potom dijelu kojim je odbijen tuženikov prigovor radi prebijanja ( toč. III. izreke ) te dijelu kojim je tuženik obvezan na plaćanje parničnog troška ( toč. IV. izreke ), žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP), sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova tuženiku, a podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje i troškove žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i prednika tuženika 2008. u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te restitucijski zahtjev za isplatu po osnovi preplate tečajne razlike do konverzije, potom po osnovi obračunate zatezne kamate te razlike u preostaloj nedospjeloj glavnici na dan sklapanja konverzije. Osim takvog tužbenog zahtjeva tužitelja, predmet postupka je i ispitivanje osnovanosti prigovora radi prebijanja istaknutog od strane tuženika .

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Iz prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da je tužitelj zaključio 25.08.2008. sa prednikom tuženika VOLKSBANK d.d. Zagreb, Ugovor o kreditu broj: 312878, kojim mu je odobren iznos kredita od 61.100,00 CHF- a, u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po kupovnom tečaju za devize Kreditora važeće na dan isplate kredita,

- da je ugovoren rok otplate kredita od 30 godina, a tužitelj se kao korisnik obvezao plaćati ga u 360 mjesečnih anuiteta koji iznose 346,92 CHF, a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća,

- da je redovna kamatna stopa po Ugovoru iznosila 5,50% godišnje, pri čemu je ugovorena kao promjenjiva, u skladu s Odlukama o kamatama i naknadi kreditora,

- da je prvostupanjski sud u postupku proveo dokaz financijskim vještačenjem po imenovanom vještaku Dubravki Herceg, koja je u sklopu nalaza i mišljenja utvrdila da je datum isplate kredita bio 15.09.2008., kada je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 61.100,00 CHF-a, pri čemu je kupovni (isplatni ) tečaj Kreditora tog dana iznosio 4,3878 (vidljivo iz knjiženog iznosa od 268.094,58 kn dana 15.09.2008. potražno na kartici kredita / 61.100,00 CHF-a) a prodajni tečaj 15.09.2008. godine 4,485600 kuna za 1 CHF (po podacima iz izračuna konverzije kredita.),

- da se tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem kamata mijenjala jednostranom odlukom banke, u dva navrata u odnosu na početnu kamatnu stopu iz ugovora koja je iznosila 5,50% ( pri čemu je od 15.09.2008. godine iznosila istovjetno početnoj 5,50%, a od 15.01.2014. je iznosila 3,23%) slijedom čega nema negativnih kamata u utuženom periodu na štetu tužitelja koji po toj osnovi nije preplatio nikakav iznos,

- da su u odnosu na utvrđivanje iznosa svako mjesečne preplate po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u razdoblju od 01. siječnja 2009. do 30. rujna 2015. ( kao dana s kojim je provedena konverzija ), preplaćene tečajne razlike na štetu tužitelja u iznosu od 32.855,91 kn odnosno 4.360,73 € i koji se odnose na anuitete u kojima je prodajni tečaj Kreditora za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od prodajnog tečaja za CHF na dan početka korištenja kredita,

- da iznos zateznih kamata izračunat od datuma uplate pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015. godine ( konverzije) iznosi 1.707,26 €, a koje su izračunate na osnovicu koju čini pretplata po tečajnoj razlici u ukupnom iznosu od 4.360,73 €,

- da utvrđenje s osnove razlike u preostaloj glavnici na dan 30.09.2015. ( što podrazumijeva razliku u preostaloj glavnici kredita u valuti CHF prema početnom ugovorenom tečaju na dan 30.09.2015. naspram preostale glavnice kredita nakon konverzije) iznosi 3.774,71 € ( 29.208,71 kn po tečaju banke na dan 30.09.2015. za EUR od 7,738),

- da nije utvrđeno postojanje negativnih razlika ( perioda u kojem bi plaćanje za tužitelja bilo povoljnije od početno ugovorenih uvjeta ) niti po osnovi kamata ni po tečajnoj razlici,

- da su stranke 23.02.2016. zaključile ANEKS osnovnom Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija u sklopu koje je utvrđen izračun sa novim iznosom glavnice na dan 30. 09. 2015. pri čemu je tužitelju priznata pretplata u iznosu od 550,50 EUR -a (4.259,77 KN),

- da bi u slučaju da se od iznosa obračunate zatezne kamate (1.707,26 EUR) oduzme iznos priznat u konverziji kao pretplata (550,50 EUR) preostao saldo po priznatoj pretplati u konverziji u iznosu od 1.156,76 EUR,

- da je tužitelj sa danom 30.09.2015. obeštećen samo u odnosu na euro kredit nakon sklopljenog aneksa ugovora u iznosu od 550,50 EUR, pri čemu nenamireni iznos potraživanja po stajalištu vještaka iznosi 5.517,49 EUR-a, a po razlici u nedospjeloj glavnici iznosi 3.774,71 EUR,

- da je u prvostupanjskom postupku proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke i temeljem kojeg je u bitnom utvrđeno da je bio klijent tuženika i prije sklapanja ugovora o kreditu 2008., da se radilo o stambenom kreditu za kupovinu kuće , da je tuženik nudio najbolje uvjete i tužitelju rekao kako će imati fiksnu kamatnu stopu, da je tužitelj ugovor o kreditu pročitao i razumio te znao da se glavnica veže uz tečaj CHF, da mu nije ništa posebno objašnjeno oko ugovornih odredbi niti od strane tuženika niti javnog bilježnika pri čemu oko ugovornih odredbi nije bilo pregovora, da je konverziju potpisao jer je smatrao da je to najbolje za njega no ne smatra da se potpisom aneksa odrekao daljnjih potraživanja prema tuženiku, da je kreditom kupljena kuća koju nije iznajmljivao a u to vrijeme nije imao niti obrt niti trgovačku firmu.

7.1. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, prvostupanjski sud navodi da je u sklopu pravomoćnih sudskih odluka u postupku za zaštitu potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF) utvrđeno kako je tužena povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da je odredbom čl. 138a ZZP propisan obvezujući učinak odluka iz kolektivnog spora u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, pa pozivajući se na odredbu čl. 5. Direktive 93/13/EEZ , i odredbe čl. 502. a st. 1. ZPP zaključuje da je ugovaranje u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule bilo nepošteno i posljedično ništetno, slijedom čega odlučuje kao pod točkom I. izreke pobijane presude.

7.2. U odnosu na isplatu i sa njom povezano pitanje da li tužitelj ostvaruje pravo na nju u slučaju kada je zaključio aneks osnovnom ugovoru kojim je provedena konverzija ugovora o kreditu denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR, prvostupanjski sud citira odredbe čl. 19. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine",br.102/15 – dalje: ZID ZPK/15) nakon čega zaključuje da je konverzija u konkretnom slučaju provedena u cijelosti u skladu sa zakonskom osnovom, da se ne radi o novacijskom ugovoru, te da njome tužitelju nije namirena razlika nastala primjenom metodologije u pogledu ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa smatrajući da je tužitelj nedvojbeno oštećen, usvaja tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke dosuđujući mu ukupan novčani iznos od 9.292,20 €, a koji se sastoji od iznosa od 4.360,73 € s osnove nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, iznos od 1.156,76 € s osnova obračunate zakonske zatezne kamate s daljnjom zateznom kamatom od dana podnošenja takvog zahtjeva odnosno 11.06.2025., te iznos od 3.774,71 € na ime razlike u neotplaćenoj glavnici na dan provođenja konverzije, a koje sve iznose je tužitelj specificirao u skladu sa provedenim vještačenjem podneskom od 11. 06. 2025..

7.3. U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja tuženika, prvostupanjski sud smatra kako nije osnovan iz razloga jer tuženik nije dokazao da bi tužitelj plaćao iznose povoljnije od početno ugovorenih uvjeta, a tužitelj je osim toga za iznos pretplate priznate u konverziji, umanjio visinu svojeg zahtjeva.

8. Tuženik u navodima žalbe osporava prvostupanjsku odluku pri čemu u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope navodi da čak i ako bi se eventualno radilo o nepoštenosti i ništetnosti te odredbe, ostaje činjenica da je tužitelj slobodno, bez vanjskog pristanka, pristao na sadržaj ugovora, te time preuzeo i pravne posljedice takvog ugovaranja koje je bilo jasno, uočljivo i lako razumljivo. U odnosu na nepoštenost valutne klauzule smatra da je obrazloženje manjkavo i nedostatno, da za isto nije dostatno samo pozivanje na odluke iz kolektivnog spora, da u konkretnom slučaju nije ispunjena pretpostavka postojanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Također, žalitelj smatra da su pogrešno primijenjene odredbe ZID ZPK/15, obzirom da su konverzijom retroaktivno izmijenjene sve prethodne odredbe vezane uz kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Ponavlja ranije istaknuti prigovor zastare, osporava sam tijek dosuđenih zakonskih zateznih kamata te osporava i odluku o troškovima postupka.

9. Polazeći od tako iznesenih žalbenih navoda tuženika, pazeći i po službenoj dužnosti na povrede na koje je to ovlašten i dužan činiti, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio djelomičnu osnovanost i pravilnost stajališta žalitelja u pogledu odluke o osnovanosti zahtjeva tužitelja temeljem isplate (s osnove nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i razlike u neotplaćenoj glavnici na dan provođenja konverzije ), u kojem dijelu se zaključci prvostupanjskog suda ne mogu prihvatiti kao pravilni, dok žalba u preostalom dijelu ( utvrđenu djelomičnu ništetnost samih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te isplati po osnovi zateznih kamata izračunatih od uplate pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015. kao dana provođenja konverzije i obračunatih na osnovicu koju čini pretplata po tečajnoj razlici) nije osnovana te žalbeni navodi tuženika u tom dijelu ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske odluke.

10. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope, jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa obzirom da je nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 25.08.2008. između tužitelja i prednika tuženika, sklopljen Aneks odnosno dodatak osnovnom ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15.

11. U tom smislu prije svega valja ukazati kako iz mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. – dalje: ZZP/07), koje se primjenjuju na ugovorni odnos prema trenutku njegova zaključenja, te odredbi čl. 328. u svezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1., Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023. i 69/2026; dalje: ZOO), proizlazi pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) a koje zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, što znači da korisnik kredita koji ima status potrošača u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita, ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.) budući da konverzijom nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite.

12. Odgovarajući na daljnje žalbene navode tuženika u pogledu djelomične ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ( čl. 4. st. 1. i čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu ) valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio nepoštenost i posljedičnu ništetnost osnovnog ugovora o kreditu u dijelu kao pod točkom I. izreke.

13. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu izvedene dokaze i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli koje glavnicu vezala uz valutu CHF, unesene od strane banke bez mogućnosti tužitelja da utječe na njihovo ugovaranje, tužitelju bile nerazumljive pri čemu su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega su nepoštene. Za takvo utvrđenje sud prvog stupnja je pružio dostatne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

14. U odnosu na navedeno valja ukazati da je u okviru kolektivne zaštite potrošača koja je pokrenuta od strane ovlaštene udruge ( Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb ) pred nadležnim Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i prednika tuženika, utvrđeno da su banke ( između kojih i prednik tuženika ) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Navedeno utvrđenje proizlazi iz pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i njenog dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

15. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga je i postupanje prednika tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako isti nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proiz laze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

16. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

17. Na takvo utvrđenje prvostupanjski sud je pravilno vezao činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz konkretnog parničnog postupka i provedenih dokaza obzirom da potrošača koji zahtijeva zaštitu u pojedinačnom postupku valja promatrati neovisno i jedinstveno. U tom smislu je utvrđeno kako je prednik tuženika odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF sadržao u ugovoru, na formuliranom standardnom ugovoru, pri čemu tužitelj nije mogao niti imao mogućnosti utjecati na tako unaprijed formulirane odredbe. Glede navedenoga valja ukazati da je riječ o zakonskoj pretpostavci čiji teret dokazivanja počiva na tuženiku, i koji iako ističe da se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, takve navode u postupku nije dokazao već je upravo suprotno utvrđeno da je tužitelju kao potrošaču ponuđen unaprijed formuliran ugovor na koji nije mogao utjecati.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika kojim smatra da je prvostupanjski sud nedovoljno i manjkavo obrazložio postojanje znatne neravnoteže u pogledu ugovorene valutne klauzule, valja istaknuti da ugovaranje valutne klauzule u CHF, poput onog koje je utvrđeno u konkretnom slučaju, dovodi do neravnoteže jer omogućuje jednoj ugovornoj strani ( u ovom slučaju banki tj. tuženiku) da stekne korist iz okolnos ti koje su unaprijed ugovorene a koje dovode do promjene mjesečnih anuiteta u budućnosti. Jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaran ja predstavlja odredivost, prema kojoj cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva. Kada tužitelj sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena osim ugovorenim kamatama ( koje su također ugovorene kao promjenjive ) i tečajem CHF u odnosu prema kunama. Tužitelju se prezentira i dostavlja otplatni plan upravo prema takvim početnim uvjetima, u ugovoru navodi da će se otplata vršiti prema jednakim mjesečnim anuitetima pri čemu se navodi točno određeni iznos anuiteta (360 mjesečnih anuiteta koji iznose 346,92 CHF) te ga se na taj način dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti upravo prema ugovorenim i predočenim mu uvjetima.

19. Međutim, upravo ugovorena otplata kredita na način da se otplaćuje u tadašnjoj nacionalnoj valuti čiji iznos je vezan u CHF, te rast tečaja valute CHF, je u stvarnosti dovela do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužitelj ne može biti niti približno siguran koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu.

20. Da je takvo ugovaranje dovelo o znatne neravnoteže u ugovornom odnosu na štetu tužitelja, potvrđuje upravo provedeni dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, temeljem kojeg je utvrđeno da je prvi mjesečni anuitet uplaćen 16. 10. 2008. iznosio 1.615,81 kn ( kao iznos koji je odgovarao ugovorenom anuitetu od 346,92 CHF), da bi potom taj anuitet izražen u CHF u protuvrijednosti kuna rastao već u sljedećem mjesecu ( kada je iznosio 1.652,10 kn ), nakon čega je od prosinca 2010. bio u svakom mjesecu viši od 2.000,00 kn, a u periodu od srpnja 2011. do siječnja 2014. u pravilu viši od 2.200,00 kn mjesečno ( tako je npr. u kolovozu 2011. odgovarao protuvrijednosti iznosa od 2.390,35 kn ).

21. Stoga je takva situacija, protivno žalbenim navodima tuženika, nedvojbeno dovela do značajne neravnoteže u odnosima stranaka, pri čemu rast mjesečnih anuiteta uslijed promjena ugovorene valutne klauzule dovodi tužitelja kao potrošača u stanje financijske nesigurnosti, a kako do navedenog dolazi uslijed činjenice da je tuženik unaprijed formulirao nepoštene odredbe u standardnom ugovoru, bez da je tužitelja kao potrošača upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja, to je prvostupanjski sud pravilno provođenjem kontrole nepoštenosti utvrdio postojanje djelomične ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu ona ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorenog tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan i prema kojem bi se vršilo plaćanje da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita.

22. U odnosu na žalbene razloge tuženika i sporno pitanje prava tužitelja na povrat novčanih iznosa temeljem ugovorenih nepoštenih odredaba valutne klauzule u CHF u slučaju u kojemu su stranke provele konverziju, valja ukazati da prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/2013 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a–357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, uz uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.

23. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je određen krug ovlaštenika, sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuju obveznopravni odnosi između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

24. Također, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO-a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

25. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen aneks ugovora od 23.02.2016., na koji je tužitelj sporazumno pristao i kojim je sačinjen izračun konverzije sa danom 30. 09. 2015.. Nadalje, u sklopu izračuna konverzije je utvrđena nova visina glavnice u valuti EUR, a čl. II. navedenog aneksa je u smislu članka 19.c. st.1. točke 5. alineje 1. ZID ZPK/15 utvrđeno postojanje pretplate koja je priznata tužitelju na dan konverzije i koja iznosi 550,50 EUR-a (4.259,77 kn) i za koju je određeno da će se koristiti za sukcesivno namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

26. Dakle, navedenim Aneksom ugovorne strane su utvrdile da na zakonom propisani način mijenjaju odredbe osnovnog ugovora o kreditu koji je zaključen između tužitelja i prednika tuženika 25. 08. 2008., sukladno izračunu konverzije na koji je tužitelj izričito pristao i kojim se osnovni ugovor o kreditu izmijenio u pogledu valute uz koju je bila vezana glavnica, kamatne stope, iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te sporazuma o raspolaganju preplatom.

27. Takva konverzija je predstavljala zakonsko rješenje kojim je zakonodavac pristupio s ciljem rješavanja i olakšavanja položaja svih potrošača koji su sa bankama sklapali nepoštene ugovorene odredbe o valutnim klauzulama u CHF u određenom periodu, i koje su potrošače dovele u stanje neizvjesnosti i nepredvidivosti, pri čemu je pristanak na sklapanje konverzije ovisio isključivo o volji i suglasnosti potrošača, obzirom da banka nije imala mogućnost ne pristati na nju u slučaju kada je potrošač dao svoj pristanak. Kako je tužitelj nesporno dao pristanak na konverziju, to su njezinim sklapanjem prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu koji je u pogledu buduće otplate u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, pri čemu se tužitelj suglasio s izračunom konverzije te su stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi uplaćeni do 30. 09. 2015., koje je tužitelj platio tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Aneksa uz Ugovor o kreditu.

28. U odnosu na pitanje da li i u kojem opsegu potrošač koji je pristao na konverziju, ostvaruje pravo na isplatu, i koje se u praksi pokazalo kao sporno jer su donesene sadržajno različite odluke kako prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova, tako i Vrhovnog suda Republike Hrvatske ( dalje: VSRH u odlukama Rev-637/2019-2 od 15.11.2022., Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022. i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022. ), kao najvišeg suda ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 14. st. 4. Zakona o sudovima „Narodne novine“ br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025; dalje: ZS ) nadležnog za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 20. toč. 1. ZS ), VSRH je u skladu sa takvom zadaćom i upravo sa ciljem osiguranja jedinstvene primjene prava uslijed postojanja različite sudske prakse, odlukom broj: Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026., odlučujući o revizijama stranka u proširenom vijeću od 13 sudaca, nakon što je rješenjem broj Revd-4378/2024-2 od 15.10.2024. dopustio izjavljivanje revizije u odnosu na pravno pitanje:

„ "Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?",

dao odgovor koji glasi:

„"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

29. Prema tome, osiguravajući jedinstvenu i ravnopravnu primjenu prava, najviši sud je na revizijsko pitanje koje je polazilo upravo od situacije u kojoj banka kao vjerovnik nije konverzijom vratila sve neosnovano stečene koristi u sklopu primjene ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora, odgovorio da potrošač u takvom slučaju nema pravo na isplatu glavnice po osnovi ništetnih ugovornih odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, već samo pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose glavnice temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi za period od dospijeća do datuma provođenja konverzije, pri čemu ima pravo na puni iznos takvih zateznih kamata bez oduzimanja iznosa preplate utvrđene u konverziji.

30. Tako izraženo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, imajući pri tome u vidu ne samo činjenicu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je između ostalog uspješno prošao i test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, pa njegove odredbe nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti, već i činjenice da bi neprihvaćanje takvog stajališta dovelo do daljnje i produljene nejednakosti i neravnopravnosti u primjeni mjerodavnog prava, konkretno odredaba ZID ZPK/15 i ZOO.

31. Također, valja napomenuti da je svrha donošenja ZID ZPK/15 bila upravo konverzija koja je trebala olakšati položaj potrošača te imati za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) proizašlu upravo iz ništetnih ugovornih odredaba o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutne klauzule u CHF iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje nemaju obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti, pa potrošač sklapanjem takvog dodatka sukladno ZID ZPK/15 nema pravo na isplatu radi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

32. Dakle, odredbe ZID ZPK/15 su imale primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Tako je ZID ZPK/15 u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja Dodatka uz ugovor o konverziji proučiti njegove odredbe. Također, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za „trajno rješenje problema u CHF“.

33. U takvim okolnostima u odnosu na sporno pitanje valja zaključiti da tužitelj nema pravo na glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu ( jer je pristao na obračun u smislu čl. 19. c u svezi čl. 19. 3. ZID ZPK/15 i prema kojoj potrošači u sklopu obračuna snose razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19. c. st. 1. toč. 1. tog zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknadu troškova iz čl. 19. c st. 1. toč. 4. tog zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19. c st. 1. toč. 5. tog zakona ) te je u tom dijelu provedena zamjena nepoštenih ugovornih odredbi upravo putem provedene konverzije i uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika, pri čemu je sklapanje konverzije ovisilo isključivo o volji potrošača kojem je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

34. Stoga, s obzirom na izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u sklopu provedene konverzije tako, da je njome postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.360,73 € temeljem nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, kao i iznos od 3.774,71 € s osnove razlike u glavnici na dan 30.09.2015., a koji polazi od razlike u glavnici kredita u valuti CHF prema početnom ugovorenom tečaju na dan 30.09.2015., naspram preostale glavnice kredita nakon konverzije, o kojim iznosima je nepravilno odlučeno usvajanjem tužbenog zahtjeva u dijelu pod toč. II. izreke prvostupanjske presude, pa je pobijanu presudu u tom dijelu valjalo preinačiti temeljem odredbe čl. 373. a st. 1. i 3. ZPP -a te sukladno pravnom shvaćanju VSRH o takvom spornom pitanju, odlučiti kao u izreci pod točkom II.1. ove odluke.

35. U odnosu na zatezne kamate na preplaćene iznose za koje je u konkretnom postupku vještačenjem utvrđeno da su postojali temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule u CHF ( ne i promjenjive kamatne stope ) tužitelj prema navedenom pravnom shvaćanju VSRH ima pravo na puni iznos za period od dospijeća do provođenja konverzije, odnosno 30. rujna 2015., bez oduzimanja iznosa preplate utvrđene u konverziji, pri čemu mu takvo pravo proizlazi na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

36. Prvostupanjski sud je temeljem provedenog dokaza vještačenjem utvrdio da iznos takvih zateznih kamata ( obračunat na osnovicu tj. glavnicu od 4.360,73 € po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF ) izračunat od datuma uplate svakog pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015. ( datuma s kojim je proveden izračun konverzije), iznosi ukupno 1.707,26 €, na koji bi tužitelj imao pravo temeljem zauzetog pravnog shvaćanja. Međutim, imenovani vještak je tako utvrđeni iznos umanjio za iznos preplate koja je utvrđena u sklopu konverzije od 550,50 €, čime je dobiven saldo od 1.156,76 €, i koji iznos tužitelj konačno potražuje tužbenim zahtjevom postavljenim nakon provedenog vještačenja podneskom od 11. lipnja 2025..

37. Kako sudovi u skladu sa načelom dispozicije izraženim u odredbi čl. 2. st. 1. ZPP odlučuju isključivo u granicama tužbenog zahtjeva, te nisu ovlašteni suditi preko istoga, a tužitelj je podneskom od 11. lipnja 2025. s osnova obračunatih zateznih kamata na iznos glavnice obračunate po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF, tražio isplatu iznosa od 1.156,76 €, takav iznos mu je prvostupanjski sud odlučujući u granicama raspravljanja pravilno dosudio. Uz navedeno je iz ranije obrazloženih razloga osnovan tužbeni zahtjev i u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbi čl. 4. st. 1. i čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, te dijelu kojim je odbijen kao neosnovan istaknuti prigovor radi prijeboja ( jer nije utvrđeno da bi postojala razdoblja u kojima bi plaćanje po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule za tužitelja kao potrošača bilo povoljnije od uvjeta koji su prvotno ugovoreni ), pa je žalbu tuženika u tim dijelovima valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i odlučiti kao pod toč. I. izreke ove presude.

38. Pri tome nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na usvajajući dio zahtjeva te je pravilno prvostupanjski sud kamate na iznos od 1.156,76 € dosudio od 11. 06. 2025. kao dana kada je tužitelj podneskom stavio zahtjev za tzv. procesnom kamatom, pravilnom primjenom odredbe čl. 31. st. 2. ZOO prema kojoj se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

39. Obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici je temeljem čl. 166. st. 2. ZPP -a valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka koja o njemu ov isi ( sadržanu u točki IV. pobijane presude), pri čemu takva odluka sukladno sada djelomičnom uspjehu tužitelja u sporu, proizlazi iz primjene odredbe čl. 154. st. 4. ZPP. Naime, tužitelj je u postupku stavio dva tužbena zahtjeva. Deklaratorni na utvrđenje ništetnosti sa kojim je uspio u cijelosti odnosno 100 % i kondemnatorni na isplatu sa kojim je uspio djelomično u omjeru od 12 % ( dosuđen mu je iznos od 1.156,76 € od ukupno zahtijevanih 9.292,20 € ). Stoga se ukupan omjer uspjeha tužitelja u sporu može ocijeniti sa 56% ( 112/2 ) a tuženika sa 44%, te je riječ o djelomičnom uspjehu stranaka u parnici u približno jednakim dijelovima, koji opravdava primjenu čl. 166. st. 2. ZPP -a i čl. 154. st. 4. ZPP-a i u sklopu koje svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Pri tome, kako su tužitelju bez obzira na djelomičan uspjeh u sporu, nastali materijalni troškovi vještačenja u iznosu od 540,00 € i koji trošak je bio nužan i neophodan bez obzira na djelomičan uspjeh u sporu ( budući se vještačenjem morala utvrditi glavnica u pogledu iznosa za koji je nastao uslijed nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF te potom obračunati iznos pripadajućih zateznih kamata na takve iznose do provođenja konverzije ) to tužitelj ostvaruje pravo na trošak u tom iznosu pa je u tom dijelu primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi odluku o troškovima postupka te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, dok je u odnosu na preostali dio troška primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP valjalo preinačiti odluku i odlučiti kao pod točkom II .2. izreke.

40. Sukladno odluci u sklopu koje svaka stranka snosi svoje troškove postupka, nije osnovan niti zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka, pa je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 4. ZPP isti valjalo odbiti te odlučiti kao pod toč. III. izreke.

U Zagrebu, 18. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić