Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1395/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mirjani Žrvnar, odvjetnici iz Pule, protiv tuženice PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Miroslavu Leki, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-51/2019-49 od 22. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 18. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-51/2019-49 od 22. prosinca 2025., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-51/2019-49 od 22. prosinca 2025., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-51/2019-49 od 22. prosinca 2025., u pobijanom dijelu pod točkama III., IV. V., VI. i VII. izreke u kojim dijelovima se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-51/2019-49 od 22. prosinca 2025. kojim je dopuštena preinaka tužbe.

III. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan primarno postavljen deklaratoran tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje cjelokupne ništetnosti ugovora o kreditu broj [broj kredita] zaključenog 26.09.2006. između stranaka, solemniziran kod Javnog bilježnika Nensi Kopić istoga dana pod brojem OV-1386/06. Pod točkom II. izreke je prihvaćen eventualno kumulirani deklaratoran zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ništetnosti i bez pravnog učinka odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 4.1. i 4.2. ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, nakon čega je utvrđeno da one, kao i sve kasnije izmjene te odluke , ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih stranaka. Nadalje, pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.816,11 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. do isplate, u roku od 15 dana. Pod točkom IV. izreke je naloženo tuženoj da tužitelju isplati iznos od 3.035,83 € na ime zakonskih zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos pretplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja za razdoblje do 30.09.2015., u roku od 15 dana. Pod točkom V. izreke je naloženo tuženoj da tužitelju isplati iznos od 4.075,16 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. do isplate. Točkom VI. izreke je naloženo tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 4.692,49 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 22.12.2025. pa do isplate, dok su točkom VII. izreke odbijeni tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška ( preko iznosa dosuđenog točkom VI. izreke sa kamatom na isti ) te tužena u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovanim.

1.2. Prvostupanjskim rješenjem istoga suda dopuštena je objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 26. 11. 2025..

2. Protiv prvostupanjskog rješenja i presude u dijelu pod točkom II., III., IV., V. i VI. izreke u cijelosti, a u odnosu na točku VII. izreke presude u dijelu kojim je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP), ukazujući izričito na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao i na povrede Ustavnih prava propisanih odredbom čl. 14. st. 2., čl. 26., čl. 29. i čl. 115. st. 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14), koji su sadržajno povezani sa Konvencijskim pravom na pravično suđenje propisnim odredbom čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku odluku na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak postupka, a podredno da ukine odluku i vrati predmet na ponovni postupak. Potražuje i troškove žalbenog postupka.

3. Protiv dijela navedene presude pod točkom I. izreke žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. ZPP. Također, tužitelj sadržajno ( točka. 3. žalbe ) osporava točku VII. izreke presude u dijelu kojim je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška preko iznosa dosuđenog točkom VI . izreke ( pri čemu očiglednom omaškom navodi da osporava točku VI . izreke ), nakon čega se u odnosu na pobijani dio poziva na povrede Ustavnih i Konvencijskih prava povezanih sa pravom na pravično suđenje, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu kao osnovanu te preinači presudu na način da usvoji primarno postavljen tužbeni zahtjev tako da Ugovor o kreditu proglasi ništetnim u cijelosti te da tužitelju dosudi naknadu parničnih troškova o kojima nije odlučeno. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje cjelokupne ništetnosti Ugovora o kreditu koji je sklopljen između njega i tuženika 26.09.2006., a potom i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela ugovornih odredbi u pogledu ugovorene promjenjive kamate stope, kao i restitucijski zahtjev za isplatom s osnove ništetnosti i nepoštenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope ( toč. III. izreke presude), s osnova ostatka obračunatih zakonskih zateznih kamata ( toč. IV. izreke presude) te razlike između iznosa glavnice utvrđene u sklopu provedene konverzije i iznosa glavnice koja bi na dan provođenja konverzije iznosila da konverzija nije provedena a pod uvjetom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ( toč. V. izreke).

7. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, kao niti povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izričito upire tuženik.

8. Također, neosnovano je i pozivanje kako tužitelja, tako i tuženika na postojanje Ustavnih i Konvencijskih povreda koji suštinski polaze od stajališta o povredi prava na pravično suđenje i to na aspekte tog prava u vidu prava na jednako oružje te prava na arbitrarnu i obrazloženu odluku koji proizlaze iz odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) te čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst i 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17). Ovo stoga jer prvostupanjska odluka, protivno stajalištu stranaka, nije proizvoljna niti nedostatno obrazložena. Naime, prvostupanjski sud je pobijanu odluku donio na temelju dokaznih prijedloga i provedenih dokaza u sklopu kojih je kako tužitelju, tako i tuženiku, pružena razumna mogućnost da iznose svoja stajališta i brane svoja prava pod uvjetima koji ih nisu stavljali u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika. Osim što je strankama pružena mogućnost izložiti svoje argumente pod jednakim uvjetima, prvostupanjski sud je u sklopu pozitivne obveze, pobijanom sudskom odlukom pružio dostatne i relevantne razloge koji su zasnovani na okolnostima konkretnog slučaja, dok se žalitelji paušalno pozivaju na ustavne i konvencijske povrede koji navodi nemaju uporište u konkretnim okolnostima slučaja i postupanju prvostupanjskog suda.

9. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su tužitelj i tuženik 26.09. 2006. zaključili ugovor o kreditu broj: [broj kredita], kojim je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita , iznos od 104.840,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita i ugovorenim rokom otplate od 360 mjeseci odnosno 30 godina u jednakim anuitetima,

- da je tužitelj kredit podigao radi kupnje stambenog objekta ( čl. 2. ugovora ) odnosno rješavanja stambenog pitanja,

- da je odredbom čl. 4. ugovorena redovna kamatna stopa i to kao promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana ( čl. 4.1. ugovora ), dok je odredbom čl. 4.2. ugovora navedeno da je banka ovlaštena promijeniti visinu kamatne stope i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita,

- da je stopa redovnih kamata iznosila 4,15% godišnje na dan sklapanja ugovora, nakon čega je višekratno puta mijenjana pa je od 10. 1. 2007. iznosila 4,35%, od 10. 8. 2007. 5,15%, od 10.2.2008. 5,90%, od 10.08.2009. 6,10%, od 10.8.2010. 5,95%, od 10.12.2010. 5,6%, od 10.2. 2011. 5,55%, od 10.6.2011. 5,30%, od 10.9.2011. 5,05% te konačno od 10.2. 2014. 3,23%,

- da je odredbom čl. 7. ugovorena valutna klauzula obzirom da se glavnica te otplata anuiteta vezala uz valutu CHF,

- da su stranke sklopile aneks odnosno dodatak predmetnom ugovoru ( i koju činjenicu je tužitelj izričito potvrdio na ročištu 26. 4. 2017. 234-236 spisa ) kojim je izvršena konverzija kredita i u sklopu koje je proveden izračun sa novom glavnicom u eurima te je utvrđen iznos preplate od 3.769,29 eura ( str. 240 do 244 spisa),

- da je osnovni ugovor o kreditu pisan i sastavljen na standardnom obrascu od strane tužene,

- da je temeljem dokaznog prijedloga tuženika na ročištu 12. 06. 2017. proveden dokaz saslušanjem svjedokinje LŽ, djelatnice tuženika, iz čijeg iskaza u bitnom proizlazi da je u ime tuženika obrađivala i potpisala ugovor o kreditu koji je bio napisan na standardnom obrascu banke, da je ponuda u CHF bila povoljnija zbog niže kamatne stope, da su klijenti mogli samo prihvatiti ugovor u obliku u kojem im je ponuđen, da klijenti nisu mogli pregovarati u pogledu ugovorene kamatne stope, da se klijentima davao na uvid ispis anuiteta za kredit u kojem je glavnica vezana u CHF ali i uz euro, nakon čega je većina birala kredite vezane uz CHF i koji su za njih bili povoljniji,

- da je u postupku proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke iz čijeg iskaza u bitnom proizlazi da je pristupio u banku radi rješavanja stambenog kredita i kupnje stana jer je bio podstanar, da mu je ponuđena mogućnost sklapanja ugovora koji je vezan uz valutu CHF i eur, da je kredit u CHF imao povoljniju kamatnu stopu i uvjete pa se za njega odlučio, da mu je djelatnica banke rekla da ne može pregovarati o kamatnoj stopi jer je riječ o tipskom ugovoru, da mu je početni anuitet od iznosa 2600- 2700 kn narastao na iznos od 3600-3700 kn, da je prihvatio konverziju jer je jedva preživljavao i to mu je bio jedini spas da može normalno živjeti,

- da je prvostupanjski sud proveo dokaz financijskim vještačenjem po imenovanom vještaku Zdenki Meden ( str. 262 -273 spisa ) na koji nalaz i mišljenje su istaknuti prigovori nakon čega je provedeno novo vještačenje po vještaku Ručević vještačenja d.o.o. koji je izradio nalaz i mišljenje ( str. 711-726 spisa ) te potom dopunu od 9.6.2025. u kojoj su iznosi iz prvotnog vještačenja iskazani u valuti eura ( str. 850 do 863 spisa ), i kojim je u bitnom utvrđeno da je ugovoreni iznos od 104.840,00 CHF prema srednjem tečaju banke kao kreditora na dan korištenja kredita 9. 10. 2006. (4,656138 kn za 1 CHF) iznosio 488.149,51 kn / 64.788,57 eura. Razlika između nedospjele glavnice nakon konverzije u EUR, iskazane u kunama primjenom ugovornog tečaja, i nedospjele glavnice prema otplatnom planu s fiksnom kamatnom stopom (iskazane u kunama prema tečaju važećem na dan isplate kredita) iznosi ukupno 4.075,16 eura. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. studenog 2006.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.839,17 CHF, odnosno 4.816,11 eura. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. studenog 2006.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 6.518,70 eura. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 28.787,95 kn), preostaje manje priznati iznos preplate od 12.605,08 eura (11.334,81 eura glavnice i 1.270,27 eura zatezne kamate). U sklopu solucije b) vještak je na zahtjev tužitelja (list 696 spisa) prikazao simulaciju indeksa kretanja prosječnih godišnjih kamatnih stopa na međubankarske zajmove u CHF ( LIBOR CHF ) od dana sklapanja konkretnog kredita između stranka do dana potpisa konverzije.

10.1. Polazeći od tako provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje da predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen između stranaka, spada u potrošačke ugovore budući da mu je svrha bila rješavanje stambenog pitanja tužitelja kao potrošača, što proizlazi iz iskaza tužitelja kao i samog ugovora, pri čemu tuženik na kojem je bio teret suprotnog dokazivanja, nije dokazao da tužitelj ne bi imao takav status. Nadalje, u odnosu na nepoštenost ugovaranja, prvostupanjski sud obrazloženjem se osvrće na nepoštenost ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatnih stopa koju je tužitelj obuhvatio deklaratornim dijelom kumuliranog zahtjeva, ali i odredbe kojima se glavnica veže u valutu CHF – tzv. valutne klauzule, koji potonji zahtjev nije predmetom konkretnog postupka, ali ga sud smatra nužnim obrazložiti radi cjeline sagledavanja ( čime posredno upućuje na to da je riječ o prethodnom pitanju u smislu čl. 12. ZPP ). U odnosu na navedeno proizlazi dokazanim da je tužena ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora gdje tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj niti vezano za odredbu o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, pa se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati, i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene i posljedično ništetne u smislu odredbi čl. 81. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03: dalje: ZZP ) koje se primjenjuju prema vremenu zaključenja ugovora. Prvostupanjski sud u tom dijelu obrazlaže neinformiranost tužitelja kao potrošača, status banke kao financijske institucije i jače stranke u ugovornom odnosu, osvrće se na pravno djelovanje i učinak nepoštenih ugovornih odredbi koje djeluju ex tunc odnosno od trenutka sklapanja ugovora, također ukazuje na pravomoćne sudske odluke koje su donesene u sklopu postupka kolektivne zaštite potrošača pokrenutom temeljem odredbe čl. 502 a ZPP te mogućnost pozivanja fizičkih osoba na pravna utvrđenja iz takvih presuda u pojedinačnim postupcima temeljem čl. 502. c ZPP. Zaključno u odnosu na nepoštenosti i ništetnost ugovaranja, prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile nepoštene i posljedično ništetne, pri čemu je riječ o odredbama koje uzrokuju samo djelomičnu ništetnost ugovora, te ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora, slijedom čega odbija primarno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj kao neosnovan ( toč. I. izreke presude ) dok usvaja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u pogledu utvrđenja nepoštenosti i ništenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanoj u točkama 4.1. i 4.2. osnovanog ugovora o kreditu ( toč. II. izreke presude).

10.2. U odnosu na sporno pitanje da li tužitelj kao potrošač ostvaruje pravo na isplatu u slučaju kada je nesporno sklopljen dodatak osnovanom ugovoru o kreditu odnosno provedena konverzija, prvostupanjski sud ukazuje na različito stajalište sudske prakse po tom pitanju ( postojanje tri oprečne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022., Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022. i Rev-1096/2022- 2 od 8.11.2022. ) nakon čega detaljno i opsežno obrazlaže stajalište o tome da tužitelj sklapanjem konverzije nije izgubio pravo na potpunu restituciju i isplatu u pogledu utvrđenih nepoštenih ugovornih odredbi, a stoga jer zakonodavac odredbama na temelju kojih je provedena konverzija, nije izričito propisao da potrošač gubi pravo na potpunu restituciju. Prvostupanjski sud smatra da bi stajalište koje tužitelju uskraćuje pravo na potpunu restituciju bilo arbitrarno i diskriminirajuće, poglavito u odnosu na potrošače koji nisu pristali na konverziju. Slijedom iznesenog zaključuje da u slučaju nepoštenog i ništetnog ugovaranja ostvaruje pravo kako na deklaratornu sudsku zaštitu, tako i kondemnatornu u pogledu isplate odnosno povrata u smislu odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

10.3. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud prihvaća u cijelosti dopunu nalaza i mišljenja vještaka Ručević vještačenja d.o.o. od 9.6.2025. i sukladno kojoj je tužitelj i specificirao svoju tražbinu, zatraživši isplatu 4.816,11 eura s osnova promjene kamatne stope, 3.035,83 eura s osnova ostatka obračunatih zakonskih zateznih kamata, te 4.075,16 eura kao razliku između nedospjele glavnice nakon konverzije u EUR i nedospjele glavnice prema otplatnom planu s fiksnom kamatnom stopom, a koje iznose prvostupanjski sud dosuđuje pod točkama III., IV. i V. izreke, pri čemu iznos od 4.816,11 eura s osnova razlike koja proizlazi iz promjene kamatne stope dosuđuje zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. pa do isplate. U odnosu na ostatak zakonskih zateznih kamata, prvostupanjski sud tužitelju dosuđuje 3.035,83 eura, pri čemu utvrđuje da iz izračuna vještaka proizlazi (str. 861 spisa) da one iznose 6.856,65 eura (ili 3.035,83 e + 3.820,82 e = 6.856,65 eura ) od kojega iznosa valja odbiti sukladno čl. 171. i 172. ZOO-a od strane tužene priznatu preplatu sukladno dodatku ugovora o kreditu u iznosu od 3.769,29 eura, budući se efekat konverzije mora uzeti u obzir, nakon čega preostaje iznos obračunatih kamata od 3.087,36 eura. Međutim kako tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje manji iznos od 3.035,83 eura, to mu prvostupanjski sud odlučujući u granicama zahtjeva dosuđuje taj iznos ( toč. IV izreke ove presude), nakon čega mu dosuđuje i iznos od 4.075,16 eura s osnove razlike između nedospjele glavnice nakon konverzije u eur sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od prvo slijedećeg dana nakon 30.9.2015. ( toč. V izreke ).

11. Tužitelj u žalbenim navodima u bitnom osporava prvostupanjsku odluku u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 2006. godine u cijelosti, smatrajući da ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, promjenjivoj kamatnoj stopi i anuitetnoj otplati, dovodi do toga da ugovor više ne odgovara pravoj volji stranaka pa je ništetan u cijelosti. Pri tome se poziva i na praksu Europskog suda u predmetima vezanim za zaštitu prava potrošača, smatrajući da je tužitelju povrijeđeno i pravo na jednakost pred zakonom i sudovima sukladno odredbama čl. 14. i 26. Ustava RH. Osim navedenog, osporava i odluku kojom je odbijen sa zahtjevom na naknadom troškova preko onih dosuđenih točkom VI. izreke.

12. Tuženik u žalbenim navodima osporava usvajajući dio prvostupanjske odluke prvenstveno ukazujući na stajalište da tužitelj ne može ostvarivati utužena prava uslijed toga što je sklopljen dodatak ugovora o kreditu kojim je kreditni odnos između stranaka izmijenjen sukladno zakonskoj osnovi i prema kojoj je položaj tužitelja kao potrošača doveden u pravnu poziciju u kojoj su se nalazili svi ostali korisnici kredita koji su isti sklopili vezano uz valutu Eur. Tuženik smatra da tužitelj bez valjanog pravnog temelja traži još povoljnije uvjete od onih koji su mu zakonski dopušteni odredbama ZID ZPK, te povoljnije od onih koji su imali potrošači koji su sklopili ugovore s valutnom klauzulom u eurima. U odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, tuženik navodi da je tužitelj prihvatio istu potpisom ugovora, da je ona odraz stvarne volje ugovornih stranaka, pa smatra da je njeno utvrđivanje bespredmetno. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF navodi da se prvostupanjski sud ne referira niti argumentira takvu nepoštenost, a čije ugovaranje je bilo dopušteno temeljem čl. 22. ZOO kao i temeljem regulatornih propisa HNB-a. Tuženik ponavlja i istaknuti prigovor zastare potraživanja, a pronalazi da je došlo i do povreda njegovih ustavnih prava zajamčenih odredbom čl. 14. st. 2., čl. 29. st. 1. i čl. 115. st. 3. Ustava RH. Uslijed svega, pobija i odluku o troškovima postupka.

U odnosu na žalbu tužitelja

13. U odnosu na osporeni odbijajući dio glavnog zahtjeva u sklopu kojeg se traži ništetnost cjelokupnog ugovora o kreditu ( toč. I. izreke ), valja prije svega reći da tužitelj polazi od nepravilnog stajališta u sklopu kojeg smatra da nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u sklopu osnovnog ugovora o kreditu dovode do ništetnosti cjelokupnog ugovora.

14. Naime, sustav zaštite potrošača polazi od cilja usmjerenog na zaštitu od posljedica nepoštenosti pojedinih ugovornih odredaba u potrošačkim ugovorima , u kojem smislu i Direktiva Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993: dalje: Direktiva 93/13EEZ) čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), u odnosu na neobvezujuću narav nepoštenih odredbi u uvodnoj izjavi, točki 21., navodi:

"…budući da bi države članice trebale osigurati da u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba te da, ako se takve odredbe ipak upotrijebe, one potrošača ne obvezuju, i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati strane ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredbi…".

15. Nadalje, ništetnost određene ugovorne odredbe kao posljedica utvrđene nepoštenosti ugovaranja u potrošačkim ugovorima s jedne strane i ništetnost cjelokupnog ugovora s druge, dovode do različitih pravnih učinaka i posljedica, pri čemu se ništetnost cijelog ugovora anulira sve učinke određenog ugovornog odnosa ( negotium nullum ) sa neizostavnim pravnim posljedicama koje dosegom utječu kako na trgovce odnosno banke, tako i potrošače.

16. Stoga je u takvim okolnostima nužno promotriti da li ugovor može opstati i bez konkretnih nepoštenih odredaba, a koja intencija je u sklopu nacionalnog zakonodavstva predviđena odredbom čl. 87. st. 2. ZZP ( koja propisuje da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe ) odnosno čl. 324. st. 1. ZOO ( kojom je propisano kako ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cjelokupnog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen).

17. Razmatrajući pravnu narav ugovaranja valutne klazule u CHF u sklopu primjene Direktive, Europski sud je, iznio stajalište u sklopu kojeg je istaknuo razliku između ugovornih odredba kojima se utvrđuju temeljne obveze potrošača da otplate zajam odnosno kredit, od odredaba u kojima se utvrđuje mehanizam konverzije valute i koje su stoga po definiciji zasebne ugovorne odredbe, te je zaključio da odredba kojom se definira mehanizam konverzije valute ima akcesorni odnosno sporedni značaj ( predmet C-26/13 Kásler i Káslerné Rábai i predmet C-186/16 H). Takvo stajalište o akcesornosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli je moguće primijeniti i na odredbu o redovnoj kamatnoj stopi ugovorenoj kao promjenjivoj, polazeći od shvaćanja da su stranke prilikom sklapanja ugovora usprkos elementu promjenjivosti, odredili kamatnu stopu u određenoj početnoj visini ( u konkretnom slučaju 4,15% godišnje ). Uz navedeno, iz provedenog postupka te iskaza samog tužitelja ne proizlazi da bi ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule predstavljalo odlučujuću pobudu zbog koje je ugovor u konkretnom slučaju sklopio.

18. Stoga valja zaključiti da u iznimnim slučajevima i određenim okolnostima, nacionalni sudovi mogu nepoštenu ugovornu odredbu zamijeniti dispozitivnom odredbom nacionalnog prava kako bi se izbjegla ništetnost cjelokupnog ugovora, upravo radi održavanja ostalih učinaka ugovora i sprječavanja nastupanja negativnih posljedica kako za trgovca, tako i za potrošača.

19. Prema tome, kako su odredbe osnovanog ugovora o kreditu u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu redovnu kamatnu stopu akcesorne prirode, čiju nepoštenost je moguće zamijeniti tako da se uzme u obzir visina ugovorenog tečaja na dan isplate ili ugovaranja kredita te visina početno ugovorene redovne kamatne stope, a ugovor u preostalom dijelu može opstati, koju činjenicu potvrđuje i naknadna konverzija osnovanog ugovora provedena upravo sa ciljem anuliranja posljedica nepoštenog ugovaranja na štetu potrošača, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost cjelokupnog ugovora .

U odnosu na žalbene navode tuženika

20. Tuženik žalbom osporava prvostupanjsku odluku u dijelu kojim je usvojen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u pogledu utvrđene ništetosti odredbe osnovanog ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope ( toč. II. izreke ), potom u dijelu u kojem je naloženo mu isplatiti novčane iznose po osnovi nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope, zateznih kamata i razlike u glavnicama ( toč. III. IV. i V. izreke ), troškove postupka ( toč. VI. i dio točke VII ) te odluku kojim je dopuštena objektivna preinaka tužbe.

21. U odnosu na pobijanje rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe , valja ukazati da je riječ o pravnom raspolaganju tužitelja koje je poduzeo u sklopu sadržaja podneska od 26. 11. 2025. ( str. 875 – 877 spisa ) i do kojeg dolazi nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem te dostave pismenog nalaza i mišljenja te dopune nalaza i mišljenja imenovanog vještaka, pa je riječ o dopuštenom postupanju u smislu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP koje je osim toga i svrsishodno radi rješavanja konačnog odnosa između stranaka, čemu u prilog govori i zaključak broj Su IV-162/2021 Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesen na sastanku predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova te Građanskog odjela VSRH održanom 26. studenog 2021. koji glasi:

..U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem..".

Stoga žalbeni navodi tuženika istaknuti u tom smislu nisu osnovani ( toč. II. izreke rješenja sadržanog u ovoj odluci).

22. U odnosu na žalbene navode tuženika kojim osporava utvrđenje djelomične ništetnosti čl. 4.1. i 4.2. osnovnog ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio nepoštenost i posljedičnu ništetnost osnovnog ugovora o kreditu u dijelu kao pod točkom II. izreke.

23. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu izvedene dokaze i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika , unesene od strane banke bez mogućnosti tužitelja da utječe na njihovo ugovaranje, te su posljedično uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega su nepoštene te djelomično ništetne.

24. U odnosu na navedeno valja ukazati da je u okviru kolektivne zaštite potrošača koja je pokrenuta od strane ovlaštene udruge ( Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb ) pred nadležnim Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, utvrđeno da su banke ( između kojih i tuženik ) u vremenskom periodu koje obuhvaća i trenutak sklapanja konkretnog ugovora između stranaka ( 26. 9. 2006. ) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Navedeno utvrđenje proizlazi iz pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i njenog dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

25. Tužitelj u konkretnom postupku nije tužbenim zahtjevom obuhvatio utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, ali je i u odnosu na nju pravomoćnim odlukama ( presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. ) utvrđeno da su banke i u tom dijelu povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga je i postupanje prednika tuženika po pitanju valutne klauzule u CHF unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako isti nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

26. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

27. Na takva utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu potrošača je valjalo vezati činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz konkretnog parničnog postupka i provedenih dokaza, obzirom da potrošača koji zahtijeva zaštitu u pojedinačnom postupku valja promatrati neovisno i jedinstveno. U tom smislu iz prvostupanjskog postupka proizlazi da je prednik tuženika odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzuli u CHF uglavio u formuliranom standardnom ugovoru, pri čemu tužitelj nije mogao utjecati na tako unaprijed formulirane odredbe. Riječ o zakonskoj pretpostavci čiji teret dokazivanja počiva na tuženiku, i koji iako ističe da se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, takve navode u postupku nije dokazao već je upravo suprotno temeljem iskaza svjedokinje LŽ, djelatnice tuženika koja je u ime tuženika pregovarala sa tužiteljem, utvrđeno da je ugovor o kreditu bio napisan na standardnom obrascu banke te da tužitelj kao klijent nije mogao pregovarati u pogledu ugovorene kamatne stope već samo prihvatiti ugovor u obliku u kojem mu je ponuđen.

28. Nadalje, upravo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF je dovelo do postojanja znatne neravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, obzirom da je omogućilo tuženiku da stekne korist iz okolnosti koje su unaprijed ugovorene a koje dovode do promjene mjesečnih anuiteta u budućnosti. Jedno od osnovnih načela obveznog prava predstavlja odredivost, prema kojoj činidba mora biti određena ili odrediva ( čl. 269. st. 2. ZOO ). Kada tužitelj sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena osim ugovorenim kamatama ( koje su također ugovorene kao promjenjive ) i tečajem CHF u odnosu prema kunama. Tužitelju se prezentira i dostavlja otplatni plan upravo prema takvim početnim uvjetima, u ugovoru navodi da će se otplata vršiti prema jednakim mjesečnim anuitetima te ga se na taj način dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti prema ugovorenim i predočenim mu uvjetima.

29. Međutim, upravo ugovorena otplata kredita na način da se otplaćuje u tadašnjoj nacionalnoj valuti čiji iznos je vezan u CHF uz naknadni rast tečaja valute CHF, te promjena kamatnih stopa kako je prikazana u sklopu provedenog vještačenja ( gdje ista od početnih 4,15% godišnje biva višestruko mijenjana jednostranom odlukom banke pri čemu je npr. od 10. 08. 2009. iznosila čak 6,10% odnosno gotovo 50% više od prvotno ugovorene ) u stvarnosti dovodi do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužitelj ne može biti niti približno siguran koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu.

30. Stoga je takva situacija, protivno žalbenim navodima tuženika, nedvojbeno dovela do značajne neravnoteže u odnosima stranaka i to na štetu potrošača, pri čemu rast mjesečnih anuiteta uslijed promjena kamatne stope i ugovorene valutne klauzule dovodi tužitelja u stanje financijske nesigurnosti, a kako do navedenog dolazi uslijed činjenice da je tuženik unaprijed formulirao nepoštene odredbe u standardnom ugovoru, bez da je tužitelja kao potrošača upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja, to je prvostupanjski sud pravilno provođenjem kontrole nepoštenosti utvrdio postojanje djelomične ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu ( toč. II. izreke pobijane presude ), pri čemu ona ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u visini prvotno ugovorene kamatne stope od 4,15%, slijedom čega žalbeni navodi tuženika u tom dijelu nisu osnovani te ne dovode u sumnju pravilnost prvostupanjske odluke.

31. Međutim, u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je prvostupanjski sud naložio tuženiku da tužitelju isplati novčane iznose po osnovi nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope, zateznih kamata i razlike u glavnicama, prvostupanjska odluka je utemeljena na pogrešnom pravom shvaćanju te su žalbeni navodi tuženika u tome dijelu osnovani obzirom da je i činjenično stanje za sada u tom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno.

32. U odnosu na sporno pitanje prava tužitelja na povrat novčanih iznosa temeljem ugovorenih nepoštenih odredaba osnovnog ugovora u slučaju u kojemu su stranke provele konverziju, valja ukazati da prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/2013 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a– 357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, uz uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.

33. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen aneks ugovora ( i koju činjenicu je tužitelj izričito potvrdio na ročištu 26. 4. 2017. 234-236 spisa ) na koji je tužitelj sporazumno pristao i kojim je sačinjen izračun konverzije sa danom 30. 09. 2015.. Nadalje, u sklopu izračuna konverzije je utvrđena nova visina glavnice u valuti EUR, a u smislu članka 19.c. st.1. točke 5. alineje 1. ZID ZPK/15 je utvrđeno postojanje pretplate koja je priznata tužitelju na dan konverzije i koja iznosi 3.769,29 eura.

34. U odnosu na pitanje da li i u kojem opsegu potrošač koji je pristao na konverziju, ostvaruje pravo na isplatu, i koje se u praksi pokazalo kao sporno jer su donesene sadržajno različite odluke kako prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova, tako i Vrhovnog suda Republike Hrvatske ( dalje: VSRH u odlukama Rev-637/2019-2 od 15.11.2022., Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022. i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022. ), kao najvišeg suda ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 14. st. 4. Zakona o sudovima „Narodne novine“ br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025; dalje: ZS ) nadležnog za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 20. toč. 1. ZS ), VSRH je u skladu sa takvom zadaćom i upravo sa ciljem osiguranja jedinstvene primjene prava uslijed postojanja različite sudske prakse, odlukom broj: Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026., odlučujući o revizijama stranka u proširenom vijeću od 13 sudaca, nakon što je rješenjem broj Revd-4378/2024-2 od 15.10.2024. dopustio izjavljivanje revizije u odnosu na pravno pitanje:

„ "Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?",

dao odgovor koji glasi:

„"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

35. Prema tome, osiguravajući jedinstvenu i ravnopravnu primjenu prava, najviši sud je na revizijsko pitanje koje je polazilo upravo od situacije u kojoj banka kao vjerovnik nije konverzijom vratila sve neosnovano stečene koristi u sklopu primjene ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora, odgovorio da potrošač u takvom slučaju nema pravo na isplatu glavnice po osnovi ništetnih ugovornih odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, već samo pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose glavnice temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi za period od dospijeća do datuma provođenja konverzije, pri čemu ima pravo na puni iznos takvih zateznih kamata bez oduzimanja iznosa preplate utvrđene u konverziji.

36. Prvostupanjski sud u tom dijelu uslijed pogrešnog pravnog pristupa nije razmotrio odlučne činjenice u pogledu prava tužitelja na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji, obzirom da je temeljem provedenog vještačenja utvrdio da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 28.787,95 kn), preostaje manje priznati iznos preplate od 12.605,08 eura (11.334,81 eura glavnice i 1.270,27 eura zatezne kamate). Prvostupanjski sud je pri tome tužitelju dosudio iznos od 3.035,83 eura, nepravilno navodeći da iz izračuna vještaka proizlazi da kamate iznose 6.856,65 eura (ili 3.035,83 e + 3.820,82 e = 6.856,65 eura ), obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da iznos od 3.820,82 eura (str. 861 spisa) koji je uzeo u obračun predstavlja preplatu po konverziji a ne iznos zateznih kamata.

37. Stoga su žalbeni navodi tuženika u odnosu na točke III., IV. i V. izreke kojom je usvojen tužbeni zahtjev osnovani, pa je u tom dijelu valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 370. ZPP te vratiti predmet u tom dijelu istom sudu na ponovno suđenje ( točka I. izreke rješenja ), dok je žalba tuženika u odnosu na djelomično utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u pogledu promjenjive kamatne stope djelomično neosnovana, slijedom čega je prvostupanjsku presudu u tom dijelu valjalo potvrditi temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP te odlučiti kao pod točkom II. izreke presude. Žalbu tužitelja u odnosu na osporenu točku I. izreke presude kojom je odbijen zahtjev za utvrđenjem ništetnosti cjelokupnog ugovora je valjalo odbiti kao neosnovanu također primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

38. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka pod točkom VI. i VII. izreke pobijane odluke ( toč. II. izreke rješenja) i o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (članak 164. stavak 4. ZPP), dok je odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena za konačnu odluku, sukladno odredbi članka 166. stavka 3. ZPP ( toč. III. izreke rješenja).

39. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će pravilno utvrditi odlučne činjenice na koje je ukazano ovom odlukom, nakon čega će sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, raspraviti i utvrditi činjenice o kojima ovisi visina tužbenog zahtjeva, polazeći pri tome od odgovora koje je na takvo sporno pitanje dao VSRH kao najviši sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u odluci broj: Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026. i sukladno kojoj potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Prvostupanjski sud će takve odlučne činjenice utvrditi sukladno dokaznim prijedlozima stranaka polazeći pri tome od pravila o teretu dokazivanja te u granicama postavljenog tužbenoga zahtjeva, nakon čega će ocjenom svih izvedenih dokaza u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a odlučiti o preostalom tužbenom zahtjevu te donijeti pravilnu i zakonitu odluku o sporu.

U Zagrebu, 18. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća:

Sabina Dugonjić