Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1219/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Krunoslav Vuljak, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o., protiv tuženika OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-456/2023-19 od 19. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 18. kolovoza 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se djelomično presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P- 456/2023-19 od 19. prosinca 2025., u pobijanim dijelovima pod točkom I., III. i IV. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Žalba tuženika u dijelu pod točkom II. izreke presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-456/2023-19 od 19. prosinca 2025., se odbacuje djelomično kao nedopuštena.

III. O troškovima žalbenog postupka tuženika odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.882,41 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pobliže navedenog pod tom točkom izreke, do isplate, u roku od 14 dana. Pod točkom II. izreke je odbijen tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 200,00 € uvećano za PDV, sa zakonskom zateznom kamatom. Točkom III. izreke je utvrđeno da je neosnovan materijalno pravni prigovor prijeboja i prigovor prijeboja koristi sa štetom sukladno čl. 346. st. 3. ZOO-a, u iznosu od 260,01 € sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose pobliže navedene pod tom točkom izreke. Pod točkom IV. izreke je navedeno da je tuženik dužan tužitelju platiti parnični trošak u iznosu od 1.531,98 €, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja tj. od 19. prosinca 2025. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP), ukazujući izričito na postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kao i relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 193. st. 2. ZPP, sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači presudu na način da odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak te naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka .

Potražuje i troškove žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana (točke I., III. i IV. izreke) a djelomično nedopuštena (točka II. izreke ).

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev na isplatu po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u sklopu ugovora o kreditu koji je tužitelj zaključio sa prednikom tuženika 2006. godine i u odnosu na koji je 2016. sklopljen dodatak te provedena konverzija. Osim tužbenog zahtjeva, predmet spora je i ispitivanje osnovanosti prigovora radi prebijanja istaknutog od strane tuženika.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Međutim, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izričito upire žalitelj, obzirom da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ovo stoga jer je izreka presude proturječna razlozima presude, o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pri čemu je posljedično i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno (čl. 355. ZPP-a).

6. Međutim, razmatrajući pobijanu odluku u granicama ispitivanja (čl. 365. st. 1. ZPP), ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je žalba djelomično nedopuštena. Naime, tuženik u žalbi izričito navodi da prvostupanjsku odluku pobija u cijelosti (dakle i u odnosu na točku II. izreke kojom je odbijen tužitelj s dijelom zahtjeva). Iako je izreka prvostupanjske odluke u tom dijelu posve proturječna obrazloženju (prvostupanjski sud u točki 42. obrazloženja navodi da je točkom II. izreke odbio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 694,16 eura i dijelu koji je tužitelj povukao, a tuženik se tome protivio, dok točkom II. izreke odbija zahtjev za naknadu troška u visini od 200,00 eura), tuženik ne posjeduje pravni interes za osporavanjem tog dijela. Pri tome radi stranaka valja ukazati da u slučaju kada je prvostupanjski sud trebao meritorno odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva ( iznosu od 694,16 eura ), pa to očigledno nije učinio, stranka može u roku od petnaest dana od primitka presude predložiti parničnom sudu da se odluka dopuni čl. 339. st. 1. ZPP), a ako to ne učini, smatrati će se da je tužba u tom dijelu povučena (čl. 339. st. 2. ZPP). Stoga se odluka u dijelu o kojem izrekom nije odlučeno smatra povučenom, dok tuženik u odnosu na dio izreke kojom je tužitelj odbijen sa dijelom zahtjeva kako je navedeno pod točkom II. izreke, ne posjeduje pravni interes, pa je žalbu u tom dijelu temeljem odredbe čl. 367. st. 1. ZPP u vezi čl. 358. st. 3. ZPP, valjalo odbaciti kao nedopuštenu, te odlučiti kao pod točkom II. izreke rješenja sadržanog u ovoj odluci.

7. Iz prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio 21.06.2006. sa prednikom tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d. Split, ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj: [broj kredita], kojim mu je odobren iznos od 54.100,00 CHF-a, u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je ugovoren rok otplate kredita putem 228 jednakih mjesečnih anuiteta ( čl. 10 a ugovora ) pri čemu je izrijekom navedeno kako je riječ o 227 anuiteta u iznosu od po 346,80 CHF i jednom anuitetu u iznosu od 343,47 CHF,

- da je redovna kamatna stopa po ugovoru iznosila 4,20% godišnje, pri čemu je ugovorena kao promjenjiva, u skladu s odlukama kreditora ( čl. 11.1. ugovora ),

- da su tužitelj i prednik tuženika 27. 1. 2016. zaključili Dodatak br. 1. ugovora o kreditu broj 45320/06 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015; dalje: ZID ZPK), kojim je provedena konverzija i u sklopu koje je utvrđen izračun sa novim iznosom glavnice na dan 30. 09. 2015.,

- da je prvostupanjski sud u postupku proveo dokaz financijskim vještačenjem po imenovanom vještaku Nataliji Jambrečić, koja je u sklopu nalaza i mišljenja ( str 186- 205 spisa ) utvrdila da je tužitelj tuženoj zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do 30.09.2015. (bez umanjenja za iznos priznat u konverziji) više platio 7.473,25 €, od čega po osnovi promjene kamatne stope 2.241,93 €, a po osnovi valutne klazule 5.231,32 €, potom da je kredit konvertiran u valutu EUR i po konverziji je utvrđen višak uplata u iznosu od 2.067,37 €, da je preplatom utvrđenom u konverziji kredita zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 920,87 € i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 1.146,50 €, pa preostala razlika više plaćenog iznosi 6.326,75 € ( koja je pobliže prikazana u tabelama 3. i 4. prvotnog nalaza ),

- da je u odnosu na pitanje provođenja konverzije vještak utvrdio u bitnom da je provedena u skladu sa odredbama ZID ZPK, dok je u odnosu na pitanje da li je konverzijom uspostavljena ravnoteža između stranaka, naveo da su prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja, pri čemu je tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom (ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom),

- da se imenovani vještak očitovao na prigovore obje stranke te dostavio dopunu nalaza i mišljenja ( str. 216 – 230 spisa ) i u sklopu koje je izračunom obuhvatio samom valutnu klauzulu u CHF ( ne i promjenjivu kamatnu stopu) te naveo da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF do 30. 09. 2015. više platio 5.231,32 €, da je konverzijom utvrđen višak uplata od 2.067,37 €, da je takvom preplatom zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 718,46 € i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 1.348,91 €, pa da preostala razlika više plaćenog iznosi 3.882,41 € (5.231,32-1.348,91) čiji detaljni izračun je prezentiran u tabelama 6 i 7 dopune, a da negativne tečajne razlike (razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita) iznose 261,01 EUR i uzete su u obzir kod izračuna (prijeboj je izvršen), a vidljive su kao negativni brojevi u koloni 7 tabele 5.

8.1. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud prije svega pronalazi da su stranke zaključile potrošački ugovor, a koji je tužitelj realizirao za adaptaciju stambenog objekta pri čemu tuženik u postupku nije dokazao suprotno. Nadalje, utvrđuje da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj sklopljenog osnovnog ugovora te zaključuje da je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštena i kao takva ništetna, jer je tuženik raspolagao informacijama i mogućim rizicima o kojima je trebao informirati tužitelja koji nije raspolagao sa svim potrebnim informacijama za donošenjem informirane odluke, pri čemu su sporne odredbe ugovora pisane na obrascu koji je unaprijed pripremljen i na koje tužitelj nije mogao imati utjecaja. Stoga u sklopu prethodnog pitanja ( obzirom da utvrđenje djelomične ništetnosti nije predmetom tužbenog zahtjeva ) prvostupanjski sud utvrđuje da je djelomično sporna odredba osnovnog ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od 21. lipnja 2006. u čl. 4., u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, ništetna u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03; dalje ZZP) te čl. 322. st. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023. i 69/2026; dalje: ZOO).

8.2. Nadalje, u odnosu na sam tužbeni zahtjev temeljem isplate i sporno pitanje prava tužitelja na istu, u slučaju kada je naknadno provedena konverzija osnovanog ugovora o kreditu, prvostupanjski sud zaključuje da takvo pitanje ovisi od utvrđenja je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu uslijed nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, pri čemu ukazuje da u cijelosti prihvaća dopunu nalaza i mišljenja vještaka ( koji je utvrdio da je tužitelj po osnovi ugovorene valutne klauzule odnosno promjene tečaja CHF oštećen za iznos od 5.231,32 EUR, a kako je kredit konvertiran i utvrđen višak uplata od 2.067,37 €, pa je takvom preplatom zatvorena obračunata zatezna kamata od 718,46 € i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 1.348,91 €, nakon čega preostala razlika više plaćenog iznosi 3.882,41 €) pa kako se tužitelj nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora, zaključuje da nije uspostavljena ravnoteža, te usvaja tužbeni zahtjev u odnosu na iznos od 3.882,41 €, navodeći kako se odnosi na ime pretplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule ( toč. 39. obrazloženja).

8.3. Također, prvostupanjski sud navodi da tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata u smislu čl. 29. i 1115. ZOO, pa kako se tuženik protivio smanjenju tužbenog zahtjeva za iznos od 694,16 €, navodi da odbija tužbeni zahtjev u tom iznosu sa pripadajućom kamatom te odlučuje kao pod točkom II izreke ( toč. 42 obrazloženja). U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja, sud odbija isti ( toč. III izreke ) navodeći kako je vještakinja već uzela u obzir negativne tečajne razlike (razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita) koje iznose 261,01 EUR te su uzete u obzir kod izračuna (prijeboj je izvršen).

9. Tuženik u navodima žalbe osporava prvostupanjsku odluku, pri čemu u bitnom ukazuje na postojanje nedostataka u smislu povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, zatim smatra da su pogrešno primijenjene odredbe ZID ZPK/15, da osnovni ugovor uslijed provedene konverzije više ne proizvodi pravne učinke, da odluke povodom kolektivnog spora za zaštitu potrošača nisu odlučujuće za donošenje odluke u ovom sporu upravo jer je provedena konverzija, da čak i u slučaju utvrđenja nepoštenosti odredaba osnovnog ugovora ili dodatka kojim je provedena konverzija, to nužno ne znači da je tuženik bio nepošten, da su nepravilno primijenjene odredbe o zateznim kamatama. Tuženik ponavlja prigovor zastare, navodi da nisu uzete u obzir negativne razlike odnosno istaknuti prigovori radi prijeboja, da ugovorena valutna klauzula nije uzrokovala značajnu neravnotežu između stranaka, da se tuženik izričito na ročištu 25. 11. 2025. usprotivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva te je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka u odnosu na taj dio zahtjeva, te da su troškovi postupka previsoko dosuđeni.

10. Polazeći od tako iznesenih žalbenih navoda tuženika, pazeći i po službenoj dužnosti na povrede na koje je to ovlašten i dužan činiti, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio osnovanost i pravilnost stajališta žalitelja u pogledu postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, obzirom da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati , izreka je proturječna razlozima presude a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pri čemu je posljedično i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

11. Naime, u odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjeva za isplatom u visini od 3.882,41 € ( točka I. izreke), prvostupanjski sud navodi da dosuđuje isti prema dopuni nalaza i mišljenja vještaka kojem je priklonio vjeru u cijelosti, nakon čega pod točkom 39. obrazloženja ističe da ga dosuđuje na ime pretplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule.

12. Međutim, iz provedenog vještačenja proizlazi da je vještak prvotnim nalazom i mišljenjem izračunao iznose u pogledu je tužitelj oštećen nepoštenim ugovaranjem valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ( i koje je utvrdio u iznosu od 7.473,25 €, od čega po osnovi promjene kamatne stope 2.241,93 €, a po osnovi promjene tečaja 5.231,32 €) od kojih je potom proveo umanjenje iznosima utvrđenim u sklopu konverzije. Nakon prigovora tužitelja, vještak je u dopuni nalaza i mišljenja izostavio u izračunu iznose po kojima je tužitelj oštećen u pogledu promjenjive kamatne stope, te se bazirao na ništetnosti ugovorene valutne klauzule ( iznos od 5.231,32 €), od kojeg je potom odbio utvrđenu preplatu konverzijom od 2.067,37 €, jer da je njom zatvorena obračunata zatezna kamata od 718,46 € i utvrđene razlike u iznosu od 1.348,91 €) nakon čega je utvrdio preostalu razliku više plaćenog iznosa od 3.882,41 €.

13. Dakle, iz provedenog postupka ne proizlazi da se dosuđeni iznos od 3.882,41 € odnosi na preplaćene iznose po osnovi ništetnosti kamatne stope i valutne klauzule ( kako prvostupanjski sud navodi pod toč. 39. obrazloženja odluke ) već samo od iznosa nepoštenog ugovaranja valutne klauzule koji je potom umanjen za iznos preplate utvrđene konverzijom, zatvaranjem obračunate zatezne kamate i razlike, pa u tom dijelu postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

14. Također, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i u odnosu na točku. III izreke kojom je utvrdio kao neosnovan istaknuti prigovor prijeboja, a stoga jer je točkom 44. obrazloženja naveo da su negativne tečajne razlike već uzete u obzir od strane vještaka , pa da je i sam tužitelj navedeno uzeo u obzir kod postavljanja tužbenog zahtjeva, i koje obrazloženje je proturječno te ne odgovara stvarnom stanju spisa.

15. U odnosu na tako istaknuti prigovor tuženika valja ukazati kako treba razlikovati građanskopravni prijeboj (compensatio civilis) čije osnove su uređene ZOO-om, i gdje je riječ o prijeboju u kojem dva subjekta steknu jedan prema drugom istovrsno i dospjelo potraživanje uslijed kojeg može doći do prestanka uzajamnih potraživanja prijebojem do visine do koje su uzajamna potraživanja jednaka. Postojanje međusobnih potraživanja nema konstitutivni značaj za institut civilnog prijeboja, a za konstituiranje ovog instituta potrebno je da jedna od strana slobodnim očitovanjem volje drugoj strani da kompenzacijsku izjavu. Kako tužitelj u konkretnom postupku nije dao kompenzacijsku izjavu (u cijelosti se protivi prijeboju), to nije riječ o građanskopravnom prijeboju ( kako pogrešno smatra tuženik), već o institutu prijeboja u parnici na temelju odluke suda (compensatio per judicem) predviđenog odredbama čl. 333. st. 3. i 338. st. 3. ZPP-a i koji nema iste učinke kao građanskopravna izjava o kompenzaciji. Kod takvog procesnog prigovora prijeboja oba potraživanja egzistiraju i prigovor ih konstitutivno ne gasi. Ovo iz razloga što taj prigovor tek predstavlja zahtjev za kompenzaciju konstitutivnom odlukom suda kojim ga treba utvrditi.

16. Stoga u sklopu istaknutog prigovora poput onog koji je predmetom ovog postupka, sud donosi odluku o postojanju ili nepostojanju takvog potraživanja ( čl. 333. st. 3. ZPP- a), a nakon čega pod uvjetom da utvrdi kako je potraživanje osnovano, temeljem čl. 338. ZPP-a u izreci mora izvršiti kompenzaciju konstitutivnom odlukom na način da za iznos tražbine koju je utvrdio kao osnovanom na strani tuženika umanjiti tražbinu tužitelja koju je utvrdio kao osnovanom u tom postupku, iz kojega razloga je nerazumljivo i nezakonito postupanje u sklopu kojega je prvostupanjski sud odbio prigovor prijeboja, ali obrazlažući kako je on već proveden i uzet u obzir ( toč. 44. obrazloženja).

17. Međutim, u odnosu na sam prigovor radi prijeboja koji se traži i u odnosu na tzv. negativne razlike (periode u kojima je plaćanje za potrošača bilo povoljnije od početno ugovorenih uvjeta) valja ukazati da jednu od pretpostavki ništetnosti potrošačkih ugovora u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, čini postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ali isključivo na štetu potrošača.

18. Dakle, odredbe ZZP-a pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedično ništetnost po uvjetima propisanim odredbama ZZP-a postoji samo i ukoliko je ugovaranje dovelo do znatnije neravnoteže, isključivo na štetu potrošača. To dalje znači da u mjesecima u kojima su postojale negativne razlike ( a plaćanje je za potrošača bilo povoljnije o početno ugovorenih uvjeta), nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja odnosno ništetnost niti ne odnose na takve periode.

19. Stoga se posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a) u predmetu poput ovog gdje je utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti (čl. 324. st. 1. i 2. ZOO -a), odnosi na ispravljanje nepoštenih posljedica u mjesecima u kojima je postojala neravnoteža u ugovornim odnosima na štetu potrošača, ali ne i u mjesecima u kojima takve neravnoteže nije bilo.

20. Slijedom iznesenog proizlazi da su točke izreke kojima je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev, obilježene postojanjem nedostataka i proturječnosti na koje ukazuju osnovano i žalbeni navodi tuženika te pobijana presuda sadrži proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

21. U odnosu na ostale žalbene razloge, ovaj drugostupanjski sud prije svega ukazuje da je za odluku o osnovanosti zahtjeva u slučaju poput onog koji je predmetom spora, odlučno da li tužitelj kao potrošač, ostvaruje pravo na isplatu novčanih iznosa s osnove nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF, onda kada je proveo konverziju osnovnog ugovora na način da je kredit denominiran u CHF, konvertiran u kredit denominiran u valuti EUR.

22. U odnosu na takvo odlučno i sporno pitanje, valja ukazati da prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/2013 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a–357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, uz uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.

23. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti kako iz mjerodavnih odredbi ZZP/03, koje se primjenjuju na ugovorni odnos prema trenutku njegova zaključenja, te odredbi čl. 328. u svezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1., ZOO, proizlazi pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredb i o potrošačkom kreditu) a koje zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, što znači da korisnik kredita koji ima status potrošača u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita, ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018 -2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.) budući da konverzijom nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite.

24. Kako je pitanje nepoštenosti ugovaranja određene ugovorne odredbe osnovnog ugovora, ključno za odgovor na pitanje osnovanosti zahtjeva za isplatom po toj osnovi, to je prvostupanjski sud pravilno takvo sporno pitanje razmotrio kao prethodno ( čl. 12. st. 1. i 2. ZPP ) i u sklopu kojeg je utvrdio djelomičnu ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ( pri čemu se i u tom dijelu pod točkom 17. obrazloženja pogrešno pozvao na čl. 4. ugovora, obzirom da je valutna klauzula ugovorena i sadržana pod točkom 2.4. osnovnog ugovora ).

25. Pri tome u odnosu na ugovaranje valutne klauzule valja navesti da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena revizija protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga je i postupanje prednika tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako isti nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

26. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

27. Na takvo utvrđenje prvostupanjski sud je pravilno vezao činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz konkretnog parničnog postupka i provedenih dokaza obzirom da potrošača koji zahtijeva zaštitu u pojedinačnom postupku valja promatrati neovisno i jedinstveno.

28. U odnosu na žalbene navode tuženika kojim smatra da je prvostupanjski sud nedovoljno i manjkavo obrazložio postojanje znatne neravnoteže u pogledu ugovorene valutne klauzule, valja istaknuti da ugovaranje valutne klauzule u CHF, poput onog koje je utvrđeno u konkretnom slučaju, dovodi do neravnoteže jer omogućuje jednoj ugovornoj strani ( u ovom slučaju banki tj. tuženiku) da stekne korist iz okolnos ti koje su unaprijed ugovorene a koje dovode do promjene mjesečnih anuiteta u budućnosti. Jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaran ja predstavlja odredivost činidbe ( čl. 269. st. 2. ZOO ), prema kojoj činidba ( u ovom slučaju povezana sa cijenom proizvoda ) mora biti određena ili odrediva. Kada tužitelj sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena osim ugovorenim kamatama ( koje su također ugovorene kao promjenjive ) i tečajem CHF u odnosu prema kunama. Tužitelju se prezentira i dostavlja otplatni plan upravo prema takvim početnim uvjetima, u ugovoru navodi da će se otplata vršiti prema jednakim mjesečnim anuitetima pri čemu se navodi točno određeni iznos anuiteta (čl. 10. ugovora kojim je navedeno da je riječ o 227 anuiteta u iznosu od po 346,80 CHF i jednog anuiteta u iznosu od 343,47 CHF) te ga se na taj način dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti upravo prema ugovorenim i predočenim mu uvjetima.

29. Međutim, upravo ugovorena otplata kredita na način da se otplaćuje u tadašnjoj nacionalnoj valuti čiji iznos je vezan u CHF, te rast tečaja valute CHF, je u stvarnosti dovela do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužitelj ne može biti niti približno siguran koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu, pri čemu postojanje znatne neravnoteže u ugovornom odnosu na štetu tužitelja, potvrđuje upravo i provedeni dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, iz kojeg proizlazi da je tužitelj po toj osnovi oštećen za ukupan iznos od 5.231,32 eura.

30. Međutim, u odnosu na odlučno pitanje da li i u kojem opsegu potrošač koji je pristao na konverziju, ostvaruje pravo na isplatu, valja reći da su u sklopu sudske prakse donesene brojne sudske odluke prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u kojima su izražena posve suprotna stajališta u pogledu prava potrošača na isplatu u slučaju kada je provedena konverzija osnovanog ugovora. Takva različita stajališta su bila izražena i u sklopu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske - dalje: VSRH ( npr. u odlukama Rev-637/2019-2 od 15.11.2022., Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022. i Rev- 1096/2022-2 od 8.11.2022. ) kao najvišeg suda ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 14. st. 4. Zakona o sudovima „Narodne novine“ br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025; dalje: ZS ).

31. Osim što je najviši sud, VSRH predstavlja i sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 20. toč. 1. ZS ), pa je isti u skladu sa takvom zadaćom i ciljem osiguranja jedinstvene primjene prava uslijed postojanja različite sudske prakse, odlukom broj:

Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026., odlučujući o revizijama stranka u proširenom vijeću od 13 sudaca, nakon što je rješenjem broj Revd-4378/2024-2 od 15.10.2024. dopustio izjavljivanje revizije u odnosu na pravno pitanje:

„ "Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?",

dao odgovor koji glasi:

„"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

32. Prema tome, osiguravajući jedinstvenu i ravnopravnu primjenu prava, najviši sud je na revizijsko pitanje koje je polazilo upravo od situacije u kojoj banka kao vjerovnik nije konverzijom vratila sve neosnovano stečene koristi u sklopu primjene ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora, odgovorio da potrošač u takvom slučaju nema pravo na isplatu glavnice po osnovi ništetnih ugovornih odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, već samo pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose glavnice temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi za period od dospijeća do datuma provođenja konverzije, pri čemu ima pravo na puni iznos takvih zateznih kamata bez oduzimanja iznosa preplate utvrđene u konverziji.

33. Tako izraženo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, imajući pri tome u vidu ne samo činjenicu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je između ostalog uspješno prošao i test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, pa njegove odredbe nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti, već i činjenice da bi neprihvaćanje takvog stajališta iznesenog od stane najvišeg suda zaduženog za ujednačavanje sudske prakse, dovelo do daljnje i produljene nejednakosti i neravnopravnosti u primjeni mjerodavnog prava, konkretno odredaba ZID ZPK/15 i ZOO.

34. Kako pobijana prvostupanjska presuda zbog ranije ukazanih proturječnosti sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, a osim navedenog prvostupanjski sud je u sklopu odlučivanja o predmetu spora pošao od pogrešnog pravnog pristupa u okviru kojeg je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, to je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP i čl. 370. ZPP valjalo presudu djelomično ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ( točka I. izreke ), dok je u odnosu na točku II. izreke iz ukazanih razloga ( toč. 6. obrazloženja ) žalbu valjalo u tom dijelu temeljem odredbe čl. 367. st. 1. ZPP u vezi čl. 358. st. 3. ZPP, odbaciti kao nedopuštenu.

35. Kako obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka pod točkom IV. izreke dok će se o troškovima žalbenog postupka tuženika odlučiti u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

36. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazano ovim rješenjem, nakon čega će sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, raspraviti i utvrditi činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva kako u odnosu na pitanje djelomične ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu u pogledu ugovorene valutne klauzule u CHF provođenjem testa nepoštenosti u sklopu kojega će utvrditi sve odlučne činjenice za donošenjem odluke o tom prethodnom pitanju, u pogledu prava tužitelja na isplatu će odlučiti polazeći od odgovora koje je na takvo sporno pitanje dao VSRH kao najviši sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u odluci broj: Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026. i sukladno kojoj potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Prvostupanjski sud će pri tome odlučiti i o istaknutom prigovoru radi prijeboja tuženika, uvažavajući stajališta na koja mu je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom, pri čemu je sva odlučna pitanja utvrditi sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, u granicama postavljenih zahtjeva, polazeći pri tome od pravila o teretu dokazivanja, nakon čega će primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a odlučiti o svim zahtjevima stranaka te donijeti pravilnu i zakonitu odluku o sporu.

U Zagrebu, 18. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić