Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1672/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu. kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Cvrković, odvjetniku iz Vukovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćniku ĐU i drugima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P -348/2021-35 od 15. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 18. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-348/2021-35 od 15. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. te pod točkom III. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.201,55 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P - 348/2021-35 od 15. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko iznosa od 2.201,55 € do iznosa od 2.451,55 € (za iznos od 250,00 €), s pripadajućom zateznom kamatom i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 250,00 € s pripadajućom zateznom kamatom.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužiteljice RU iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, dana 19.07.2007., a sve u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.806,03 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, dok je pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.451,55 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 2025. do isplate. Pod točkom IV. izreke odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa od 2.451,55 € kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I., II. i III., žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana samo u pogledu odluke o parničnom trošku.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužiteljice RU iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, dana 19.07.2007., a sve u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

6. U odnosu na prigovor o povredi prava na pravično suđenje s aspekta “jednakosti oružja“ valja reći da pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms- "jednakost oružja"). Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja pri čemu tuženik niti ne navodi koji to dokazi nisu izvedeni. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušati svjedoka TU, zaposlenika banke, a isto tako i javnog bilježnika Jelicu Kovačić iz Vukovara te tužitelja. Zatim je na pripremnom ročištu 22. ožujka 2023. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem TU, dok je ostao kod dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika i tužiteljice koja je i saslušana kao stranka u postupku na ročištu 2. prosinca 2025.

7. U odnosu na neprovođenje dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika, prije svega valja reći da se radi o ovlaštenju suda da odluči koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, a uopćene okolnosti na koje se tuženik poziva radi saslušanja javnog bilježnika ne opravdava prihvaćanje navedenog dokaza budući da isti nije mogao tužitelju niti pojasniti raspon do koje te promjene valutne klauzule mogu ići. Prema tome, pravilno je sud odlučio da neće saslušati javnog bilježnika jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti. Budući da sud ne utvrđuje „sve okolnosti sklapanja predmetnog ugovora“, za zaključiti je da neprovođenjem saslušanja javnog bilježnika nije tuženiku onemogućeno raspravljanje i nije povrijeđena odredba čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koju sadržajno ističe tuženik, a niti je činjenično stanje ostalo nepotpuno ili pogrešno utvrđeno.

8. Isto tako, neosnovani su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 186. ZPP kao i odredbu čl. 186.b ZPP, jer iz stanja spisa proizlazi da se tuženik već u odgovoru na tužbu očitovao da tužitelj nije dokazao da mu je tuženik odbio dostaviti dokumentaciju potrebnu za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Naime, iz stanja spisa proizlazi da se tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu podataka 26. siječnja 2021., ali bez dostavnice da je uručena tuženiku, nakon čega je u tužbi od 4. kolovoza 2021. postavio tzv. stupnjevitu tužbu iz odredbe čl. 186.b. st. 3. ZPP jer proizlazi da nije imala potrebne podatke. Pri tome, valja naglasiti da je tužiteljica i tijekom postupka izričito tražila podatke za uređenje zahtjeva, ali tuženik takve podatke nije dostavljao, da bi tuženik tek po rješenju suda sa ročišta od 22. ožujka 2023. dostavio podatke, nakon čega je tužiteljica nakon izvedenog financijskog vještačenja podneskom od 15. lipnja 2025. zahtijevala isplatu iznosa od 3.806,03 €.

9. Također, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP koju sadržajno ističe žalitelj jer uređenje tužbenog zahtjeva koji je neodređeno postavljen u stupnjevitoj tužbi ne predstavlja niti djelomično povlačenje tužbe, niti preinaku tužbe. (Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-44/2023 od 12. ožujka 2024.) Stoga i nije bilo potrebe prvostupanjskog suda za donošenje dopunske presude, jer nije bilo niti povlačenja tužbe.

10. Nadalje, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl . 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora.

11. Nadalje, imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/03, koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. ZZP/07, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

12. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

13. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o kreditu: 198-50-4272108 od 19. srpnja 2007. kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredit u iznosu od 21.200,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita na rok otplate 84 mjeseca radi kupnje novog vozila;

- da iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je redovna kamata 5,49% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora;

- da iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu;

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je ukupan iznos razlike – više plaćenih anuiteta u nastalih uslijed povećanja tečaja tijekom trajanja otplate po [broj kredita] utvrđen u iznosu od 3.806,03 €;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sa tuženikom zaključila predmetni Ugovor o kreditu za kupnju vozila, za osobne potrebe i podigla ga je u CHF iz razloga što je to tada bilo najpovoljnije te su joj u Auto kući sugerirali da sklopi ugovor u valuti CHF sa tuženom bankom s time da prilikom sklapanja ugovora nije u potpunosti razumjela značaj valutne klauzule, nitko joj nije objašnjavao odredbe ugovora, kao niti rizike vezane za sklapanje ugovora. Isto tako, proizlazi da joj nisu u banci ponudili kredit u drugim valutama, niti je znala da su tada postojali krediti u drugim valutama, kredit u valuti CHF joj je prezentiran kao najpovoljniji, a ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, nije s bankarom pregovarala o pojedinim odredbama ugovora, a ugovor je pročitala.

14. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da analizirajući sporne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.200,11 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dospijeća, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da u takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima, a to tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačene odredbe nisu razumljive, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. Prema tome, prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju izostalo uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, tako da je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, a isto tako da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu. Upravo zbog tog razloga prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega su i ništetne sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Osim toga, prvostupanjski sud zaključuje da kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, posebno treba voditi računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak p resude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Slijedom navedenog, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj pa kako je ništetna odredba u dijelu gdje se tužiteljica obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF kreditora važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici, to odlučuje kao pod točkom I. i II. izreke pobijane odluke.

16. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

17. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

18. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelj ice i tuženika. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, kako je već i navedeno dok tuženik tijekom postupka suprotno nije dokazao.

19. Isto tako, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužiteljice iznesenih tijekom postupka, činjenica da je mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ovih odredbi vrijedi presumpcija da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužitelja izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

20. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.

21. Nadalje, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je uvidom u predmetni ugovor o kreditu, kao i saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku pri čemu je, pravilno, stranački iskaz tužitelja prihvatio kao vjerodostojan, raspravio o spornom pitanju ništetnosti sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kroz primjenu mjerodavnih odredbi čl. 81., 82. i 84. ZZP/03 koji je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio na snazi dok nisu točni žalbeni navodi da je sud o pravnoj osnovi tužbe raspravio isključivo imajući u vidu pravni učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača, jer to ne proizlazi iz obrazloženja presude. Prema tome, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud o ništetnosti sporne ugovorne odredbe raspravio samo kroz primjenu presuda donesenih u kolektivnom sporu, već je u ovom predmetu u kojem tužitelj ostvaruje individualni restitucijski zahtjev, radi raspravljanja o osnovanosti tog zahtjeva, proveo individualne dokaze koje je tužitelj predložio (saslušanje tužitelja, uvid u ugovor o kreditu, kao i svu priležeću dokumentaciju) te je kroz ocjenu tih dokaza i kroz primjenu mjerodavnih odredbi čl. 81., 82. i 84. ZZP/03 zaključio o ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

22. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o suprotnom, jer je u provedenom postupku pravilno utvrđeno da tužiteljici prilikom sklapanja predmetnog ugovora, u banci tuženika nije bilo omogućeno pregovaranje o ugovornim odredbama pa tako ni o spornoj o valutnoj klauzuli u CHF. Iz izloženog jasno slijedi da je tuženik propustio na jasan način informirati tužiteljicu o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u CHF, pa se stoga i prema ocjeni ovog suda radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se pojedinačno nije pregovaralo, koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i odnosima stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, i stoga o ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23

- dalje ZOO), što je sve sud jasno obrazložio u pobijanoj presudi.

23. Dakle, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa kako se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te su bile unaprijed formulirana od strane tuženika, to se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj. Naime, valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

24. Isto tako, suprotno navodima žalitelja valja ukazati i da je presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stoga, kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i kako se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, a koja odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

25. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelj icu o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.

26. Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužiteljice, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza pri čemu su i prigovori tuženika, istaknuti na nalaz i mišljenje pravne naravi. Naime, tuženik je u podnesku od 6. kolovoza 2025. izričito naveo da nema prigovore na matematički izračun vještaka već je isticao da je prvostupanjski sud protivno volji ugovornih strana primijenio pogrešnu metodologiju prilikom izrade nalaza i mišljenja vještaka jer je izradio nalaz kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Dakle, prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka su materijalno pravne prirode, dakle o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud, a ne financijski vještak slijedom čega je sud prvog stupnja, sukladno činjeničnoj i pravnoj osnovi tužbe pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, a niti je tuženik predlagao dopunsko očitovanje vještaka u tom smislu.

27. U odnosu na žalbene navode da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a da je tužiteljica isticala samo djelomičnu ništavost manjeg značaja pa da je pravilnom primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, tužbeni zahtjev trebalo odbiti, valja reći da su ocijenjeni neosnovani jer tužitelj može tražiti utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog ugovora iako je ugovor ispunjen s obzirom da je isticanje ništetnosti neograničeno prema čl. 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11. 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), prema kojem se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Prema tome, predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

28. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ici osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

29. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

30. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u ko joj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na valutnu klauzulu kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 4. kolovoza 2021., tako da nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na valutnu klauzulu.

31. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove glede valutne klauzule na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužiteljici iznos od ukupno 3.806,03 € s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO), kao pod točkom II. izreke pobijane odluke.

32. Tuženik žalbenim navodima osporava odluku o parničnom trošku smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno sve poduzete radnje dosudio prema vrijednosti boda od 2,00 € odnosno po Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22, 126/22, 37/22 i 126/22) prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 € iako je navedena vrijednost boda stupila na snagu tek 5. studenog 2022., a što je protivno odredbi čl. 90. Ustava RH jer se radi o retroaktivnom djelovanju.

33. Neosnovano žalitelj prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo te je pravilno prvostupanjski sud prilikom obračuna parničnih troškova primijenio izmijenjenu i dopunjenu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 37/22). Naime, navedene Izmjene objavljene su 24. listopada 2022., a stupile su na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama (čl. 2. Izmjene Tarife), 1. studenoga 2022. i primjenjuju se u konkretnom slučaju. Naime, prema Tbr. 48/3 kad sud ili drugo tijelo odlučuje o dosuđivanju troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa kako je odluka donesena 15. prosinca 2025. u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno obračunao parnični trošak po vrijednosti boda od 2,00 € te se ne radi o retroaktivnom djelovanju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika budući se parnični troškovi obračunavaju na kraju postupka sukladno uspjehu u sporu.

34. Međutim, osnovano tuženik navodi da je sud prvog stupnja dosudio tužitelj ici kao potreban trošak za pristup na ročište 22. listopada 2025. koje je odgođeno jer tužiteljica nije pristupila radi saslušanja. Naime, trošak pristupa na navedeno ročište ne može se priznati tužiteljici kao trošak potreban radi vođenja parnice jer je ročište odgođeno njezinom krivnjom, a mogla je obavijestiti sud da nije u mogućnosti pristupiti zbog poslovnih obveza tako da je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba tuženika za iznos parničnog troška od 250,00 € i u tom dijelu preinačena prvostupanjska odluka o parničnom trošku sadržana u pobijanoj presudi pod točkom

III. izreke rješenja. (toč. II. izreke).

35. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužiteljice pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici trošak na ročište za objavu presude. Naime, kako je punomoćnik tužiteljice pristupio na ročište za objavu presude od 15. prosinca 2025. te kako je pravovremeno troškovnikom zatražio trošak pristupa na ročište za objavu, to mu je navedeni trošak i nastao tako da tužiteljica sukladno odredbama iz Tbr. 9. st. 3., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a ima pravo na naknadu troška pristupa na takvo ročište.

36. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. kao i u pogledu odluke o parničnom trošku pod točkom III. za iznos od 2.201,55 € sa pripadajućim zateznim kamatama.

37. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom uspio samo u dijelu sporednog traženja te je stoga valjalo, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. III. izreke .

U Zagrebu 18. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić