Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3438/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika Addiko Bank d.d., (pravni sljednik HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d.), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate i utvrđenja, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, poslovni broj P-234/2025-14 od 27. travnja 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 18. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, poslovni broj P-234/2025-14 od 27. travnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te pod točkom III. izreke kojim mu nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 3.367,27 €.

II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, poslovni broj P -234/2025-14 od 27. travnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kao i u dijelu kojim mu nije dosuđen parnični trošak.

III. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, poslovni broj P-234/2025-14 od 27. travnja 2026. u pobijanom dijelu dosuđujem dijelu pod toč. III. izreke u pogledu odluke o parničnom trošku te sudi:

1. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.367,27 € kao neosnovanim.

2. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

IV. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl.3 i čl. 6. Ugovora o [broj kredita]. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su stranke zaključile dana 06. ožujka 2007. te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 06. ožujka 2007. pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 06. ožujka 2007. pa nadalje. Nadalje, pod točkom II. izreke odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi pod stavkom 1. za isplatom zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 11.752,56 € na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i to na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate , kao i pod stavkom 2. za isplatom zakonske zatezne kamate na iznos glavnog potraživanja od 22.651,16 € s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno u promjene u tečaju CHF i to na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Nadalje, pod točkom III. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 3.367,27 €.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom II. st. 1. i 2. te pod točkom III., kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Isto tako, protiv dijela navedene presude pod točkom I. te u dijelu u kojem mu nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 3.367,27 €, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. ZPP te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana u pogledu odluke o parničnom trošku dok je žalba tuženika neosnovana.

5. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te restitucijski zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamatama tekućih na iznose glavnice po osnovi promjenjive stope redovne kamate i tečaja CHF, u odnosu na početno ugovorenu stopu redovne kamate i tečaja CHF važećem na dan korištenja kredita sa zateznim kamatama, a nakon provedene konverzije.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj (korisnik kredita / potrošač) i tuženik (kreditor / trgovac) dana 6. ožujka 2007. sklopili da je Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine za kupovinu stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 195.300,00 CHF, koji će se otplatiti u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.432,89 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Alpe - Adria-Bank d.d. na dan plaćanja s promjenjivom kamatnom stopom. Isto tako, nije sporno da je 7. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u eure – stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujan 2015. je 62.108,57 €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 77.831,14 kn/10.329,87 €[1] .

7. Isto tako, nije sporno da je u ovom predmetu već donesena pravomoćna presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa glavnice od 22.651,16 €/170.665,17 kn te iznosa glavnice od 11.752,56 €/88.549,66 kn, a koji dio je postao pravomoćan 19. kolovoza 2025.

8. Najprije valja reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i prednik tuženika, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

9. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je prilikom sklapanja kredita obišao nekoliko banaka i službenik Hypo Adria banke mu je rekao da postoje 3 vrste stambenih kredita jer je namjeravao podignuti stambeni kredit i to u eurima, kuna i chf te mu je službenica rekla kad su počeli razgovarati o kamati u kunama da je 7,4% na godišnjoj razini, u eurima oko 6,8 %, a da je najpovoljniji u chf 4,65% što mu je dobro poznato i u odobrenju kredita mu je još rekla da imaju akciju na chf s kamatom od 3,88 %. Zatim je naveo da je kao ekonomist znajući da je kamata najvažnija prihvatio takvu kamatu, uglavnom akcija je u 3,88%, a kad taj rok prođe ne zna točno koji rok, onda se nastavlja kamata 4,65% tako da je jedini isključivi razlog za sklapanje ovog kredita bila kamata koja je bila niža od kamate u kunama i kamate u eurima i to za nekih više od 2% na godišnjoj razini. Isto tako je naveo da što se tiče ponašanja valute chf na tržištu da nije ekspert za dugoročno kretanje valuta, a rekao bi isto da je uzeo kredit u eur-ima. Nadalje je naveo da prilikom sklapanja ugovora službenica banke nije izričito objasnila pojmove promjenjiva kamata, kamatna stopa i valutna klauzula te prilikom podizanja kredita nije imao mogućnost prigovarati o pojedinim odredbama kredita jer su to "šprance"- interni prijedlozi ugovora od strane banke;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je u konverziji na dan 30.09.2015. utvrđena preplata od 10.188,88 EUR, odnosno 77.831,14 HRK, ili 10.329,97 EUR po fiksnom tečaju konverzije (tab. 1). Preplata je započela od trenutka kada je stanje preplate kontinuirano pozitivno, što je u ovom slučaju od 02.08.2010., te se od tog datuma računa zatezna kamata (tab. 2). Stoga, vještak utvrđuje da zatezna kamata na preplatu u konverziji od 02.08.2010. do 30.09.2015. iznosi 4.726,75 EUR, odnosno 36.106,85 HRK po tečaju EUR od 30.09.2015., ili 4.792,20 EUR po fiksnom tečaju konverzije (tab. 3, st. 8).

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da iz tužiteljevog iskaza proizlazi da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope, jednostranom odlukom tuženika nepoštene i posljedično tome ništetne. Naime, Trgovački sud u Zagrebu je 14. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je valutna klauzula (CHF) proglašena ništetnom jer banke nisu upozorile klijente na rizike tečaja niti su jasno objasnile kako se on formira. Visoki trgovački sud potvrdio je ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a kasnije i ništetnost valutne klauzule (Pž-6632/2017 od 14.6.2018.), te Vrhovni sud RH presudom Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., koja je konačna potvrda da je valutna klauzula u CHF ništetna za svih osam banaka, među kojima je i tužena banka u ovom predmetu, slijedom čega odlučuje kao pod točkom I. izreke pobijane presude.

11. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev u skladu sa vještačenjem vještaka od 9. veljače 2026., unatoč pozivu suda da se očituje na vještačenje u roku 8 dana od dostave, odnosno nije u skladu sa vještačenjem zahtijevao zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, a na ročištu od 26. ožujka 2026. ustraje kod tužbenog zahtjeva "preciziranim" podneskom od 3.5.2023. Stoga, budući da je vještačenjem utvrđeno da zatezna kamata na preplatu u konverziji od 02.08.2010. do 30.09.2015. iznosi 4.726,75 EUR, odnosno 36.106,85 HRK po tečaju EUR od 30.09.2015., ili 4.792,20 EUR po fiksnom tečaju konverzije (tab. 3, st. 8.), tužitelj unatoč pozivu suda da se očituje na dopunsko vještačenje nije uredio tužbeni zahtjev, odnosno nije postavio konkretan tužbeni zahtjev, već je ostao kod zahtjeva od 3. svibnja 2023. (osim u pogledu pravomoćnog dijela), zbog čega su odbijeni tužbeni zahtjevi pod točkom II. st. 1. i st. 2. izreke u potpunosti kao neosnovani.

12. Takve zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

13. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Aneks Ugovoru o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine",br.102/15 - dalje: ZID ZPK/15).

14. Najprije valja reći da budući je odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, br. 96/2003. – dalje: ZZP/2003), kao i Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. - dalje: ZZP/2007), te Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022. i 156/2022), i to čl. 328. u vezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1., predviđeno pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) i što to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP -a, neovisno o provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite) ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021- 2 od 21. prosinca 2022.).

15. Naime, tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

16. Stoga, odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da je pravilna odluka prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika (kao pod točkom I. izreke), Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze pa u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

17. Pri tome valja reći da čak i upoznavanje tužitelja s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope ne bi bilo od utjecaja ili promjeni tečaja za valutu CHF, kraj činjenice da banka s njim nije pojedinačno pregovarala o promjeni (povećanju) kamatne stope, a niti nije odlučno da je supruga od tužitelja pročitala ugovor, a da ga tužitelj nije detaljno pročitao jer je ugovor jednostrano sastavljen od banke i nije mogao utjecati na njegov sadržaj. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kreditu, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

18. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati te se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni u međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, takve ugovorne odredbe rezultiraju time da uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

19. Prema tome, iz okolnosti predmetnog spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

20. Isto tako, pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz članka 502.a stavka 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, pa su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

21. Nadalje, u odnosu na žalbu tužitelja kojom ističe da je tužbeni zahtjev tužitelja bilo nužno usvojiti upravo onako kako je to postavljeno tijekom postupka, valja reći da je u ovom predmetu bila donesena prvostupanjska presuda poslovni broj P-219/2022 od 31. svibnja 2023. kojom je bio u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev u pogledu glavnog potraživanja te je prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena odlukom Županijskog suda u Zagrebu kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda u dijelu kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa glavnice od 22.651,16 €/170.665,17 kn te iznosa glavnice od 11.752,56 €/88.549,66 kn, a koji dio je postao pravomoćan 19. kolovoza 2025..

22. Tužitelj je i u daljnjem tijeku postupka, kao i sada u žalbenom postupku isticao da postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa bez obzira na sklopljeni Aneks Ugovoru o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br.102/15 - dalje: ZID ZPK/15) te je ostao kod tužbenog zahtjeva iz podneska od 3. svibnja 2023. (osim u dijelu za koji je pravomoćno odbijen).

23. Naime, dio zahtjeva za isplatu glavnice zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli je pravomoćno odbijen, slijedom čega je o njemu pravomoćno odlučeno te nema mjesta daljnjem odlučivanju o tome. Pri tome, valja dodati da suglasnom voljom stranaka iskazanom u Aneksu od 7. siječnja 2016., sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužitelja kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

24. Dakle, potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

25. Međutim, dosuđene zatezne kamate ne odnose se na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, kako je to tužitelj potraživao.

26. Naime, prvostupanjski sud je sukladno uputi ovog suda izveo dokaz dopunskim vještačenjem po financijskom vještaku koji je utvrdio da je u konverziji na dan 30.09.2015. utvrđena preplata od 10.188,88 EUR, odnosno 77.831,14 HRK, ili 10.329,97 EUR po fiksnom tečaju konverzije (tab. 1). Preplata je započela od trenutka kada je stanje preplate kontinuirano pozitivno, što je u ovom slučaju od 02.08.2010., te se od tog datuma računa zatezna kamata (tab. 2). Slijedom toga, vještak je utvrdio da zatezna kamata na preplatu u konverziji od 02.08.2010. do 30.09.2015. iznosi 4.726,75 EUR, odnosno 36.106,85 HRK po tečaju EUR od 30.09.2015., ili 4.792,20 EUR po fiksnom tečaju konverzije (tab. 3, st. 8).

27. Međutim, tužitelj nije svoj tužbeni zahtjev uskladio s navedenim, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije postavio konkretan tužbeni zahtjev, već je ostao kod zahtjeva od 3. svibnja 2023. (osim u dijelu gdje je pravomoćno odbijen), zbog čega je pravilno odlučeno kada su odbijeni tužbeni zahtjevi pod točkom II. st. 1. i st. 2. izreke pobijane presude kao neosnovani.

28. Naime, zbog pogrešnog pravnog pristupa, tužitelj je tražio preplate po svakoj od ništetnih odredbi prvobitnog ugovora o kreditu ponaosob do isplate, a to nije istovjetno s, nazovi tako, "konverzijskom preplatom", a kako je to detaljno bilo navedeno u ukidnoj odluci ovog suda poslovni broj Gž-4562/2023-4 19. kolovoza 2025., nakon koje tužitelj nije uredio tužbeni zahtjev u skladu sa dopunskim izračunom vještaka.

29. Naime, kamate na "konverzijsku preplatu" temelje se na pravnoj osnovi koja nije bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo, te na istom činjeničnom supstratu, dakle, radi se o kamati koja nije obuhvaćena obračunom konverzije i računa se od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije, a koje je banka potrošaču uračunala prilikom izračuna konverzije, a što je dopunski izračunao vještak, ali tužitelj nije navedeno potraživao odnosno nije tužbeni zahtjev uskladio sa izračunom vještaka.

30. Slijedom toga, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao djelomično neosnovanu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi pobijanu presudu pod točkom II. st. 1. i 2. izreke.

31. Međutim, žalba tužitelja je djelomično osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka jer je u konkretnom slučaju potrebno odlučiti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

32. Naime, kako je predmet spora zaštita tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima, da je tužiteljev djelomični uspjeh u parnici (čak dosta manji jer je uspjela sa utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi ugovora) posljedica neustaljene sudske prakse pa je u skladu sa odredbom o troškovima i principima na kojima se temelje, svrsishodno, racionalno i pravedno u okolnostima konkretnog slučaja odstupiti od odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a i odlučiti da svaka stranka snosi svoje, uključujući i trošak žalbe tuženika i sudske pristojbe na žalbu. Tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa nije mogao biti svjestan da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP jer tužbeni zahtjev tužitelja nije bio lišen bilo kakvog sadržaja il i očigledno nerazuman. Svako drugačije tumačenje pravila o troškovima u okolnostima kao što su predmetne bilo bi suprotno ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, odnosno u dosegu ograničavanja prava potrošača da štiti svoja prava pred sudom, pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP preinačena odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom III. izreke pobijane prvostupanjske presude s time, da je odlučeno sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP o troškovima stranaka jednom odlukom.

33. Slijedom svega navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a je odlučeno kao u točki I. i II. izreke, a na osnovi odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a kao u točki III. izreke ove presude.

34. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio, a tužitelj je uspio samo u pogledu sporednog potraživanja tako da ni njegov zahtjev nije osnovan pa je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. IV. izreke ove presude.

U Zagrebu 18. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić