REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1169/2025-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženka Deladio, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD NOVI VINODOLSKI, Trg Vinodolskog zakona 1, Novi Vinodolski, OIB: 40046437733 i tuženika HRVATSKE ŠUME d.o.o., Zagreb, Ulica Ljudevita Farkaša Vukotinovića 2, OIB: 69693144506, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Kamenar Milutin, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Kamenar Milutin i Klepac Mustać j.t.d., Rijeka, Grivica 6/II, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-83/2022-29 od 30. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

Uvažava se tužiteljeva žalba, ukida presuda Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-83/2022-29 od 30. siječnja 2025. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnina pobliže navedenih u točki I. izreke te za ovlaštenje tužitelju da na temelju presude ishodi uknjižbu prava vlasništva tih nekretnina na svoje ime. Ujedno je naložio tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 EUR.

2. Prvostupanjski sud ocijenio je da je tuženik stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama putem svog pravnog prednika, Poduzeća za šume Zagreb, na temelju čl. 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90) i čl. 7. Zakona o dopunama Zakona kojima su osnovana javna poduzeća („Narodne novine“ broj 61/91).

3. Prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj pravo vlasništva nije stekao ni na temelju Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi („Narodne novine“ broj: 90/92, 94/93, 117/93, 5/97, 17/99, 128/99, 51/00 i 33/01) niti na temelju Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine“ broj 53/90), jer tužiteljev prednik nije upravljao predmetnim nekretninama.

4. Ocijenivši da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva ni prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17 - službeni pročišćeni tekst, 152/14 i 81/15 - službeni pročišćeni tekst), te polazeći od toga da tuženik uživa zaštitu pretvorenog prava iz čl. 363. tog Zakona, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Odluku o troškovima parničnog postupka prvostupanjski sud je donio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP).

6. Tužitelj je protiv ove presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

7. U žalbi je tužitelj istakao da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je nakon zaključenja glavne rasprave 5. prosinca 2024., ročište za donošenje, objavu i uručenje presude odredio za 27. siječnja 2025., dok je pobijana presuda donesena i objavljena na e-Oglasnoj ploči suda 30. siječnja 2025., a da tužitelj o tome prethodno nije bio obaviješten. Pozvao se i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, navodeći da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i sadržaja tih isprava.

8. Tužitelj je osporio zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na temelju čl. 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama i čl. 7. Zakona o dopunama Zakona kojima su osnovana javna poduzeća. Istakao je da je prema čl. 44. navedenog Zakona za stjecanje prava na sredstvima bilo odlučno da su osnovna, obrtna i druga sredstva Samoupravne interesne zajednice šumarstva Hrvatske i radnih organizacija u djelatnosti šumarstva iz čl. 45. tog Zakona bila utvrđena bilancom na dan 31. prosinca 1990.

9. U vezi s tim tužitelj navodi da prvostupanjski sud nije utvrdio odlučnu činjenicu jesu li predmetne nekretnine bile evidentirane u bilanci Samoupravne interesne zajednice šumarstva Hrvatske ili neke od radnih organizacija u djelatnosti šumarstva iz čl. 45. navedenog Zakona na dan 31. prosinca 1990. Prvostupanjski sud nije utvrdio sadržaj tih bilanci, zbog čega tužitelj smatra nejasnim na temelju čega je zaključio da je tuženik stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Posebno je istakao da Šumsko gospodarstvo Senj, koje tuženik označava svojim pravnim prednikom i nositeljem prava korištenja, nije navedeno među radnim organizacijama iz čl. 45. tog Zakona.

10. Tužitelj je nadalje istakao da ako predmetne nekretnine nisu bile evidentirane u bilanci na dan 31. prosinca 1990., tuženik nije mogao na temelju čl. 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama steći pravo vlasništva tih nekretnina. Naveo je da predmetne nekretnine u to vrijeme nisu bile šuma, šumsko zemljište niti poljoprivredno zemljište te smatra da pobijana presuda zbog izostanka utvrđenja o sadržaju navedene bilance nema razloga o odlučnoj činjenici.

11. Tužitelj je naveo i da je prvostupanjski sud zanemario Vjerodostojno tumačenje čl. 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama prema kojem upis imovine u bilancu na dan 31. prosinca 1990. ne predstavlja neoborivu, već oborivu predmnjevu prelaska te imovine u vlasništvo Republike Hrvatske, pri čemu je teret dokazivanja suprotnog na onome tko to tvrdi. Tužitelj smatra da je u ovom postupku dokazao da su predmetne nekretnine na temelju drugih propisa postale njegovo vlasništvo.

12. Tužitelj je nadalje istakao da je u postupku utvrđeno da predmetne nekretnine nisu šume ni šumsko zemljište, već građevinsko zemljište unutar granica građevinskog područja još od kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Naveo je da se predmetne nekretnine ni prema katastarskoj niti prema zemljišnoknjižnoj kulturi ne vode kao šuma ili šumsko zemljište, već kao gradilište, dijelovi gradilišta ili pašnjaci, da su bile u društvenom vlasništvu te da su od početka sedamdesetih godina bile izdvojene iz šumsko-gospodarskih osnova gospodarenja šumama i šumskim zemljištem. Istakao je i da je tuženikov prednik deposediran s predmetnih nekretnina te da se one ne nalaze u tuženikovu posjedu.

13. Prema tužiteljevu shvaćanju, izdvajanjem predmetnih nekretnina iz šumsko-gospodarskih osnova, prestalo je pravo korištenja koje je na njima imao tuženikov pravni prednik kao upravitelj šumama i šumskim zemljištem, dok je pravo korištenja stekao tužiteljev pravni prednik. Tužitelj je tvrdio da tuženik nije mogao nepostojeće pravo korištenja na građevinskom zemljištu, koje je prestalo prije pretvorbe društvenog vlasništva, samo na temelju zemljišnoknjižnog upisa pretvoriti u pravo vlasništva.

14. Tužitelj se pozvao i na čl. 5. st. 4. Zakona o šumama, prema kojem je u slučaju sumnje ili spora o tome smatra li se određeno zemljište šumom odnosno šumskim zemljištem odlučivalo izvršno vijeće skupštine općine. Naveo je da su Skupština općine Crikvenica i njezina izvršna tijela status predmetnih nekretnina odredili njihovim izdvajanjem iz šumsko-gospodarskih osnova, urbanizacijom i kasnijim raspolaganjem dijelom tih nekretnina u javnu korist i u korist trećih osoba.

15. Slijedom toga, tužitelj je kao pravnu osnovu svog zahtjeva istakao ranije pravo korištenja predmetnih nekretnina. Tvrdi je da je u vrijeme stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama bio njihov izvanknjižni korisnik, dok je pravo korištenja tuženikova pravnog prednika prestalo još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Pozvao se na čl. 362. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojem se smatra da je osoba upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenog prava korištenja takvog zemljišta njegov vlasnik, osim ako se dokaže suprotno, te je tvrdio da je u ovom postupku dokazao suprotno.

16. Tužitelj se pozvao i na čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojem osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom podobnom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, mogu ishoditi upis na temelju sudske odluke ako dokažu da su bile izvanknjižni nositelji takvog prava na nekretninama u društvenom vlasništvu. Tvrdi da je izvanknjižno stekao pravo korištenja predmetnih nekretnina, a potom pretvorbom tog prava i pravo vlasništva.

17. U prilog tome tužitelj je naveo da je predmetno zemljište nacionalizacijom postalo društveno vlasništvo, da su prostornim planovima stvorene pretpostavke za njegovu prenamjenu iz šumskog u građevinsko zemljište, da je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina, zaključno do 16. listopada 1990., provedeno njegovo izdvajanje iz šumsko-gospodarskih osnova te da su dijelovi tako izdvojenih nekretnina privedeni namjeni. Prigovorio je da je prvostupanjski sud zanemario njegove navode i isprave kojima je dokazivao te činjenice.

18. Tužitelj je posebno prigovorio da prvostupanjski sud nije utvrdio odlučnu činjenicu je li tužitelj izvanknjižno stekao pravo korištenja predmetnih nekretnina, a time pretvorbom tog prava i pravo vlasništva, već je zaključio da ne postoje zakonske pretpostavke za tužiteljev upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu. Istakao je da je upravo nepostojanje isprave podobne za neposredan zemljišnoknjižni upis razlog zbog kojeg je pokrenuo ovaj postupak.

19. Konačno, tužitelj tvrdi da je, budući da predmetne nekretnine nisu činile imovinu tuženikova pravnog prednika u smislu čl. 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, njima upravljao tužiteljev pravni prednik na temelju čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu.

20. Tužitelj je prigovorio i odluci prvostupanjskog suda kojom je odbijen prijedlog za saslušanje svjedoka koji su bili članovi Izvršnog vijeća i Skupštine općine Crikvenica, a koji su, prema njegovim navodima, mogli iskazivati o posjedovanju predmetnih nekretnina, njihovu izdvajanju iz šumsko-gospodarskih osnova i načinu na koji su njima raspolagala općinska tijela. Smatra da je je zbog odbijanja tih dokaznih prijedloga činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

21. Tužitelj je osporio i utvrđenje prvostupanjskog suda da je općina raspolagala samo izdvojenim i individualiziranim zemljištima koja je dodjeljivala radi izgradnje obiteljskih kuća. Istakao je da su sva građevinska zemljišta obuhvaćena detaljnim planom uređenja imala određenu namjenu te da su zemljišta koja nisu bila namijenjena individualnoj ili kolektivnoj stambenoj izgradnji bila namijenjena objektima i površinama općeg društvenog standarda. Pozvao se pritom na nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg, prema njegovu shvaćanju, proizlazi da su Općina Crikvenica i Grad Novi Vinodolski dio tih zemljišta priveli javnoj namjeni.

22. Tužitelj je nadalje osporio stajalište da je pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta moglo prestati samo donošenjem rješenja skupštine općine ili komisije iz čl. 35. st. 2. Zakona o građevinskom zemljištu kojim bi bilo utvrđeno da je pravo korištenja prestalo i da je korisnik dužan zemljište predati općini. Naveo je da se ta odredba odnosila na slučajeve u kojima je skupština općine prenijela pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta trećim osobama radi njegova privođenja namjeni. Smatra je da općina, koja je prema njegovu shvaćanju na temelju zakona raspolagala svim građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu, nije trebala donijeti odluku kojom bi pravo korištenja prenijela samoj sebi.

23. Tužitelj je zaključio da je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o šumama i Zakona o građevinskom zemljištu te propustio primijeniti čl. 362. st. 2. i čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

24. Tužitelj je na kraju žalbe naveo da tuženik predmetne nekretnine ne koristi za gospodarenje šumama, već ih kao građevinsko zemljište prodaje trećim osobama po tržišnim cijenama. Smatra da tuženik na taj način prisvaja vrijednost nastalu dugogodišnjim ulaganjem tužiteljeva pravnog prednika, tužitelja i drugih javnopravnih subjekata u pripremu i komunalno opremanje zemljišta. U prilog tim tvrdnjama žalbi je priložio ugovor o prodaji nekretnina na istom lokalitetu, navodeći da ga ne prilaže kao novu činjenicu, već kao potvrdu navoda koje je već iznosio tijekom postupka.

25. Tužitelj je predložio drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev te tuženiku naložiti da mu naknadi troškove parničnog postupka, a podredno, ukinuti je i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

26. Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio tužiteljeve žalbene navode i predložio drugostupanjskom sudu odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

27. U odnosu na žalbeni navod o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka prilikom donošenja i objave presude tuženik je naveo da je prvostupanjski sud rješenjem od 24. siječnja 2025. pozvao stranke na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude određeno za 30. siječnja 2025. te ih obavijestio da će presuda biti objavljena na e-Oglasnoj ploči sudova. Smatra da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a.

28. Tuženik je u odnosu na primjenu čl. 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama naveo da iz Vjerodostojnog tumačenja te odredbe proizlazi da je teret dokazivanja na tužitelju koji tvrdi da predmetne nekretnine nisu bile obuhvaćene bilancom na dan 31. prosinca 1990., a da tužitelj takav dokaz nije pružio. Istakao je i da, čak kada predmetne nekretnine ne bi bile obuhvaćene tom bilancom, iz toga ne bi proizlazilo tužiteljevo pravo vlasništva, već bi vlasnik mogla biti Republika Hrvatska.

29. Tuženik je nadalje osporio tvrdnju da je tužitelj stekao pravo vlasništva na temelju ranijeg izvanknjižnog prava korištenja. Naveo je da tužitelj nije dokazao postojanje pravne osnove na temelju koje bi pravo korištenja tuženikova pravnog prednika prestalo niti pravne osnove na temelju koje bi to pravo bilo preneseno na tužiteljeva pravnog prednika. Smatra da je samo izdvajanje nekretnina iz šumsko - gospodarskih osnova, njihova urbanizacija ili raspolaganje određenim građevinskim zemljištem, ne predstavlja pravnu osnovu stjecanja prava korištenja odnosno prava vlasništva.

30. U odnosu na status predmetnih nekretnina tuženik je istakao da za određivanje predstavlja li određeno zemljište šumu ili šumsko zemljište nisu odlučne granice građevinskog područja ni njegova namjena prema prostornom planu, već odredbe Zakona o šumama. Pozvao se na čl. 6. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, prema kojem je vlasnikom šuma i šumskog zemljišta koje 16. listopada 1990. nisu bile u privatnom vlasništvu određena Republika Hrvatska.

31. Tuženik je naveo i da nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke nije dokaz prava vlasništva niti dokaz posjedovanja ili neposjedovanja predmetnih nekretnina, jer je vještakov zadatak bio njihova geodetska identifikacija. Osporio je tužiteljevu tvrdnju da se predmetne nekretnine ne nalaze u tuženikovu posjedu te se pozvao na dokumentaciju o prodaji pojedinih nekretnina trećim osobama, iz koje, prema njegovu stajalištu, proizlazi da tuženik njima raspolaže kao vlasnik i posjednik.

32. Tuženik je u odnosu na primjenu propisa o građevinskom zemljištu naveo da samo pravo upravljanja građevinskim zemljištem koje su imale općine nije predstavljalo pravo korištenja, raspolaganja ili upravljanja kao jedno od prava koja su činila društveno vlasništvo i koja su se mogla pretvoriti u pravo vlasništva. Pozvao se na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj se pravo upravljanja iz čl. 9. Zakona o građevinskom zemljištu ne može poistovjetiti s pravom korištenja iz čl. 362. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

33. Tuženik je nadalje istakao da pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta nije moglo prestati bez odluke nadležnog tijela kojom bi bio utvrđen prestanak tog prava i obveza predaje zemljišta u posjed općini, a da takva odluka u odnosu na predmetne nekretnine ne postoji. Smatra da tužitelj nije dokazao da je njegov pravni prednik bio izvanknjižni nositelj prava korištenja koje bi se stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima moglo pretvoriti u pravo vlasništva.

34. Zaključno, tuženik je naveo da je pravo vlasništva predmetnih nekretnina stekao njegov pravni prednik na temelju posebnih propisa o šumama i osnivanju javnih poduzeća, dok tužitelj nije dokazao da je pravo na predmetnim nekretninama u društvenom vlasništvu stekao na valjanoj pravnoj osnovi niti da postoji neprekinuti niz izvanknjižnih stjecanja koji bi opravdavao utvrđenje njegova prava vlasništva.

35. Tužiteljeva žalba je osnovana.

36. Nakon što je pobijana presuda ispitana je sukladno odredbi čl. 365. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22) u granicama žalbenih navoda, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku iz čl. 354. st. 2., t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da ona za sada nije pravilna i zakonita.

37. Predmet spora je vlasništvo nad predmetnim nekretninama.

38. Osnovano tužitelj prigovara zaključku prvostupanjskog suda da je tuženik stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina na temelju čl. 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama i čl. 7. Zakona o dopunama Zakona kojima su osnovana javna poduzeća, a da pritom nije utvrđeno jesu li upravo predmetne nekretnine bile obuhvaćene bilancom na dan 31. prosinca 1990.

39. Naime, prema odredbi čl. 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, sredstva za osnivanje Poduzeća za šume osiguravala su se iz osnovnih, obrtnih i drugih sredstava Samoupravne interesne zajednice šumarstva Hrvatske i radnih organizacija u djelatnosti šumarstva iz čl. 45. tog Zakona utvrđenih bilancom na dan 31. prosinca 1990. Prema tome, ako prvostupanjski sud zaključak o stjecanju prava vlasništva tuženikova pravnog prednika temelji upravo na toj odredbi, odlučna je činjenica jesu li predmetne nekretnine bile među sredstvima utvrđenima tom bilancom.

40. Prvostupanjski sud tu činjenicu nije utvrdio. Iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi sadržaj bilance na dan 31. prosinca 1990. niti iz kojeg je dokaza zaključio da su upravo predmetne nekretnine bile obuhvaćene tom bilancom. Stoga se za sada ne može prihvatiti zaključak da su predmetne nekretnine postale vlasništvo tuženikova pravnog prednika na pravnoj osnovi na koju se prvostupanjski sud pozvao. Tužitelj je na taj nedostatak osnovano ukazao u žalbi.

41. Na drukčiji zaključak ne utječe ni tuženikovo pozivanje na Vjerodostojno tumačenje čl. 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama. Pitanje pravnog učinka upisa određenog sredstva u bilancu i mogućnosti dokazivanja suprotnog može se razmatrati tek nakon što se utvrdi je li predmetna imovina uopće bila obuhvaćena tom bilancom. Vjerodostojno tumačenje stoga ne može nadomjestiti izostalo činjenično utvrđenje o tome jesu li predmetne nekretnine bile evidentirane u bilanci na dan 31. prosinca 1990.

42. Međutim, iz činjenice da za sada nije utvrđena pravna osnova na temelju koje je tuženik stekao pravo vlasništva ne proizlazi da je tužitelj dokazao da je on vlasnik predmetnih nekretnina. Tužitelj mora dokazati vlastitu pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva, neovisno o tome je li tuženikov zemljišnoknjižni upis pravilan.

43. U tom je dijelu prvostupanjski sud pravilno polazi od toga da sama činjenica da se predmetne nekretnine nalaze unutar građevinskog područja, kao ni činjenica da je tužiteljev pravni prednik na temelju propisa upravljao građevinskim zemljištem, nije sama po sebi dovoljna za zaključak da je tužitelj stekao pravo vlasništva. Pravo upravljanja građevinskim zemljištem koje je pripadalo općini ne može se bez daljnjega poistovjetiti s pravom korištenja koje bi se prema odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima pretvorilo u pravo vlasništva. Na to osnovano ukazuje i tuženik u odgovoru na žalbu.

44. Međutim, tužiteljeva činjenična i pravna tvrdnja nije ograničena samo na to da se predmetne nekretnine nalaze unutar građevinskog područja. Tužitelj tvrdi da su predmetne nekretnine još tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća izdvojene iz šumsko-gospodarskih osnova, urbanizirane i privođene namjeni, da je pravo korištenja tuženikova pravnog prednika prestalo te da je tužiteljev pravni prednik postao izvanknjižni nositelj prava korištenja koje se naknadno pretvorilo u pravo vlasništva.

45. Za pravilnu odluku stoga nije dovoljno utvrditi da pravo upravljanja građevinskim zemljištem na temelju propisa samo po sebi ne predstavlja pravo korištenja. Potrebno je utvrditi što se s pravom korištenja upravo predmetnih nekretnina stvarno i pravno događalo tijekom razdoblja na koje se tužitelj pozvao te je li tužiteljev pravni prednik na valjanoj pravnoj osnovi postao izvanknjižni nositelj tog prava.

46. U tom smislu značajan je i nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke. Točno je tuženikovo stajalište da geodetski vještak nije bio ovlašten utvrđivati pravo vlasništva niti njegov nalaz sam po sebi dokazuje tko je vlasnik predmetnih nekretnina. Međutim, nalaz je relevantan za utvrđivanje identiteta nekretnina, njihove povijesti, parcelacijskih promjena i stvarnog stanja na terenu.

47. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je riječ o nekretninama koje su tijekom vremena bile predmet brojnih parcelacijskih promjena, od kojih pojedine datiraju iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok predmetne nekretnine danas u naravi predstavljaju, između ostaloga, asfaltirane ceste, dvorište, uređeno zemljište i pašnjake, a na pojedinima postoji i komunalna infrastruktura. Takva utvrđenja sama ne dokazuju tužiteljevo pravo vlasništva, ali su relevantna za ocjenu njegove tvrdnje o dugotrajnom izdvajanju tih nekretnina iz šumskog gospodarenja i njihovu privođenju drugoj namjeni.

48. Zbog toga se za sada ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljev pravni prednik nije upravljao predmetnim nekretninama zato što one nisu bile planski i površinom izdvojene za tu namjenu. Taj zaključak zahtijevao je potpuniju ocjenu povijesnih zemljišnoknjižnih i katastarskih promjena, planske dokumentacije, načina privođenja predmetnih nekretnina namjeni te drugih dokaza koje je tužitelj predložio.

49. Osnovano tužitelj u tom smislu ukazuje i na odbijanje prijedloga za saslušanje svjedoka koji su bili članovi tadašnjih tijela Općine Crikvenica. Ti su svjedoci bili predloženi na okolnosti posjedovanja predmetnih nekretnina, njihova izdvajanja iz šumsko-gospodarskih osnova i načina na koji su njima raspolagala općinska tijela.

50. Samo odbijanje dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka ne bi nužno dovelo do nepravilnosti pobijane presude. Međutim, prvostupanjski sud je te dokaze odbio kao suvišne, a zatim je kao jedan od razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva naveo da tužitelj nije dokazao da je njegov pravni prednik upravljao predmetnim nekretninama, odnosno da je stekao pravo koje bi se moglo pretvoriti u pravo vlasništva. U takvoj procesnoj situaciji nije bilo osnove unaprijed ocijeniti predložene dokaze suvišnima.

51. Slijedom navedenoga, riješeno je kao u izreci (čl. 370. ZPP-a).

52. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će prvo utvrditi jesu li predmetne nekretnine bile obuhvaćene bilancom na dan 31. prosinca 1990. na koju se odnosi čl. 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama te će, ovisno o tom utvrđenju, ponovno ocijeniti postoji li pravna osnova stjecanja prava vlasništva tuženikova pravnog prednika na koju se tuženik poziva.

53. Prvostupanjski sud će nadalje utvrditi pravni i faktični status predmetnih nekretnina tijekom razdoblja prije pretvorbe društvenog vlasništva, posebno jesu li i kada izdvojene iz šumsko-gospodarskih osnova, tko je nakon toga njima upravljao i raspolagao, je li i na kojoj pravnoj osnovi prestalo pravo korištenja tuženikova pravnog prednika te je li tužiteljev pravni prednik stekao izvanknjižno pravo korištenja ili drugo pravo koje se prema odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima moglo pretvoriti u pravo vlasništva.

54. Pritom prvostupanjski sud neće iz samog prestanka prava tuženikova pravnog prednika, ako ga utvrdi, izvesti zaključak da je pravo korištenja automatski prešlo na tužiteljeva pravnog prednika. Tužitelj mora dokazati pravnu osnovu stjecanja tog prava i činjenice potrebne za njegovu pretvorbu u pravo vlasništva. Jednako tako, tuženikov zemljišnoknjižni upis i njegovo pravno sljedništvo sami po sebi ne mogu zamijeniti dokazivanje pretpostavki pravne osnove stjecanja na koju se tuženik poziva.

55. Tek nakon potpunog utvrđenja navedenih činjenica prvostupanjski sud moći će pravilno primijeniti odredbe Zakona o šumama, Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te odlučiti je li tužitelj dokazao svoje pravo vlasništva predmetnih nekretnina.

56. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud otklonit će nedostatke na koje je ukazano ovom odlukom, potpuno utvrditi odlučne činjenice i nakon toga donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

57. Odluku o troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud će donijeti zajedno s odlukom o glavnoj stvari (čl. 166. ZPP-a).

Zagreb, 18. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Draženka Deladio